REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
P. 207/20
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja N. B. iz S., M. 2, OIB: … ,
zastupanog po odvjetnicima iz O. društva B. & B., d.o.o. S., protiv tuženika Đ. H. iz S., M. 2, OIB: … . , zastupanog po pun.
D. B., odvjetnici u S., radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 6. listopada 2020. godine u nazočnosti pun. tužitelja i zamj. pun. tuženika, dana 4. siječnja 2021. godine,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"1. Utvrđuje se da je tužitelj B. N. isključivi (etažni) vlasnik stana u S., anagrafske oznake M. 2, koji stan se nalazi u potkrovlju kuće izgrađene na čest. zgr. 378 Z. U. 652 k. o. S., i ima korisnu površinu od 81,45 m2 i sastoji se od ulaznog prostora i hodnika, kuhinje, dnevnog boravka i blagovaonice, tri sobe, kupaonice i tavanske garderobe – u vještvu vještaka J. M. kvalificirane kao druga etaža, te pripatka vanjskog jednokratnog stubišta sa predulazom i podestima sveukupne površine 14,46 m2 i dijela dvorišta (sjever) ukupne površine 50,10 m2, pa se nalaže tuženiku H. Đ. da tužitelju ispusti svoju suglasnost – ovlaštenje za uknjižbu prava vlasništva predmetnog stana za sebe i na svoje ime za cijelo (1/1), dok će u protivnom istu ispravu zamijeniti ova presuda po pravomoćnosti.
2. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak, sve u roku od 15 dana."
II. Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 38.125,00 kn.
Obrazloženje
Dana 28. prosinca 2009. godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je tužitelj u zemljišnim knjigama upisan vlasnikom stanova u potkrovlju, jednoga smještenog s južne strane koji se sastojao od dvije sobe, kuhinje i ostalih nusprostorija te jednoga jednosobnog stana smještenog sa sjeverne strane zgrade. Predmetni stanovi da su se nalazili u zgradi anagrafske oznake S., M. 2, označenoj kao čest. zgr. 378 Z. U. 652 k. o. S., predmetna čestica zgrade da se sastoji od kuće površine 96 m2 i dvora površine 103 m2. Uz tužitelja, vlasnicima pojedine uporabne cjeline da su upisani još i F. B. (vlasnik skladišta u prizemlju), M.
Č. (vlasnica poslovne prostorije u prizemlju), M. Č. (vlasnik poslovne prostorije u prizemlju), te tuženik (vlasnik jednog stana na I. katu). Tužitelj da je u međuvremenu svoje stanove u potkrovlju preuredio tako da je na mjestu istih koji su zauzimali cijelo potkrovlje, uspostavio jedan stan, sve temeljem građevne dozvole, pripremio elaborat etažiranja i pribavio potvrdu nadležnog tijela od 27. svibnja 2009. godine, kojom je njegovo vlasništvo potvrđeno kao stan u potkrovlju sveukupne korisne površine 81,45 m2… Radi upisa u zemljišnu knjigu novonastalog faktičnog stanja, pored pribavljene dokumentacije, tužitelj da je pripremio svoju izjavu kojom je odlučio o uspostavi i upisu potvrđenog etažnog vlasništva, da je pribavio i izjavu o suglasnosti preostalih zemljišnoknjižnih vlasnika, osim tuženika. Radi postupanja tuženika, koji nije dao svoj potpis na izjavi, tužitelj da je onemogućen u provedbi uknjižbe prava vlasništva svojih nekretnina. Radi navedenog tužitelj podnosi tužbu i traži da sud donese presudu kojom se utvrđuje da je isključivi etažni vlasnik stana u S., anagrafske oznake M. 2, koji se nalazi u potkrovlju kuće te ima korisnu površinu od 81,45 m2 i sastoji se od ulaznog prostora i hodnika, kuhinje, dnevnog boravka i blagovaonice, tri sobe, kupaonice i tavanske garderobe, te pripadaka vanjskog jednokrakog stubišta sa predulazom i podestima sveukupne površine 14,46 m2 i dijela dvorišta (sjever) ukupne površine 50,10 m2, te da sud naloži tuženiku da ispusti tužitelju ovlaštenje za uknjižbu prava vlasništva predmetne nekretnine za sebe i na svoje ime za cijelo, u protivnom da će takvu ispravu zamijeniti ova presuda.
Dana 4. siječnja 2017. godine tužitelj uređuje svoj tužbeni zahtjev po pitanju stana u potkrovlju zgrade sa pripatkom – vanjskim stubištem sa predulazom i podestima; dok tužbu u dijelu zahtjeva koji se odnosio na dio dvorišta (sjever) ukupne površine 50,10 m2 povlači. Tuženik se protivio povlačenju tužbe u navedenom dijelu zahtjeva, po pitanju stana sa pripadajućim prostorima ne radi se o preinaci tužbe o kojoj sud treba posebno odlučiti u smislu dopuštanja takve preinake, nego samo o preciziranju tužbenog zahtjeva u tom dijelu nakon provedenog dokaza vještačenjem po vještaku građevinaru; dok se po pitanju dijela dvorišta radi o povlačenju tužbe, smanjenju zahtjeva u tom dijelu (dakle, ne o preinaci tužbe), kako se tuženik protivio tom djelomičnom povlačenju tužbe treba navesti da izjava o povlačenju tužbe u dijelu zahtjeva koji se odnosi na dio dvorišta ne proizvodi učinke, te je trebao odlučiti meritorno i o tome dijelu zahtjeva, odnosno o zahtjevu kako je isti postavljen u tužbi a naveden u izreci ove presude.
U svom odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbenom zahtjevu navodeći da je tužitelj bespravnom nadogradnjom i dogradnjom povećao korisnu površinu svoga stana te da svojim zahtjevom nastoji uvećati svoje učešće u zajedničkim dijelovima vlasništva i pravno uknjižiti nelegalno izgrađene dijelove. Tužitelj da je odstupio od važeće građevinske dokumentacije, mimo postojećih dozvola da je nadogradnjom, umjesto jednoetažnog stana, izgradio dvoetažni stan. Kako bi postigao potrebnu visinu da je za ugradnju gornje etaže bespravno srušio i uzurpirao zajednički tavan krovišta te podigao vanjske zidove za 50 cm. Na gornjom etaži da je ugrađena prostorija sa betonskom pločom površine 11 m2, koja je sa donjom etažom komunikacijski povezana armirano betonskim stepeništem. Također da je izvršena nezakonita dogradnja balkona površine cca 5 m2 i to na vanjskoj kamenoj fasadi kuće. Ostatak zajedničkog tavanskog prostora tužitelj da je uzurpirao za uvećavanje visine ostalih prostorija u svom stanu, tako da su sadašnje visine soba između 4 – 4,5 m. Na ovaj način, prethodnim ukidanjem tavana, da je onemogućen bilo kakav pristup krovištu za ostale suvlasnike, krovište i tavan kuće da su zajedničko vlasništvo svih suvlasnika, da se kao takvi ne mogu prisvajati u korist samo jednog suvlasnika – tužitelja, koji na taj način nastoji povećati korisnu površinu svoga stana. Navodi da je on osobno na temelju svog suvlasničkog dijela u zajedničkom vlasništvu krovišta i tavana, ranije morao financijski sudjelovati u rušenju i izgradnji novog krovišta, da su svojim sredstvima u nešto manjem iznosu sudjelovali i bivši suvlasnici Ž. P. i L. P.. Tužitelj da nema uporabnu dozvolu jer izvedbeno stanje objekta ne odgovara važećoj projektnoj dokumentaciji koja je sastavni dio građevinske dozvole.
