Republika Hrvatska

Trgovački sud u Bjelovaru

Bjelovar, Šetalište dr. I. Lebovića 42

Poslovni broj: P-20/2025-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Bjelovaru, po sutkinji Zlati Bašek Skrba, u pravnoj stvari tužitelja STROJOPROMET d.o.o., Šenkovec, Zagrebačka ulica 6, OIB: 97994010225, kojeg zastupa punomoćnica Ivana Binički Ložnjak, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika SLATINSKA BANKA d.d., Slatina, Vladimira Nazora 2, OIB: 42252496579, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o., iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 26. svibnja 2026., u nazočnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženika, 4. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku SLATINSKA BANKA d.d., Vladimira Nazora 2, Slatina, OIB: 42252496579 isplatiti tužitelju STROJOPROMET d.o.o., Šenkovec, Zagrebačka ulica 6, OIB: 97994010225, iznos od 117.759,08 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 05. veljače 2025. do isplate, obračunatoj prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 16.493,45 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. rujna 2026. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu više zatraženog troška u iznosu od 1.567,36 eura sa zakonskom zateznom kamatom i zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata po stopi većoj od dosuđene u toč. II. izreke presude.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi podnesenoj 25. veljače 2025. navodi da je 25. rujna 2024. tuženik izdao bankarsku garanciju broj: 79/09-2024 na zahtjev nalogodavca GMK d.o.o., OIB – 39665653486, [adresa] u korist korisnika garancije ovdje tužitelja, u iznosu do 130.000,00 EUR. Predmetna garancija da je izdana kao osiguranje plaćanja po osnovi Ugovora o kupoprodaji br. 2024-80 koji je zaključen između nalogodavca i korisnika garancije 17. rujna 2024. Točkom 3. predmetne garancije, da je utvrđeno da ukoliko Nalogodavac svoju obvezu iz Ugovora o kupoprodaji br. 2024-80 ne ispuni uz uvjet i na način kako je ugovoreno, garancijom se tuženik obvezuje isplatiti garantirani iznos djelomično ili u cijelosti, najviše do iznosa od 130.000,00 EUR, na temelju pisanog dokumentiranog zahtjeva Korisnika garancije za plaćanje. Nadalje se u tužbi navodi da su Ugovorom o kupoprodaji br. 2024-80 zaključenim između nalogodavca i korisnika garancije, utvrđena načelna prava i obveze ugovornih stranaka u svezi prodaje – kupnje materijala i sredstava prodavatelja prema prethodnoj pisanoj narudžbi kupca potvrđenoj od strane prodavatelja, za cijenu koja je utvrđena u ponudi priloženoj Ugovoru. Odredbom čl. 5. predmetnog Ugovora, da je utvrđeno da kupac GMK d.o.o. kao osiguranje plaćanja, prilaže između ostalog, bankovnu garanciju u visini limita zaduživanja te isti izričito ovlašćuje prodavatelja ovdje tužitelja, da dostavi garanciju na naplatu kao sredstvo namirenja neplaćenih faktura i/ili duga. Odredbom čl. 6. Ugovora, utvrđeno je da limit zaduživanja odnosno bankarska garancija iznosi 130.000,00 EUR-a.

Tužitelj u tužbi nadalje navodi da društvo GMK d.o.o. nije ispunilo svoje obveze plaćanja isporučene robe iz predmetnog (osnovnog) pravnog posla s tužiteljem te da je nastao dug u iznosu od 121.610,79 EUR. Slijedom navedenog, tužitelj da je pozvao tuženika na aktivaciju isplate po izdanoj garanciji.

Dopisom od 07. veljače 2025. tuženik da se očitovao da je isplatio dio duga 05. veljače 2025. u iznosu od ukupno 3.851,71 EUR za račune koji su izdani nakon zaključenja Ugovora o kupoprodaji br. 2024-80, dok je u odnosu na poziv na isplatu ostatka duga stavio prigovor pokušaja zlouporabe prava sukladno načelu savjesnosti i poštenja te je odbio ispunjenje predmetne obveze. Naime, tuženik da je u predmetnom dopisu naveo kako Ugovor o kupoprodaji br. 2024-80 nije okvirni ugovor, pa da bi se isti odnosio i na prijašnje pravne poslove, niti se time u predmetnom Ugovoru ostvaruje učinak retroaktivnosti.

Tužitelj navodi da ovakvo stajalište tuženika nije osnovano i tuženik da nije ispoštovao svoju obvezu po izdanoj garanciji.

Ukazuje da je bankovna garancija broj: 79/09-2024 izdana s klauzulom: „NEOPOZIVA“, „BEZUVJETNA“, „NA PRVI POZIV“ i „BEZ PRIGOVORA“. Bankarska garancija koja sadrži bezuvjetnu obvezu isplate određene svote tj. ako sadrži klauzulu „bez prigovora, na prvi poziv“ je, prema sudskoj praksi, samostalna bankarska garancija i po toj garanciji banka prema korisniku garancije preuzima samostalnu obvezu neovisnu od obveze dužnika/nalogodavca iz osnovnog ugovora u vezi s kojim je izdana garancija.

Također, budući je samostalna bankarska garancija apstraktna, banka se njome obvezuje platiti određenu svotu bez prigovora i bez obzira na valjanost i uvjete iz glavnog ugovora. Svrha garancije „na prvi poziv“ da se sastoji upravo u tome da korisniku garancije omogući naplatu garantirane svote bez prethodnog navođenja razloga i dokazivanja povrede obveza iz osnovnog ugovora. Činjenica je li dužnik ispunio svoju obvezu ili ne, kod garancije s klauzulom „bez prigovora“ odnosno „na prvi poziv“ bez pravnog je značaja. Iz navedenog jasno da proizlazi kako garant nije ovlašten preispitivati, uvjetovati niti prigovarati u pogledu uvjeta iz temeljenog ugovora, nego je dužan postupiti po pisanom zahtjevu korisnika garancije za plaćanje do utvrđenog iznosa.

Tako i u konkretnom slučaju, tuženik da nije ovlašten preispitivati zahtjev Korisnika garancije za isplatom, a niti temeljni pravni odnos nalogodavca i korisnika garancije iz Ugovora o kupoprodaji br. 2024-80 (koji period ugovor obuhvaća, koje fakture i tome slično).

No sve i da se preispituje temeljni pravni odnos, suprotno stavu tuženika, iz sadržaja samog Ugovora o kupoprodaji da je razvidno da je isti okvirni ugovor, odnosno ugovor o poslovnoj suradnji kojim se načelno definiraju prava i obveze ugovornih strana vezano za kupoprodaju tužiteljevih proizvoda. Period važenja predmetnog pravnog posla obuhvaćao je razdoblje prije i nakon sklapanja Ugovora o kupoprodaji br. 2024-80.

Da se radi o okvirnom Ugovoru kojim se samo formalno konstatira okvir poslovne suradnje, da govori i činjenica da se kupoprodaja konkretnih materijala i sredstava odvijala putem pisanih narudžbi kupca potvrđenim od strane prodavatelja i to je trenutak nastanka obveza za ugovorne strane za koje je izdana garancija, a ne trenutak zaključenja samog Ugovora o kupoprodaji. Osim toga u samom ugovoru nije označena roba koja je predmet kupoprodaje niti iznos cijene pa da je i iz navedenog razvidno da se radi o okvirnom ugovoru.

Nadalje tužitelj u tužbi navodi da je poslovni odnos stranaka trajao kontinuirano od veljače 2024. s dospijećem plaćanja prvog izdanog računa 19. travnja 2024. Kako se nakon prvih narudžbi poslovna suradnja intenzivirala odnosno postala je kontinuirana to su stranke pristupile sklapanju predmetnog pisanog ugovora o kupoprodaji iz sadržaja kojeg proizlazi da se radi o okvirnom ugovoru, a sklapanje istog je osim toga bilo nužno radi pribavljanja predmetne garancije. Tužitelj zaključno navodi u tužbi da obveza tuženika na plaćanje iz garancije broj: 79/09-2024 proizlazi iz odredbe čl. 1039. Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj bankarskom garancijom na poziv, banka se obvezuje da će na pisani zahtjev korisnika ovome isplatiti određeni novčani iznos ako je udovoljeno uvjetima iz garancije, te je propisano i da je bankarska garancija samostalna obveza neovisna o osnovnom poslu u vezi s kojim je izdana, pa i u slučaju da se taj posao u njoj spominje. U ovom slučaju da je razvidno da je tuženik pisanim putem pozvan od strane tužitelja na plaćanje po izdanoj garanciji budući da Nalogodavac nije izvršio svoju obvezu plaćanja iz dogovorenog pravnog posla, no tuženik je neosnovano odbio ispunjenje svoje obveze.

Dodaje da je osim toga nad društvom GMK d.o.o. rješenjem Trgovačkog suda u Osijeku broj St-43/2025 od 28. siječnja 2025. otvoren predstečajni postupak, koja okolnost da predstavlja stvarni razlog zbog koje je tuženik odbio postupiti po garanciji odnosno isplatiti cjelokupni iznos za koji je jamčio. Naime, tužitelj da je zahtjev za naplatu garancije uputio tuženiku 22. siječnja 2025., a nesporni dio plaćen je 05. veljače 2025. Ukazuje da iz dosadašnje prakse tužitelju u ovakvim slučajevima nije odbijena naplata po bankarskoj garanciji odnosno u situaciji kad je okvirni ugovor temeljem kojeg je garancija izdana sklopljen nakon početka poslovnog odnosa. Smatra da je stvarni razlog odbijanja naplate po garanciji predstečajni postupak koji je otvoren nad društvom dužnika. Predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev za isplatu 117.759,08 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na navedeni iznos od 05. veljače 2025. te potražuje troškove postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom, te tužbeni zahtjev osporava po osnovi i visini. Nadalje, navodi da nije sporno da je tuženik 25.09.2024. izdao društvu GMK d.o.o. sa sjedištem u [adresa] ([adresa]), [adresa] , OIB: 39665653486 (u daljnjem tekstu: GMK) bankarsku garanciju broj: 79/09-2024, u korist tužitelja kao korisnika garancije, na iznos od 130.000,00 EUR (u daljnjem tekstu: Garancija); nije sporno da je tužitelj tuženiku dostavio zahtjev za isplatu iz Garancije u iznosu od 121.610,79 EUR od 22.01.2025. (u daljnjem tekstu: Zahtjev za isplatu); nije sporno da je tuženik po osnovi Garancije isplatio tužitelju iznos od 3.851,71 EUR na temelju Ugovora o kupoprodaji br. 2024-80, sklopljenog između GMK i tužitelja 17.09.2024. godine (u daljnjem tekstu: Osnovni ugovor). Nadalje u odgovoru na tužbu tuženik navodi kako osporava navode iz tužbe da bi Garancija bila izdana s klauzulama „NEOPOZIVA“, „BEZUVJETNA“, „NA PRVI POZIV“ i „BEZ PRIGOVORA“, jer da je u Garanciji samo navedeno da je GMK preuzeo obvezu dostave takve bankarske garancije temeljem Osnovnog ugovora. Garancija [koju je izdao tuženik] da sadrži obvezu tuženika prema tužitelju u točki 3 Garancije. Navedena točka glasi, cit.: „Ukoliko Nalogodavac svoju obvezu iz Osnovnog ugovora ne ispuni uz uvjet i na način kako je ugovoreno, ovom Garancijom Banka se obvezuje isplatiti garantirani iznos djelomično ili u cijelosti, ali najviše do iznosa iz točke 2 ove Garancije na temelju pisanog dokumentiranog zahtjeva Korisnika garancije za plaćanje.“

Zaključuje da je navedenim određena obveza tuženika da po Garanciji plati isključivo uz ispunjenje uvjeta navedenih u točki 3 Garancije:

i Ukoliko GMK [Nalogodavac] ne ispuni svoju obvezu iz Osnovnog ugovora uz uvjet i na način kako je ugovoreno, te

ii ukoliko tužitelj [Korisnik garancije] takvo neispunjenje obveza iz Osnovnog ugovora odgovarajuće dokumentira.

