Republika Hrvatska

Trgovački sud u Osijeku

Osijek, Zagrebačka 2

Poslovni broj 10 P-314/2020-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Osijeku, po sucu pojedincu mr. sc. Mirjani Baran, u pravnoj stvari tužitelja Z. P., OIB:29766863475, vlasnika Poljoprivrednog obrta P., S.Đ., A. Radića 203, kojega zastupa punomoćnica Ž. K.-T., odvjetnica u V., M. G. 8, protiv tuženika A. B. d.d., OIB:14036333877, Z., S. avenija 6, kojega zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik u O. društvu K. & P. d.o.o., Z., B. 4, radi utvrđenja ništetnosti i vraćanja iznosa od 12.000,00 kn, nakon glavne i javne rasprave zaključene 8.prosinca 2020. u nazočnosti punomoćnika stranaka i tužitelja, na ročištu za objavu sudske

odluke održanom 5. siječnja 2021.

p r e s u d i o  j e

I. Tužbeni zahtjev tužitelja Z. P., O.:29766863475, vlasnika P. obrta P., S. Đ., A. R. 203, radi utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu broj 21043790/07 od 16. kolovoza 2007. koji je solemniziran kod javnog bilježnika D. Đ. u D. M. pod brojem Ov- 6296/07 17. kolovoza 2007., a koji je zaključen između Z. P., OIB:29766863475, vlasnika Poljoprivrednog obrta P., S. Đ., A. R. 203, kao korisnika kredita i kreditora S. banke d.d. O., P. D. M., kako pravnog prednika A. B. d.d. O.:14036333877, Z., S. avenija 6, i to: članka 2., članka 4. točka 4. i članka 5. točka 1. i 2., kao i da tužitelju isplati na ime pretplaćenih kamata te na ime razlike povećanja mjesečnih anuiteta iznos od 12.000,00 kn zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na taj iznos kao i da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 5.000,00 kn zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na taj trošak, sve u roku 15 dana, odbija se kao neosnovan. II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn (dvijetisućepetstokuna), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj trošak teku od 5. siječnja 2021. pa do isplate po stopi zakonske zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku petnaest (15) dana.

III. Zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.500,00 kn (dvijetisućepetstokuna), zajedno s pripadajućim kamatama na taj troška, odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi kao i tijekom postupa u bitnome navodi da je s pravnim prednikom tuženika S. banka d.d. O., P. D. M. 16. kolovoza 2007.

zaključio Ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu broj 21043790/07 koji je solemniziran kod javnog bilježnika D. Đ. u D. M. pod brojem Ov-6296/07 17. kolovoza 2007. (dalje: Ugovor), kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 2.500.000,00 kn odnosno u protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita. Ugovorena je otplata kredita na rok od sedam godina prema otplatnom planu, uz 4,50 % redovnih kamata godišnje, promjenjivo. Navodi kako se za trajanja kredita kamatna stopa više puta mijenjala. Tužitelj je u cijelosti podmirio dug po kreditu i kamatama. Smatra kako su odredbe Ugovora ništetne i to odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužitelj smatra kako se u konkretnom slučaju imaju primijeniti pravna shvaćanja iz presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 donesene po kolektivnoj tužbi, jer da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenja valjane odluke, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a. Tužitelj smatra da su odredbe Ugovora ništene i da mu je tuženik dužan vratit iznos pretplaćene kamate i anuiteta zbog povećanja kamatne stope i tečaja Chf, u visini od 12.000,00 kn, koji iznos će specificirati po provedenom vještačenju. Stoga tužitelj predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova tužitelju.

Tuženik u odgovoru na tužbu ističe kako u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe kako prigodom zaključivanja Ugovora tužitelj nije postupao u svojstvu potrošača već u svojstvu vlasnika obrta tj, u okviru svoje profesionalne i poslovne djelatnosti koju je obavljao putem obrta, pa stoga u ovom slučaju nisu primjenjive odredbe Zakona o zaštiti potrošača kao i Direktiva Vijeća 93/137EEZ. Predmetni Ugovor se ne može smatrati potrošačkim ugovorom, pa je potpuno promašeno pozivati se na odluke iz kolektivnog spora kojega je pokrenula Udruga Potrošač. Nadalje navodi kako odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna i u potpunosti je u skladu s odredbama članka 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO). Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan uz naknadu troškova tuženiku.