U svom podnesku od 23. ožujka 2010. godine tuženik ističe da je tužitelj već upisan kao etažni vlasnik te da nema pravni interes za vođenje ovog postupka, tj. tražiti da se utvrdi etažnim vlasnikom predmetnog stana koji se nalazi u zgradi izgrađenoj na predmetnoj nekretnini. Tužbeni zahtjev da je nedopušten.
U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom potvrde G. S., Upravnog odjela za prostorno uređenje i graditeljstvo, Odsjek za graditeljstvo Klasa: … … … . . , Ur. broj: … … … . . od 27. svibnja 2009. godine i zaključka
istog tijela od 24. srpnja 2009. godine; izvatka iz zemljišnih knjiga za predmetnu nekretninu od 14. srpnja 2009. godine; ovjerenih izjava F. B., M. Č. i
M. Č. od 11. studenog 2009. godine te ovjerene izjave tužitelja od 5. studenog 2009. godine; građevne dozvole Županije
………, Ureda za prostorno
uređenje, stambeno komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša u S., Odsjeka za prostorno uređenje i graditeljstvo Klasa: … , Ur. broj: … od 16. svibnja 2000. godine sa pratećom dokumentacijom (lokacijskom dozvolom, građevinskim projektom, prigovorima, fotografijama predmetne nekretnine,
troškovnicima i sl.); uplatnice od 8. srpnja 2000. godine; ugovora o prodaji zaključenog između Ž. P. i L. P. te tužitelja dana 25. studenog 1997. godine;
kupoprodajnog ugovora zaključenog između V. P. i tužitelja dana 6. svibnja 1986. godine; saslušanjem tužitelja i tuženika u svojstvu parničnih stranaka; obavijesti G. S. od 29. ožujka 2010. godine iz koje proizlazi da investitoru – tužitelju nije izdana uporabna dozvola za predmetnu rekonstruiranu građevinu za koju je izdana građevna dozvola; arhitektonskih snimaka stanja objekta; kupoprodajnog ugovora zaključenog 23. svibnja 1994. godine između A. P. i B. Č. te kupoprodajnog ugovora zaključenog između B. Č. i tuženika dana 17. travnja 1998. godine; zahtjeva tužitelja za izdavanje rješenja o izvedenom stanju (za nezakonito izgrađenu građevinu) od 2. svibnja 2012. godine; fotografija predmetnog tužiteljevog stana; dokumentacije vezane za rekonstrukciju međukatne konstrukcije iznad etaže prizemlja predmetne zgrade – za investitora Đ. H.; saslušanjem svjedoka F. B., M.
Č., M. Č., Ž. B., rješenja Ministarstva kulture Klasa: …, Ur. broj: … od 4. ožujka 2013. godine; saslušanjem
svjedoka Đ. L., N. C. i F. B.; tehničke dokumentacije za
predmetnu rekonstrukciju; rješenja o izvedenom stanju G. S., Upravnog odjela za prostorno uređenje i graditeljstvo, Odsjeka za prostorno uređenje Klasa: … , Ur. broj: … od 10. ožujka 2014. godine;
očevidom na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka građevinske struke J. M.;
nalaza i mišljenja sudskog vještaka građevinske struke J. M.; saslušanjem svjedoka P. J.; dopune nalaza i mišljenja sudskog vještaka J. M..
Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja da je isključivi vlasnik stana u Splitu, anagrafske oznake Milićeva 2, koji se nalazi u potkrovlju kuće i ima korisnu površinu od 81,45 m2 te pripatka vanjskog jednokrakog stubišta sa predulazom i podestima ukupne površine 14,46 m, kao i dijela dvorišta (sjever).
Dana 31. ožujka 2017. godine donesena je ranija prvostupanjska presuda broj P1. 10805/09 kojom je u cijelosti odbijen zahtjev tužitelja iz njegovog podneska od 4. siječnja 2017. godine, obvezan je tužitelj naknaditi tuženiku parnični trošak. Protiv ove presude tužitelj je podnio žalbu, dana 10. siječnja 2017. godine doneseno je drugostupanjsko rješenje Županijskog suda u Sisku broj Gž-574/17 kojim je uvažena tužiteljeva žalba te je ukinuta prvostupanjska presuda i predmet je vraćen ovom sudu na ponovno suđenje. Nakon donošenja drugostupanjskog rješenja, ukidnog, stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, predložili su suglasno zaključenje raspravljanja, dakle, činjenično stanje u ovom postupku je u potpunosti utvrđeno.
Stranke su popisale parnični trošak.
Zahtjev tužitelja nije osnovan.
U zemljišnim knjigama u vrijeme podnošenja tužbe upisano je pravo vlasništva po etažama i posebnim dijelovima zgrade u S. označene kao čest. zgr. 378 ZU 652 k.o. S., tuženik je upisan kao vlasnik stana na prvom katu, a tužitelj dvaju malih stanova u potkrovlju zgrade. Tužitelj je kao investitor, preuredio svoje stanove u potkrovlju, a koji su zauzimali čitavo potkrovlje, napravio je rekonstrukciju na način da je napravio jedan stan i napravio galeriju kao korisnu površinu stana, navodi da je sada stan površine 81,45 m2, sa pripatcima. Tuženik je odbio priznati tužitelju zahtjev kako ga je isti postavio. Iz izvedenih dokaza proizlazi da je tužitelju za rekonstrukciju izdana lokacijska i građevinska dozvola, iz dopisa G. S. od 29. ožujka 2010. godine proizlazi da ovo tijelo (Upravni odjel za urbanizam, graditeljstvo i zaštitu okoliša, Odsjek za prostorno uređenje i graditeljstvo, Pododsjek za graditeljstvo) nije izdalo tužitelju kao investitoru uporabnu dozvolu za rekonstruiranu građevinu. Tužitelj je od ovog tijela ishodio rješenje o izvedenom stanju koje je postalo pravomoćno 10.travnja 2014.godine, a kojim se ozakonjuje završeni nezakonito rekonstruirani dio manje zahtjevne postojeće stambene zgrade (nadogradnja drugog kata-jedna stambena cjelina i dogradnja sa zapadne strane). Za navesti je da su u postupku izvedeni dokazi na okolnost obavljene rekonstrukcije-nadogradnje, saslušani su brojni svjedoci i parnične stranke, proveden je dokaz saslušanjem projektanta P. J. u svojstvu svjedoka, proveden je dokaz vještačenjem po vještaku za graditeljstvo J. M., dakle, točno je utvrđeno što je tužitelj rekonstrukcijom napravio, utvrđeno je koliko je to bilo moguće stanje prije rekonstrukcije i na što je to tužitelj bio ovlašten sukladno dozvolama.