Suprotno navodima tužitelja, tuženik da je zakonito postupao kada je tužitelju isplatio samo iznos od 3.851,71 EUR, a ne i preostali iznos od 117.759,08 EUR (u daljnjem tekstu: „Preostali iznos“). Ukazuje da je garancija u konkretnom slučaju izdana radi osiguranja tražbina koje proizlaze iz Osnovnog ugovora koji je sklopljen 17.09.2024. U Zahtjevu za isplatu, tužitelj da je podnio specifikaciju računa koji su u pretežitom dijelu izdani prije sklapanja Osnovnog ugovora. Konkretno, od ukupno 54 stavki koje tužitelj navodi u svom Zahtjevu za isplatu, čak 49 njih se odnosi na račune izdane prije sklapanja Osnovnog ugovora. Nigdje u Osnovnom ugovoru da se ne navodi da bi se isti odnosio ili primjenjivao na raniji poslovni odnos, niti je u Garanciji navedeno da se odnosi na bilo koji [raniji] poslovni odnos nastao prije sklapanja Osnovnog ugovora. Osnovni ugovor, a time i Garancija kao sredstvo osiguranja ispunjenja obveza iz Osnovnog ugovora, uzevši u obzir njihov sadržaj da se odnose isključivo na tražbine/obveze nastale nakon sklapanja Osnovnog ugovora, tj. nakon 17.09.2024. Po zaprimanju Zahtjeva za isplatu, tuženik da se obratio GMK te zatražio očitovanje. GMK da je u svom odgovoru istaknuo da se samo 5 računa i to: računi broj 6099/02/030, broj 6622/02/030, broj 6767/02/030 i broj 6983/02/030, odnose na isporuke nakon sklapanja Osnovnog ugovora. Tuženik da je, nadalje, od tužitelja zatražio dostavu svih računa sukladno Osnovnom ugovoru. Tom prilikom, tuženik da je specifično naveo da potražuje dostavu (i) narudžbe sukladno članku 1. Osnovnog ugovora i (ii) ponudu koja sadrži cijene sukladno članku 2. Osnovnog ugovora. Tuženik da je posebno upitao odnose li se računi navedeni u specifikaciji iz Zahtjeva za isplatu na Osnovni ugovor. Nakon što je tuženik utvrdio da se od ukupno 54 stavki iz Zahtjeva za isplatu, njih čak 49 odnosi na račune s datumom izdavanja prije Osnovnog ugovora te da se samo 5 stavki odnosi na račune izdane nakon sklapanja Osnovnog ugovora, to da je izvršio parcijalnu isplatu po Garanciji, a Preostali iznos osnovano da nije isplatio tužitelju.

Tuženik zaključno u odgovoru na tužbu navodi da tužiteljev Zahtjev za isplatu, koji obuhvaća i tražbine (račune) nastale prije sklapanja Osnovnog ugovora, da predstavlja nedozvoljenu zlouporabu prava i suprotno je načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik kao banka (garant) u pravnom poslu bankarske garancije na poziv da je ovlašten istaknuti prigovor zlouporabe prava, jer da se niti jedno pravo ne može izvršavati suprotno svrsi radi koje je ugovoreno, a to da je potvrđeno u sudskoj praksi i pravnoj teoriji, primjerice u presudi Vrhovnog suda od 18.12.2024. poslovni broj: Revt-234/2013, da je istaknuto:

„Banka koja je izdala garanciju na prvi poziv može prigovoriti korisniku da se njegov poziv za naplatu ne odnosi na temeljnu tražbinu povodom koje je izdano jamstvo na prvi poziv. Prigovor se može s uspjehom isticati već u postupku u kojem korisnik tuži jamca na isplatu jamstva na prvi poziv. Međutim, prigovor pogađa samo preuzimanje jamstva, a ne postojanje temeljne tražbine. Banka također, može izjaviti prigovor zloupotrebe prava, međutim, da bi se sačuvala funkcija likvidnosti jamstva odnosno garancije na prvi poziv, prigovor zloupotrebe prava treba uvažiti samo ako se oslanja na nesporne činjenice ili ako nedvojbeno proizlazi iz isprave o jamstvu“. Nadalje navodi da u konkretnom slučaju, već iz samog Zahtjeva za isplatu da je razvidno da se Zahtjev odnosi na neke druge tražbine, a ne one koje proizlaze iz Osnovnog ugovora, jer da se Zahtjev odnosi na račune koji imaju raniji datum od datuma Osnovnog ugovora. Sam Zahtjev za isplatu da je podnesen suprotno svrsi radi koje je Garancija izdana, te pokušaj zlouporabe prava u konkretnom slučaju da proizlazi iz samog Zahtjeva za isplatu. Osnovanost prigovora zlouporabe prava da proizlazi iz samih isprava dostavljenih od strane tužitelja, te tuženik, bez ikakvog dodatnog dokaza ili konteksta, da dokazuje njihovu proturječnost.

Zaključno, tuženik navodi da je odbio plaćanje preostalog iznosa po Garanciji jer da se radilo o očitoj zlouporabi prava te je upravo tužitelj taj koji je radi pokretanja postupka predstečajne nagodbe nad GMK i neizvjesnosti oko naplate svojih drugih tražbina podnio protupravno na naplatu Garanciju. Slijedom svega navedenog, da je razvidno kako u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske i ugovorne pretpostavke za isplatu po Garanciji i predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz obvezu nadoknade parničnog troška tuženiku.

3. U podnesku od 16.05.2025. tužitelj se očituje na odgovor na tužbu i navodi u bitnom da je točno da se pod točkom 1. izdane bankarske garancije navodi da se društvo GMK d.o.o. kao nalogodavac obvezao dostaviti tužitelju kao korisniku garancije bankovnu garanciju s klauzulom „NEOPOZIVA“, „BEZUVJETNA“, „NA PRVI POZIV“ i „BEZ PRIGOVORA“, međutim iz sadržaja same garancije te njezine sistematizacije da proizlazi da je ista izdana upravo s navedenim klauzulama. Naime, u nastavku nakon uvodnih informacija o nalogodavcu, korisniku, ugovoru te vrsti garancije koja se traži tužena banka pod točkom 2. navodi: „Na zahtjev nalogodavca, Banka izdaje Garanciju, kao osiguranje plaćanja po osnovi Osnovnog ugovora u korist Korisnika garancije u iznosu do 130.000,00 eura“. Iz navedenog da je razvidno da tužena banka upravo odobrava ono što su stranke dogovorile osnovnim ugovorom jer u protivnom da ne bi pod točkom 1. garancije niti konstatirala da se radi o garanciji s naprijed navedenim klauzulama. Osim toga, da je banka kao izdavatelj garancije sastavila i potvrdila istu kao jednostranu izjavu na svom memorandumu iz čega proizlazi da niti tužitelj niti tuženik nisu imali utjecaja na sam sadržaj teksta izdane garancije pa se upravo ovakve formulacije ukazuju kao namjera tuženika da može po potrebi disponirati obvezama iz garancije na način kako joj to u pojedinom slučaju odgovara, što da čini u ovom konkretnom slučaju. Osnovna načela postupanja sudionika obveznih odnosa određena temeljenim odredbama Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) da su, između ostalih, načelo savjesnosti i poštenja i dužnost ispunjenja obveze. U konkretnom slučaju da je jasno da je tuženik sastavljajući tekst bankarske garancije svjesno i suprotno navedenim načelima stavio predmetne klauzule kao nešto što proizlazi iz osnovnog ugovora stranaka, a ne kao svoju obvezu, upravo iz razloga da bi kasnije mogao disponirati obvezom ispunjenja, iako iz navedenog da jasno proizlazi što je bila prava namjera stranaka i sadržaj dogovora sudionika ovog obveznog odnosa. Upravo iz navedenog da se ne mogu prihvatiti tvrdnje tuženika da se u konkretnom slučaju ne radi o bankarskoj garanciji izdanoj s klauzulama „NEOPOZIVA“, „BEZUVJETNA“, „NA PRVI POZIV“ i „BEZ PRIGOVORA“. Nadalje, tužitelj navodi da nije točno kako to u odgovoru na tužbu navodi tuženik da se garancija kao sredstvo osiguranja plaćanja odnosi samo na robu i račune isporučene nakon sklapanja Osnovnog ugovora, niti je točno da je GMK kao nalogodavac naznačio da se osiguranje po garanciji odnosi samo na račune isporučene nakon sklapanja ugovora. Naime, u mailu od 28. siječnja 2025. računovodstvo GMK-a odgovara radniku tuženika GE te na njegov upit o tome koji su računi izdani nakon sklapanja ugovora naznačuje račune koji su izdani nakon sklapanja ugovora. Navedeno međutim da ne znači da je GMK d.o.o. nedvojbeno izjavio da su garancijom obuhvaćeni samo računi izdani nakon sklapanja ugovora. Naime, iako je Osnovni ugovor doista bio podloga za izdavanje garancije u konkretnom slučaju da je bitno utvrditi pravi sadržaj odnosno volju ugovornih strana vezano uz izdavanje predmetnog jamstva za što je potrebno utvrditi sadržaj pregovora stranaka vezano uz sklapanje ugovora i izdavanje garancije. S tim u vezi da je bitna okolnost da su tužitelj i GMK d.o.o. u dugogodišnjem poslovnom odnosu od 2014. u kojem je GMK d.o.o. kupovao robu iz prodajnog asortimana tužitelja te je i ranije GMK izdavao tužitelju sredstva osiguranja plaćanja u vidu zadužnica. Tako da su i predmetne tražbine tužitelja prema tuženiku bile osigurane zadužnicom ovjerenom pod brojem OV-258/2019 koja zadužnica je vraćena GMK-u dopisom od 21.11.2024. nakon što je izdana bankarska garancija i sklopljen ugovor. Dakle, ugovorne strane da su u rujnu 2024. pristupile sklapanju predmetnog ugovora, nakon 10 godina poslovne suradnje, upravo iz razloga da bi GMK ishodio bankarsku garanciju. Naime, prethodno potpisivanju ovog ugovora poslovni odnos između stranaka da je funkcionirao na način da bi GMK postavio upit tužitelju za kupnju robe, nakon čega je tužitelj dostavio ponudu, prihvatom koje se ugovor smatrao sklopljenim te je slijedila isporuka robe, a sve da je bilo osigurano izdanom zadužnicom. U rujnu 2024. stranke da su dogovorile osiguranje naplate tražbine izdavanjem bankarske garancije pa je u tu svrhu već postojeći trajni ugovorni odnos formaliziran sklapanjem Ugovora o kupoprodaji, koji je dakle okvirni ugovor za prodaju robe što da jasno proizlazi iz sadržaja istog u kojem se navodi da je predmet kupoprodaje roba (materijali i sredstva) prema prethodnoj pisanoj narudžbi kupca (GMK) te da je cijena prodane roba iskazana u ponudi.

Iz navedenog da jasno i nedvojbeno proizlazi da su i dotadašnje poslovne transakcije između tužitelja i tuženika obuhvaćene izdanom garancijom pa da tuženik ne može isticati da se u konkretnom slučaju radi o zlouporabi prava od strane tužitelja te da isti ne može po garanciji tražiti naplatu onih tražbina koje su dospjele prije potpisivanja ugovora.

Smatra da su time neosnovani navodi tuženika da se u konkretnom slučaju radi o zlouporabi prava. Ukazuje da je tuženik taj koji suprotno načelima dobre vjere izbjegava obvezu iz izdane garancije osporavajući da se radi o garanciji izdanoj s klauzulama „NEOPOZIVA“, „BEZUVJETNA“, „NA PRVI POZIV“ i „BEZ PRIGOVORA“, čime da postupa i protivno odredbi čl. 1039. Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj bankarskom garancijom na poziv, banka se obvezuje da će na pisani zahtjev korisnika ovome isplatiti određeni novčani iznos ako je udovoljeno uvjetima iz garancije te je propisano i da je bankarska garancija samostalna obveza neovisna o osnovnom poslu u vezi s kojim je izdana, pa i u slučaju da se taj posao u njoj spominje. Tako da i Visoki trgovački sud u svojoj presudi posl. br. Pž-6039/18 navodi slijedeće:

„Bankarska garancija složeni je pravni posao u kojemu se, bez obzira na vrstu garancije i vrstu ugovorne obveze za čije se ispunjenje njome jamči, u odnosima vezanim za bankarsku garanciju pojavljuju najmanje tri osobe: nalogodavac, banka i korisnik garancije. Bankarska garancija predstavlja poseban i specičan instrument osobnog pojačanja odgovornosti za ispunjenje ugovorom preuzete obveze propisane odredbom čl. 1039. ZOO-a. Bankarskom se garancijom obvezuje banka prema korisniku garancije, pod uvjetima iz garancije, da će mu namiriti obvezu u slučaju ako treća osoba ne ispuni svoju ugovorenu obvezu kada ona bude dospjela. Nadalje, bankarska garancija je ugovor kod kojeg banka ne ispunjava obveze glavnog dužnika iz osnovnog posla, već se njome banka obvezuje korisniku garancije da će mu, u granicama iznosa navedenog u garanciji, naknaditi „štetu“ koju korisnik garancije trpi zbog izostanka dužne činidbe dužnika iz osnovnog odnosa. Prema tome, u slučaju neispunjena nalogodavčeve obveze, banka ispunjava svoju obvezu korisniku garancije.“ Identično navedenom da se navodi i u presudi istog suda posl. br. Pž- 7034/2019:

„U odnosu na samo jamstvo, prvostupanjski sud pravilno ukazuje na odredbu čl. 1039. ZOO-a iz 2005., a prema kojemu je bankarsko jamstvo samostalna obveza banke neovisna o osnovnom poslu, te da banka ne može prema korisniku isticati prigovor koje bi mogao istaknuti nalogodavac. Za naplatu po jamstvu dovoljan je pisani zahtjev korisnika, a dokumentaciju uz taj zahtjev potrebno je priložiti samo ako je to navedeno u jamstvu. U ovom konkretnom slučaju, jamstvo (garancija) izdana je bezuvjetno, neopozivo i na prvi pismeni poziv, bez prigovora (str. 4. spisa), te je banka postupila po garanciji i isplatila tuženiku zatraženi iznos.“

4. U podnesku od 22.05.2025. tuženik u bitnom ostaje kod navoda da garancija nije izdana s klauzulama „NEOPOZIVA“, „BEZUVJETNA“, „NA PRVI POZIV“ i „BEZ PRIGOVORA“. Ukazuje da je proizvoljno i pogrešno tužiteljevo tumačenje da je tuženik sadržajem točke 2. Garancije odobrio ili potvrdio izdavanje garancije s navedenim klauzulama. Tom odredbom da je navedena samo obveza tuženika da izda garanciju do iznosa od 130.000,00 EUR-a na zahtjev nalogodavca, dok je točkom 1. Garancije utvrđeno da je GMK d.o.o. kao nalogodavac preuzeo obvezu dostave bankarske garancije temeljem Osnovnog ugovora. Pripisivanjem tuženiku povrede načela savjesnosti i poštenja u pravnom odnosu iz bankarske garancije, tužitelj da zapravo pokušava prikriti vlastito nesavjesno i nepošteno postupanje i očitu zlouporabu prava pri aktivaciji bankarske garancije. U odnosu na tužiteljeve navode da su garancijom obuhvaćeni i računi proizašli iz poslovnog odnosa sa GMK d.o.o. prije sklapanja Osnovnog ugovora (od 17. rujna 2024.), tužitelj upućuje na odredbu čl. 1039. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), kojom je određeno da se bankarskom garancijom obvezuje banka prema korisniku garancije, pod uvjetima iz garancije, namiriti obvezu u slučaju ako treća osoba ne ispuni svoju ugovorenu obvezu kada ona bude dospjela. Uvjeti za isplatu navedeni u točki 3. Garancije da nisu ispunjeni za utuženi iznos. Zato tuženik da nije u nikakvoj daljnjoj obvezi prema tužitelju po izdanoj bankarskoj garanciji povrh već isplaćenog iznosa od 3.851,71 EUR. Garancija broj: 79/09-2024 da obvezuje tuženika samo ukoliko nalogodavac garancije GMK d.o.o. nije ispunio svoju obvezu iz Ugovora o kupoprodaji br. 2024-80, i to pod uvjetima i na način kako je ugovoreno, te ako je tužitelj zahtjev za isplatu prema tuženiku pisano dokumentirao. Nastavno tome, da su neosnovane i potpuno promašene tužiteljeve tvrdnje da Ugovor o kupoprodaji br. 2024-80 predstavlja okvirni ugovor o poslovnoj suradnji s osnove kupoprodaje. Predmetni ugovor sadrži sve bitne sastojke ugovora o kupoprodaji, predmet - materijali i sredstva iz prodajnog asortimana tužitelja utvrđeni u ponudi koja je sastavni dio toga ugovora (čl. 1. i čl. 2. Ugovora) i cijenu - utvrđenu u ponudi koja je sastavni dio toga ugovora (čl. 2. Ugovora). Stoga da nema nikakve dvojbe da se ovdje radi upravo o ugovoru iz čl. 376. ZOO-a. Međutim, i da tome nije tako, a jest, to ne mijenja činjenicu da ugovorom nije predviđeno njegovo retroaktivno djelovanje, niti razdoblje koje bi obuhvaćalo. Tuženik je izdao bankarsku garanciju u korist tužitelja kao instrument osiguranja plaćanja isključivo tražbina po osnovi Osnovnog ugovora. Tražbine nastale i dospjele po osnovi Osnovnog ugovora jesu samo tražbine nastale i dospjele nakon 17. rujna 2024. Te tražbine su tužitelju i podmirene, a preostali iznos je odbio platiti jer se radi o očitoj zloupotrebi prava. Preostalo potraživanje u iznosu od 117.759,08 EUR temelji se na računima koji su izdani prije sklapanja Osnovnog ugovora i izdavanja bankarske garancije. Slijedom toga, nepodmirenje tih računa da se ne može pravno tretirati kao neispunjenje ugovorne obveze prema tužitelju iz Osnovnog ugovora koje bi tužitelju onda dalo pravo na aktivaciju garancije. K tome, od trenutka sklapanja Ugovora o kupoprodaji od 17. rujna 2024. prodaja da se trebala odvijati na sljedeći način:

i prema prethodnoj pisanoj narudžbi kupca potvrđenoj od strane tužitelja kao prodavatelja,

ii prema cijeni robe iz čl. 2. Ugovora utvrđenoj ponudom koja čini sastavni dio tog ugovora te

iii prema uvjetima plaćanja iz čl. 4. Ugovora.

Zbog svega navedenog, tuženik ustraje u prigovornoj tvrdnji da je tužitelj svjesno i namjerno zloupotrijebio svoja prava korisnika garancije kada je, protivno načelu savjesnosti i poštenja, od tuženika pokušao neovlašteno naplatiti tražbinu koju GMK d.o.o. kao dužnik nije ispunilo, ali ne iz Osnovnog ugovora za koji je garancija izdana, već iz ranijih pravnih poslova koji nisu obuhvaćeni obvezom tuženika iz čl. 1039. st. 1. ZOO-a, jer ne ispunjavaju uvjete iz Garancije.

Ukazuje da činjenica predstečaja nad društvom GMK d.o.o i prijeteća trajna nemogućnosti naplate tražbina razlog su zbog kojeg tužitelj pribjegao zlouporabi prava iz Garancije broj 79/09-2024 pokušajem protupravne naplate. GMK d.o.o. da je prijedlog za otvaranje predstečajnog postupka podnio 23. siječnja 2025., a tužitelj je 22. siječnja 2025. tuženiku podnio zahtjev za isplatu iz garancije.

5. U podnesku od 16. travnja 2026. tužitelj analizira izvedene dokaze i ukazuje u bitnom da su se tužitelj i društvo GMK d.o.o. nalazili u dugogodišnjem poslovnom odnosu koji je trajao od 2014. do stečaja društva GMK d.o.o. u kojem je društvo GMK d.o.o. kupovalo robu iz prodajnog asortimana tužitelja, poslovanje tužitelja i GMK d.o.o. odvijalo se na način da bi GMK d.o.o. poslao upit za kupnju robe, nakon čega je tužitelj stavio ponudu, a GMK d.o.o. bi nastavno naručio robu, dakle između istih nije bio sklopljen pisani ugovor o kupoprodaji. Društvo GMK d.o.o. je na ime osiguranja plaćanja tužitelju izdalo nekoliko zadužnica. Tijekom 2024. direktor GMK d.o.o. KE zatražio je od tužitelja povrat predmetnih zadužnica kao sredstva osiguranja plaćanja s čime se tužitelj složio pod uvjetom da osigura tužitelju drugo adekvatno sredstvo osiguranja plaćanja. GMK d.o.o. je bio klijent tužene banke te je tuženik u srpnju 2024. dva mjeseca prije izdavanja sporne bankarske garancije odobrio društvu GMK d.o.o. kreditni limit od 750.000,00 eura za izdavanje bankarskih garancija. Tužena banka da je tražila kao uvjet za izdavanje zadužnice sklapanje pisanog ugovora o kupoprodaji te je isti sklopljen između društva GMK d.o.o. i tužitelja u rujnu 2024. Tuženik je na zahtjev svog klijenta društva GMK d.o.o. izdao tužitelju kao korisniku bankarsku garanciju s klauzulom „NEOPOZIVA“, „BEZUVJETNA“, „NA PRVI POZIV“ i „BEZ PRIGOVORA“ na ukupni iznos od 130.000,00 eura. Tužitelj je nakon izdavanja bankarske garancije kao zamjene sredstva osiguranja plaćanja vratio društvu GMK d.o.o, 21.11.2024. četiri zadužnice solemnizirane 2015., 2017., 2018. i 2019. kojom je GMK d.o.o. jamčio za plaćanje iznosa od 3.050.000,00 kuna/404.804,57 eura. Iz svega navedenog da su razvidne okolnosti izdavanja bankarske garancije kao i priroda poslovnog odnosa tužitelja i društva GMK d.o.o. kao i činjenica da je GMK d.o.o. bio klijent tuženika s čijim poslovanjem je tuženik bio upoznat jer je proveo dubinsku analizu poslovanja sa svrhom odobrenja kreditnog limita koji je dva mjeseca prije izdavanja bankarske garancije odobren u iznosu od 750.000,00 eura. Prema iskazu svjedoka LE, voditelja odjela gospodarstva tuženika u poslovnom centru Osijek u svrhu odobrenja kreditnog limita za izdavanje garancije pojedinom subjektu provodi se opsežna analiza koja obuhvaća analizu financijskih izvještaja i dokumentacije klijenta, računa dobiti i gubitaka, bilance, potvrde porezne uprave, bruto bilance, podataka o svim kreditima i klijentima, a provjeravaju se i podaci Hrvatskog registra obveza po kreditima. Osim toga, provjerava se i stanje računa klijenta, a sve navedeno izvršeno je u srpnju 2024., dva mjeseca prije izdavanja garancije odnosno šest mjeseci prije nego je nad društvom GMK d.o.o. otvoren predstečaj te mu je odobren limit u iznosu od 750.000,00 eura.

Obrazlaže da iz stipulacije garancije kao i odbijanja postupanja po istoj da je razvidna zlouporaba prava, kršenje načela savjesnosti i poštenja, dobre vjere te kršenje dužnosti ispunjenja obveze kao osnovnih načela obveznih odnosa, a isto proizlazi također i iz svih okolnosti ovog slučaja. Nadalje navodi da stavljajući stipulaciju prema kojoj se nalogodavac obvezao izdati garanciju sa naprijed navedenim klauzulama tuženik se već unaprijed ogradio od obveze pozivajući se na obvezivanje GMK d.o.o. iako zna da bankarska garancija predstavlja upravo jednostranu izjavu i obvezu banke kao izdavatelja garancije, a ne nalogodavca. Korisnik stoga da ne može trpjeti štetne posljedice loših poslovnih odluka tuženika ili rizik poslovanja nalogodavca, a upravo da je otvaranje predstečaja nad društvom GMK d.o.o. razlog zbog kojeg tuženik odbija postupiti po garanciji.

Ukazuje da cijeneći sve činjenice i okolnosti konkretnog slučaja da je razvidno da se upravo radi o okvirnom ugovoru. U postupku da je utvrđeno da su tužitelj i GMK bili u poslovnom odnosu deset godina prije sklapanja ugovora koji je trajao kontinuirano i funkcionirao po principu upit-ponuda-narudžba-isporuka. Nadalje, predmetni pisani ugovor da ne bi ni bio sklopljen da sam tuženik nije tražio da se dotadašnji način suradnje uobliči u ugovoru o kupoprodaji pisane forme. Dodaje da iz čl. 1. Ugovora od 17.09.2024. je kao predmet ugovora navedeno – prodaja – kupnja materijala i sredstava prema prethodno pisanoj narudžbi kupca potvrđenoj od strane prodavatelja, dok je cijena kao drugi bitan sastojak ugovora definirana u čl. 2. u kojem se navodi da je cijena isporučene robe utvrđena u ponudi koja da čini sastavni i neodvojivi dio ugovora. Upravo iz navedenog sadržaja predmetnog ugovora da je razvidno da se radi o okvirnom ugovoru obzirom isti što se predmeta i cijene kao bitnih sastojaka ugovora tiče i dalje upućuje na pojedinačne narudžbe i ponude te ne konkretizira niti vrstu robe, niti količinu niti cijenu niti vrijeme isporuke. Smatra da je obveza za koju se nalogodavac obvezao jamčiti obuhvaćena cjelokupnim poslovanjem tužitelja i GMK. Osim toga još jednom ukazuje i na pravnu prirodu bankarske garancije koja je samostalna i neovisna o osnovnom pravnom poslu pa sama banka na mora niti biti upoznata u koju svrhu se garancija izdaje, za banku je da dakle dovoljno samo da dobro ispita kreditne sposobnosti svog klijenta za kojeg garancijom jamči, a kako proizlazi iz iskaza svjedoka LE banka u tu svrhu provodi opsežnu analizu kako poslovanja tako i financijskog stanja i kreditnih obveza nalogodavca, a konkretnu garanciju je izdala u okviru odobrenog kreditnog limita GMK-a te za potrebe konkretne garancije nije ni bila u obvezi provoditi dodatna ispitivanja.

6. U podnesku od 20.05.2026. tuženik u bitnom analizira izvedene dokaze i ukazuje da prema iskazu radnika tužitelja ME, na ročištu od 23.2.2026. proizlazi da su tužitelj i trgovačko društvo GMK d.o.o. bili u poslovnom odnosu i prije sklapanja Ugovora o kupoprodaji i da je prije sklapanja tog Ugovora već bilo nastalo potraživanje tužitelja u visini od 130.000,00 eura koje se odnosilo na ranije izdanu, a neplaćenu robu, a da je tek manji dio tražbine tužitelja nastao nakon sklapanja ugovora.