U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio Ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu broj 21043790/07 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 16. kolovoza 2007., u Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama, u presude suda sve na str. 38. do 126. spisa, u preslike članaka na str. 128. do 172. spisa, u obrazac kreditnog zahtjeva obrtnika od 2. srpnja .2007., u Investicijski program iz kolovoza 2007., u specifikaciju uplata, te je proveo dokaz saslušanjem svjedoka Karmele Ljubičić, zaposlenice tuženika i tužitelja osobno. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu broj 21043790/07 od 16. kolovoza 2007. koji je zaključen između Z. P., O.:29766863475, vlasnika Poljoprivrednog obrta P., S. Đ.,

A. R. 203, kao korisnika kredita i kreditora S. banke d.d. O., P.

D. M., kako pravnog prednika A. B. d.d. O.:14036333877, Z.,

S. avenija 6, i to: članka 2., članka 4. točka 4. i članka 5. točka 1. i 2., kao i isplata iznosa od 12.000,00 kn na ime pretplaćenih kamata te na ime razlike povećanja mjesečnih anuiteta.

Svjedok K. L., zaposlenica tuženika, iskazuje kako je glede postupka odobravanja kredita, uvjete donosila uprava banke, te su ih dostavljali u poslovnicu. U to vrijeme odobravali su se samo krediti s valutnim klauzulama i to u eurima ili švicarcima i svi klijenti su bili upoznati s činjenicom da je kredit s valutnom klauzulom i da će se otplaćivati u skladu s tečajem na dan uplate. S klijentom se pregovaralo o iznosu kredita, roku otplate, načinu otplate, namjeni kredita, dok su druge odredbe bile standardne u ugovoru. Poznato joj je da je tužitelju odobreno više kredita i da su svi bili s valutnom klauzulom. Ovisno kakvi su krediti bili u određenom trenutku, pa su strankama onda nudili kredite i u švicarcima i eurima, ili samo jednoj od tih valuta. Ne sjeća se da su klijentima skrenuli pozornost kako za švicarski franak Narodna banka Hrvatske ne brani tečaj, kao što je to slučaj sa eurom. Nije joj poznato da je bilo tko iz banke skrenuo pozornost da bi krediti u švicarskim francima mogli biti sporni. Iskazuje kako su ugovarane promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditima, te da je odluku o kamatnim stopama donosila uprava, a klijenti su o promjeni kamatne stope dobivali obavijesti. Ne zna o čemu je ovisila promjena kamatne stope, jer to nije bilo u okviru njene nadležnosti. Ističe kako se nitko od klijenata, pa tako ni tužitelj, nije protivio ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi, jer da je obrnuto valjda ne bi ni potpisao ugovor. Jednako tako je i u odnosu na valutnu klauzulu, te ističe kako se ne sjeća je li u to vrijeme uopće bilo kredita u kunama.

Tužitelj iskazuje kako je bio u poslovnom odnosu s bankom i podizao kredite kada se pojavila potreba za određenim sredstvima. O tome je pregovarao s tadašnjim direktorom, g. M. Z., koji mu je predlagao što je u tom trenutku bolje za realizaciju. Nije znao da

