Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-377/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, Milene Vukelić-Margan sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, protiv I.tuženika KJ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II. tuženice ČJ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupanih po punomoćniku Vladimiru Šulini, odvjetniku iz Rijeke, radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji , odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P- 1044/2024-8 od 6. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 4. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1044/2024-8 od 6. veljače 2025. u točkama I.-III. izreke te u točki IV. izreke za iznos od 3.125,00 eura(slovima: tritisućestodvadesetpeteura) sa zateznom kamatom.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se ista presuda u preostalom dijelu točke IV. izreke na način da se odbija zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.875,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da Ugovor o darovanju nekretnina od 10. rujna 2009. sklopljen između I.tuženika KJ ČJ i II.tuženice ČJ gubi učinak prema tužitelju u dijelu u kojem je potrebno ispuniti tužiteljevo novčano potraživanje prema I.tuženiku u iznosu od 31.146,90 eura glavnice i 31.665,94 eura obračunate kamate, sa zakonskom zateznom kamatom na iznos glavnice koja teče od 2. siječnja 2024. do isplate. Odbijen je i zahtjev prema kojemu bi tuženici bili dužni trpjeti da tužitelj svoju tražbinu namiri prodajom suvlasničkog udjela od 1/3 nekretnina upisanih kao k. č. broj [katastarska čestica] i k. č. broj [katastarska čestica] iz z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Tužitelju je naloženo tuženicima nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 5.000,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate.

2. Protiv presude je žalbu podnio tužitelj, pozivajući se na sve žalbene razloge propisane čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP).

3. U žalbi ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama te da postoji proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju dokaza te samih tih dokaza i isprava. Tvrdi da o insolventnosti I.tuženika govore isprave koje su priložene uz tužbu, a iz kojih proizlazi da je žalitelj kontinuirano poduzimao radnje radi naplate predmetnog duga, kojima je naplaćen tek manji iznos tražbine. Nadalje smatra da je sud prvog stupnja trebao cijeniti nespornom činjenicu da tuženik nema druge imovine dostatne za namirenje predmetnog dua, a da je pogrešan zaključak suda da nisu dostavljeni dokazi o aktima kojima je utvrđen porezni dug. Tvrdi da je već u tužbi obrazložio temeljem kojih rješenja postoji dug tuženika prema tužitelju, da su priložena porezna rješenja ovršne isprave, da sadrže klauzulu ovršnosti te se njima decidirano utvrđuje porezni dug I.tuženika po vrstama poreznih obveza.

4. Ukazuje da je mjerodavno materijalno pravo pogrešno primijenjeno, da je u nazočnom slučaju trebalo primijeniti glede pitanja zastare tužiteljeve tražbine odredbu čl. 233. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO), prema kojem propisu sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti zastarijevaju za deset godina. Pored toga ističe da je zastara prekinuta svakom službenom radnjom poreznog tijela usmjerenom na utvrđivanje ili naplatu poreza, u skladu s čl. 95. st. 1. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj 147/08, 18/11, 78/12, 136/12 i 73/13 – dalje OPZ/08), a nakon prekida je zastarni rok počeo ponovno teći. Također upućuje i na primjenu čl. 241. ZOO-a kojim je propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena još 2012., tvrdi da nije protekao desetogodišnji zastarni rok za naplatu tužiteljeve tražbine. Osporava i zakonitost odluke o parničnom trošku, uz obrazloženje da su tuženicima priznati troškovi zastupanja odvjetnika za radnje koje nisu bile potrebne za vođenje parnice u smislu čl. 155. ZPP-a.

5. Predlaže presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti, a sve uz nadoknadu parničnog troška, uključujući i trošak žalbenog postupka.

6. Žalba tužitelja glede glavne stvari nije osnovana, dok je djelomično osnovana protiv odluke o trošku.

7. Sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je utvrdio da je u nazočnom slučaju nastupila zastara tužiteljeve tražbine, zbog čega je tužbeni zahtjev zakonito odbijen. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po služenoj dužnosti pa tako ni povreda na koju ukazuje žalitelj, jer su razlozi presude potpuni i jasni te je presudu moguće ispitati.

