REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-3287/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Sanji Grgurić Hojski, u pravnoj stvari tužiteljice ŽĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Franu Bazini, odvjetniku u Zagrebu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupan po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene 29. lipnja 2026. u nazočnosti tužiteljice i zamjenice punomoćnika tužiteljice ĆĆ, odvjetničke vježbenice i zamjenice punomoćnice tuženika Barbare Knežević, odvjetnice, temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje u tekstu: ZPP), 4. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 041-50-3991490 od 23. ožujka 2007. zaključenog između tužiteljice ŽĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69 kao kreditora koja glasi: „3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredit''.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 9./deveto/ OSTALI UVJETI, Ugovora o kreditu broj 041-50-3991490 od 23. ožujka 2007. zaključenog između tužiteljice ŽĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69 kao kreditora koja glasi: ''Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor''.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69 isplatiti tužiteljici ŽĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] iznos od 354,20 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

-329,87 eura od 27. ožujka 2007. do isplate,

-24,33 eura od 11. prosinca 2013. do isplate, sve po stopi koja se do 31. prosinca 2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate i utvrđene po Hrvatskoj narodnoj banci za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69 naknaditi tužiteljici ŽĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] trošak parničnog postupka u iznosu od 1.331,36 eura sa zateznim kamatama tekućim od 4. rujna 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužiteljica ŽĆ (dalje u tekstu: tužiteljica) u tužbi navodi da je kao korisnik kredita zaključila ugovor o kreditu broj 041-50-3991490 23. ožujka 2007. s tuženikom kojim joj je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznos od 16.500,99 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Kredit je dan na rok otplate od 84 mjeseca. Člankom 3. Naknada predmetnog ugovora tužiteljici je nametnuta/ugovorena naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Na tu je naknadu tužiteljica morala pristati odnosno platiti je kako bi mogla dobiti traženi kredit. Tužiteljici je na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 329,87 eura (3,30 % od iznosa kredita). Člankom 9. Ostali uvjeti predmetnog ugovora ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor. Suštinski, tužiteljici je navedenom odredbom nametnuta obveza plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kreditnog aranžmana. Zbog činjenice naglog rasta tečaja valute švicarski franak, kao i kontinuiranog povećanja kamatnih stopa od strane tuženika, plaćanje kredita tužiteljici je postalo teško, a i neizvjesno jer nije znala gdje je granica rasta tečaja CHF te je 10. prosinca 2013. predmetni kreditni aranžman prijevremeno otplatila za što joj je naplaćena naknada u iznosu od 24,33 eura. Spornim člancima (točkama) 3. i 9. ugovora regulirana je obveza tužiteljice na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita odnosno u slučaju prijevremene otplate kreditnog aranžmana. Te su odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika kao trgovca te tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja na njihov sadržaj, posebno stoga što se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca s čijim sadržajem tuženik nije upoznao tužiteljicu. Tuženik nije prezentirao koje to posebne troškove ima u vezi postupkom odobravanja kredita niti je prikazao na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Tužiteljica navodi da je ta odredba nepoštena i ništetna te da uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, kao i da je u suprotnosti s temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava. Navodi da je člankom 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. Stavkom 4. je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka, banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Radi se o striktnoj zakonskoj odredbi, a sve suprotno tome je ništetno. Stoga je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita u izravnoj suprotnosti s navedenom odredbom. Stoga predlaže utvrditi ništetnim dio odredbe čl. 3. ugovora koja glasi: ''3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita'' te dio odredbe čl. 9. koja glasi: ''Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor'' te zahtijeva isplatu iznosa od 354,20 eura sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 329,87 eura od 27. ožujka 2007. do isplate, a na iznos od 24,33 eura od 11. prosinca 2013. do isplate te traži naknadu parničnog troška s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. (dalje u tekstu: tuženik) u odgovoru na tužbu čini nespornim da su stranke zaključile ugovor o kreditu broj 041-50-3991490 23. ožujka 2007. kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 16.500,99, da je ugovorena redovna kamata 5,20 % godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Osporava navode tužiteljice da bi odredbe koje se odnose na jednokratnu naknadu i prijevremenu otplatu kredita bile ništetne. Navodi da pravnu osnovu naplate jednokratne naknade predstavlja upravo odredba čl. 3. ugovora, da je ista pojašnjenja tužiteljice i da je ista razumijevanje i prihvat iste potvrdila javnom bilježniku prilikom solemnizacije. Protivi se tvrdnjama da je ništetna odredba čl. 9. ugovora jer je tuženik svoje pravo na obračun jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita crpio iz Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite, a tužiteljica je potpisom ugovora pristala na sve odredbe i uvjete ugovora. Ističe da nikad nije zaprimio prigovor tužiteljice u pogledu ugovorenih odnosno naplaćenih naknada. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužiteljici, a kako tužiteljica nije prigovarala odredbama, stranke su zaključile ugovor. Ističe prigovor zastare. Navodi da nisu osnovani navodi tužiteljice da je postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. osporava visinu tužbenog zahtjeva. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev te traži naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Na pripremnom ročištu održanom 20. prosinca 2024. tuženik je učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva, odnosno visinu tzv. ulazne i izlazne naknade.

4. U dokaznom postupku pročitani su: ugovor o kreditu (list 7-12 spisa), potvrda od 2. kolovoza 2023. (list 13 spisa) te je saslušana tužiteljica (list 49-50 spisa).

5. Sud je donio odluku temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka, sukladno čl. 8. ZPP – a te je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim dijela odredbe čl. 3. ugovora o kreditu od 23. ožujka 2007. koji glasi: ''3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita'' u odnosu na naknadu za trošak obrade kredita, dijela odredbe čl. 9. predmetnog ugovora koji glasi: ''Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor'' te posljedično tome zahtjev za isplatu iznosa plaćenih naknade u ukupnom iznosu od 354,20 eura sa zateznim kamatama tekućim od dana nakon plaćanja svake naknade, tj. od 27. ožujka 2007. i 11. prosinca 2013. do isplate.

7. Među strankama nije sporno da je tuženik s tužiteljicom kao korisnikom kredita i potrošačem sklopio ugovor o kreditu broj 041-50-3991490 23. ožujka 2007. te da je u odredbi čl. 3. ugovora navedeno da se naplaćuje jednokratna naknada u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita i da je u odredbi 9. ugovora navedeno da prijevremena otplata kredita moguća samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva u iznosu od 354,20 eura odnosno da je ulazna naknada naplaćena u iznosu od 329,87 eura, a naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 24,33 eura.

8. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je sam otišla u auto kuću radi kupnje automobila za privatne svrhe i za to joj je trebao kredit pa je otišla kod tuženika. Nije se više mogla sjetiti je li tada imala tamo otvoren tekući račun, no zna da su svi u to vrijeme hvaliti tu banku. Tamo joj je ponuđen ugovor koji je prije potpisivanja pročitala. Na upit jesu li joj pojedine odredbe ugovora u banci objašnjenje, posebno ove odredbe ugovora o ulaznoj naknadi i prijevremenoj otplati ugovora, navela je da nisu ništa posebno. U odnosu na ulaznu naknadu zna da se radi o nekom postotku od iznosa kredita i to je sve što su joj u banci o toj naknadi rekli. Bez plaćanja te naknade nije mogla dobiti kredit. Kredit je prijevremeno otplatila jer joj se rata udvostručila. I za prijevremenu otplatu morala je platiti naknadu, koja joj nije bila objašnjenja niti prilikom sklapanja ugovora niti joj je rečeno koji se troškovi njome podmiruju, a kada je željela prijevremeno otplatiti kredit, u banci joj je rečeno da se mora platiti ta naknada i tu nije bilo nikakvih pregovora. Prilikom sklapanja ugovora nije mogla ništa posebno pregovarati o pojedinim odredbama ugovora. Ugovor je bio sastavljen od strane banke i takav joj je ponuđen na potpis. Navela je da nije pravnik i na pitanje je li joj odgovarala ta odredba u ugovoru o naknadi u trenutku sklapanja ugovora, navela je da se ne sjeća. Na upit je li pokušala pregovarati s bankom o odredbama ugovora, navela je da nije shvatila da uopće može pregovarati s bankom jer joj nitko u banci to nije rekao na način da evo ugovor pa ako joj nešto ne odgovara, da mogu o tome pregovarati.

9. Iskaz tužiteljice u cijelosti je prihvaćen jer je uvjerljiv i logičan, a tuženik ga navodima tijekom postupka nije doveo u sumnju.

10. Teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi i prijevremenoj otplati kredita je na tuženiku (članak 81. stavak 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, ''Narodne novine'', broj 96/2003., dalje u tekstu: ZZP/2003). Tužiteljica je u iskazu negirala bilo kakve pregovore o tim odredbama, dok tuženik niti tvrdi niti dokazuje da su se o spornim ugovornim odredbama vodili pregovori. Zbog toga zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, nije dovedena u pitanje.

11. Sporne ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi i prijevremenoj otplati kredita ne definiraju glavni predmet obveze tužiteljice te je riječ o odredbama bez kojih sporni ugovor o kreditu može nastaviti obvezivati stranke pa, stoga, nije riječ o ugovornim odredbama koje bi bile izuzete iz testa poštenosti u skladu s člankom 84. ZZP/2003.

12. Točno je da je sporna ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi lako uočljiva te da je jasno i razumljivo sastavljena. Ta je odredba omogućavala tužiteljici da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz te odredbe za nju proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu članka 85. ZZP/2003.

13. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora precizno utvrdi visinu jednokratne naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (3,30 % od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

14. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/2003 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

15. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi poštena, uz primjenu članka 83. ZZP/2003 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora), vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

16. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavka 1. ZZP/2003, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba članka 3. ugovora o kreditu ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženoj usluzi i nastalom trošku naplate jednokratne naknade na koji se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužiteljici umanjen iznos kredita, kako to proizlazi iz potvrde tuženika od 2. kolovoza 2023., koji je tužiteljici stoga stavljen na raspolaganje, ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima da je na nju mogla utjecati.

17. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi s jedne strane i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača s druge strane (3,30%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

18. U skladu s člankom 59. stavkom 1. točkom 3. ZZP/2003 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

19. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem jednokratne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti je razumno zaključiti da se troškovi obrade kreditnog zahtjeva i odobrenja kredita namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni.

20. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o naknadi ugovorenoj u članku 3. tog ugovora, tužiteljica preuzela i dodatnu obvezu primjerice snošenja troška upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela, podmirenja svih javnobilježničkih i sudskih troškova pristojbi i sve druge troškove vezane za provedbu i povrat sredstava osiguranja, naplatu tražbine te sve eventualne poreze utvrđene posebnim propisima.

21. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. stavka 1. točke 3. ZZP/2003 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu člankom 3. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. stavka 1. točke 3. ZZP/2003 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30 % njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

22. Odredbom članka 87. stavkom 1. ZZP/2003 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

23. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi da tuženik tužiteljicu u vrijeme sklapanja ugovora nije informirao o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita, kao niti o iznosu navedene naknade odnosno parametrima koji ju čine. Navedena odredbe o prijevremenoj djelomičnoj otplati kredita nije bila jasna, razumljiva i lako uočljiva jer nije sadržavala parametre za određivanje visine. Osim toga, tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno ta naknada odnosi te o toj naknadi nije mogla pregovarati, a nije bila niti informirana o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Navedena odredba za tužiteljicu je bila nerazumljiva jer nije mogla sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedene naknade, odnosno kako isto utječe na njezinu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

24. Imajući na umu da je i odredba čl. 9. sadržana u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, u smislu članka 81. stavka 2. ZZP/2003, smatra se da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku. Tuženik niti je tvrdio niti je dokazao da su se vodili pojedinačni pregovori, a tužiteljica je u svom iskazu negirala ikakvo pregovaranje o tome pa zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003 nije dovedena u pitanje.

25. Iz teksta same sporne odredbe jasno proizlazi da je riječ o naknadi za uslugu prijevremene otplate kredita čije uvjete određuje tuženik. Tuženik je tvrdio da je pravo na naplatu te naknade crpio iz Pravilnika o naknadama za potrošačke ugovore, na čiju je primjenu tužiteljica pristala potpisom ugovora. Međutim, i taj Pravilnik je jednostrano donio tuženik i tužiteljica nije imala ikakvog utjecaja na uvjete plaćanja navedene naknade niti je o istoj mogla pregovarati. Osim, toga, paušalno određena naknada ne može se smatrati unaprijed dogovorenim iznosom stvarno pretrpljene štete, u smislu čl. 1024. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022 i 155/2023, dalje u tekstu: ZOO).

26. Tužiteljica nije, prije ili u trenutku sklapanja ugovora, obaviještena o troškovima koji se tom naknadom podmiruju, odnosno o uslugama koje se njome plaćaju, a ti troškovi i usluge, prema stavu ovog suda, koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi. Tuženik niti ne tvrdi da je tužiteljicu najkasnije u trenutku sklapanja ugovora stvarno informirao o spornoj odredbi na način koji bi joj omogućio da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, procijeni financijske posljedice koje za nju iz toga proizlaze, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju.

27. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

28. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita niti naknade za uslugu mogućnosti prijevremene otplate kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine", broj 84/2002. i 141/2006.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje ovih naknada nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknada moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/2003 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita i naknadi za uslugu mogućnosti prijevremene otplate kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

29. Okolnost da tužiteljici banka, ovdje tuženik nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u sporne naknade radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru te okolnost da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno je očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača pa su takve ugovorne odredbe ništetne u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 zbog čega su sporne odredbe sadržane u izreci stavak I. utvrđene ništetnim.

30. S obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu sadržanu u odredbi čl. 3. i 9. ugovora, temeljem čl. 323. st. 1. ZOO i čl. 1111. ZOO tužiteljici pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi o ulaznoj naknadi u iznosu od 329,87 eura i naknadi za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 24,33 eura pa je tuženik dužan isplatiti tužiteljici navedene iznose sa zateznim kamatama u skladu s čl. 1115. ZOO od dana nakon plaćanja svake naknade, tj. od 27. ožujka 2007. i 11. prosinca 2013., sukladno traženju tužiteljice jer je tuženik neosnovano stekao plaćeni iznos.

31. Naime, u konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost tuženika, slijedom čega tužiteljici primjenom čl. 1115. ZOO pripada pravo na zatezne kamate od dana plaćanja ulazne naknade u trenutku stavljanja kredita u otplatu i od dana naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita, a kako tužiteljica kamatu potražuje od dana nakon plaćanja, to joj je ista tako i dosuđena.

32. Prigovor zastare tuženika nije osnovan jer zastara tražbine s osnove ništetnih odredbi o ulaznoj naknadi i naknadi za prijevremenu otplatu kredita počinje teći tek pravomoćnošću presude donesene u ovom postupku kojom je utvrđena ništetnost te odredbe. Stoga nije protekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO pa nije nastupila zastara novčane tražbine tužiteljice po toj osnovi, kao niti zastara tražbine po osnovi ništetnosti jer je ništetnost tih odredbi utvrđena tek u ovom postupku.

33. Uzgred se upućuje i na ustaljeno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka roka zastare zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., a koje je izraženo i u brojnim revizijskim odlukama (Rev 953/2020-2 od 11. siječnja 2023., Rev 1053/2022-2 od 31. siječnja 2023., Rev 210/2023-2 od 20. rujna 2023., Rev- 425/2022-2 od 11. listopada 2023. i dr.), a prema kojem:

„Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“.

34. Treba istaknuti da je navedeno pravno shvaćanje reafirmirano i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj je među ostalim istaknuto da „sudsko tumačenje domaćih pravila o zastari nije dovelo do njihova dokidanja jer su sudovi primijenili postojeći zakonom propisani rok, ali na način da se računa od onoga trenutka koji tužitelju omogućuje da ostvari pravo na pristup sudu.“

35. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP - a i sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (1.681,43 eura) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/2023, dalje u tekstu: OT)

36. Tužiteljici zastupanoj po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT - 100 bodova), zastupanje na ročištima 20.12.2024. i 29.06.2026. (Tbr 9. toč. 1. OT - 100 bodova svako), sastav podneska od 20.09.2024. (Tbr. 8. toč. 1. OT - 100 bodova), zastupanje na ročištu 04.09.2026. (Tbr. 9. toč. 3. OT – 50 bodova), vrijednost boda 2,00 eura (Tbr. 54. OT), trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu od 225,00 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 66,36 eura i presudu u iznosu od 140,00 eura, ukupno 1.331,36 eura, sukladno čl. 155. ZPP - a.

37. S obzirom da je tužiteljica tražila zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude, tj. od 4. rujna 2026. do isplate.

38. Zatezna kamata na parnični trošak dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO.

39. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 4. rujna 2026.

Sutkinja:

Sanja Grgurić Hojski

UPUTA O PRAVU NA IZJAVLJIVANJE PRAVNOG LIJEKA PROTIV PRESUDE:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

- tužiteljici po pun. uz rj. za s.p. na tužbu u iznosu od 66,36 eura i presudu u iznosu od 140,00 eura

- tuženiku po pun.