HNB ne štiti tečaj švicarskog franka, niti mu je bilo tko to rekao. Imao je u tom trenutku i kredite u eurima. U svakom slučaju nije imao mogućnosti izbora i dogovora sa bankom, nego samo o tome kada će mu sredstva biti doznačena. U konkretnom slučaju, osnovni kredit je bio u eurima, pa su napravili reprogram u švicarske franke. Kredit je korišten za obrtna sredstva i za izgradnju poslovne radionice. Što se tiče valutne klauzule, nije imao posebnog izbora jer su se samo takvi krediti i nudili, a nije posebno niti imao nekakve informacije što je to valutna klauzula. Kredit je u cijelosti isplatio, naime tečaj u trenutku sklapanja kredita je bio 4,2, a završio je sa 7,3. U banci mu je predloženo da uzme kredit u švicarcima jer da je to bolja i povoljnija varijanta. U trenutku dogovora o kreditu nitko s njim nije pregovarao o promjenjivoj kamatnoj stopi niti mu je objašnjeno što to u konkretnom slučaju znači. Za promjene kamatne stope samo je dobio obavijest da se ista promijenila. Ugovor je pročitao, ali da je bilo ili uzmi ili ostavi i nije mogao u njemu ništa mijenjati. Nije izrazio nikakva neslaganja s nekim odredbama jer nije mogao ništa niti promijeniti. Kredit je koristio za reprogram prethodnog kredita te za izgradnju radionice koju i danas koristi i služi za popravak strojeva, odnosno za popravak vlastitih strojeva poljoprivrednog obrta i ne radi usluge popravka nikome drugome. Nakon povećanja anuiteta otišao je u banku, ali su mu rekli da su tu ništa ne može napraviti jer se tečaj švicarskog franka promijenio i da u tom smislu nije pisao nikakve prigovore niti dopise banci.

Među strankama nije sporno da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika S.

banka d.d. O., P. D. M. 16. kolovoza 2007. zaključio Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu broj 21043790/07, kojim mu je odobren kredit u svoti od 2.500.000,00 kn u protuvrijednosti Chf po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita. Kredit je odobren na rok korištenja od 7 godina i vraća se u jednakim godišnjim ratama u kunskoj protuvrijednosti ugovorene valute, uz kamatnu stopu od 4,50% godišnje. Ugovoreno je kako se kredit odobrava za reprogram postojećih obveza u banci te dovršetak izgradnje poslovne građevine. Nije niti sporno kako je tužitelj u cijelosti otplatio glavnicu i kamate po ovom kreditu.

Međutim, sporno je može li se predmetni Ugovor smatrati ugovorom o potrošačkom kreditiranju, odnosno mogu li se u konkretnom slučaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača odnosno je li riječ o ništetnim odredbama Ugovora u smislu odredbi Zakona o obveznim odnosima.

Predmetni Ugovor je sklopljen u kolovozu 2007., kada je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj 79/07). Odredbom članka 3. stavak 1. toga Zakona definirano je da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

U konkretno slučaju tužitelj prigodom sklapanja Ugovora nije pristupio kao potrošač već je isti sklopio kao obrtnik za potrebe obrta, a kako to proizlazi iz samog Ugovora i iskaza tužitelja da je kredit korišten za zatvaranje ranijih obveza obrta i za dovršenje izgradnje poslovnog prostora.

Imajući navedeno u vidu, kao i stav Suda EU izraženom u predmetu C-630/17, sud je utvrdio kako u konkretnom slučaju nije riječ o potrošačkom ugovoru i da se stoga tužitelj ne može pozivati na stavove iz odluka sudova po kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač, odnosno da se ne može pozivati kako su u Ugovoru sadržane nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su dovele do neravnoteže ugovornih strana.

Tužitelj tužbu temelju na činjenici da je Ugovor ništetan, odnosno kako su ništene odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu.

Niti ove tvrdnje tužitelja nisu osnovane. Naime, odredbom članka 22. stavak 1. ZOO- a, izrijekom je dopušteno ugovaranje valutne klauzule, pri čemu se novčana svota izražava u domaćoj valuti, ali se istovremeno ugovara i njena promjena sukladno primjeni tečaja određene strane valute. U konkretnom slučaju nije sporno kako je ugovoren i odobren kredit u svoti od 2.500.000,00 kn u protuvrijednosti Chf po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita.

