Republika Hrvatska
Općinski sud u Makarskoj
Makarska
Kralja Petra Krešimira IV 2
P-1398/2024-20
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Makarskoj, po sucu Veroniki Aračić, u pravnoj stvari tužitelja VČ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Stipe Vuletić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kojeg zastupaju odvjetnici u OD Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključenja glavne rasprave, održane dana 27.kolovoza 2026., u nazočnosti tužitelja osobno i njegovog punomoćnika, dana 04.rujna 2026., objavio je i
p r e s u d i o j e
Prihvaća se uređeni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
„ 1.Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 5.2 Ugovora o kreditu br. 246-46/2007 od dana 19.06.2007. g. koji su sklopili tužitelj VČ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877 kao kreditor, a koja glasi:
“ Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2 % ( dva posto) iznosa kredita “, pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovorenih strana.
2.Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877 isplatiti tužitelju EČ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe iznos od 175,39 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30.06.2007. godine pa do isplate, koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
3.Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe tužitelju naknadi parnični trošak uzrokovan ovom parnicom u iznosu od 1.606,18 sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 04. rujna 2026. kao dana presuđenja do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.“
Obrazloženje
1. Tužitelj je protiv tuženika, dana 23.prosinca 2024., podnio tužbu, u kojoj je naveo da je tužitelj je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 246-46/2007 dana 19. lipnja 2007.g. na iznos od 15.000,00 CHF, da je navedeni kredit isplaćen tužitelju dana 29.06.2007. godine, da je ugovor o kreditu je nenamjenski, te da je istim tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 15.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju za CHF banke važećem na dan korištenja kredita,da se tužitelj obvezao isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom, da su ugovorne strane ugovorile su kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju za CHF banke na dan plaćanja, da su ugovorne strane člankom 5.2. ugovorile odbijanje od iznosa kredita jednokratnih troškova obrade kredita u visini od 2 % iznosa kredita, koji se naplaćuje prije isplate kredita, da je tužitelj predmetni kredit sklopio kao potrošač, te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu (ugovoru o potrošačkom zajmu) sukladno čl. 3. toč. 1. u svezi s čl. 56. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003- dalje u tekstu ZZP/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora, obzirom da kredit nije namijenjen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti tužitelja, da u odnosu na naknadu koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, i u odnosu na ništetnost navedene odredbe tužitelj ističe da je odredbom čl. 295. ZOO propisano da su opći uvjeti Ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač), prije ili u trenutku sklapanja ugovora, predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, da je odredbom čl. 269. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da ta činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je u čl. 270. ZOO propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan,da nastavno, tužitelj ističe da je u vrijeme zaključenja Ugovora na snazi bio ZZP/03, koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a u st. 2. je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 87. st. 1. ZZP propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, da tužitelj napominje da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne, odnosno po principu –uzmi ili ostavi, da isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2,00 % iznosa kredita, a da u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedeni trošak, niti zašto su baš određeni u tom iznosu, pa da je jasno da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari, ni ne može pojedinačno pregovarati, pa da je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora, da je potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP, fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopio u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega da proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva, za razliku od tuženika, koja je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupio u okviru svoje djelatnosti, da tuženik navedenim troškom nije pokrio niti troškove likvidnosti, a niti nemogućnost plasiranja kredita na tržište, niti da je pretrpio štetu, već da tužitelj smatra kako se u konkretnom slučaju radi o uračunavanju kamata protivno čl. 1024. st. 4. ZOO-a, da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik budući da isti ugovor ima njegovu brojčanu oznaku, te da stranke o spornim odredbama nisu posebno pregovarale, a tome