REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

PR-1066/2022-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Idi Vrančić, u pravnoj stvari tužitelja AČN, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Mariji Maričević, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Pružne građevine d.o.o., Zagreb, Međimurska ulica 4, OIB: 34601781192, zastupanog po punomoćniku Marku Šebalju, odvjetniku iz Zagreba, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 2. srpnja 2026. u nazočnosti zamjenika punomoćnice tužitelja Aleksandra Marjanovića Kavanagha , odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika AČ, odvjetničke vježbenice, sukladno odredbi čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda RH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP), dana 4. rujna 2026. objavio je i

p r e s u d i o  je

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Tuženiku se nalaže da tužitelju naknadi štetu u iznosu od 5.043,47 eura (38.000,00 kn) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 09.02.2021. godine pa do isplate, temeljem čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, po stopi 14 ℅ godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po eskontnoj stopi HNB, koja je vrijedila zadnjeg polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanih za pet postotnih poena, kao i troškove odštetnog zahtjeva u mirnom postupku u iznosu od 1.250,00 kn, te daljnje troškove parničnog postupka, sve sa zakonskom zateznom kamatom prema čl. 29. Zakona o obveznim odnosima po stopi od 14 ℅ godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po eskontnoj stopi HNB, koja je vrijedila zadnjeg polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena tekućom od dana donošenja presude do isplate, sve u roku 15 dana.“

II/ Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. rujna 2026. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III/ Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 250,00 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. rujna 2026. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj UČN (dalje u tekstu: tužitelj) u tužbi od 5. svibnja 2022. navodi da je u trenutku nastanka štetnog događaja dana 24. prosinca 2013. bio zaposlen kod tuženika Pružne građevine d.o.o., (dalje u tekstu: tuženik), a stradao je u prometnoj nesreći prilikom povratka s terenskog rada. U štetnom događaju tužitelj je zadobio prijelom podlaktice zbog koje ozljede je nakon nekoliko godina došlo do pogoršanja zdravstvenog stanja. Tužitelj stoga zahtijeva isplatu pravične novčane naknade za neimovinsku štetu radi povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, radi činjenice da je pretrpio fizičke bolove, da trpi ograničenu pokretljivost te je pretrpio duševne boli zbog naruženja i strah. Tužitelju je također bila potrebna tuđa pomoć i njega. Tužitelj tužbom potražuje isplatu ukupnog iznosa od 5.043,47 eura (38.000,00 kuna) na ime naknade neimovinske i imovinske štete.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ne spori činjenicu da je tužitelj u trenutku nastanka spornog događaja bio zaposlenik tuženika te da se štetni događaj dogodio navedenog datuma. Tuženik u cijelosti otklanja svoju odgovornost kako u pogledu osnove tako i visine potraživanja navodeći da tuženik nije odgovoran za nastanak štetnog događaja, odnosno za prometnu nesreću. Tuženik stoga ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Ujedno ističe prigovor zastare potraživanja. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Tijekom postupka su izvedeni slijedeći dokazi: izvršen je uvid u prijavu o ozljedi na radu (str. 4-6 spisa), u zahtjev za naknadu štete (str. 7 spisa), u medicinsku dokumentaciju za tužitelja (str. 8-51 spisa), u ispis e-mail poruka (str. 58-65 spisa), u obavijest o smrtnoj, težoj ili skupnoj ozljedi na radu (str. 66-69 spisa), saslušani su svjedoci UČ (str. 93-94 spisa), IČ (str. 94-95 spisa) te tužitelj kao parnična stranka (str. 95-97 spisa).

4. Slijedom svih izvedenih dokaza sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan iz sljedećih razloga.

5. Među strankama nije sporno da je dana 24. prosinca 2013. došlo do prometne nesreće prilikom koje su dvije osobe smrtno stradale, a četiri su pretrpjele ozljede. Navedeno također proizlazi iz obavijesti o smrtnoj, težoj ili skupnoj ozljedi na radu od 27. prosinca 2012. koje je upućena Državnom inspektoratu.

6. Nadalje, među strankama nije sporno to da je protiv tužitelja vođen kazneni postupak u kojem je isti proglašen krivim za kazneno djelo izazivanja prometne nesreće sa smrtnom posljedicom te mu je izrečena kazna zatvora koju je tužitelj izdržao.

7. Spisu prileži prijava o ozljedi na radu od 27. prosinca 2013., međutim nema dokaza o tome da je ista dostavljena Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, niti ima dokaza o tome da je tužitelju navedena ozljeda priznata kao ozljeda na radu.

8. Tužitelj je u spis dostavio medicinsku dokumentaciju koja potječe iz 2013. i 2014. godine (str. 8-16 spisa), iz koje proizlazi da je po nastanku štetnog događaja tužitelju pružena liječnička pomoć, te da je utvrđena ozljeda na strani tužitelja.

9. Tužitelj tijekom postupka navodi da je došlo do pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja, koje pogoršanje je u vezi s ozljedom koju je tužitelj pretrpio 24. prosinca 2013., a koje pogoršanje se dogodilo 2021. godine, o čemu govori medicinska dokumentacija koja potječe iz 2021. i 2022. godine, a ista prileži spisu.