Ono što je bitno za ovaj postupak jest okolnost da je već ranije, prije mnogo godina i prije zahvata tužitelja u pogledu navedenog spajanja dva stana u jedan i izvedenih radova, provedeno etažiranje zgrade u S., M. 2, čest. zgr. 378 Z. 652
k.o. S., dakle, u ranije priloženom izvatku iz zemljišnih knjiga, te po istom stanju upisa u zemljišne knjige danas radi se o etažnom vlasništvu sa neodređenim omjerima. Etažno vlasništvo skladišta u prizemlju zgrade (E-1) upisano je na ime F. B.; stana u južnom dijelu potkrovlja (E-2) na ime tužitelja, stana na prvom katu (E-3) na ime tuženika; poslovne prostorije u prizemlju zgrade (E-4) na ime M. Č.; jednosobnog stana u sjevernom dijelu potkrovlja (E-5) na ime tužitelja i stamenog prostoru na južnom dijelu prizemlja (E-6) na ime N. M.. Dakle, već prije zahvata izvršenih od strane tužitelja bilo je provedeno etažiranje, ali opisi nekretnina, posebno tužiteljevih (koje isti koristi i drži svojima nakon rekonstrukcije) ne odgovaraju stvarnom stanju, odnosno tužitelj drži da mu sada pripada veća kvadratura stana kojeg je isključivi vlasnik nego po upisima u zk. Takva je često situacija kod tzv."starih upisa", dakle, u ovom slučaju nema oznake površine stanova stranaka, tako da u pogledu tužiteljeva dva upisana stana u potkrovlju nema površine izvršenih upisa površina istih. Dakle, svakako je sada površina jedinstvenog stana tužitelja sa pripatcima veća u odnosu na upis dva manja stana, tužitelj ovom tužbom u biti želi zamijeniti suglasnost tuženika i provesti novo etažiranje, kod već ranije provedenog etažiranja. Tužitelj nije pokrenuo postupak etažiranja u izvanparničnom postupku, isti ima suglasnost odnosno izjave (priložene spisu) ostalih suvlasnika zgrade, etažnih vlasnika, ali mu je tuženik takvu suglasnost odbio dati, te je tužitelj ustao ovom tužbom, radi novog etažiranja svog stana (sada jedinstvenog prostora) sa pripatcima, što je utvrdio u svom vještvu vještak građevinske struke Jure Malenica, a sud je ovo vještvo prihvatio kao stručno, logično i uvjerljivo. Uspostava etažnog vlasništva predstavlja jedan od načina razvrgnuća suvlasništva, radi se o razvrgnuću sui generis s obzirom na brojne specifičnosti u odnosu na druga tipičnija razvrgnuća suvlasničke zajednice, uz uvažavanje prvenstveno postojanja zajedničkih dijelova i uređaja koji nisu predmet diobe. Uspostava etažnog vlasništva ujedno je i razvrgnuće suvlasništva jer se uspostavljanjem etažnog vlasništva ograničavaju prava suvlasnika.
Odredbom čl. 53. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91796, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 3/12, 152/14, dalje: ZV) propisano je ako suvlasnici suglasno odluče da će umjesto diobe nekretnine svoja suvlasnička prava ograničiti tako što će s određenim idealnim dijelom povezati vlasništvo posebnoga dijela suvlasničke nekretnine (uspostaviti etažno vlasništvo), uzima se da je to njihova odluka o načinu razvrgnuća pa se na odgovarajući način i na nju primjenjuju pravila o razvrgnuću. Dakle, za etažiranje, pa i za novo etažiranje potrebna je suglasnost svih suvlasnika, u ovom slučaju suglasnost tuženika je izostala, dapače, tuženik se tome usprotivio navodeći da je tužitelj rekonstrukcijom i spajanjem dva stana u potkrovlju za koje prostorije je ranije etažiran, zahvatio u zajedničke prostore zgrade, na što nije imao pravo.
Činjenično, u ovom parničnom postupku, tužitelj želi spram tuženika postići ishođenje suglasnosti tuženika za novo etažiranje jer je sporazum stranaka izostao, odnosno pristanak tuženika na novo etažiranje je izostao. Pitanje može li se izostala suglasnost pojedinih suvlasnika zamijeniti sudskom odlukom je bitno pitanje i sud je stava da nepribavljena suglasnost suvlasnika (ovdje tuženika) može biti supstituirana sudskom odlukom. Kako je nesporno suglasnost tuženika za novo etažiranje izostala (ostali suvlasnici su je dali), kako tužitelj od tuženika zahtjevom traži tu suglasnost, na što je ovlašten, onda tužitelj ima pravni interes da se utvrdi u odnosu na što (nakon rekonstrukcije) tu suglasnost traži, dakle, po pitanju zatraženog utvrđenja tužitelj ima pravni interes, a tuženik je pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, on je suvlasnik nekretnine koji je odbio dati suglasnost za novo etažiranje.