U takvim okolnostima da nije odlučno što između tužitelja i trgovačkog društva GMK d.o.o. prije sklapanja Ugovora o kupoprodaji o tome nije sklopljen pisani ugovor jer ugovor o kupoprodaji robe nije formalan ugovor, odnosno on ne mora, da bi nastao, biti sklopljen u pisanoj formi. Dovoljno je da se stranke suglase o bitnim sastojcima navedenog ugovora, što je evidentno i bio slučaj, budući da bi tužitelj stavio ponudu, a GMK d.o.o. nastavno naručio robu, kako to potvrđuje svjedok ME i sam tužitelj u podnesku od 16.4.2026.

Iz navedenog da proizlazi da je bankarskom garancijom koju je podnio na naplatu 22.1.2025., tužitelj pokušao naplatiti tražbinu koja je nastala prije sklapanja Ugovora o kupoprodaji, što nadalje upućuje da je tuženik postupio ispravno kada nije izvršio plaćanje u odnosu na račune koji su izdani za te tražbine, odnosno prije sklapanja tog ugovora.

Budući da je bankarska garancija u točki 3. jasno upućivala da banka postupa samo na temelju pisanog dokumentiranog zahtjeva korisnika garancije, tuženik da nije imao ovlaštenje postupiti u vezi s onim računima koji se nisu temeljili na Ugovoru o kupoprodaji. O tome da je iskazivao i svjedok LE na ročištu od 1.4.2026., koji je uputio da tuženik nije imao osnove postupiti po računima koji su izdani prije sklapanja Ugovora o kupoprodaji jer u tom ugovoru nije bilo navedeno da se odnosi na ranija potraživanja korisnika garancije.

Obrazlaže da je opisano postupanje tuženika bilo u skladu s načelima koja se primjenjuju kod naplate bankarskih garancija, odnosno prihvaćenim međunarodnim standardima postupanja koja su unificirana Ujednačenim pravilima Međunarodne trgovačke komore za garancije na poziv, izdanje 2010., takozvana URDG 758 pravila.

Ukazuje da predmet ovog parničnog postupka nije je li tuženik trebao ili nije trebao izdati tužitelju bankarsku garanciju nego je li tuženik postupio zakonito i pravilno kada je odbio postupiti po zahtjevu za plaćanje iz bankarske garancije u odnosu na račune koji su izdani prije nego je sklopljen Ugovor o kupoprodaji na temelju kojega je bankarska garancija izdana. S tim u vezi ukazuje se i da se postupanje tuženika može cijeniti samo prema dokumentaciji i informacijama kojima je tuženik kao garant raspolagao u trenutku podnošenja zahtjeva za naplatu na temelju bankarske garancije.

Niti iz jednog dokumenta ili informacija koje su tuženiku tada prezentirane da nije proizlazilo da bi se računi koji su izdani prije sklapanja Ugovora o kupoprodaji odnosili na taj ugovor. Ukazuje da čak i da u predmetnoj bankarskoj garanciji u točki 3. nije bilo propisano da će tuženik postupiti samo na temelju pisanog dokumentiranog zahtjeva korisnika garancije, to i dalje da ne znači da je tužitelj kao korisnik garancije bio ovlašten podnijeti na naplatu bankarsku garanciju za one tražbine koje su nastale prije sklapanja Ugovora o kupoprodaji i koje stoga, bankarska garancija nije osiguravala. Zato da postupanje tužitelja u ovom konkretnom slučaju nužno navodi na zaključak da je tužitelj taj, koji je svjestan prijetećeg predstečajnog postupka nad trgovačkim društvom GMK d.o.o., odlučio kroz izdanu bankarsku garanciju naplatiti sve tražbine koje je imao prema tom trgovačkom društvu, iako za to nije imao ovlaštenje u Ugovoru o kupoprodaji ni izdanoj mu bankarskoj garanciji.

7. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u isprave u spisu: i to garanciju banke broj 79/09-2024 od 25. rujna 2024. (str. 7-8 spisa), Ugovor o kupoprodaji br. 2024-80 od 17. rujna 2024. (str. 9-12), zahtjev za isplatu garancije br. 79/09-2024 od 22. siječnja 2025. (str. 13-14), otvorene stavke po partnerima od 22. siječnja 2025. (str. 15-17), podatke o plaćanju Zagrebačke banke (str. 18), e-mail prepisku (str. 19), rješenje o otvaranju predstečajnog postupka od 28. siječnja 2025. (str. 20-24), e-mail komunikaciju (str. 35-39), priloženu sudsku praksu (str. 40-42), dopis tužitelja od 21. studenoga 2024. (str. 48), uvid u sudsku praksu (str. 49-56), uvid u bankarsku garanciju OTP banke d.d. od 12. rujna 2024. sa zahtjevom za isplatu i ugovorom o kupoprodaji (str. 57-63), dopis tuženika tužitelju od 7. veljače 2025. (str. 184 spisa).

8. Nadalje izveden je dokaz saslušanjem zakonskog zastupnika tužitelja HE iz [adresa] za tužitelja kao stranku na okolnost ugovaranja izdavanja bankarske garancije, zaključenja kupoprodaje s tužiteljem i plaćanja izvršenih usluga tužitelja, trajanja ugovornog odnosa i povrata ranijeg sredstva osiguranja plaćanja. Zatim saslušanjem svjedoka ME, referenta prodaje tužitelja, na okolnost ugovaranja kupoprodaje s društvom GMK d.o.o. i izdavanja bankarske garancije, trajanja ugovornog odnosa i povrata ranijeg sredstva osiguranja plaćanja i saslušanjem LE, radnika tuženika, na okolnosti e-mail prepiske i izdavanja bankarske garancije koja je priložena u spisu. Od ostalih predloženih dokaza stranke su odustale.

9. Tuženik je sukladno odredbi čl. 211. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99,88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje: ZPP) predložio da se GMK d.o.o., [adresa], putem ovog suda obavijesti o vođenju ove parnice. GMK d.o.o. je dopisom ovog suda od 27. svibnja 2025. obaviješten sukladno čl. 211. ZPP-a o vođenju ove parnice.

10. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25; dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u odnosu na glavni zahtjev.

11. Predmet spora je potraživanje tužitelja kao korisnika garancije za isplatu 117.759,08 eura od tuženika kao garanta temeljem bankarske garancije broj: 79/09- 2024. Tužitelj potražuje i zakonske zatezne kamate na utuženo potraživanje te troškove postupka.

12. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva.

13. Tijekom postupka:

- nije sporno da je tuženik 25.9.2024. izdao na zahtjev nalogodavca GMK d.o.o. sa sjedištem u [adresa] ([adresa]), [adresa], bankarsku garanciju broj: 79/09-2024, u korist tužitelja kao korisnika garancije, na iznos od 130.000,00 eura i rokom važnosti do 17. rujna 2025.,

-nije sporno da je tužitelj tuženiku dostavio zahtjev za isplatu iz Garancije u iznosu od 121.610,79 eura od 22.01.2025.

-nije sporno da je tuženik po osnovi Garancije isplatio tužitelju iznos od 3.851,71 eura na temelju Ugovora o kupoprodaji br. 2024-80, sklopljenog između GMK d.o.o. i tužitelja 17.09.2024.,

-sporno je je li Garancija bila izdana s klauzulama „NEOPOZIVA“, „BEZUVJETNA“, „NA PRVI POZIV“ i „BEZ PRIGOVORA“,

-sporno je je li se Osnovni ugovor, i to Ugovor o kupoprodaji broj 2024-80 od 17. rujna 2024., a time i Garancija kao sredstvo osiguranja ispunjenja obveza iz Osnovnog ugovora, uzevši u obzir njihov sadržaj odnose isključivo na tražbine/obveze nastale nakon sklapanja Osnovnog ugovora, tj. nakon 17.9.2024.,

- sporno je predstavlja li potraživanje tužitelja na ime tražbine nastale prije sklapanja Osnovnog ugovora, nedozvoljenu zlouporabu prava i je li tužitelj postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja kada je zatražio od banke kao garanta isplatu i iznosa od 117.759,08 eura.

14. Iz priložene Garancije broj: 79/09-2024 od 25. rujna 2024. (str. 7-8) proizlazi da je naveden nalogodovac GMK d.o.o., Petrijevci, Općina [adresa], OIB: 39665653486 i korisnik garancije STROJOPROMET d.o.o., Šenkovec (Općina Šenkovec), Zagrebačka ulica 6, OIB: 97994010225.

Nadalje je u Garanciji navedeno da SLATINSKA BANKA d.d., Vladimira Nazora 2, OIB: 42252496579 (u daljnjem tekstu: Banka) izdaje na zahtjev

Nalogodavca u korist Korisnika garancije:

„GARANCIJU broj: 79/09-2024

1.Između Nalogodavca i Korisnika garancije zaključen je dana 17. 9.2024. Ugovor o kupoprodaji br. 2024-80 (u daljnjem tekstu: Osnovni ugovor). Temeljem tog Ugovora, Nalogodavac se obvezao Korisniku garancije dostaviti bankovnu garanciju kao osiguranje plaćanja po osnovi Osnovnog ugovora s klauzulom "NEOPOZIVA", "BEZUVJETNA", "NA PRVI POZIV" i "BEZ PRIGOVORA", na iznos do =130.000,00 EUR.

2.Na zahtjev Nalogodavca, Banka izdaje Garanciju kao osiguranje plaćanja po osnovi Osnovnog ugovora u korist garancije u iznosu do =130.000,00 eura (slovima: stotridesettisućaeura).

3.Ukolko Nagodavac svoju obvezu iz Osnovnog ugovora ne ispuni uz uvjet i na način kako je ugovoreno, ovom Garancijom Banka se obvezuje isplatiti garantni iznos djelomično ili u cijelosti, ali najviše do iznosa iz točke 2. ove Garancije na temelju pisanog dokumentiranog zahtjeva Korisnika garancije za plaćanje.

4.Garancije se izdaje s rokom važnosti do 17.9.2025. godine.

Istekom roka, garancija prestaje važiti i bez povrata iste, odnosno prestaje važiti povratom originala garancije, ukoliko se original garancije vrati prije isteka roka važenja.

Korisnik garancije se obvezuje nakon isteka roka važnosti ove Garancije, izvornik ove Garancije vratiti Banci.

5.Svaki zahtjev po ovom Garanciji mora biti dostavljen Banci u pisanom obliku unutar roka navedenog u točki 4. ove Garancije. Svaka isplata po ovoj Garanciji evidentirat će se kao smanjenje ukupne obveze po izdanoj Garanciji.

6.Svoja prava iz ove bankarske garancije, Korisnik garancije ne može ustupiti trećoj osobi bez pisanog pristanka Banke danog na samoj garanciji.

Ova garancija izdaje se u jednom izvornom primjerku za Korisnika garancije.“

15. Iz priloženog Ugovora o kupoprodaji broj 2024-80 (str. 9-12 spisa) proizlazi, između ostalog, da je zaključen između GMK d.o.o. kao kupca i tužitelja STROJOPROMET d.o.o. kao prodavatelja.

U čl. 1. Ugovora je kao predmet ugovora navedeno – prodaja – kupnja materijala i sredstava prema prethodno pisanoj narudžbi kupca potvrđenoj od strane prodavatelja, dok je cijena definirana u čl. 2. u kojem se navodi da je cijena isporučene robe utvrđena u ponudi koja da čini sastavni i neodvojivi dio ugovora. Iz navedenog sadržaja predmetnog ugovora je prema ocjeni ovog suda razvidno da se radi o okvirnom ugovoru obzirom isti što se predmeta i cijene kao bitnih sastojaka ugovora tiče i dalje upućuje na pojedinačne narudžbe i ponude te ne konkretizira niti vrstu robe, niti količinu niti cijenu niti vrijeme isporuke.

U članku 4. su navedeni uvjeti plaćanja te se navodi da je odgođeno plaćanje 60 dana zbog dugogodišnje suradnje te da prodavatelj odobrava kupcu beskamatni period od dana preuzimanja robe do roka plaćanja.

Člankom 5. je definirano osiguranje plaćanja te je navedeno da kupac prilaže ugovoru između ostalog i bankovnu garanciju u visini limita zaduživanja te da kupac izričito ovlašćuje prodavatelja da dostavi bankovnu garanciju na naplatu kao sredstvo namirenja neplaćenih faktura i/ili duga. Nadalje je navedeno da je kupac suglasan i potvrđuje da svaku neiskorištenu zadužnicu koju prodavatelj posjeduje iz ranijih pravnih odnosa s kupcem, prodavatelj može koristiti za namirenje neplaćenih dugovanja kupca po ugovoru.