u prilog da ide i okolnost što je tuženik sam sebi ostavio na dispoziciju i slobodu određivanje visine naknada, bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, da je odredba čl. 5.2. ugovora o kreditu lako uočljiva jer je ista pisana istom veličinom slova kao i ostale ugovorne odredbe, ali nije jasna, jer da se izričito ne navodi o kojim uvjetima se radi već se paušalno navodi da se korisnik obvezuje prije isplate kredita platiti banci trošak, ali se ne navodi na što se točno taj trošak odnosi, što se tim troškom pokriva te ostale parametre kako bi potrošač mogao donijeti konkretnu odluku prilikom sklapanja ugovora, pa da samim time ista odredba nije lako razumljiva prosječnom potrošaču, a to i iz razloga jer iznos visine naknade nije naznačen u samom ugovoru, da je to suprotno odredbi članka 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ( 2003.godine ) odnosno čl. 96. st. 1. i 2. novog Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano, da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, pa je prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništava, da je ta odredba čl. 5.2. ugovora o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je i zbog toga sporna odredba ništava u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a, da je Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 5. studenog 2020. godine na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio zaključak, posl.br. Su IV – 308/2020, toč. 8., cit: “ Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“, da tužitelj ponavlja da se o spornim ugovornim odredbama nije posebno pregovaralo te tužitelj nikako nije mogao utjecati na njihov sadržaj, da u odnosu na samu visinu tužbenog zahtjeva s osnove nezakonito naplaćene naknade iz priložene dokumentacije je razvidno da je tužitelj s osnove naknade isplatio iznos od 2% iznosa kredita odnosno iznos od 300,00CHF /1323,00 Kn / 175,59 Eura, da je navedeno je osobito razvidno iz Otplatnog plana za kredit koju je tuženik izdao tužitelju dana 28.07.2023. godine, gdje se navodi kako je plaćena navedena naknada upravo u utuženom iznosu i to 2 % od iznosa kredita, da u odnosu na potraživanje tužitelja u ovom predmetu nije nastupila zastara, da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1.ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, da se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, da tužitelj smatra da je iz materijalnih dokaza razvidna nespornost visine tužbenog zahtjeva, a da, opreza radi, predlaže izvođenje financijskog vještačenja na okolnost koliku je naknadu tužitelj isplatio tuženika prije isplate kredita dana 29.06.2007. g., temeljem čl. 5.2. Ugovora o kreditu i da se na navedenu okolnost tužitelj poziva i na odluke Vrhovnog suda RH br. Rev-673/23, Rev-1035/2024, Revd-1601/24 i Revd-1974/2023.
2. Tužbeni zahtjev je tužitelj uredio podneskom od 11.siječnja 2026. na način da je nakon uvođenja eura svoj tužbeni zahtjev koji je bio iskazana u HRK uredio na isti iznos, ali izražen u eurima.
3. U odgovoru na tužbu od 03.veljače 2025. tuženik je naveo da ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, te da se protivi svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, da se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja no da ističe kako je iznos naplaćene tzv. ulazne naknade točan, te da stoga osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva da je tužba podnesena dana 23. prosinca 2024 godine, pa da tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare , jer se na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da je za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 23. prosinca 2019. godine, nastupila je zastara potraživanja, da se prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, da je tužitelj, u slučaju da je bio izložen nepoštenim i nepravičnim odredbama ugovora o kreditu, od trenutka tih događaja, imao punih 5 godina poduzeti odgovarajuće mjere, da primjena zastarnih rokova pronalazi opravdanje u primjeni načela pravne sigurnosti, kako je to potvrđeno brojnim presudama Suda EU, da je tužitelj bio pasivan cijelo vrijeme, pa da to ne može ići na teret tuženika, da institut zastare je dopušten pozitivnim pravilima, te su njegove norme kogentne, što znači da stranke, a niti sud svojim ugovorima ili odlukama ne mogu mijenjati, ukidati, smanjiti ili produžiti rok zastare, da tuženik smatra neosnovanim u potpunosti i pravno shvaćanje Vrhovnog suda, poslovni broj: Su-IV-47/2020 od 30.01.2020. u kojem se navodi kako zastarni rok, u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, jer da Vrhovni sud nije zakonodavac koji donosi i kreira zakonske odredbe, te da ne može popunjavati nepostojeće zakonske odredbe shvaćanjima koje dovode u pitanje pravnu sigurnost u ugovornom pravu, da osnova ove tužbe može biti i jedino ili poziv na institut stjecanja bez osnove ili na institut naknade štete, da se za institut stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno čl 225. ZOO-a, a za institut naknade štete primjenjuje se rok od 3 godine, sukladno čl. 230. ZPP-a, pa da se predlaže sudu da u ovoj pravnoj stvari slijedi zakon, a ne tumačenja sudaca Vrhovnog suda RH, jer bi to bilo teža povreda vladavine prava i načela zakonitosti, a time bi tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pravično i pošteno suđenje, da na to ukazuje i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-2637/2023-3 od 09. travnja 2024. godine, koji sud smatra da stranka, koja kondemnatornim tužbenim zahtjevom potražuje naknadu onog što je dala protivnoj stranci ne mora podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti, jer da sud i u postupku pokrenutim kondemnatornom tužbom po službenoj dužnosti u smislu članka 327. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, mora ispitati je li ugovor/pojedina odredba ugovora ništetna (neovisno o tome što o ništetnosti u tom postupku ne donosi posebnu odluku), da bi kada bi se doslovno tumačilo pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., sud u postupku koji se vodi povodom kondemnatornog tužbenog zahtjeva za povratom onog što je tužitelj predao drugoj stranci po ništetnom ugovoru (a koji postupak bi bio pokrenut nakon više od pet godina od stjecanja imovine od strane tuženika po ništetnom ugovoru) u tom postupku po službenoj dužnosti ispitao ništetnost („ili je na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora” – dio shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.) te da bi unatoč zastari prihvatio taj tužbeni zahtjev, da i kada bi stranka, koja je nešto predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru, tužbenim zahtjevom podnesenim sudu na primjer, 50 godina nakon prestanka ugovora ispunjenjem obveze, zatražila utvrđenje ništetnosti ugovora, te ishodila pravomoćnu sudsku odluku (kojom bi bila utvrđena ništetnost), te da bi u daljnjem roku od pet godina kondemnatornim tužbenim zahtjevom mogla zatražiti povrat onoga što je dala po tom ugovoru, da bi se time dezavuirala sama svrha instituta zastare restitucijskog potraživanja, jer da zastara tog potraživanja de facto (gotovo) nikada ne bi nastupila, a što je protivno i pravnoj sigurnosti, jer bi dužnik uvijek bio u neizvjesnosti upravo zbog vjerovnikova prava da vječno potražuje povrat po članku 323. stavku 1., da je mišljenje tuženika da stranka, koja je dio svoje imovine predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru, ukoliko želi restitucijskim zahtjevom potraživati povrat te imovine, mora u općem zastarnom roku a) postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev za povratom te imovine ili b) u tom roku podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti ugovora/pojedine ugovorne odredbe, kako bi u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima tom tužbom prekinula tijek zastarijevanja svog potraživanja iz članka 323. stavka 1. tog Zakona, a da ako u tom roku ne učini ništa od navedenog, nego nakon proteka tog roka podnese kondemnatorni tužbeni zahtjev, a protivna stranka se pozove na zastaru (članak 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima), bi sud taj tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja trebao odbiti kao neosnovan, da tuženik ukazuje i na presudu Općinskog suda u Zadru posl. br. P-2119/2021 od 04. travnja 2024. godine, da restitucijski zahtjevi iz ništetnih ugovora zastarijevaju u relativnom zastarnom roku od 5 godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi ( čl. 328. ZOO), da apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava, da tuženik pri tome osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a, da članak 502.c ZPP-a izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, o čemu govori i pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 prema kojem je dopušteno pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, da tužitelj prema odredbi čl. 502.c ZPP-a se može pozivati na presude iz kolektivnih tužbi samo u postupku naknade štete u kojem mora dokazati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu te protupravnost, da tužitelj nije predložio adekvatne dokaze iz kojih bi se sigurnošću mogla utvrditi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, da tuženik smatra kako su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF, da je tužitelj donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF, da su odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, lako uočljive , da prema odluci Visokog trgovačkog sud RH, Pž-6815/07:„Pravilo o teretu dokazivanja obvezuje sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava., da su odredbe ugovora razumljive te da su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti, da se tužitelj prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, da je tuženik u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF , da je tuženik, poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, da je Ugovor o kreditu imao vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR- ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom, da tuženik posebice napominje kako je tuženik u potpunosti postupao u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama, koji navodi sljedeće: „Prije sklapanja ugovora iz stavka 2. ovoga članka kreditna institucija dužna je potrošač predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Kada je riječ o sklapanju ugovora o kreditu, kreditna institucija dužna je prije sklapanja ugovora i drugim sudionicima kreditnog odnosa (sudužnicima, založnim dužnicima i jamcima) predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne informacije o uvjetima ugovora iz kojih će im biti vidljiva prava i obveze ugovornih strana te ih upozoriti na pravnu prirodu sudužništva odnosno jamstva, kao i na pravo kreditne institucije da poduzme naplatu svojih potraživanja od svih sudionika kreditnog odnosa.