Međutim, ono što je bitno u ovom slučaju jest pitanje je li tužitelj rekonstrukcijom potkrovlja, dogradnjom, zahvatio u zajedničke prostore zgrade ili ne. Opravdan razlog za uskratu suglasnosti i razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva bio bi traženje suglasnosti za uspostavu etažnog vlasništva na zajedničkom dijelu nekretnine. Radi se o situaciji koju ZV ne predviđa u čl. 73. st. 2, a u kojoj pravu suvlasnika na uskratu suglasnosti treba dati prednost pred pravom drugih suvlasnika koji imaju odgovarajući suvlasnički dio. Vlasništvo posebnoga dijela nekretnine ne može postojati na dijelovima nekretnine koji služe kao zajednički ili im se namjena protivi isključivoj uporabi samo u korist određenoga posebnoga dijela nekretnine; u sumnji se uzima da dio služi kao zajednički i da mu se namjena protivi isključivoj uporabi u korist određenoga posebnoga dijela (čl. 67 ZV-a). Dogradnjom, nadogradnjom ili preuređenjem (adaptacijom) zgrada, odnosno prostorija u suvlasničkim, zajedničkim ili tuđim zgradama, kao ni njihovom prigradnjom, ugradnjom ili ulaganjem u njih, ne može se steći vlasništvo, ako nije što drugo odredio vlasnik dograđene, nadograđene, odnosno prigrađene nekretnine (čl. 156. ZV-a). Ukoliko tužitelj u sudskom postupku ne dokaže stjecanje predmetnog prostora u samovlasništvo odnosno dokaže se da predmetni prostor predstavlja zajednički dio zgrade koji je kao takav predviđen etažnim elaboratom i/ili koju su kao takav oduvijek koristili svi suvlasnici, navedeno bi apsolutno predstavljalo razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva i razlog zbog kojeg bi pravo suvlasnika na uskratu suglasnosti u konkretnom slučaju imalo prednost pred deklariranim pravom na etažiranje.
U spisu priloženoj Izjavi kojom odlučujem o uspostavi i upisu etažnog vlasništva tužitelja od 5. studenog 2009. godine, tužitelj navodi da je već upisan etažnim vlasnikom dvaju stanova u potkrovlju kuće, položenih jedan do drugoga: stana koji se sastojao od 2 sobe, kuhinje i ostalih nus prostorija i drugog stana – jednosobnog. Navodi da je on svoje stanove preuredio tako da je od dosadašnja dva stana uspostavio jedan stan koji zauzima cijelo potkrovlje zgrade, dakle da sada postoji novouspostavljena samostalna uporabna cjelina STAN u potkrovlju, sveukupne korisne površine 81,45 m2 koji se sastoji od ulaznog prostora + hodnika, kuhinje + dnevnog boravka + blagovaonice, 3 sobe, kupaonice te tavanske garderobe s pripatkom vanjskog jednokrakog stubišta sa predulazom i podestima sveukupne površine 14,46 m2 i dijela dvorišta (sjever) ukupne površine 50,10 m2. Dakle, za zaključiti je da je tužitelj tim preuređenjem povećao korisnu površinu svog stana u potkrovlju (ranije dva stana u potkrovlju koja je spojio) za tu tavansku garderobu sa površinom vanjskog stubišta sa predulazom i podestima ukupne površine 14,46 m2. Pitanje je: je li se u pogledu tog prostora proširio na zajedničke prostore zgrade, nepripadno i neovlašteno. Tuženik navodi da je tužitelj bespravnom nadogradnjom povećao korisnu površinu svog stana te da na taj način želi uvećati svoj dio u zajedničkim dijelovima zgrade. Navodi da je prema građevinskoj dozvoli te lokacijskoj dozvoli i projektnoj dokumentaciji isključivo dozvoljena rekonstrukcija za jednoetažni stan u potkrovlju uključujući i izgradnju vanjskog stepeništa sa podestom od 1,6 m2. Decifirano da je određeno nemijenjanje gabarita stana, međutim, tužitelj da je odstupio od toga te da je umjesto jednoetažnog stana izgradio dvoetažni stan, a kako bi postigao potrebnu visinu za ugradnju gornje etaže bespravno da je srušio i uzurpirao zajednički tavan krovišta te podigao zidove za 50 cm. Na gornjoj etaži da je ugrađena prostorija sa betonskom pločom površine 11 m2 koja je sa donjom etažom komunikacijski povezana armirano betonskim stubištem, za gornju etažu da je izvršena nezakonita dogradnja balkona površine cca 5m2 i to na vanjskoj kamenoj fasadi kuće. Ostatak zajedničkog tavanskog prostora tužitelj da je uzurpirao za uvećavanje visine ostalih prostorija u svom stanu tako da su sadašnje visine soba između 4 do 4,5 m. Kod izgradnje vanjskog stepeništa i podesta za glavni ulaz u njegov stan tužitelj da je odstupio od građevinske dokumentacije (od 1,6 m2) na 6,75 m2, dakle, sada da je izgrađen balkon te površine koji se ostakljen i pretvoren u zasebnu verandu pada je na ovaj način kao i prethodnim ukidanjem tabana onemogućen bilo kakav pristup krovištu za ostale suvlasnike. Projektom da nije predviđena izgradnja gornje etaže i oba balkona, niti dokidanje postojećeg tavana.
Prema spisu priloženoj pravomoćnoj građevinskog dozvoli S.-dalmatinske županije, U. za prostorno uređenje, stambeno komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša u S., O. za prostorno uređenje i graditeljstvo Klasa: … , Urbroj: … od 16. svibnja 2000. godine, investitoru
– tužitelju se odobrava rekonstrukcija stana ukupne neto površine 77,10 m2 u potkrovlju zgrade i dogradnja stubišta u produžetku postojeće balature uz zapadno pročelje zgrade prema glavnom projektu koji je sastavni dio iste. Nacrti glavnog projekta priloženi su uz navedenu građevinsku dozvolu.
Prema lokacijskog dozvoli istog tijela Klasa: UP/I-350-05/98-02/00333, Urbr: 2181-04-00-00-99-10 od 23. rujna 1999. godine moguća je rekonstrukcija stana u potkrovlju zgrade ne mijenjajući mu gabarit i dogradnja stubišta u produžetku postojeće balature radi rješenja vanjskog pristupa stanu u potkrovlju a time i ukidanje unutarnjeg stubišnog kraka na prvom katu.
Nedvojbeno je utvrđeno da je tužitelj odstupio od pravomoćne građevinske i lokacijske dozvole, očito je radi toga došlo do ovog postupka, a to u svom iskazu pred sudom navodi i sam tužitelj. Sporno je da li je tim tužitelj zahvatio u zajedničke prostore zgrade, na što upire tuženik u ovom postupku.