8. Predmet ovog spora je pobijanje pravnih radnji dužnika, konkretno Ugovora o darovanju nekretnina od 10. rujna 2009. koji je sklopljen između I.tuženika KJ i II.tuženice ČJ, u dijelu u kojem je potrebno da se ispuni tužiteljeva novčana tražbina u utuženom iznosu te zahtjev za trpljenje da se tražbina namiri prodajom suvlasničkog udjela I.tuženika na nekretninama k. č. broj [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

9. Prema utvrđenjima suda prvog stupnja proizlazi da je tužitelj konačni tužbeni zahtjev postavio nakon provedenog financijskog vještačenja , s tim što tražbina tužitelja predstavlja porezni dug I.tuženika utvrđen trima rješenjima donesenim u upravnom postupku i to rješenjem Ministarstva financija - Porezne uprave, Područni ured Rijeka, Ispostava Rijeka Klasa: UP/I 415-01/2012-01/15, Urbroj: 513-07-08-08/2012-1 od 1. veljače 2012. koje je postalo ovršno 17. veljače 2012., a kojim je utvrđen porezni dug I.tuženika u iznosu od 269.222,49 kn te je naloženo poreznom dužniku platiti dug u roku od 8 dana od primitka rješenja, zatim poreznim rješenjem istog upravnog tijela Klase: UP/I-410-23/2009-02/01287, Urbroj:

513-07-08-08/2009-04 od 6. srpnja 2009., koje rješenje je postalo ovršno 9. rujna 2009., a kojim je utvrđen porezni dug koji se odnosi na porez na dohodak za 2008. te rješenjem istog upravnog tijela Klasa: UP/I-411-01/2009-02/11823, Urboj: 513-07-08- 08/2009-01 od 6 srpnja 2009., kojim je utvrđen porezni dug I.tuženika po osnovi doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje za 2008., koje je rješenje postalo ovršno 9. rujna 2009.

10. Prema stajalištu suda prvog stupnja, s obzirom na činjenicu da su narečena rješenja stekla svojstvo ovršnosti 2009. te 2012., mogućnost naplate poreznog duga je zastarjela 31. prosinca 2015., odnosno 31. prosinca 2018., u skladu s odredbom čl. 92. OPZ/08, pa kako je tražbina tužitelja prestala nastupanjem zastare, tužitelj ne može s uspjehom zahtijevati da pravni posao njegovog dužnika izgubi učinak u dijelu koji je potreban za namirenje tražbine u smislu čl. 66. ZOO -a, zbog čega takav tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan. Odluka o trošku parničnog postupka je donesena primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a te je tuženicima priznat trošak zastupanja odvjetnika u ukupnom iznosu od 5.000,00 eura, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 - dalje Tarifa).

11. Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da je u nazočnom slučaju nastupila apsolutna zastara prava na naplatu poreznog duga, zbog čega tražbina tužitelja prema I.tuženiku koja je predmetom ovog postupka više ne egzistira pa nije ispunjena jedna od temeljnih pretpostavki za pobijanje pravnih radnji dužnika, a to je postojanje tražbine koja je dospjela za isplatu u smislu čl. 66. ZOO-a.

12. Prije svega treba naglasiti da su odredbe Općeg poreznog zakona glede pitanja zastare poreznog duga odredbe posebnog zakona (lex specialis) pa je pogrešno stajalište žalitelja da se na to pitanje kao mjerodavne primjenjuju odredbe ZOO-a. Prema čl. 94. st. 1. OPZ/08 pravo poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo na pokretanje postupka naplate poreza, kamata i troškova ovrhe, zastarijeva za tri godine računajući od dana kada je zastara počela teći. Prema st. 2. istog članka zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći nakon isteka godine u kojoj je trebalo utvrditi porezne obveze i kamate, dok prema st. 6. istog članka zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći nakon isteka godine u kojoj je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu, kamate i troškove ovrhe. Od relativne zastare treba razlikovati pojam apsolutne zastare koju propisuje čl. 96. OPZ/08 na način da apsolutni rok zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe nastupa za šest godina računajući od dana kada je zastara počela prvi put teći prema odredbama čl. 94. st. 3., 4. i 5. istog Zakona.

13. Točni su navodi tužitelja da se tijek zastare prava na utvrđivanje, odnosno prava na naplatu poreza prekida svakom službenom radnjom poreznog tijela usmjerenom na utvrđivanje ili naplatu poreza, kako je propisano čl. 95. st. 1. OPZ /08, međutim, ta odredba je relevantna samo pri utvrđivanju nastupanja relativne zastare, dok u odnosu na nastupanje apsolutne zastare nije ni od kakvog utjecaja.