“ te da je tužitelju kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana, da tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te da je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, sa čime da su potrošači bili upoznati, da ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja, da tuženik, kao kreditor, nije ovlašten samostalno određivati sastojke ugovora, već da je vezan pozitivnim zakonskim propisima i voljom korisnika kredita, što da je u skladu sa Zakonom o bankama u članku 173.,da u bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknade za svoje usluge, a koja je usluga prethodno naznačeno u Tarifi naknada banke i odobrena od strane regulatora –Hrvatske narodne banke, te koja je izvješena u poslovnicama, predočava se svim klijentima, te se nalazi i na internetskim stranicama tuženika, sve sukladno navedenom članku 173. tada važećeg Zakona o bankama, pa da iz toga proizlazi kako je tužitelj s naplatom iste bio upoznat prije sklapanja ugovora i na koju je pristao potpisom Ugovora o dugoročnom kreditu,da je takav stav izneseni u odredbama Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-2/2021-28 od 28. travnja 2022. Županijskog suda u Splitu broj „od 24.02.2021., posl. broj: Gž-1215/2020, da članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, pa da stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave, sukladno odredbama zakona, a o istome govori i presuda VS RH poslovni broj: Rev 895/2003, pa da je jasno kako je tužitelj potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o naknadi za obradu zahtjeva, je potrebno je utvrditi: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere, da se ta oba uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi, da je konkretna ugovorna odredba u skladu s tada važećim Zakonom o bankama, da tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva, da tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega da nema govora o zakašnjenju tuženika, da kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata, da ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza, biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude, pa da imajući u vidu navedeno, predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.
4. Tužitelj se očitovao po odgovoru na tužbu, podneskom od 19.ožujka 2025. te naveo da se tužitelj ponovno poziva na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH i to na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. , prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tužena vrati ono što je stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, pa da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, pa je prigovor tuženika u tom dijelu neosnovan, da je tužitelj na okolnost utvrđenja činjeničnog stanja predložio uvid u materijalnu dokumentaciju i izvođenje dokaza saslušanjem tužitelja i djelatnika tuženika, koji je osobno sudjelovao prilikom sklapanja ugovora o kreditu sa tužiteljem, i da u tom dijelu ustraje kod navedenog dokaznog prijedloga, da tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj ugovora, kojeg je sastavio tuženik, da je ugovor prilagođen potrošaču samo u dijelu koji se odnosi na ime potrošača, na iznos kredita, na godinu trajanja ugovora i na mjesečne anuitete, odnosno početnu kamatnu stopu, a da su ostale odredbe ugovora tipizirane i na iste potrošač nije imao nikakvog utjecaja, niti ih je mogao mijenjati, a pogotovo da je nepoštena odredba o visini ulazne naknade , koju je tuženik samovoljno odredio u postotku od iznosa odobrenog kredita, da je u odnosu na tijek kamata jasno kako je tuženik nepošten stjecatelj i nepoštena ugovorna strana, koja je u ugovor o kreditu unijela nepoštenu ugovornu odredbu i temeljem iste nepošteno naplatila ulaznu naknadu tužitelju, te je samim time, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti kamatu od dana stjecanja do dana povrata navedenog iznosa, pa da je stoga prigovor tuženika i u tom dijelu u cijelosti neosnovan.
5. Tuženik je u podnesku od 07.listopada 2025. ponovio navode iz svog odgovora na tužbu, i kod prijedloga da se tužbeni zahtjev odbije, a tužitelj obveže na snašanje troškova postupka.
6. Tužitelj je odustao od prijedloga za provođenje financijskog vještačenja, jer je među strankama nesporno koji iznos je tužitelj tuženiku isplatio na ime jednokratnih troškova obrade kredita prema ugovoru sklopljenom između ovdašnjih stranaka.
7. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u: tuženikov Otplatni plan za kredit potrošača VČ, pregled prometa, tužiteljev pregled prometa za klijenta, ugovor broj 246-46/2007 od 19.lipnja 2007., sklopljen između ovdašnjeg tužitelja kao davatelja kredita, tuženika kao korisnika kredita i TČ kao jamca, koji je u potpisima korisnika i jamca ovjeren dan 21.lipnja 2007. kod j.b. Ante Pejkovića iz [adresa] pod OV-3487/2007 i 3488/2007 i iskaz tužitelja, pa je cijeneći rezultate provedenog dokaznog postupka odlučio kao u izreci iz sljedećih razloga: 8. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 246-46/2007, od 19.lipnja 2007., koji je u potpisima tužitelja i jamca, ovjeren kod j.b. Ante Pejkovića iz [adresa] pod OV-3487 i 3488/2007 utvrđeno je da je sklopljen između ovdašnjeg tuženika (Banke), ovdašnjeg tužitelja, kao korisnika kredita i TČ, kao jamca, da je banka odobrila korisniku kredita nenamjenski kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.000,00 CHF prema srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate od sedam godina. Čl. 5. t.2. je regulirano da se, prije isplate kredita, od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2% iznosa kredita, a utvrđenje ništetnosti te odredbe je predmet ovog postupka.
9. Uvidom u Otplatni plan i pregled prometa za navedeni kredit utvrđeno je da je 29.lipnja 2007. tuženik od tužitelja naplatio utužene troškove obrade kredita, u visini od 2% istog ili 300,00 CHF (1.323,00 kn ili 175,39 eura).
10. Tužitelj je nakon uvođenja eura kao službene valute u RH točku II. tužbenog zahtjeva uredio na iznos od 175,39 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30.lipnja 2007. pa do isplate.
11. Visina jednokratnih troškova obrade među strankama nije sporna pa nije bilo potrebe provoditi financijsko vještačenje na te okolnosti, sporan je osnov tužbenog zahtjeva.
12. Sud je odustao i od provođenja dokaza saslušanjem djelatnika tuženika, koji je u ime tuženika sudjelovao u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu između parničnih stranaka, jer je tuženik podneskom od 06.studenog 2025. odustao od tog dokaznog prijedloga.
13. Na ročištu održanom dana 27.kolovoza 2026. proveden je dokazni postupak saslušanjem tužitelja kao parnične stranke.
14. Tužitelj VČ, rođen 1974., je u svom iskazu naveo da se sjeća kada je sklopio ugovor o kreditu, da je taj ugovor sačinila banka (tuženik) i da ga je on samo trebao potpisati, da ga nitko nije upoznavao s posebnim odredbama tog ugovora, niti o odredbama ugovora pojedinačno pregovarao pa tako ni o toj tzv. ulaznoj naknadi (trošak obrade kredita), već da je i to platio, da je on otplaćivao kredit, da ne zna na što se ta tzv. ulazna naknada odnosi, da je sredstva koja su mu isplaćena ugovorom o kreditu koristio za renoviranje svog stambenog prostora, da u trenutku sklapanja ugovora nije bio vlasnik trgovačkog društva, obrta ili OPG-a, da predmet tužbe nije nikakva premija osiguranja pa da negativno odgovaram na pitanje 4. iz podneska tuženik od 24.kolovoza 2026, jer ne znam o čemu se tu radi (pitanje broj 4. iz navedenog podneska tuženika glasi: „Jeste li upoznati s time da premija osiguranja nije isplaćena banci nego osiguravajućem društvu?“, da je pročitao ugovor o kreditu ali da nije mogao utjecati na sadržaj i odredbe ugovora, da mu djelatnik tuženika nije objasnio zašto se plaća naknada od 2%, već da su mu samo rekli da je morali platiti i da nije mogao realizirati kredit bez da plati tu naknadu.
15. Iskazu tužitelja sud je poklonio vjeru jer istinitost tog iskaza proizlazi i iz ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka, koji je tipski ugovor i kojeg je sastavio tuženik. Tuženik nije dokazao da su ovdašnje stranke posebno pregovarale o čl. 5.t.2. tog Ugovora koji se odnosi na jednokratne troškove obrade u visini od 2,00 % iznosa kredita, niti da je djelatnik tuženika objasnio tužitelju što spada u te troškove i na koji način je tuženik odredio visinu tih troškova od baš 2% ukupnog iznosa kredita.
16. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu između ovdašnjih stranaka na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03-dalje ZZP/03).
17. Prema odredbi čl. 81 ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da se smatra kako se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca i da zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
18. Odlučujući o točki 1. tužbenog zahtjeva tužitelja, koja se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe sadržane čl. 5.t.2. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka, sud smatra da se tužitelj u ovom postupku smatra potrošačem, jer je predmetni kredit podigao radi renoviranja svog stambenog prostora, a taj stambeni prostor nije koristio u neke poslovne svrhe.