10. Tužitelj tijekom postupka ističe da je do štetnog događaja došlo prvenstveno uslijed činjenice daje vozilo kojim je upravljao toga dana bilo neispravno, da su u kabinu ulazili ispušni plinovi koji su moguće izazvali omamljenost, da su navedeno prijavili nadređenom djelatniku IČ, da je vozilo bilo naručeno za servis, međutim poslodavac nije tužitelju i ostalim djelatnicima osigurao drugo vozilo, već je dopustio da i dalje koriste to vozilo u kojem je konačnici došlo do štetnog događaja i prometne nesreće sa smrtnom posljedicom u odnosu na dvije osobe. Navedeno suglasno proizlazi iz iskaza tužitelja te svjedoka UČ i IČ. Ujedno navodi da nije bio osposobljen za posao vozača, te da kod tuženika nije bio zaposlen na poslovima vozača, već kao pomoćni tehničar.

11. Odgovornost tuženika kao poslodavca za štetu koja je za radnika nastala uslijed ozljede na radu temelji se na odredbi 111 st. 1 Zakona o radu (Narodne novine broj: 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23, dalje u tekstu: ZR) koja propisuje da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. Na ovaj predmet primjenjuje se i odredba čl. 25 Zakona o zaštiti na radu (Narodne novine broj: 71/14, 118/14, 154/14, 94/18 i 96/18, dalje u tekstu: ZZR) koja propisuje da se ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra da potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti. Prema odredbi čl. 25 st. 2 ZZR-a poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu.

12. S obzirom da poslodavac radniku odgovara za štetu po načelu objektivne odgovornosti, na odgovornost poslodavca primjenjuje se i odredba čl. 1067. st. 2 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, 69/26, dalje u tekstu: ZOO) koja propisuje da se vlasnik stvari oslobađa odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti. Nadalje na ovaj spor se primjenjuje i odredba čl. 1067. st. 3 ZOO-a koja navodi da se vlasnik oslobađa odgovornosti djelomično, ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete.

13. U ovom postupku nije sporno da je do štetnog događaja došlo krivnjom tužitelja, budući da je isti proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela koje je u konačnici dovelo do štetnog događaja. Sud je vezan utvrđenjem kaznenog suda u pogledu postojanja kaznene odgovornosti tužitelja. Okolnosti koje tužitelj u svom iskazu navodi da je do štetnog događaja ustvari došlo radi činjenice da vozilo nije bilo ispravno, odnosno da je uzrok štete bio u činjenici da je u kabinu ulazio dim koji je utjecao na sposobnost tužitelja da upravlja motornim vozilom, su ujedno okolnosti koje su tužitelja mogle osloboditi odgovornosti za počinjenje kaznenog djela i koje je tužitelj trebao iznijeti u kaznenom postupku. Međutim, u ovom slučaju utvrđeno je da je tužitelj proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela, to nije sporno i proizlazi iz iskaza tužitelja, što znači da nisu utvrđene okolnosti koje bi tužitelja oslobodile odgovornosti za počinjenje kaznenog djela. Kada bi se utvrdilo da je do prometne nesreće došlo uslijed okolnosti koje sada ističe tužitelj, to bi bilo u kontradikciji sa utvrđenjem kaznenog suda u pogledu postojanja kaznene odgovornosti tužitelja, koju ovaj sud ne može dovesti u pitanje.

14. Nadalje, tužitelj u ovom postupku nije dostavio dokaz o tome da bi mu ozljeda koju je pretrpio bila priznata kao ozljeda na radu od strane HZZO-a, niti iz spisa proizlazi da je protiv tuženika vođen bilo prekršajni bilo kazneni postupak radi propusta u primjeni mjera zaštite na radu, koje su, prema navodima tužitelja, uzrokovale prometnu nesreću sa smrtnim posljedicama. Upravo suprotno, u kaznenom postupku je utvrđeno postojanje tužiteljeve odgovornosti, a ne tuženikove.

15. Iako se tuženik prema odredbi čl. 25. st. 2 ZZR-a može osloboditi odgovornosti samo ako je tužitelj postupao s namjerom ili krajnjom nepažnjom, a kazneno djelo izazivanja prometne nesreće sa smrtnom posljedicom moguće je počiniti iz nehaja (prema odredbi čl. 227. st. 6 Kaznenog zakona, Narodne novine broj: 125/11, 144/12), sud je neovisno o stupnju krivnje dužan uzeti u obzir doprinos tužitelja nastanku štetnog događaja, sve sukladno odredbi čl. 1067. st. 3 ZOO-a, koja se primjenjuje na objektivnu odgovornost tuženika. Budući da je tužitelj proglašen krivim za izazivanje prometne nesreće koja ja dovela do ozljede tužitelja, njegov doprinos nastanku štetnog događaja je 100%, odnosno njegovo djelovanje u cijelosti je dovelo do nastanka ovog štetnog događaja, a to djelovanje utvrđeno je protupravnim, te je utvrđeno da je za isto tužitelj kriv (argumentum a contrario kod tužitelja ne postoje razlozi za isključenje odgovornosti, jer da ih je bilo tužitelj ne bi bio u pravomoćnom kaznenom postupku utvrđen odgovornim za počinjenje kaznenog djela).