Člankom 6. je definiran limit zaduživanja te je navedena bankovna garancija:

130.000,00 eura. Nadalje navedeno je da prodavatelj neće kupcu isporučiti novu robu i obaviti uslugu ukoliko u trenutku nove narudžbe kupac nije platio vrijednost koji prelazi kreditni limit. Kupac mora prethodno podmiriti iznos za koji je prekoračio vrijednost po narudžbi, te se u tom slučaju uzima da je narudžba predana nakon uplate vrijednosti prekoračenja limita.

Člankom 7. određeno je da će se rok isporuke definirati ponudom.

16. Iz Zahtjeva za isplatu iz garancije broj 78/09-2024 od 22. siječnja 2025. (str. 13-14 spisa) proizlazi da je ukupno obračunato potraživanje prema kupcu GMK d.o.o. u iznosu od 121.610,79 eura time da je u tom iznosu sadržan iznos obračunatih kamata koje se odnose na ranije godine 2021., 2022., 2023. u ukupnom iznosu od 17.071,60 eura. Nadalje u Zahtjevu za isplatu tužitelj izjavljuje da kupca GMK d.o.o. nije ispunio svoju dospjelu obvezu plaćanja sukladno Ugovoru o prodaji br. 2024-80 od 18. rujna 2024. prema njemu kao prodavatelju temeljem izdanih računa prema specifikaciji te se moli aktivacija Garancije br. 79/09-2024 od 25. rujna 2024.

17. Prema stanju spisa od strane tuženika po bankarskoj garanciji plaćeni su računi dospjeli nakon sklapanja Ugovora o kupoprodaji u ukupnom iznosu od 3.851,71 euro dana 5. veljače 2025 kako to proizlazi iz izvoda banke (str. 18 spisa) kao i iz dopisa tuženika od 7. veljače 2025. (str. 184 spisa).

18. Iz e-mail korespondencije (str. 35-39 spisa) u bitnom proizlazi da je tuženik uputio dopis računovodstvu GMK d.o.o.u svezi provjere odnose li se svi računi navedeni u pozivu na plaćanje po garanciji na ugovor o kupoprodaji, te je odgovoreno da su isporuke po računima 6099, 6622, 6767 i 6983 izvršene nakon sklapanja ugovora o kupoprodaji.

19. U dopisu tužitelja od 21. studenoga 2024. (str. 48 spisa) upućenog prema GMK d.o.o. navodi se da se na zahtjev vraćaju 4 zadužnice navedene u tom dopisu izdane u razdoblju od 2015-2019.

20. Iz poziva na plaćanje po garanciji od 7. veljače 2025. (str. 184 spisa) naveden je odgovor tuženika tužitelju da je izvršeno plaćanje po garanciji u odnosu na račune koji su kreirani nakon zaključeni ugovora o kupoprodaji. Također je navedeno da iz samog ugovora o kupoprodaji od 17. rujna 2024. ne proizlazi da se radi o okvirnom ugovoru koji se odnosi na prijašnje pravne poslove niti da se time u predmetnom ugovoru ostvaruje učinak retroaktivnosti. Nadalje je navedeno da je garancija izdana kao sredstva osiguranja obveza iz osnovnog ugovora a veći dio specificiranih računa da prethodi sklapanju osnovnog ugovora. Nadalje navodi se da je banka ovlaštena staviti prigovor pokušaja zlouporabe prava iz osnovnog odnosa vodeći se načelom savjesnosti i poštenja sukladno čl 4. Zakona o obveznim odnosima.

21. Na glavnoj raspravi održanoj 23.02.2026. (str.161-165) izveden je dokaz saslušanjem svjedoka ME iz [adresa] koji je u svom iskazu naveo:

"Ja sam od 1999. godine zaposlen kod tužitelja time da sam unazad desetak godina voditelj poslovnice u Osijeku. Imam saznanja da je tužitelj odnosno trgovačko društvo STROJOPROMET d.o.o. unazad sedam godina imalo poslovnu suradnju s društvom GMK d.o.o.. Naime tužitelj se bavi prodajom čelika i metala dok je društvo GMK d.o.o. od tužitelja kupovalo proizvode od čelika i metala budući se ono bavilo izradom čeličnih konstrukcija. Početna je suradnja tekla na način da je GMK d.o.o. kao kupac tužitelju za kupljenu robu plaćao po predračunu te se tada izdavala roba. Kako smo se tijekom te poslovne suradnje na neki način i sprijateljili s KE direktorom društva GMK d.o.o. bila je dogovorena i odgoda plaćanja, odnosno društvu GMK d.o.o. izdavala se roba i prije plaćanja cijene. Kako se tužitelj želio osigurati u odnosu na plaćanje tako izdane robe dogovorilo se sa GMK d.o.o. i direktorom KE da se kao sredstvo osiguranja naplate izda zadužnica te je KE zadužnicu i potpisao kao jamac platac. Negdje u mjesecu svibnju ili lipnju 2024. godine KE me kontaktirao i iskazao da želi dobiti tu zadužnicu gdje je on osobno jamči po zadužnici te se tada dogovorilo da društvo GMK d.o.o. izda bankarsku garanciju i to na iznos od 130.000,00 eura koliko je tada iznosilo neplaćeno potraživanje tužitelja prema društvu GMK d.o.o.. Kada je izdana ta bankarska garancija, vraćena je zadužnica na kojoj je KE bio označen kao jamac platac. Kada je meni bila predočena ta bankarska garancija, kako ja nisam ni pravnik, uputio sam KE kao direktora društva GMK d.o.o. da se obrati direktoru STROJOPROMET d.o.o. a to je HE kako bi on provjerio je li sve u redu s tom bankarskom garancijom budući su bili u pitanju veliki novci. Kada je direktor tužitelja potvrdio da je sve u redu s bankarskom garancijom tada je sklopljen Ugovor o kupoprodaji. Naime banka je od GMK d.o.o. tražila da se sklopi taj Ugovor o kupoprodaji."

Kada se svjedoku predočava Ugovor o kupoprodaji broj 2024-80 od 17. rujna 2024. godine (str. 9- 12 spisa), svjedok navodi da je to Ugovor o kupoprodaji o kojem je ranije iskazivao. Svjedok nadalje navodi da se potraživanje iz Ugovora o kupoprodaji odnosi na sva potraživanja koja je društvo STROJPROMET d.o.o. imalo prema kupcu GMK d.o.o..

Nadalje u iskazu navodi da je negdje krajem 2024. godine od djelatnika računovodstva tužitelja bio obaviješten o tome da je društvo GMK d.o.o. predložilo otvaranje predstačaja, te je o tome obavijestio i direktora tužitelja koji je tada odlučio da se bankovna garancija pusti na naplatu i to u odnosu na sva potraživanja koja je tužitelj imao prema društvu GMK d.o.o., koliko se sada sjeća preko 100.000,00 eura je bilo dospjelih potraživanja, a neka su dospjela na naplatu i nakon što je podnesen zahtjev za naplatu po bankovnoj garanciji. Kada se svjedoku predočava zahtjev za isplatu iz garancije broj 79/09-2024 (str. 13-14 spisa) isti navodi da se sada ne sjeća da li je ranije imao uvid u taj zahtjev za isplatu iz garancije. Na upit suda imali saznanja na što se odnose tražbine koje su navedene kao "Obračunate "K navodi da se radi o obračunatim kamatama u odnosu na one tražbine koje su bile plaćene sa zakašnjenjem. Na upit punomoćnice tužitelja je li predmetni Ugovor o kupoprodaji iz rujna 2024. godine jedini pisani ugovor između STROJOPROMET d.o.o. i GMK d.o.o., odgovara da je to jedini pisani ugovor koliko se sada sjeća, a ranija poslovna suradnja tekla je na način da bi GMK d.o.o. poslao tužitelju upit za robu, a tužitelj bi potom poslao mu ponudu, a GMK d.o.o. bi potom poslao tužitelju narudžbu, te bi potom slijedila isporuka robe. Na pitanje punomoćnice tužitelja čija je bila inicijativa za sklapanje pisanog Ugovora o kupoprodaji iz rujna 2024. odgovara da je u komunikaciji sa KE shvatio da banka za izdavanje bankarske garancije traži taj pisani Ugovor o kupoprodaji kao uvjet za izdavanje bankarske garancije. Na pitanje punomoćnice tužitelja je li tužitelj imao saznanja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kupoprodaji da bi društvo GMK d.o.o. nalazilo se u poslovnoj krizi, odgovara da prema njegovim saznanjima nije, te u tom trenu niti bi izdavalo robu da je imao tužitelj takvih saznanja. Da je tužitelj ranije imao bilo kakvih saznanja o poslovnim problemima društva GMK d.o.o. poslao bi na naplatu ranije izdane zadužnice. Na pitanje punomoćnice tuženika kada je saznao za činjenicu da je GMK d.o.o. podnio prijedlog za otvaranje predstečaja, odgovara da je bio na godišnjem odmoru u Italiji i sjeća se da ga nazvala djelatnica tužitelja EE koja ga je obavijestila o tome, te ja ostao šokiran, jer mu KE direktor GMK d.o.o. nije spominjao da bi se društvo GMK nalazilo u bilo kakvim problemima. Sjeća se da je o tome bio obaviješten u razdoblju od 26. prosinca 2024. do 4. ili 5. siječnja 2025. kada je bio na putu u Italiji. Na pitanje pitanje ima li saznanja o tome na temelju čega je nastalo dugovanje GMK d.o.o. za koje je ranije naveo u iskazu da je postojalo u trenutku sklapanja Ugovora o kupoprodaji, odgovara da se potraživanje odnosilo na ranije izdanu, a neplaćenu robu. Na pitanje ima li saznanja o tome kolika je bila vrijednost isporuke robe nakon sklapanja Ugovora o kupoprodaji odgovara da nema točnih saznanja o tome, međutim da može reći da je to bila puno manja vrijednost robe od vrijednosti robe koja je bila izdana do sklapanja Ugovora o kupoprodaji. Na pitanje je li sudjelovao u sastavljanju teksta Ugovora o kupoprodaji, odgovara da on nije pripremao tekst ugovora već je bio samo most između direktora tužitelja i direktora društva GMK d.o.o.

Na pitanje ima li saznanja o tome tko je priredio dokumentaciju za naplatu po bankarskoj garanciji, svjedok odgovara da je bio u komunikaciji s EE koja je od njega zatražila da pripremi svu dokumentaciju koja se odnosi na poslovnu suradnju s GMK d.o.o.. Nadalje navodi da je svu dokumentaciju poslao EE putem e-maila. Nadalje svu tu dokumentaciju i to upite, ponude, narudžbenice, račune odnio je i osobno u poslovnicu Slatinske banke u Osijeku. Na pitanje je li on priložio i dokumentaciju koja se odnosi na obračun kamata. Svjedok odgovara da on nije priređivao taj dio dokumentacije ali zna da se radi o obračunu kamata jer se one vode pod šifrom 103.

Nakon što je sud predočio svjedoku zahtjev za isplatu iz garancije (str. 13-14 spisa) na pitanje s obzirom na raniji navod da se pod šifrom 103 nalazi obračun kamata na što se odnose stavke OTV s naznakom "Obračunate K", svjedok odgovara da se i te stavke odnose na obračunate kamate.

Na pitanje punomoćnice tužitelja sjeća li se je li bilo, bilo kakvih zahtjeva od sa strane KE prilikom sastavljana nacrta Ugovora o kupoprodaji o tome da se pojedine odredbe izmjene, navodi da može odgovoriti da postoji e-mail prepiska između tužitelja i društva GMK d.o.o. u svezi sastavljanja tog Ugovora i zna da je u prvotnom nacrtu bilo navedeno kao sredstvo osiguranja tražbine tužitelja zadužnica, međutim ZE je zatražio da se stavi kao sredstvo osiguranja bankarska garancija, te je naveo da to tako traži da se u Ugovor unese banka. Radi toga je u končanom Ugovoru o kupoprodaji i navedeno kao sredstvo osiguranja bankarska garancija i radi toga je i sklapan ugovor. Kako je već naprijed naveo taj pisani Ugovor o kupoprodaji je sklapan radi zamjene sredstva osiguranja. Ponavlja već što je i ranije naveo da je KE kao direktor GMK d.o.o. za to društvo tražio da se vrati izdana zadužnica i da se kao sredstvo osiguranja i u samom ugovoru navede bankovna garancija.

22. Na ročištu za glavnu raspravu održanu 01.04.2026. (str.168-172) saslušan je svjedok LE. U iskazu navodi:

"Ja sam od mjeseca lipnja 2023. godine zaposlen kod tuženika na radnom mjestu voditelja odjela gospodarstva u poslovnom centru Osijek. To radno mjesto obuhvaća poslove izdavanja kredita pravnim osoba kao i poslove izdavanja bankarskih garancija i naplata po istima. Ja sam i ranije prije zaposlenja kod tuženika radio u bankarskom sektoru dvadesetak godina na identičnim poslovima, stoga imam iskustva vezano za izdavanje svih vrsta bankarskih garancija i naplata po istima. Mogu općenito navesti da se kod izdavanja bankarske garancije uvijek radi o tome da se ista izdaje na temelju Ugovora konkretno u odnosu na predmetnu bankarsku garanciju mogu navesti da je ona izdana po nalogu nalogodavca GMK d.o.o.. U svim bankarskim garancijama navodi se ugovor temeljem kojeg se izdaje garancija i ona se ne može koristiti za naplatu tražbine iz nekog drugog ugovora. U odnosu na tvrtku GMK d.o.o. sjećam se da je tijekom 2024. bila klijent banke odnosno tuženika te je tuženik kao banka na zahtjev GMK d.o.o. izdalo više bankarskih garancija u korist raznih korisnika garancije. Koliko se sada sjećam u korist STROJOPROMET d.o.o. izdana je jedna bankarska garancija. U odnosu na izdavanje bankarskih garancija kod tuženika mogu navesti da se u pravilu garancija izdaje na određenom obrascu te se u isti unose podaci o vrsti garancije, osnovnom ugovoru, zatim iznos tražbine koje se osigurava odnosno limit osiguranja i rok važenja garancije. Ponekad, ali vrlo rijetko pojedini klijenti inzistiraju da se garancija izda po obrascu koji sam klijent sastavlja. U odnosu na izdavanje predmetne garancije u odnosu na korisnika STROJOPROMET d.o.o. radilo se o uobičajenoj platežnoj garanciji i ne sjećam se da bi sada bilo nešto neuobičajeno u svezi izdavanja te garancije. U odnosu na uvjete isplate garantiranog iznosa u samoj garanciji su navedeni ti uvjeti. U odnosu na naplatu po predmetnoj garanciji sjećam se da je jedan nesporan iznos plaćen, dok je sporan iznos ostao neplaćen. Taj sporan iznos nije plaćen iz razloga jer je tuženik utvrdio da su u pozivu na plaćanje navedeni i računi koji su nastali znatno ranije koliko se sada sjećam neki su se odnosili na 2021. i 2022., dakle na znatno ranije razdoblje prije sastavljanja osnovnog ugovora radi osiguranja plaćanja koje tražbine je izdana bankarska garancija.“

Na pitanje punomoćnice tužitelja može li pojasniti koji je način i postupak izdavanja bankarskih garancija kod tuženika odnosno koje radnje se eventualno provode prije izdavanja, odgovara da tuženik provodi analizu poslovanja klijenta i pribavlja svu financijsku dokumentaciju kako bi se mogao procijeni rizik izdavanja garancije. U odnosu na klijenta GMK d.o.o. sjeća se da je za tog klijenta bio određen ukupan limit do kojeg se za tog klijenta mogu izdavati garancije. Sjeća se da je po tom limitu izdano više bankarskih garancija kako je već naprijed iskazivao. Na daljnje pitanje može li pojasniti je li banka provela provjere prije izdavanja predmetne bankarske garancije u odnosu na klijenta odgovara da prilikom izdavanja konkretne bankarske garancije nije vršena analiza financijskih izvještaja klijenta već je takva analiza vršena dva ili tri mjeseca prije koliko se sada sjeća, kada je izdavan ukupan okvir limita za izdavanje garancija za predmetnog klijenta. Ta analiza obuhvaća analizu financijske dokumentacije klijenta, te se provjerava postoje li kreditne obveze kod drugih banaka, provjerava se prema dostupnim registrima postoje li zaduženja klijenata i ukoliko je to moguće provjerava se i samo poslovanje. Na takav način postupljeno je i u odnosu na klijenta GMK d.o.o. Također se kod izdavanja konkretnog limita za izdavanje garancija u odnosu na GMK d.o.o. od klijenta zahtijevalo određeno osiguranje te je klijent predao zadužnice kao sredstvo osiguranja. Dubinska analiza konkretnog klijenta GMK d.o.o. odnosila se na pribavu financijskih izvješća, računa dobiti i gubitka, bilance, potvrde Porezne uprave, bruto bilance, zatim su se od GMK d.o.o. zatražili podaci o svim kreditima i klijentima. Tuženik je i sam za GMK d.o.o. zatražio iz Hrvatskog registra obveza po kreditima podatke o kreditima klijenta GMK d.o.o..

Na upit suda ima li saznanja je li prilikom izdavanja predmetne bankarske garancije u odnosu na korisnika STROJOPROMET d.o.o. tuženik vršio uvid u bilo koju financijsku dokumentaciju klijenta GMK d.o.o., odgovara da nije, budući je nekih dva mjeseca ranije kod odobravanja okvira limita za izdavanje bankarskih garancija već bio izvršen uvid. Koliko se sada sjeća klijent GMK d.o.o. imao je otvorene račune i u drugim bankama i kod izdavanja predmetne garancije nije zatraženo od klijenta da dostavlja stanje računa u drugim bankama. U odnosu na stanje računa GMK d.o.o. kod tuženika ne sjeća se je li na sam dan izdavanja predmetne garancije provjeravano stanje računa. Želi dodati da prema njegovoj ocjeni radi se o trenutnim stanjima na računu i oni ne moraju ukazivati na to kakvo je poslovanje tvrtke. Na pitanje punomoćnice tužitelja ima li saznanja koliki je bio ukupni okvir limita za GMK d.o.o. kod tuženika, odgovara da koliko se sada sjeća to je bio iznos od 750.000,00 eura.

Na pitanje punomoćnice tužitelja ima li saznanja o tome da bi prilikom izdavanja limita za izdavanje bankarskih garancija tuženik imao uvida u dokumentaciju o poslovnoj suradnji GMK d.o.o. sa STROJOPROMET d.o.o. i ako je ima li saznanje na koje razdoblje bi se odnosila ta poslovna suradnja, navodi da poslovna praksa tuženika je takva da se ne vrši dubinska analiza poslovnih odnosa klijenata s njihovim poslovnim partnerima.

Na pitanje punomoćnice tužitelja je li prilikom izdavanja konkretne bankarske garancije tuženik vršio analizu i ispitivao postojanje eventualnog ranijeg poslovnog odnosa između tužitelja i GMK d.o.o., odgovara da nije, jer za to nije imao razloga budući da u ugovoru na temelju kojeg je izdavana bankarska garancija nije navedeno da se odnosi na neka ranija potraživanja korisnika garancije.

Na pitanje punomoćnice tužitelja postoji li bilo kakva razlika u odnosu na izdavanje bankarskih garancija kada je ugovor na temelju kojeg se izdaje okvirni ugovor ili konkretan primjerice Ugovor o kupoprodaji, odgovara da nema razlike kod izdavanja bankarske garancije.

Na pitanje punomoćnice tuženika može li pojasniti na koji način je tuženik postupio kada je podnesen zahtjev za isplatu po bankarskoj garanciji, navodi da je od korisnika garancije STROJOPROMET d.o.o. zatražena dostava dokumentacije i to neplaćenih računa po ugovoru. STROJOPROMET d.o.o. je dostavio tuženiku te neplaćene račune te je izvršio uvid u iste i utvrdio da se većina odnosi na razdoblje prije nego li je sklopljen Ugovor između GMK d.o.o. i STROJOPROMET d.o.o. na temelju kojeg je izdana bankarska garancija. Ispred tuženika zatražio je i putem e- maila od tužitelja dodatne informacije u svezi tih računa kako bi se razjasnilo na koji ugovor se odnose, međutim od STROJOPROMET d.o.o. u toj e-mail korespondenciji nije dan odgovor da se ti računi odnose na ugovor na temelju kojeg je izdana bankarska garancija.

Na pitanje punomoćnice tuženika je li se tuženik eventualno obraćao GMK d.o.o. u svezi naplate po predmetnoj garanciji, odgovara da se tuženik obratio putem e-maila GMK d.o.o. i isti nije osporio da se nebi radilo o neplaćenim računima odnosno nisu osporili svoje dugovanje tužitelju STROJOPROMET d.o.o.. Mogu navesti dakle da su potvrdili vjerodostojnost računa, ali nisu potvrdili da bi se svi računi odnosili na Ugovor o kupoprodaji na temelju kojeg je izdana bankarska garancija.

Nakon što se svjedoku predočava garancija broj: 79/09-2024 (str. 7-8 spisa) i na upit suda prema sadržaju garancije o kakvoj vrsti se garancije prema ocjeni svjedoka radi isti navodi da se radi o garanciji kao sredstvu osiguranja plaćanja dakle platežnoj garanciji i da je u tekstu garancije navedeno da je potrebna dostava dokumentiranog zahtjeva. Nadalje navodi da se radi o uobičajenom obrascu kako inače tuženik izdaje platežne garancije, osim kada sam klijent dostavi svoj obrazac pa se po tom obrascu sastavi garancija.

Nakon što je sud i pročitao tekst garancije svjedok navodi da i prema pročitanom može navesti da je u garanciji navedeno da je potrebno dostaviti pisani dokumentirani zahtjev korisnika garancije za plaćanje.

23. Punomoćnica tužitelja je prigovorila iskazu svjedoka u dijelu u kojem je isti naveo da bi tužitelj po garanciji zahtijevao isplatu i računa koji bi se odnosili na potraživanja iz 2021. i 2022. budući da suprotno proizlazi iz priložene dokumentacije i to zahtjeva za naplatu budući da su sve valute plaćanja iz 2024. Nadalje prigovara dijelu iskaza u kojem se navodi da GMK d.o.o. nije potvrdio da bi se svi računi odnosili na Ugovor o kupoprodaji na temelju kojeg je izdana bankarska garancija budući da iz e-mail korespondencije proizlazi da su djelatnici računovodstva GMK d.o.o. utvrdili samo brojeve računa po kojima su vršene isporuke nakon sklapanja Ugovora o kupoprodaji, međutim nije potvrđeno da se predmetni računi ne odnose na konkretni ugovor.

24. Punomoćnica tuženika u odnosu na istaknuti prigovor punomoćnice tužitelja ukazuje da niti sam tužitelj u e-mail korespondenciji nije potvrdio da se predmetni računi odnose na Ugovor o kupoprodaji od 17. rujna 2024.. Nego je ukazivao tuženiku da bi navodno u svakom slučaju bio dužan postupiti po zahtjevu za naplatu bankarske garancije, a u odnosu na dio prigovora tužitelja koji se odnosi na iskaz svjedoka koji se referirao na račune iz 2021. i 2022. tuženik ukazuje da iz zahtjeva za isplatu jasno proizlazi da se ti datumi odnose na obračunate kamate iz čega nadalje očigledno proizlazi da kamate teku na račune koji su izdani još i ranijeg datuma.

25. Sud je prihvatio iskaze svjedoka kao vjerodostojne, dok u odnosu na tumačenje što je navedeno u e-mail korespodenciji i koja su potraživanja i s kojim dospjećima navedena u zahtjevu za isplatu po garanciji, valja navesti da je sadržaj isprava vidljiv iz samih isprava u spisu i e-mail korespodencije.

26. Na ročištu za glavnu raspravu održanu 26.05.2026. (str. 186-190) saslušan je zastupnik po zakonu tužitelja HE za tužitelja kao stranku koji je u svom iskazu naveo:

"Ja sam unazad nekih sedam ili osam godina direktor tužitelja društva STROJOPROMET d.o.o. Poznato mi je da je tužitelj poslovno surađivao s društvom GMK d.o.o. nekih deset do dvanaest godina te se u tom razdoblju radilo na način koliko platiš toliko robe voziš. Naime, društvo STROJOPROMET d.o.o. bavi se prodajom metalnih poluproizvoda, primjerice cijevi od čelika, limovi od bakra i sl. Društvo GMK d.o.o. je kupovalo predmetne proizvode od tužitelja. Nakon nekog vremena te poslovne suradnje s društvom GMK d.o.o. to društvo je predalo STROJOPROMETU d.o.o. zadužnicu na ograničeni iznos te je tada postojao sporazum da društvo GMK d.o.o. može preuzeti robe do tog iznosa zadužnice. Ispočetka je sve išlo u redu međutim nakon nekog vremena izostalo je plaćanje za preuzetu robu te je tada direktor društva GMK d.o.o. KE predložio tužitelju da će kao sredstvo osiguranja naplate predati bankarsku garanciju tužitelju na iznos dugovanja a da se njemu zauzvrat vrate zadužnice po kojima je on bio jamac platac. Tužitelj je na to pristao te je tužitelju bilo bitno da se bankarskom garancijom pokrije cjelokupno dugovanje društva GMK d.o.o. KE je tada ispred društva GMK d.o.o. obratio mi se kao direktoru STROJOPROMETA d.o.o. i naveo da je potrebno sklopiti pisani ugovor u odnosu na našu poslovnu suradnju jer da banka to uvjetuje za izdavanje bankarske garancije. Znam da je tada došlo do sklapanja ugovora o kupoprodaji i to u mjesecu rujnu 2024. i koliko se sada sjećam radilo se o standardnom ugovoru kako se inače sklapao između dvije ugovorne strane. Znam da je tada KE temeljem tog ugovora i ishodio bankarsku garanciju za društvo GMK d.o.o kao nalogodavca. Koliko se sada sjećam nakon izdavanja te bankarske garancije bilo je izdano još par faktura ali nakon nekih mjesec ili mjesec i po dana STROJOPROMET d.o.o. je obaviješten da je društvo GMK d.o.o. otišlo u predstečaj te je tada STROJOPROMET d.o.o. i aktivirao bankarsku garanciju. Nakon što je ta garancija predana banci radi naplate STROJOPROMET d.o.o. je zaprimilo obavijest banke da se garancija odnosi samo na tražbine nastale nakon izdavanja bankarske garancije ali to nije bilo cilj izdavanja te garancije. Ja ne znam kakav je odnos bio GMK d.o.o. i same banke u odnosu na izdavanje te garancije.“

Na pitanje punomoćnice tužitelja na koji način je tužitelj određivao limit do kojeg kupci su mogli preuzimati robu bez istovremenog plaćanja preuzete robe, odgovara da se procjenjivao svaki kupac i njegova kreditna sposobnost te se uzimalo u obzir i koliko dugo postoji poslovna suradnja između tužitelja i konkretnog kupca. U svakom slučaju tužitelj je zahtijevao od svakog kupca predaju određenog instrumenta osiguranja naplate bilo zadužnice bilo bankarske garancije. Kupac je sukladno predanim zadužnicama ili bankarskoj garanciji kod tužitelja kao prodavatelja imao taj limit zaduženja odnosno kreditni limit do kojeg je limita mogao preuzimati robu dok je bio u obvezi preuzetu robu plaćati u ugovorenom roku plaćanja.

Na pitanje punomoćnice tužitelja ima li saznanja na koji iznos su bile izdane zadužnice GMK d.o.o. o kojima je ranije iskazivao, odgovara da koliko se sada sjeća radilo se o dvije zadužnice na iznos od 500.000,00 kn ukupno 1.000.000,00 kn. Nakon izdavanja bankarske garancije te zadužnice su vraćene kupcu GMK d.o.o. Na pitanje punomoćnice tužitelja je li tužitelj i ranije sklapao pisane ugovore o kupoprodaji s GMK d.o.o. i na koji način je tekla poslovna suradnja, navodi da je poslovna suradnja sa društvom GMK d.o.o. bila takva da je GMK d.o.o. putem telefona poslao upit za određenu robu te ukoliko je tužitelj imao tu robu dogovorena je prodaja te robe ali se uvijek tražilo da je sve pokriveno izdanim zadužnicama. Na pitanje punomoćnice tuženika ima li saznanja iz kojih razloga je u Ugovoru u čl. 5. navedeno da je kupac suglasan i potvrđuje da svaku neiskorištenu zadužnicu koju prodavatelj posjeduje iz ranijih pravnih odnosa s kupcem, prodavatelj može koristiti za namirenje neplaćenih dugovanja kupca po ovom ugovoru, te nakon što mu je predočen Ugovor o kupoprodaji br. 2024-80 (str. 9-12 spisa) isti nakon uvida odgovara na postavljeno pitanje da nema saznanja iz kojih razloga je navedena ta odredba u čl. 5. Ugovora o kupoprodaji.

Na pitanje punomoćnice tuženika ima li saznanja iz kojih razloga je garancija aktivirana nakon saznanja tužitelja da je nad društvom GMK d.o.o. otvoren predstečaj, odgovara da je to iz razloga jer je ranije GMK d.o.o. navodilo da je sve u redu s njegovim poslovanjem.

Na pitanje suda na koja potraživanja se odnosi sklopljeni ugovor o kupoprodaji odnosno na koje razdoblje, odgovara da se odnosi na postojeće dugovanje. Nakon što je zastupniku po zakonu tužitelja predočen zahtjev za isplatu i garancije (str. 13-14 spisa), te otvorene stavke po partnerima (str. 15-17 spisa) i na pitanje na što se odnosi stavka iz zahtjeva za isplatu garancije OTV obračunate k. u iznosu od 4.596,26 eura, zatim stavka OTV obračunate k. u iznosu od 2.712,96 eura te stavka pod broj dokumenta 103, obračunate k. u iznosu od 9.762,38 eura, odgovara da se te stavke odnose na otvorene stavke obračunatih kamata koje su obračunate u odnosu na kašnjenje u plaćanju. Zaključno navodi da pisani ugovor o kupoprodaji iz rujna 2024. obuhvaća i potraživanja tužitelja nastala u ranijem razdoblju i prije veljače 2024. budući da je poslovna suradnja sa GMK d.o.o. trajala desetak godina prije sklapanja ugovora o kupoprodaji.

26.1. Sud je iskaz zastupnika po zakonu tužitelja HE prihvatio kao vjerodostojan.

27. Punomoćnica tužitelja je na ročištu za glavnu raspravu održanu dana 26.05.2026. navela da s obzirom i na iskaz zastupnika po zakonu tužitelja kao i na ostale izvedene dokaze ispravlja činjenični navod iz tužbe da je poslovni odnos društva GMK d.o.o. i STROJOPROMET d.o.o. trajao od veljače 2024. dospijećem plaćanja prvog izdanog računa 19. travnja 2024. time da je u tužbi pogrešno navedeno da se radi o poslovnom odnosu stranaka, te sada navodi da ispravo treba stajati da je poslovni odnos tužitelja s društvom GMK d.o.o. trajao kontinuirano od 2014. pa nadalje. Ukazuje da iz zahtjeva za isplatu garancije i otvorenih stavaka proizlazi na koje se točno tražbine odnosi zahtjev za isplatu garancije s tim da dodatno navodi da je najstariji neplaćeni račun iz veljače 2024. dok su u zahtjevu za isplatu garancije navedeni iznosi i obračunatih kamata koje su obračunate na dospjela potraživanja plaćena sa zakašnjenjem u ranijim razdobljima a kako je to navedeno u zahtjevu za naplatu.

28. Punomoćnica tuženika na ročištu za glavnu raspravu održanu dana 26.05.2026. ističe da u odnosu na visinu utužene tražbine tuženik ne osporava da je od ukupno zatraženog iznosa od 121.610,79 eura tuženik postupio po iznosu od 3.851,71 eura te ističe da tuženik ne spori sami matematički iznos računa po kojima nije postupio međutim i dalje osporava stavke koje su u zahtjevu navedene kao obračunate kamate i to u visini od 4.596,26 eura, zatim od 2.712,96 eura te od 9.762,38 eura s obzirom da nije jasno na što se odnose niti je tuženiku prilikom podnošenja zahtjeva za isplatu iz garancije u odnosu na navedene stavke dostavljena dokumentacija koju tuženik može učiniti nespornom. Štoviše tuženik ističe da provođenje bilo kakvog financijskog vještačenja radi izračuna ove visine nema osnove s obzirom da bi navedeno značilo da financijski vještak ispituje visinu zahtjeva na temelju dokumentacije koja ni samom tuženiku nije bila prezentirana kod podnošenja zahtjeva za isplatu garancije a taj trenutak podnošenja zahtjeva prema stajalištu tuženika je odlučan trenutak u vezi s kojim se može ocjenjivati pravilnost postupanja tuženika. Tuženik u trenutku zaprimanja zahtjeva za naplatu nije imao saznanja o takvoj dokumentaciji a posebice ni o bilo kakvim drugim informacijama koje su utvrđene tijekom ovog parničnog postupka odnosno kao rezultat dokazivanja.

29. Punomoćnica tužitelja na ročištu za glavnu raspravu održanu dana 26.05.2026. napominje da je predmetna garancija izdana s klauzulama neopoziva, bezuvjetna na prvi poziv i bez prigovora dakle da se radi o samostalnoj obvezi koju banka preuzima prema korisniku garancije neovisno o obvezi i poslovnom odnosu između nalogodavca u ovom slučaju društva GMK d.o.o. te tužitelja. Istom garancijom banka se obvezala isplati određenu svotu bez prigovora i bez obzira na valjanost i uvjete iz pravnog odnosa nalogodavca i stranaka a kako je tužitelj prilikom podnošenja zahtjeva za naplatu postavio zahtjev u visini od 121.610,79 eura to je zahtjev za isplatu po garanciji postavljen do limita od 130.000,00 eura koji se tuženik obvezao platiti na zahtjev tužitelja. Stoga ukoliko je tuženik imao nakon podnošenja zahtjeva za naplatu po garanciji dodatno ispitati sadržaj ili visinu tražbine isti je mogao zatražiti dostavu dodatne dokumentacije iz koje bi se utvrdilo na što se točno tražbina odnosi te da li je zatražena visina u skladu sa postavljenim zahtjevom. Međutim, kako se radi o bezuvjetnoj garanciji to tuženik nije u pravu kada ističe da je tužitelj bio dužan bilo prilikom podnošenja zahtjeva za naplatu bilo tijekom ovog postupka dostaviti dodatnu dokumentaciju u svrhu ispitivanja potraživanja. Nastavno na navedeno a obzirom da se radi o naplati po bezuvjetnoj garanciji izdanoj do određenog kreditnog limita tužitelj odustaje od dokaznog prijedloga za provođenjem financijskog vještačenja.

30. Na temelju navoda stranaka i rezultata dokaznog postupka, uvidom u spisu priložene isprave te saslušanjem svjedoka ME i LE, te zastupnika po zakonu tužitelja HE utvrđene su slijedeće činjenice:

- tužitelj i društvo GMK d.o.o. nalazili su se u dugogodišnjem poslovnom odnosu koji je trajao od 2014. do otvaranja predstečaja društva GMK d.o.o. 28. siječnja 2025. u kojem je društvo GMK d.o.o. kupovalo robu iz prodajnog asortimana tužitelja,

- poslovanje tužitelja i GMK d.o.o. odvijalo se na način da bi GMK d.o.o. poslao upit za kupnju robe, nakon čega je tužitelj stavio ponudu, a GMK d.o.o. bi nastavno naručio robu, dakle između istih nije bio sklopljen pisani ugovor o kupoprodaji,

- društvo GMK d.o.o. je na ime osiguranja plaćanja tužitelju izdalo nekoliko zadužnica

- direktor GMK d.o.o. KE zatražio je od tužitelja povrat predmetnih zadužnica kao sredstva osiguranja plaćanja s čime se tužitelj složio pod uvjetom da osigura tužitelju drugo adekvatno sredstvo osiguranja plaćanja,

- GMK d.o.o. je bio klijent tužene banke te je tuženik u srpnju 2024. odnosno dva mjeseca prije izdavanja sporne bankarske garancije odobrio društvu GMK d.o.o. kreditni limit od 750.000,00 eura za izdavanje bankarskih garancija,

- tuženik kao banka je kao uvjet za izdavanje predmetne bankarske garancije tražila sklapanje pisanog ugovora o kupoprodaji te je isti sklopljen između društva GMK d.o.o. i tužitelja 17. rujna 2024.,

-tuženik je na zahtjev svog klijenta društva GMK d.o.o. izdao tužitelju kao korisniku bankarsku garanciju 25. rujna 2024. na ukupni iznos od 130.000,00 eura,

- tužitelj je nakon izdavanja bankarske garancije kao zamjene sredstva osiguranja plaćanja vratio društvu GMK d.o.o zadužnice 21. studenoga 2024.

-28. siječnja 2025. rješenjem Trgovačkog suda u Osijeku br. St-43/2025 od 28. siječnja 2025. nad društvom GMK d.o.o. je otvoren predstečajni postupak

-tužitelj je kao korisnik garancije 22. siječnja 2025. podnio tuženiku kao garantu zahtjev za plaćanje po garanciji na ukupan iznos od 121.610,79 eura s popisom računa koji dospijevaju tijekom 2024. od čega je najstariji neplaćeni račun po kojem je ispostavljen zahtjev za plaćanje od 19.02.2024 s dospijećem 19.04.2024., time da su navedeni i iznosi obračunatih kamata koje su obračunate na dospjela potraživanja plaćena sa zakašnjenjem u ranijim razdobljima,

-tuženik je svoju obvezu plaćanja po garanciji izvršio samo djelomično 05. veljače 2025. u iznosu od 3.851,71 euro, u odnosu na račune broj 31629/01/C30, 6099/02/030, 6622/02/030, 6767/02/030 i 6983/02/030,

-zahtjev tužitelja za naplatu po garanciji ostao je nenamiren u utuženom iznosu od 117.759,08 eura koji se odnosi na račune s dospijećem plaćanja prije zaključenja ugovora o kupoprodaji 17. rujna 2024. i obračunate kamate na zakašnjela plaćanja tražbina prije sklapanja ugovora o kupoprodaji od 17. rujna 2024.