19. Predmetni ugovor je sklopljen na unaprijed formuliranom tipskom obrascu tuženika, o njegovom sadržaju se, što proizlazi iz iskaza tužitelja kao parnične stranke, uključujući i čl.5.t.2. nije posebno pregovaralo, pa je stoga tužitelj, po mišljenju suda, bio u slabijem položaju u odnosu na tuženika koji je taj ugovor sklopio u okviru svoje djelatnosti.
20. Zaključkom VS RH sa sastanka predsjednika Građanskih odjela ŽS-a i Građanskog odjela VS RH broj Su IV-308/2020 od 05.studenog 2020., točka 8., je određeno kako ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije posebno pregovaralo.
21. Po mišljenju suda ovaj Zaključak VS RH se može primijeniti i na ugovornu odredbu koja se odnosi na jednokratne troškove obrade kredita, jer se ni o toj odredbi, a što proizlazi iz provedenih dokaza, također nije pojedinačno pregovaralo.
22. Nije osnovan ni prigovor zastare, kojeg je istaknuo tuženik u svom odgovoru na tužbu.
23. Prema pravnom shvaćanju koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela VS RH broj SU-4-IV-47/2020 od 30.siječnja 2020 zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323.st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23-Uredba Vlade RH, u daljnjem tekstu ZOO), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora.
24. U predmetnoj pravnoj stvari ništetnost čl.5.t.2. Ugovora o kreditu je utvrđena točkom 1. ove Presude (nepravomoćne), pa stoga zastara u dijelu koji se odnosi na točku 2. tužbenog zahtjeva radi isplate tužitelju iznosa, kojeg je isplatio tuženiku na ime troškova obrade kredita, još nije ni počela teći.
25. Između stranaka nije bila sporna visina troškova obrade kredita koju je tužitelj isplatio tuženiku dana 29.lipnja 2007., a koja sada odgovara iznosu od 175,39 eura, na koji iznos je tužitelj i uredio točku 2. tužbenog zahtjeva.
26. Ovaj zahtjev za isplatu navedenog iznosa je posljedica ništetnosti sporne ugovorne odredbe, a ništetnost te odredbe utvrđena je točkom 1. izreke ove Presude.
27. Na dosuđeni iznos od 175,39 eura sud je tužitelju priznao pravo na zakonske zatezne kamate počev od 30.lipnja 2007., kao dana dospijeća pa do isplate, temeljem čl. 1115. ZOO-a, jer smatra da je tuženik od samog stjecanja tog iznosa bio nepošten.
28. O visini stope zatezne kamate, na iznos dosuđen tužitelju točkom 2. tužbenog zahtjeva, sud je odlučio temeljem čl. 29.st.1.i 2. ZOO-a.
29. Odluku o troškovima parničnog postupka sud je donio temeljem čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08 ,57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu ZPP), te je tuženika obvezao tužitelju naknaditi troškove sastava tužbe u visini od 100 bodova ili 200,00 eura, temeljem Tbr.7. t.1., Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023 – dalje OT), troškove sastava obrazloženih podneska od 10.01.25., 19.03.25. i 08.10.25. u visini od po 100 bodova ili po 200,00 eura, temeljem Tbr. 8.t.1. OT-a i troškove zastupanja na ročištima od 06.11.25. i 27.08.26. u visini od po 100 bodova ili po 200,00 eura temeljem Tbr. 9.t.1. OT-a, odnosno ukupno 1.200,00 eura. Dalje je sud tužitelju priznao trošak PDV-a po stopi od 25 % ili 300,00 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od po 53,09 eura, odnosno ukupno 1.606,18 eura, koliko troškova je i obistinjeno tužitelju u točki 3. izreke ove Presude.
30. Na dosuđeni iznos sud je tužitelju priznao i pravo na zakonske zatezne kamate temeljem čl. 151.st.3. ZPP-a, i to od dana presuđenja do isplate. O visini stope zatezne kamate na dosuđene troškove sud je odlučio temeljem čl. 29.st.1. i 2.ZOO-a.
U Makarskoj, dana 04.rujna 2026.
SUDAC:
Veronika Aračić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu.
Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude ( članak 348. ZPP-a)
Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena.
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena ( članak 335. ZPP-a).
Dna:
1. Pun. tužitelja
2. Pun. tuženika
3. U spis