16. Naposljetku, sud također smatra da je osnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženika, budući da je tužitelj odmah po nastanku štetnog događaja liječen tijekom 2014. i 2015. godine, te je imao spoznaju o opsegu štetnih posljedica, pa unatoč tome što tvrdi da je sada došlo do pogoršanja stanja, zahtjev tužitelja je u zastari, budući da tužitelj nije u zastarnom roku iz čl. 230. ZOO-a ustao sa zahtjevom da se utvrdi odgovornost tuženika za štetu koju je tužitelj pretrpio u štetnom događaju, a za koju sada tvrdi da se povećala, odnosno da je došlo do naknadnog pogoršanja zdravstvenog stanja. Drugim riječima, nije moguće anulirati protek zastarnog roka te tražiti naknadu štete zbog pogoršanja zdravstvenog stanja, kada niti u jednom postupku nije utvrđeno postojanje štete na strani tužitelja za koju bi tuženik bio odgovoran. Pogoršanje zdravstvenog stanja procjenjuje se u odnosu na ono na koje se odnosi sudska presuda, odnosno nagodba, koje odluke sadržajno predstavljaju konstataciju postojanja odgovornosti tuženika, što je u ovom slučaju u cijelosti izostalo. Za utvrđenje osnovanosti ovog tužbenog zahtjeva bilo bi potrebno prije svega utvrditi odgovornost tužitelja za štetu koja je proizašla iz štetnog događaja od 24. prosinca 2013., a što se ne može činiti izvan proteka zastarnog roka iz čl. 230. st. 1 ZOO -a.

17. Tužitelj je imao saznanja o nastanku štete i osobi koja je za istu odgovorna (prema navodima tužitelja to je ovom slučaju tuženik kao poslodavac), najkasnije dana 4. rujna 2015., od kada potječe najkasnija medicinska dokumentacija (str. 50 spisa), na kojem pregledu je navedeno da dolazi u obzir naknadna korekcija, međutim da tužitelj tome nije za sada sklon, te da se daljnje kontrole obavljaju po odluci, što znači da je u tom trenutku imao saznanja o opsegu štete koja je kod tužitelja nastala po štetnom događaju, te je svoj zahtjev trebao podnijeti najkasnije do 4. rujna 2018. Iz spisa dalje proizlazi da je naknadno liječenje provedeno tek 2021. i 2022. godine, odnosno nakon isteka trogodišnjeg roka zastare iz čl. 230. st. 1 ZOO-a. Kada bi se uzelo da ovo potraživanje zastarijeva u općem zastranom roku od pet godina, sukladno odredbi čl. 139. ZR-a, i taj rok je istekao dana 4. rujna 2020., do kojeg perioda nije niti započelo daljnje liječenje tužitelja, niti je podnesena tužba.

18. Slijedom navedenog, utvrđeno je da u ovom slučaju ne postoji odgovornost tuženika za naknadu štete, radi čega sud nije izvodio dokaze predložene po tužitelju u vidu vještačenja, jer se više ne može utvrđivati odgovornost tuženika s obzirom na protek roka zastare, a ujedno iz činjenice postojanja pravomoćne kaznene presude proizlazi da je tužitelj svojim protupravnim djelovanjem za koje je proglašen krivim u cijelosti doprinio nastanku štetnog događaja, te se u cijelosti isključuje odgovornost tuženika (čl. 1067. st. 3 ZOO-a).

19. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je sukladno odredbi čl. 154 st. 1 ZPP-a koja propisuje da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu je dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Visina troška tuženika određena je sukladno odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23, 107/25 dalje u tekstu: Tarifa) budući da je tuženik zastupan po odvjetniku.

20. Trošak tuženika odnosi se na trošak za sastav tri obrazložena podneska od 17. veljače 2023., od 31. listopada 2023., te 13. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 eura za svaki podnesak te za zastupanje na tri rasprave iznos od 200,00 eura za svaku raspravu, što ukupno iznosi 1.200,00 eura kojem iznosu valja pridodati iznos od 300,00 eura na ime 25% PDV-a (Tbr. 46), što sveukupno iznosi 1.500,00 eura, koji trošak je tužitelj dužan nadoknaditi tuženiku.

21. Nije osnovan zahtjev tuženika koji se odnosi na trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura uvećano za PDV, budući da je uvidom u spis utvrđeno kako je tuženik odgovor na tužbu podnio bez zastupanja po odvjetniku, te za tu radnju nema pravo na trošak prema odvjetničkoj Tarifi.

22. Odluka o kamati na parnični trošak donesena je sukladno odredbi čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku koja propisuje da parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka.

U Zagrebu 4. rujna 2026.

Sutkinja:

Ida Vrančić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana računajući od dana primitka pisanog otpravka ove presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u četiri primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.