Iz ugovora o prodaji između Ž. i L. P. i tužitelja od 25. studenog 1997.
godine razvidno je da je tužitelj od njih kupio sjeverni stan u potkrovlju, površine 20,65 m2. Sa V. P. tužitelj je zaključio i kupoprodajni ugovor 2. listopada 1986.
godine i od istog je kupio stan u potkrovlju koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje i nusprostorija, u južnom dijelu potkrovlja. Ovim ugovorom je prodavatelj ovlastio kupca da adaptira kupljeni stan na standardnoj visini stana, ne dozvoljava se pravo nadogradnje na zgradi gdje se nalazi kupljeni stan, niti bilo kakva gradnja u dvorištu. Tužitelj u svom iskazu pred sudom navodi da je u trenutku kupnje stanova sa njegove strane već izvršen upis etažiranja, dakle, već se dogodilo razvrgnuće suvlasničke zajednice. Za adaptaciju stanova da je imao sve potrebne dozvole i suglasnost svih suvlasnika, 2003. godine da je izvršio i daljnje radove s tim da je jednim dijelom podigao krovište predmetne zgrade i na taj način dobio malenu tavansku garderobu koja mu služi za odlaganje odjeće. Za tu radnju da nije imao građevinsku dozvolu, a sud zaključuje da nije imao očito ni tuženikovu suglasnost, te da nije imao ni suglasnost prodavatelja jednog od stranova što je već citirano. Tužitelj nadalje navodi da se nije radilo o bitnom građevinskom zahvatu i da na taj način nije nastao dvoetažni stan, sud drži da ovo nije točno, jer je suprotno utvrđeno vještačenjem i očevidom na licu mjesta. Navodi da je te godine izveo vanjsko stubište, na postojeće stubište za tuženikov stan da je nadogradio daljnji krak stubišta za svoj stan a za što je imao građevinsku dozvolu. Tuženik da se suglasio sa podizanjem krovišta i izgradnjom kraka stubišta. Tlocrtno gledano da ništa nije prošireno u odnosu na ranija dva stana izuzev vanjskog stubišta, prilikom kupnje predmetnih stanova sjeverni stan da je bio površine cca 22,5-23 m2, a južni 45 m2, a da sada stan sa pripatcima vanjskog stubišta i tavanske garderobe ima površinu od 81,45 m2 te da je kvadratura veća za površinu tavanske garderobe i vanjskog stubišta te da u tom dijelu odstupa od građevinske dozvole. U trenutku kada je stanove kupio da poviše njih nije bio nikakav tavan nego porušeno krovište.
Tuženik u svom iskazu navodi da je svoj stan kupio koncem 1980-ih godina, u tom trenutku tužitelj da je već bio vlasnikom većeg-južnog stana. Kada je tuženik kupio svoj stan, da je taj stan već bio u zemljišnim knjigama upisan kao etažno vlasništvo, tužitelj da se u svoja dva stana uselio 2003. godine, nakon što su radovi bili završeni, da su ranije ti stanovi bili u ruševnom stanu, krovište da je bilo također u ruševnom stanu, ali da nije istina da je krovište financirao isključivo tužitelj već da su to napravili suvlasnici, kao dokaz tome da je u spis priložio uplatnicu i troškovnik (listovi 16 i 17 spisa). Navodi da nije točno niti to da u trenutku kada je tužitelj kupio stanove poviše istih nije postojao zajednički tavan, tavan da je postojao i da je bio površine 96 m2, a poviše tog tavana da je bilo zajedničko krovište. Do navedenog tavana da se moglo ući iz stana tužitelja na južnom dijelu potkrovlja kao i sa podesta između dva predmetna stana koji podest da je bio zajednički. Navodi da je on osobno na građevinsku i lokacijsku dozvolu kao i rješenje Konzervatorskog zavoda dao dopuštenje i svoju suglasnost, međutim, tužitelj da je od toga odstupio i na mjestu nekadašnjeg tavana podigao drugu etažu stana s obzirom da je srušio cijeli prostor nekadašnjeg tavana. Ta površina da je uređena kao atelier, da ima neto površinu od 9-12 m2, iz iste da postoji izlaz na balkon koji je tužitelj također podigao protivno dozvolama (sud je stava da je ovo točno i utvrđeno je tijekom postupka), balkon da je površine cca 4m2, sada tužitelj da ima dvoetažni stan sa dvije armiranobetonske ploče. Navodi da je on dao suglasnost tužitelju za dogradnju vanjskog stepeništa za ulaz u stan, tužitelj da je i tu izašao iz dopuštenja i dozvola, a na početku stepeništa da je izgradio jednu ostavicu, izgrađeni podest da je neprimjereno velik, d ase radi o verandi površine cca 4 m2, poviše čega se nalazi onaj spomenuti balkon. Što se dvorišta tiče da je istinit navod tužitelja da je tužitelj od drugih suvlasnika kupio njihove dijelove zemljišta, a od jednog da je kupio tuženik, da su on i tužitelj postigli usmeni sporazum po kojem će sjeverni dio dvora koristiti isključivo tužitelj a južni dio tuženik, ali da nikada nije napravljeno razgraničenje na neki vidljivi način.
Svjedok F. B. upisani etažni vlasnik u predmetnoj zgradi u svom iskazu navodi da je on postao vlasnikom prostora 2008.godine, dakle, logično je da ovaj svjedok nema saznanja o postojanju tavana, a da je zajedno sa svojim prostorom kupio i zajedničke dijelove zgrade i pripadajući dio dvorišta.
Svjedok M. Č., vlasnica samostalne uporabne cjeline položene u prizemlju zgrade, navodi da je to njen otac kupio 1981. godine, a njoj darovao 1994. godine. Navodi da su njoj L. i Ž. P. nudili da kupi njihov stan u potkrovlju površine cca 16 m2, sa sjeverne strane, da je otišla vidjeti taj stan, da je krovište bilo u ruševnom stanu i da poviše ta dva stana u potkrovlju nije postojao tavan nego samo krovište. Iz iskaza ove svjedokinje proizlazi da su je postupci tuženika rastužili, a da je svoj dio dvorišta darovala tužitelju.
Svjedok M. Č., također etažni vlasnik, u iskazu navodi da je njegov otac 2007. godine kupio prostor u zgradi i da mu ga je darovao. Navodi da u zgradi nije bio, niti u stanovima stranaka, da mu nije poznato ništa u pogledu tavanskog prostora.
Svjedok Ž. B., tužiteljeva supruga, u bitnom je iskazala kao tužitelj, što je i bilo za očekivati, s obzirom na njihov supružnički odnos. Navela je i to da je vezano za odstupanje od građevinske dozvole tužitelj podnio zahtjev za legalizacijom bespravnih zahvata.
Dakle, ostali suvlasnici zgrade (pored tužitelja i tuženika) postali su suvlasnicima nakon izvršenog i provedenog etažiranja, oni nisu dobro upoznati sa stanjem potkrovlja i eventualnim postojanjem tavana, na njihovim se iskazima ne može temeljiti odluka suda, jer im je slabo poznato ili nije poznato kakvo je stanje bilo prije kupnje stanova od strane tužitelja i prije početka njegovog zahvata u prostor. Svjedokinja Č. sa tuženikom očito nije u dobrim odnosima, tužitelju je pak darovala svoj dio dvorišta, pa njen iskaz treba uzeti sa rezervom, u bitnom, s obzirom na odnose sa strankama. Svjedokinja B. je tužiteljeva supruga, pa je i njen iskaz valjalo uzeti sa rezervom jer je s obzirom na tu relaciju, iako je svjedokinja, njen iskaz iste kvalitete kao i iskaz bilo koje stranke, inače.
Svjedok Đ. L. koji je nesrodan sa strankama, a sudjelovao je u radovima sanacije krovišta zgrade iskazao je da je vlasnik te firme bio N. C. kao izvođač radova, isti navodi da je prije sanacije krovišta postojao tavanski prostor, da su oni radnici skidali crijepove sa krovišta i nosili ih preko tavana spuštajući ga dolje preko cijevi u prostor izvan kuće te na isti način postavljali nove crijepove. Tavanski prostor da je bio visok cca 2 metra. Po završetku radova sanacije krovišta taj tavanski prostor da je ostao prazan. Međutim, da su bili prisiljeni skinuti drvenu konstrukciju koja je predstavljala pod tavana budući da su navedene grede bile u potpuno trošnom stanju, tako da su jednostavno skinuli drvenu podnu konstrukciju. U taj tavanski prostor da su pristupali drvenim stepeništem iz stana u potkrovlju, dakle, prije vršenja radova sanacije krovišta tavanski prostor da je postojao kao takav, a nakon što su sa istima završili da tog tavana više nije bilo, Radnici da su prilikom vršenja zahvata na sanaciji krovišta podigli razinu vanjskih zidova za cca 65-70 cm. Svjedok je saslušan 2013. godine, a naveo je da je radove obavljao prije nekih 10-ak godina, dakle, to je bilo 2003. godine, što se slaže sa iskazom tužitelja u pogledu vremena obavljanja radova.
Svjedok N. C., voditelj radova i projektant projekta sanacije krovišta predmetne zgrade u svom iskazu navodi da je prije radova na sanaciji krovišta snimio postojeće stanje te napravio projekt izvođenja radova na sanaciji krovišta, te da prije početka izvođenja radova između stanova u potkrovlju i krovišta nije postojao tavanski prostor, prostor nazvan tavanom u snimku društva P. projekt d.o.o. da ne predstavlja tavan u građevinskom smislu nego spušteni plafon. Taj prostor da je bio odijeljen mezomuralima od stanova, u najvišem nivou visok cca 70 cm, da je imao ulaz preko stana u potkrovlju na način da bi se prislonile prijenosne stepenice. Te mezomurale da su srušili te da između potkrovlja i stanova više nije bilo prepreke, da je to bio prazan prostor nakon završetka radova. Nakon toga da ga je tužitelj zamolio da vrši nadzor nad radovima adaptacije njegova dva stana u potkrovlju. Tužitelj da je postavio armirano betonsku ploču u svom stanu i napravio unutarnje stepenište, taj dio da predstavlja galerija, a dobiven je spuštanjem ploče na adekvatnu visinu. Taj prostor da se nalazi tamo gdje je prije bio luminar a ne tavan. Troškove sanacije krovišta da je snosio tužitelj i još jedan vlasnik stana u zgradi, cijenu da mu je platio tužitelj.
Svjedok F. B., nesrodan, iskazao je da je radio u stanu u potkrovlju u vlasništvu tužitelja i to tesarske radove, da je napravio unutarnje stepenice koje sa donje etaže vode na gornju etažu stana iz koje s pristupa na terasu, koju je on napravio, da je radio i vanjske stepenice. Po njegovoj procjeni visina između poda i krajnjeg ruba sljemena da je 4,5-5 m, da su nalivali armiranobetonsku ploču pomoću koje je dobiven gornji prostor debljine nekih 10-15 cm, da se može stajati u punoj visini u tom gornjem prostoru.
Ovaj sud sa rezervom uzima i iskaz svjedoka C., on je nakon radova na krovištu angažiran od strane samog tužitelja i očito je sa njim u dobrim odnosima, dok je iskaz svjedoka L. koji nije ni u kakvim odnosima sa strankama logičan i uvjerljiv, tom iskazu sud u potpunosti i u cijelosti poklanja vjeru, kao i iskazu svjedoka B. u bitnom.
Za navesti je da ne treba posebno znanje o građevinama i građevinarstvu da se zna kako se ono što svjedok C. naziva "spuštenim plafonom", nakon postavljanja drvenih greda i na njih dasaka, predstavlja u biti tavan. U prošlosti su se na ovom području kuće gradile na takav način, na taj način bi stanovi u potkrovlju bili manje visine od one koja je od poda do sljemena odnosno najviše točke krovišta jer bi takvi prostori bili lakši za grijanje zimi i ne bi bili toliko vrući ljeti. Dakle, prostor stana i krovišta se odvajao i stvarali su se upravo tavani, koji su se koristili za odlaganje stvari i drugih potrepština, zaista se nikada nije ostavljao prostor stana sa plafonima visine od 4 do 5 metara, nikada krovište nije bilo plafon stana, tako nešto na ovim prostorima nije bilo uobičajeno i normalno. Sve ovo jer se nije rabio cement za nalivanje ploča umjesto klasičnog drvenog krovišta, nisu se radile betonske kose ploče na koje su se slagali crijepovi nego je krovište bilo uglavnom od drvenih greda sa gredicama na koje su se slagali crijepovi, a prostor ispod je bio prostor tavana koji je od stambenog prostora bio odvojen drvenim gredama i letvama, te su ponekad stavljani improvizirani ožbukani plafoni. To je sve logično i uobičajeno, općepoznato na ovim prostorima, pa tako i u predmetnoj staroj zgradi koja je ujedno pod zaštitom Konzervatorskog zavoda. Dakle, sud drži da je prije nego što je tužitelj kupio stanove u potkrovlju, taj stambeni dio bio od krovišta odvojen tavanom kao posebnim prostorom, a to je razvidno i iz arhitektonskog snimka (list 52 spisa) koji je prilikom saslušanja predočen svjedoku C..
Sud je proveo dokaz i vještačenjem po vještaku za graditeljstvo J. M. sa kojim je obavljena radnja očevida na licu mjesta. Sudskom vještaku dan je poseban zadatak očitovati se, između ostalog, i na okolnost je li prije adaptacije postojao tavanski prostor između stana i krovišta, je li stan dvoetažni ili jednoetažni… Sudski vještak J. M. naveo je u vještvu da bi bilo potrebno saslušati ovlaštenog projektanta P.
J. na okolnost što mu znači upisana oznaka tavana i drvena krovna konstrukcija i crtkana linija u stanu u potkrovlju arhitektonskog snimka postojećeg stanja, vezano za dilemu ranijeg postojanja tavanskog prostora.
Saslušan u svojstvu svjedoka P. J. navodi da je tužitelja upoznao još 1993. ili 1994. godine, da je trebao poći na lice mjesta vezano za poslove koje je obavljao preko društva P. projekt d.o.o. S., da se radilo o staroj kamenoj kući pod zaštitom konzervatora, od njega da je naručena izrada arhitektonskog snimka te kontakti sa Konzervatorskim zavodom. U fasadu zgrade da se nije smjelo intervenirati radi prijepora sa konzervatorima, da je tamo bio nekoliko puta, potvrđuje autentičnost arhitektonskog snimka, nakon preuređenja prostora da tamo nije više išao. Krov da se sastojao od drvenih greda sa kupama, taj prostor od stambenog prostora da je odvajala drvena tavanica, letve koje su postavljene na gredice i za pristup u taj dio da nije bilo otvora iz stana koji je pregledao, da je bilo priče o tome hoće li se tu naliti ploča, kako će se taj dio riješiti, hoće li se ukloniti, nakon presjeka da je isti označio kao tavani ovaj dio koji sa krovom čini trokut da predstavlja tu drvenu tavanicu. Svjedok je dao svoj osvrt na traženje vještaka M. i navodi da je po njemu prostor koji je on sam naveo kao tavan, u biti prostor između drvene tavanice i kosog krova u koji se nije moglo pristupiti, dakle, da to u biti nije bio tavan, da se vidjelo kroz daske koje su naslagane između donjeg i gornjeg dijela.
Nakon iskaza svjedoka J. pozvan je vještak Malenica dopuniti svoje vještvo, vještak je dao svoje očitovanje, dopunu vještva, ali po njegovom mišljenju nije utvrđeno ono što je bitno, a to je da li je tavanica bila ožbukana kao plafon stana u potkrovlju a da je ta žbuka otpala ili ne.
Vezano za iskaz svjedoka J. i vještvo vještaka M., analizirajući te dokaze i u svezi sa svim ostalim izvedenim dokazima te okolnost što stranke nisu imale daljnjih prijedloga za izvođenje dokaza, pa je trebalo odlučiti temeljem stanja u spisu, na sudu je zadatak odgovoriti, vezano za sve izvedene dokaze, je li prostor tavana onakav kakav je ranije bio, prije zahvata, predstavljao dio stanova u potkrovlju ili zajednički prostor zgrade odnosno vlasništvo svih suvlasnika. Karakter odnosno narav tog prostora, prostora tavana, po pitanju toga je li to sastavni dio stanova u potkrovlju ili odvojeni prostor od tih stanova koji predstavlja zajednički prostor grade koji ne pripada isključivo niti jednom stanu, može biti različit od građevinske struke do pravnog mišljenja odnosno struke. Dakle, bez obzira na mišljenje svjedoka C. i J., kao i vještaka građevinara, a vezano i za te dokaze, ovaj sud zaključuje temeljem svih izvedenih dokaza, posebno iskaza tuženika i svjedoka L., kao i arhitektonskog snimka prostora, da je tužitelj stanove kupio u vrijeme kada su oni zaista od krovišta bili odvojeni, da su ti stanovi predstavljali zaseban prostor od prostora tzv. tavana koji je postojao između krovišta i tih stanova. Taj prostor tavana prema stavu ovog suda predstavljao je poseban prostor i taj prostor nije pripadao isključivo niti jednom stanu, pa ni stanovima u potkrovlju. I onda i neposredno prije sanacije krovišta prostor je bio odvojen od stanova u potkrovlju, a kako je tužitelj stanove kupio u potpuno derutnom stanju, očito je takav bio i tavan, očito su te daske propadale i propale vremenom, što ne znači da prostor tavana nije bio odvojen od stanova, dapače. Ranije postojanje tavana razvidno je iz projekta P. projekt d.o.o. (list 52 spisa) i skice dipl. ing. N. P. (list 122 spisa); dok je iz slike stana (list 95) tužitelja razvidno postojanje galerije kao druge etaže stana koju tužitelj pokušava novim etažiranjem ipak podvesti pod korisnu površinu stana, iako sam navodi da se ne radi o etaži?!
Ono je što jako bitno po pitanju ovog stava suda je ugovor o prodaji između Vojka Perića i tužitelja od 2. listopada 1986. godine za stan u potkrovlju koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje i nusprostorija, u južnom dijelu potkrovlja. Ovim ugovorom je prodavatelj ovlastio kupca da adaptira kupljeni stan na standardnoj visini stana, ne dozvoljava se pravo nadogradnje na zgradi gdje se nalazi kupljeni stan, niti bilo kakva gradnja u dvorištu. Dakle, iz ovog zaista proizlazi, jer bi u ta dva ugovora bilo navedeno da je bilo tako, a nije, da tužitelju nije prodao uz stanove prostor tavana i da je kupio stanove u njihovoj visini koja je bila u vrijeme prodaje, a to je visina stanova bez tavana. Tavan je očito bio odvojen prostor i tužitelj ga je samovlasno pripojio svojim stanovima, prije toga je i podigao visinu zidova, što i sam priznaje i što proizlazi iz svih izvedenih dokaza, mimo građevinske dozvole. Tužitelj u svom iskazu navodi da u trenutku kada je stanove kupio poviše njih nije bio nikakav tavan nego porušeno krovišta, sud je stava da ovo nije točno jer sam svjedok Janjić (angažiran od tužitelja) iskazuje drugačije i iz ostalih izvedenih dokaza proizlazi da su stanovi prije adaptacije od krovišta bili odvojeni tavanom, odnosno drvenom konstrukcijom. Radi navedenog u ovom dijelu ni iskaz svjedoka Č. ne treba prihvatiti kao vjerodostojan. Dakle, ovo je bitno kod presuđenja i ovaj dio iskaza tužitelja nije vjerodostojan. Nadalje, sam tuženik kao suvlasnik zgrade sudjelovao je financijski u sanaciji čitavog krovišta zgrade, radi se o velikom izdatku o čemu svjedoči dokumentacija priložena u sudski spis, i to baš priznanica ispuštena od strane svjedoka C. (K. d.o.o. S.) tuženiku (list 16 spisa) te ponudbeni troškovnik društva K. d.o.o. S. od 5. lipnja 2000. godine na ime tužitelja i tuženika (list 17 spisa). Sud drži da nema logike u tome da tuženik kao etažni vlasnik stana na nižoj etaži ima zaista veliki financijski izdatak na sanaciji krovišta, a da je ispod tog krovišta samo stan tužitelja, a ne i zajednički prostor zgrade – tavan. Da tog tavana nikada nije bilo, da su stanovi u potkrovlju bili u punoj visini do samog krovišta, onda bi sanaciju krovišta stvarno i životno je tako – poduzeo vlasnik stanova u potkrovlju, tako se i inače uvijek postupa. Ovako, kada u sanaciji krovišta sa značajnim sredstvima sudjeluje i tuženik, stvarno je logično da je ispod tog krovišta zajednički prostor