Stoga se tvrdnja tužitelja kako je riječ o ništetnoj odredbi Ugovora glede ugovorene valutne klauzule ukazuje neosnovana, a imajući pri tome u vidu kako tužitelj nije dokazao da je takvo ugovaranje suprotno odredbi članka 322. stavak 1. ZOO-a, odnosno da je suprotno Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva.

Nije niti osnovana tvrdnja o ništetnoj odredbe Ugovora kojom je ugovorena kamatna stopa na kredit. Naime, ugovorom o kredit, u smislu odredbe članka 1021. ZOO-a, banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno vrijeme ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

Dakle tužitelj je za odobreni kredit imao obvezu platiti kamate. Tražbina plaćanja kamata predstavlja periodičnu tražbinu, a riječ je o ugovornim kamatama na koje se primjenjuje odredba članka 26. ZOO-a.

Prema navedenoj odredbi bitno obilježje ugovornih kamata sastoji se u tome što je visina kamatne stope vezana uz stopu zateznih kamata, pa se stoga stopa zatezne kamate pojavljuje kao determinanta najviše stope ugovorne kamate. Stoga stopa ugovorne kamate ne mora biti niti ugovorena, jer članak 26. stavak 3. ZOO-a sadrži rješenje za takav slučaj. U slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope, najviša dopuštena stopa određuje se prema stopi zatezne kamate na dan promjene kamatne stope.

U konkretnom slučaju, tužitelj nije dokazao da je kamatna stopa koju je primijenio tuženik bila viša od dopuštenih kamatnih stopa, pa da bi se morala primijeniti odredba članka 26. stavak 4. ZOO-a.

Kako se tužitelj potpuno neosnovano poziva na utvrđenja iz odluka po tužbi Udruge Potrošač, jer Ugovor nije sklopio kao potrošač, već kao obrtnik i za potrebe obrta, te kako nije dokazao da bi klauzula o valutnoj klauzuli bila ništetna u smislu odredbe članka 322. stavak 1. ZOO-a, odnosno da je suprotna Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, niti je dokazao da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa suprotna odredbi članka 26. ZOO-a, to je sud utvrdio kako tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništenosti određenih odredaba Ugovora nije osnovan.

Budući da tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti nije osnovan, to sud nije niti provodio vještačenje radi utvrđivanja točnog iznosa novčane svote koju bi tuženik po tvrdnji tužitelja trebao vratiti.

Cijeneći sve izvedene dokaze, te imajući u vidu pravila o teretu dokazivanje, sud je utvrdio kako tužbeni zahtjev nije osnova pa ga je valjalo dobiti u cijelosti.

Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP). Visina troškova odmjerena je prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103,14, 118/14 i 107/15, dalje: Ot) i Uredbe o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 53/19).

Tuženiku su priznati troškovi za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 kn, te zastupanje na ročištu od 8. prosinca 2020. u iznosu od 1.000,00 kn, sve uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 500,00 kn odnosno ukupan parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn.

Tuženiku nisu priznati troškovi sastava podneska od 26. veljače 2020. i od 27. listopada 2020. u iznosu od po 1.000,00 kn uvećano za PDV u iznosu od 500,00 kn, jer to po svom sadržaju nisu bili nužno potrebni podnesci, jer tuženik u njima ponavlja sve što je već rekao u odgovoru na tužbu. Cijeneći koji su troškovi bili nužno potrebni za vođenje ovoga spora, sud j tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.500,00 kn, odbio kao neosnovan.

Sijedom izloženog odlučeno je kao u izreci.

U Osijeku, 5. siječnja 2021.

Zapisničar

S u d a c

Zvjezdana Kovačić

mr. sc. MIRJANA BARAN

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Visokom trgovačkom sudu RH u Zagrebu u roku od 15 dana putem ovog suda.

Broj zapisa: eb2f5-614a3

Kontrolni broj: 0ae88-816c2-3e1d6

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=MIRJANA BARAN, L=OSIJEK, O=TRGOVAČKI SUD U OSIJEKU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web

adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-

dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Trgovački sud u Osijeku potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.