31. Nadalje, proizlazi da je tuženik proveo dubinsku analizu poslovanja GMK d.o.o. sa svrhom odobrenja kreditnog limita koji je dva mjeseca prije izdavanja bankarske garancije odobren u iznosu od 750.000,00 eura. Naime prema iskazu svjedoka LE,voditelja odjela gospodarstva tuženika u poslovnom centru Osijek u svrhu odobrenja kreditnog limita za izdavanje garancije pojedinom subjektu provodi se opsežna analiza, a koja je provedena u srpnju 2024., dva mjeseca prije izdavanja garancije odnosno šest mjeseci prije nego je nad društvom GMK d.o.o. otvoren predstečaj te mu je odobren limit u iznosu od 750.000,00 eura.

32. Prema iskazu radnika tužitelja ME proizlazi da su tužitelj i trgovačko društvo GMK d.o.o. bili u poslovnom odnosu i prije sklapanja Ugovora o kupoprodaji od 17.9.2024. Štoviše, da je prije sklapanja tog Ugovora o kupoprodaji već bilo nastalo potraživanje tužitelja u visini od 130.000,00 eura, a da je tek manji dio tražbine tužitelja nastao nakon sklapanja navedenog ugovora, cit.: „Negdje u mjesecu svibnju ili lipnju 2024. godine KE me kontaktirao i iskazao da želi dobiti tu zadužnicu gdje je on osobno jamči po zadužnici te se tada dogovorilo da društvo GMK d.o.o. izda bankarsku garanciju i to na iznos od 130.000,00 eura koliko je tada iznosilo neplaćeno potraživanje tužitelja prema društvu GMK d.o.o.". Na pitanje ima li saznanja o tome na temelju čega je nastalo dugovanje GMK d.o.o. za koje je ranije naveo u iskazu da je postojalo u trenutku sklapanja Ugovora o kupoprodaji odgovara da se to potraživanje odnosilo na ranije izdanu, a neplaćenu robu. Na pitanje ima li saznanja o tome kolika je bila vrijednost isporuke robe nakon sklapanja Ugovora o kupoprodaji odgovara da nema točnih saznanja o tome, međutim da može reći da je to bila puno manja vrijednost robe od vrijednosti robe koja je izdana do sklapanja Ugovora o kupoprodaji.

33. Da je bankarskom garancijom koju je podnio na naplatu 22.1.2025., tužitelj zatražio naplatu i tražbine koja je nastala prije sklapanja Ugovora o kupoprodaji od 17. rujna 2024. proizlazi i iz iskaza svjedoka ME i popisa dospjeća plaćanja računa navedenih u zahtjevu za isplatu.

34. Međutim, ne može se prihvatiti osnovanom tvrdnja tuženika da je postupio ispravno kada nije izvršio plaćanje po garanciji u odnosu na te tražbine, odnosno za tražbine po računima izdanim prije sklapanja tog ugovora.

35. Svjedok LE na ročištu od 1.4.2026., je naveo da tuženik nije imao osnove postupiti po računima koji su izdani prije sklapanja Ugovora o kupoprodaji jer u tom ugovoru nije bilo navedeno da se odnosi na ranija potraživanja korisnika garancije.

36. Odredbe čl. 1039. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) glase:

"(1) Bankarska garancija na poziv je svaka pisana obveza na plaćanje, bez obzira kako je nazvana, kojom se banka (garant) obvezuje da će na pisani zahtjev korisnika ovome isplatiti određeni novčani iznos ako je udovoljeno uvjetima iz garancije.

(2) Bankarska garancija je samostalna obveza neovisna o osnovnom poslu u vezi s kojim je izdana, pa i u slučaju da se taj posao u njoj spominje."

37. Nadalje u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja (Čl. 4. ZOO-a). Čl. 6. ZOO-a sadrži odredbe o zabrani zlouporabe prava: "Zabranjeno je ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato."

38. Prema shvaćanju ovog suda banka koja se bavi izdavanjem garancija kao svojom djelatnošću dužna je postupati s pažnjom dobrog stručnjaka i dužan je znati značenje svakog pojedinog izraza koji je uporabila u izdanoj garanciji te da zato upravo tekst garancije izražava njezinu pravu volju. U samom tekstu predmetne garancije navodi se da se izdaje garancija na zahtjev nalogodavaca koji se obvezao korisniku garancije dostaviti bankovnu garanciju kao osiguranje plaćanja po osnovi Osnovnog ugovora s klauzulom "NEOPOZIVA", "BEZUVJETNA", "NA PRVI POZIV" i "BEZ PRIGOVORA", na iznos do 130.000,00 EUR.

Nadalje se navodi da na zahtjev Nalogodavca Banka izdaje Garanciju kao osiguranje plaćanja po osnovi Osnovnog ugovora u korist garancije u iznosu do 130.000,00 eura.

39. Dakle, imajući u vidu tekst garancije prema ocjeni ovog suda proizlazi da se radi o samostalnoj obvezi iz čl. 1039.st.1. ZOO-a odnosno bankarskoj garanciji na poziv u odnosu na koju se primjenjuje odredbe čl. 1039. st. 2. ZOO-a da je samostalna obveza neovisna o osnovnom poslu u vezi s kojim je izdana, pa i u slučaju da se taj posao u njoj spominje.

40. Bankarska garancija koja sadrži bezuvjetnu obvezu isplate određene svote tj. ako sadrži klauzulu „bez prigovora, na prvi poziv“ je, prema sudskoj praksi, samostalna bankarska garancija i po toj garanciji banka prema korisniku garancije preuzima samostalnu obvezu neovisnu od obveze dužnika/nalogodavca iz osnovnog ugovora u vezi s kojim je izdana garancija.

41. Predmetna bankarska garancija br. 79/09-2024 u točki 3. upućuje da banka (ovdje tuženik) postupa samo na temelju pisanog dokumentiranog zahtjeva korisnika garancije. U odnosu na sadržaj garancije prema ocjeni ovog suda u samoj garanciji moraju jasno biti navedeni koji su to dokumenti kojima mora biti potkrijepljen poziv na plaćanje. U predmetnoj garanciji nije jasno i određeno navedeno koji dokumenti trebaju biti priloženi uz poziv odnosno zahtjev za plaćanje. Nadalje sama garancija navodi da se izdaje kao osiguranje plaćanja po osnovnom ugovoru. Navodi se nadalje da ukoliko svoju obvezu iz osnovnog ugovora nalogodavac ( GMK d.o.o.) ne ispuni uz uvjet i na način kako je ugovoreno, da se garancijom Slatinska banka d.d. obvezuje isplatiti garantirani iznos djelomično ili u cijelosti, ali najviše do iznosa od 130.000,00 eura.

42. Zahtjev za isplatu garancije od 22. siječnja 2025. sadrži izjavu korisnika garancije tužitelja STROJOPROMET D.O.O. (str. 13-14) da kupac GMK d.o.o. (nalogodavac) nije ispunio svoju dospjelu obvezu plaćanja sukladno Ugovoru o kupoprodaji od 17.09.2024. prema njemu kao prodavatelju temeljem izdanih računa prema specifikaciji te mole aktivaciju garancije br. 79/09-2024 od 25. rujna 2024. za iznos od 121.610,79 eura. Te je specificirana visina potraživanja po pojedinim stavkama.

43. Iz sadržaja predmetne bankarske garancije ne proizlazi da je uvjet isplate da se radi o potraživanjima nastalim nakon sklapanja Ugovora o kupoprodaji od 17. rujna 2024.

44. Imajući u vidu navedeno kao i iskaz svjedoka ME i zz. tužitelja HE iz kojih proizlazi da je ugovoreno s GMK.d.o.o. da se bankarskom garancijom osigurava naplata i neplaćenih tražbina s osnova kupoprodaje koje nisu bile plaćene do sklapanja predmetnog ugovora o kupoprodaji 17. rujna 2024., i budući te tražbine nisu bile plaćene u trenutku podnošenja zahtjeva za naplatu garancije, tada prema ocjeni ovog suda na strani tužitelja nije bilo nesavjesnog postupanja i zlouporabe prava kada je podnesen zahtjev za isplatu tražbine po računima izdanim i prije sklapanja ugovora o kupoprodaji od 17. rujna 2024. i obračunatim kamatama na zakašnjela plaćanja u odnosu na tražbine dospjele prije 17. rujna 2024.

45. Dakle, nije utvrđeno da se radi o naplati nepostojeće tražbine ili tražbine koja je prestala pa da bi se radilo o očitoj zlouporabi prava.

45.1. U odnosu na činjenicu otvaranja postupka predstečaja nad GMK d.o.o. dana 28. siječnja 2025. ovaj sud nije našao da bi bilo tužitelj kao korisnik garancije podnoseći zahtjev za isplatu po garanciji i za sporni utuženi iznos dana 22. siječnja 2025., niti banka kao garant kada je odbila isplatiti utuženi iznos dana 7. veljače 2025., postupali suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

46. Valja dodati da se u postupku naplate garancije kao što je ovaj, ne ispituje "pravo na naplatu" u smislu osnovnog posla, već je to pitanje eventualnih regresnih zahtjeva (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Revd-4446/2024-3 od 6. veljače 2025.).

47. Sukladno izloženom, tuženik je neosnovano odbio ispuniti svoju obvezu isplate po bankarskoj garanciji preostalog neisplaćenog dijela tražbine tužitelja te je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev za isplatu budući je tužitelj kao korisnik bankarske garancije na poziv podnio tuženiku kao garantu valjani pisani zahtjev za isplatu u roku valjanosti garancije, a tuženik nije u cijelosti izvršio obvezu isplate po garanciji iako su bili ispunjeni uvjeti iz garancije. Sud na strani tužitelja nije utvrdio da bi prilikom podnošenja zahtjeva za isplatu po bankarskoj garanciji postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja i da bi u tom smislu postojala zlouporaba prava.

48. Stoga je osnovan zahtjev za isplatu iznosa od 117.759,08 eura te je prihvaćen u tom dijelu tužbeni zahtjev.

49. Zakonske zatezne kamate na dosuđenu glavnicu određene su s dospijećem kako je zatraženo od 5. veljače 2025., po stopi za trgovačke ugovore sukladno čl. 29. ZOO-a budući je isplata zatražena 22. siječnja 2025., a tuženik je 5. veljače 2025. isplatio nesporan iznos.

50. Budući je tužitelj u ovom parničnom postupku uspio u cijelosti temeljem odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a tuženik je dužan tužitelju, kao troškove potrebne za vođenje postupka naknaditi trošak određen sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: OT)

51. Tužitelju se određuje trošak za sastav tužbe sukladno Tbr. 7/1 OT-a – 1.772,90 eura. Za sastav obrazloženog podneska od 16.05.2025. Tbr. 8/1 OT-a – 1.772,90 eura, za zastupanje na pripremnom ročištu 09.07.2025. Tbr. 9/1 OT-a –

1.772,90 eura, Nadalje, određuje se za:

Zastupanje na ročištu 10.12.2025. Tbr. 9/1 OT-a – 1.772,90 eura

Zastupanje na ročištu 23.02.2026. Tbr. 9/1 OT-a – 1.772,90 eura

Zastupanje na ročištu 01.04.2026. Tbr. 9/1 OT-a – 1.772,90 eura

Zastupanje na ročištu 26.05.2026. Tbr. 9/1 OT-a – 1.772,90 eura.

52. Tužitelju se ne određuje trošak podneska od 16.04.2026., jer je navode iz tog podneska mogao iznijeti na ročištu za glavnu raspravu održanu dana 26. svibnja 2026. te time taj podnesak nije bio potreban za vođenje postupka.

53. Ukupan trošak tužitelja na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku je 12.410,30 eura. Tužitelju se sukladno Tbr. 46. određuje i trošak PDV od 3.102,58 eura.

54. Tužitelju se određuje trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 331,81 eura. Nadalje, tužitelju koji je obaviješten o ročištu za objavu i uručenje presude se određuje trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 648,76 eura (1.297,59 eura/2), budući se pristojba na presudu koja se ne dostavlja poštom umanjuje za jednu polovicu ukoliko je plaćena u roku od tri dana od poziva na plaćanje. Činjenica da tužitelj eventualno ne bi platio sudsku pristojbu na ovu presudu u tom roku ne može ići na štetu tuženika.

55. Tužitelju se određuje ukupan trošak postupka u iznosu od 16.493,45 eura, dok je više zatraženi trošak neosnovan.

56. Tužitelju zakonska zatezna kamata pripada na sve troškove od dana donošenja prvostupanjske presude sukladno odredbama čl. 151. st. 3. ZPP-a time da je određena po stopi za ostale odnose, a ne kako je to neosnovano zatraženo po stopi za trgovačke ugovore.

57. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Bjelovar, 4. rujna 2026.

Sutkinja

Zlata Bašek Skrba

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od primitka odluke, na Visoki trgovački sud RH u Zagrebu, a putem ovog suda. Za stranku koja je bila obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, a na to ročište nije došla, presuda se objavljuje na mrežnoj stranici e-Oglasna ploča sudova. Smatra se da je ta stranka danom objave primila presudu i od toga dana joj se računa rok za žalbu. Žalba se podnosi u tri primjerka.