zgrade – tavan, sud drži da je upravo to bio slučaj, a da je tužitelj nakon te sanacije i tuženikovog izdatka taj tavan jednostavno pripojio svom stanu, prije toga podigao visinu zidova te izgradio galeriju odnosno drugu etažu, nalio armiranobetonsku ploču za tu drugu etažu i na taj način u stvarnosti povećao korisnu površinu svog stana, bez suglasnosti svih suvlasnika zgrade, a posebno bez suglasnosti tuženika. Ono na što je tuženik dao suglasnost tužitelju bili su radovi koji su odobreni građevinskom i lokacijskom dozvolom, dakle, ne radovi koji su izvedeni nauštrb zajedničkog tavana kao zajedničkog prostora zgrade. Sam tužitelj navodi da je kvadratura njegovog stana veća za površinu tavanske garderobe i vanjskog stubišta te da u tom dijelu odstupa od građevinske dozvole. Bez obzira na legalizaciju bespravno izgrađenog, ovaj sud zaključuje da to nema utjecaja na zaključak da je tužitelj zahvatio bespravno i bez suglasnosti svih suvlasnika u zajednički prostor i da je time povećao korisnu površinu svog stana, nakon već ranije napravljenog etažiranja. Ukoliko sam tužitelj drži da galerija kao novosagrađeni prostor nije etaža stana i da se ne radi o dvoetažnom stanu, nije jasno zašto traži novo etažiranje, jer bi upravo bez te etaže (galerije) i podesta stepeništa koje je napravljeno u većoj površini, njegov stan bio upravo onolike kvadrature koliko je kupio od prodavatelja na ime dva ranija stana. Dakle, ako izgrađena galerija ne predstavlja posebnu etažu stana i korisnu površinu stana, kako to tužitelj navodi, zašto je uopće pokušava etažirati? Sam tužitelj u svojoj Izjavi od 5.studenog 2009.godine (list 11 spisa) navodi da postoji novouspostavljena samostalna cjelina (stan, tavanska garderoba i predulaz i podest), dakle, tužitelj je kupljena dva stana pretvorio u jedan, podigao protupravno zidove, napravio posebnu etažu, pripojio svom stanu ranije postojeći zajednički tavan i izgradio veliki podest, a ujedno i napravio balkon veće površine na koji se izlazi sa napravljene galerije. Tužitelj prema stavu ovog suda može nesmetano uživati u prostoru galerije i podesta, jer tuženik prema njemu nije podnio tužbu odnosno pokrenuo postupak kao suvlasnik zgrade, ali to ne može iznova etažirati, niti mu tuženik treba dati suglasnost za novo etažiranje, koja je izostala pa je ne može zamijeniti ova odluka, jer tužitelj na tu suglasnost tuženika nema pravo, s obzirom da je zahvatio u zajedničke prostore zgrade. Dakle, sud je stava da tužitelju pripada ono što je kupio, u visini i površini u kojoj je kupio, to je već etažirano, pa nema pravo na novo etažiranje, odnosno neosnovano od tuženika traži u ovom postupku utvrđenje i suglasnost za to, jer mu tuženik tu suglasnost osnovano uskraćuje. Ono na što je tužitelj ovlašten i na što ima pravo u odnosu na tuženika to je postupanje sukladno pravomoćnoj građevinskoj dozvoli i tuženik mu je to već priznao i za to mu je dao suglasnost. Kako je tužitelj zahvatio u zajedničke prostore zgrade preko toga, a što proizlazi iz svih izvedenih dokaza, to je zahtjev po pitanju stana neosnovan. Dakle, kako vlasništvo posebnoga dijela nekretnine ne može postojati na dijelovima nekretnine koji služe kao zajednički ili im se namjena protivi isključivoj uporabi samo u korist određenoga posebnoga dijela nekretnine; a u sumnji se uzima da dio služi kao zajednički i da mu se namjena protivi isključivoj uporabi u korist određenoga posebnoga dijela (čl. 67 ZV-a) zahtjev tužitelja koji se odnosi na predmetni stan valjalo je odbiti kao neosnovan. Sud drži da je utvrđeno svim izvedenim dokazima da je tavan koji je tužitelj pripojio svom stanu do tog trenutka bio zajednički prostor zgrade, a ne prostor njegova vlasništva, a sve i da postoji dilema o karakteru tog prostora, u sumnji se uzima da dio služi kao zajednički i da mu se namjena protivi isključivoj uporabi u korist određenoga posebnoga dijela. Tužitelj nije ničim dokazao kako se ranije tavan koristio i da se koristio samo u korist stanova u potkrovlju zgrade. Radi navedenog je odlučeno kao u izreci ove presude.
Po pitanju zajedničkog dvorišta na kojem je zgrada izgrađena, sud drži da su stranke dogovorile način korištenja dvorišta, to navodi i sama tužiteljeva supruga, ali da u pogledu navedenog nije dogovorena dioba. To će tužitelj trebati postići u izvanparničnom postupku, ovako, dvorište nije podijeljeno, stranke su suvlasnici istog, tako da nema mjesta utvrđenju da tužitelju već pripada sjeverni dio dvorišta u navedenoj površini i nema mjesta traženju da mu u pogledu toga tuženik da svoju suglasnost. To može biti predmetom drugog postupka, u odnosu na ovaj dio zahtjev tužitelja nije osnovan, u ovom trenutku.
Radi navedenog je odlučeno kao u izreci ove presude.
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl.155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP), tuženiku je obistinjen samo trošak potreban za vođenje postupka, trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 2.500,00 kn; sastav jednog podneska u iznosu od 2.500,00 kn (obrazloženog podneska); zastupanja na 10 ročišta u iznosu od po 2.500,00 kn; pristupa na ročište od dana 24. siječnja 2017. godine u iznosu od 625,00 kn (25%); 25% PDV-a u iznosu od 7.500,00 kn; što zbrojeno daje iznos od 38.125,00 kn, koliko je tužitelj obvezan na ime naknade parničnog troška isplatiti tuženiku. Trošak sudske pristojbe odgovora na tužbu, tuženiku nije priznat, jer isti ovaj trošak nije imao (nije platio), niti će ovaj trošak imati.
U Splitu, 4. siječnja 2021. godine
S U D A C
Julijana Ponoš
Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu u Splitu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
1. Pun. tužitelja
2. Pun. tuženika
Broj zapisa: eb2f5-522dc
Kontrolni broj: 0ed98-65e4a-7044e
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=JULIJANA PONOŠ, L=SPLIT, O=OPĆINSKI SUD U SPLITU, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web
adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-
dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Splitu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.