14. S obzirom na činjenicu da zastara prava na naplatu poreza počinje teći nakon isteka godine u kojoj je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu, proizlazi, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, da je za sve tražbine koje su obuhvaćene tužbom u ovom postupku nastupila apsolutna zastara prava na naplatu, protekom šest godina od dana kada je zastara počela prvi put teći pri čemu datum podnošenja tužbe u ovom parničnom postupku nije ni od kakvog značaja za računanje roka nastupanja apsolutne zastare.

15. Na žalbene navode tužitelja već je dijelom odgovoreno, pa valja ponoviti da se u nazočnom slučaju glede pitanja prekida i nastupanja zastare ne primjenjuju odredbe ZOO-a, već odredbe Općeg poreznog zakona, te da podnošenjem tužbe za pobijanje pravnih radnji dužnika nije došlo do prekida zastare. Štoviše, proizlazilo bi da je za tražbine koje su utvrđene rješenjima upravnog tijela iz 2009. apsolutna zastara nastupila prije 1. siječnja 2017., kao dana stupanja na snagu Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj 155/16 – dalje OPZ/16), pa se prema prijelaznim odredbama tog Zakona (čl. 197. st. 2.) na pitanje zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje i naplatu poreza primjenjuju kao mjerodavne odredbe OPZ/16 . Ovim potonjim propisom su izmijenjene odredbe o institutu porezne zastare na način da je ukinut pojam relativne zastare koji je bio propisan čl. 94. st. 1. OPZ/08, dok je glede nastupanja apsolutne zastare prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe propisano da zastara počinje teći istekom godine u kojoj je postalo izvršno rješenje kojim je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu i kamate.

16. Dakle, s obzirom na različito vrijeme dospijeća utuženih triju tražbina, valja zaključiti da je i primjenom mjerodavnih odredbi OPZ/08 te odredbi OPZ/16 u odnosu na sve tri tražbine nastupila apsolutna zastara naplate poreznog duga , pa proizlazi da ne postoji tražbina tužitelja prema I.tuženiku, a posljedično tome ni mogućnost pobijanja pravnih radnji, bez obzira na vrijeme kada su poduzete.

17. Zbog izloženog je valjalo žalbu tužitelja odbiti i presudu suda prvog stupnja u točkama I.-III. Izreke potvrditi primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

18. Osnovano, međutim, tužitelj ukazuje da je trošak parničnog postupka pogrešno obračunat i to u odnosu na nagradu odvjetnika za pristup na tri ročišta te nagradu za sastav žalbe protiv rješenja o nastavku postupka. Naime, s obzirom na vrijednost predmeta spora koja je u tužbi označena iznosom od 246.568,51 kn (sada 32.725,27 eura), a primjenom važeće Tarife, proizlazi da tuženicima pripada pravo na nadoknadu troška koji se odnosi na sastav odgovora na tužbu te podneska od 15. studenog 2024. po 500,00 eura za svaki, primjenom Tbr. 8.1. Tarife, za pristup na ročišta održana 9. svibnja 2013. te 19. prosinca 2024. po 500,00 eura primjenom Tbr. 9.1. Tarife, a za pristup na ročišta održana 17. listopada i 18. studenog 2013. te 25. listopada 2024. po 250,00 eura za svako, primjenom Tbr. 9.2. Tarife, budući da se na tim ročištima raspravljalo samo o postupovnim pitanjima. Pored toga tuženicima pripada pravo na nagradu za sastav žalbe protiv rješenja o nastavljanju prekinutog postupka od 8. siječnja 2014. u iznosu od 250,00 eura primjenom Tbr. 10.4. Tarife (žalba protiv rješenja), što daje ukupan trošak od 2.500,00 eura, čemu treba pridodati iznos poreza na dodanu vrijednost od 625,00 eura primjenom Tbr. 46. Tarife, pa tako ukupan trošak koji pripada tuženicima iznosi 3.125,00 eura.

19. Stoga je valjalo za taj iznos pobijanu presudu u točki IV izreke potvrditi, a u preostalom dijelu preinačiti i odbiti zahtjev, primjenom čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

20. Tužitelju nije priznat trošak žalbenog postupka, budući da sa žalbom u odnosu na glavnu stvar nije uspio.

U Rijeci 4. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara