Republika Hrvatska

Općinski sud u Gospiću

Stalna služba u Otočcu

Bartola Kašića 7

Otočac

Poslovni broj: P-162/2026-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Gospiću Stalna služba u Otočcu po sutkinji Slavki Nikšić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja NN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Klei Butković, odvjetnici u Sesvetama, protiv tuženika Erste&Steiermaerkische bank d.d., 51000 Rijeka, Jadranski Trg 3a, OIB: 23057039320, zastupan po punomoćniku Damiru Metelko, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate i utvrđenja, VPS: 147,12 eura, nakon održane glavne javne rasprave 1. rujna 2026. u prisutnosti tužitelja osobno i njegove punomoćnice te punomoćnika tuženika, 4. rujna 2026., javno objavivši,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5105523647 od 23.12.2010.g. sklopljenog između tužitelja NN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ERSTE & STEIERMAERKISCHE BANK d.d., 51000 Rijeka, Jadranski Trg 3a, OIB: 23057039320, a koja u dijelu čl.10. NAKNADA glasi:

“Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Koirsnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,500 % (nula cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =250,00 HRK (dvjestopedeset HRK), obračunate s datumom Ugovora.”

II. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMAERKISCHE BANK d.d., 51000 Rijeka, Jadranski Trg 3a, OIB: 23057039320, platiti tužitelju RN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 147,12 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 24.12.2010.g., do isplate po stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. prosinca 2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermaerkische bank d.d., 51000 Rijeka, Jadranski Trg 3a, OIB: 23057039320, isplatiti tužitelju RN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], prouzročeni parnični trošak u iznosu od 206,55 eura, sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ustao tužbom protiv tuženika radi utvrđenja i isplate navodeći da je tužitelj sa tuženikom 23.12.2010. godine sklopio Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5105523647 kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u iznosu od 30.000,00 eura sa rokom otplate od 132 mjeseca. Odredbom čl. 10. predmetnog Ugovora da je tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade "za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 0,500 % od iznosa odobrenog kredita…". Tužitelj da je bio primoran platiti tuženiku tzv. ulaznu naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit te mu je na ime takve naknade prilikom isplate kredita tuženik naplatio iznos od 1.108,50 HRK i to 23.12.2010. godine. Navedeni iznos koji je naplaćen tužitelju odgovara iznosu od 147,12 eura prema fiksnom tečaju konverzije. Nadalje se navodi da je tuženik obvezao tužitelja na plaćanje predmetne naknade bez da mu je prethodno ili naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, način njihova obračuna, razloge visine postotka, razdoblje i konačni iznos. Takva odredba da čini obvezu tužitelja kao potrošača u potpunosti neodređenom, neodredivom, a time i nepoštenom i ništetnom sukladno čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Naime, da predmetna ugovorna odredba u cijelosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe iz čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora. Isto tako, da se radi o tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima koje je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana, o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo čime je tužitelju nametnuta obveza s čijim sadržajem nije bio upoznat niti je o njoj mogao pregovarati. Navedena odredba o naplati ulazne naknade stoga je nepoštena, nejasna i neodređena jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, suprotno načelima savjesnosti i poštenja te se kao takva ima smatrati ništetnom. S obzirom na izneseno, predlaže se donošenje presude kao u izreci.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava osnovanost tužbe dok ne osporava visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik je prvotno prigovorio naznačenoj visini predmeta spora, no, na ročištu od 1. rujna 2026. godine punomoćnica tužitelja je označila VPS u iznosu od 147,12 eura navodeći da je uzela u obzir samo kondemnatorni zahtjev budući je isti postavljen uz deklaratorni, a sve sukladno novijoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske zbog čega je prigovor tuženika na VPS postao bespredmetan.

Tuženik nadalje navodi da se status potrošača ne presumira te da je teret dokazivanja te činjenice na tužitelju. Isto tako, da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva. Isto tako, navodi se da su korisnik kredita i tuženik pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi jer da je korisnik kredita prilikom sklapanja predmetnog ugovora od djelatnika tuženika zatražio sniženje naknade za obradu kredita te je tuženik predmetnom zahtjevu i udovoljio. Isto tako, osporava se da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama te se ističe i prigovor zastare na ovo potraživanje jer je naknada naplaćena 23. prosinca 2010. godine. Naime, da ukoliko bi Sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi ova odredba bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužitelja kojim bi zahtijevao isplatu naplaćene naknade, da se ima primijeniti petogodišnji zastarni rok od dana plaćanja. Stoga se predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti.

3. Kao prvo, valja istaći da Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare potraživanja i to iz razloga jer je riječ u pogledu kondemnatornog zahtjeva o restitucijskom zahtjevu na temelju ništetne ugovorne odredbe, a zastara takvog restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti takve ugovorne odredbe, dakle, u konkretnom slučaju tek od pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je utvrđena ništetnost sporne ugovorne odredbe. Takav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/2020.

4. Tijekom provedbe dokaza izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5105523647, list 7 – 13 spisa, u Izvadak iz knjige položenih ugovora, list 14 spisa, u Ankes ugovora o kupoprodaji nekretnine, list 15 i 16 spisa, u Ugovor o kupoprodaji nekretnine, list 19 – 22 spisa, u Potvrdu tuženika, list 24 spisa, u Pregled prometa po kreditu, list 25 – 41 spisa te je saslušan tužitelj u svrhu dokazivanja, list 223 spisa.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Među strankama je nesporno da su 23.12.2010. godine zaključile gore navedeni Ugovor, a kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u iznosu od 30.000,00 eura sa rokom otplate od 132 mjeseca te je nedvojbeno da je odredbom čl. 10. predmetnog Ugovora ugovoreno da tužitelj plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 0,500% od iznosa odobrenog kredita, odnosno tzv. ulaznu naknadu, što je tužitelj nesporno i platio 23.12.2010. godine, a kako je to razvidno iz preslike potvrde, list 24 spisa.

7. Proistječe da je među strankama sporno da li je navedena ugovorna odredba bila nepoštena i kao takva ništetna te shodno tomu da li tužitelju pripada pravo na povrat uplaćenog, na ime tzv. ulazne naknade.

8. Tužitelj u svome iskazu navodi da je je predmetni kredit podigao radi rješavanja stambenog pitanja, odnosno kupnje stana te ga je realizirao u poslovnici Erste banke tj. tuženika u [adresa]. Vezano za ovu naknadu za obradu kredita navodi da mu nije ništa posebno objašnjavano, zapravo, navodi da je sve bilo "kao pred gotov čin", odnosno unaprijed pripremljeno. Navodi da se sjeća da mu je osobni bankar bila službenica, gospođa N, ne zna joj točno ime. Isto tako navodi da mu je ova naknada odmah naplaćena prilikom isplate kredita, a da nije mogao pregovarati vezano za ugovorne odredbe kredita. Naime, da smatra da se "i ne može pregovarati sa bankom" pa da nije pregovarao sa tuženikom vezano za bilo koju ugovornu odredbu iz kredita. Isto tako, da mu niti javni bilježnik prilikom ovjere ugovora nije pojašnjavao pojedine odredbe te ponovno navodi da je sve bilo pripremljeno, odnosno bilo je "hoćeš-nećeš". Isto tako navodi da u vrijeme podizanja ovog kredita nije bio vlasnik obrta ili bilo kojeg trgovačkog društva.

9. Iz ovakvog iskaza tužitelja koji je logičan i uvjerljiv te ga Sud prihvaća u cijelosti proistječe da tužitelj prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nije informiran na koje se konkretno troškove odnosi sporna naknada, da tužitelj i tuženik kao ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, već je navedena odredba unaprijed formulirana od strane tuženika, odnosno banke kao trgovca. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je korisnik kredita, tj. tužitelj, prilikom sklapanja istog od djelatnika tuženika zatražio sniženje naknade za obradu kredita te da je tuženik predmetnom zahtjevu udovoljio, iako tuženik za navedeno ne dostavlja bilo kakve dokaze. Naprotiv, tužitelj u svome iskazu izrijekom navodi da sa tuženikom nije mogao pregovarati vezano za ugovorne odredbe kredita. Iz tog razloga, ovaj Sud drži da je navedena odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja te da je njom uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača te se sukladno čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03, dalje: ZZP/03) ista ima smatrati nepoštenom i ništetnom.

10. Naime, iz predmetnog Ugovora o kreditu, list 7 – 13 spisa, vidljivo je da je riječ o tipiziranom ugovoru pripremljenom od strane banke te je izvjesno da tuženik i nije imao izbora da li će prihvatiti takvu odredbu ili pak ne. Dakle, u čl. 10. predmetnog Ugovora kojim je ugovorena sporna naknada nije izrijekom navedeno na što se ista odnosi niti od čega se sastoji, već je naveden samo postotak, no, ne i određena njezina visina te proistječe da nije riječ niti o jasnoj niti o razumljivoj odredbi. Također valja napomenuti da s druge pak strane tuženik nije pružio niti jedan dokaz za suprotno utvrđenje.

11. Isto tako valja istaći da iz priležeće dokumentacije, odnosno Ugovora o kupoprodaji nekretnine te Aneksa Ugovora o kupoprodaji nekretnine, proistječe da je doista novčana sredstva koja je ostvario temeljem ovog Ugovora o kreditu, tužitelj iskoristio za kupnju stana i to kao fizička osoba.

12. Budući Sud drži da je navedena ugovorna odredba ništetna, to sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO) tužitelju pripada pravo na povrat nesporno plaćenog iznosa od 1.108,50 kn, odnosno sada 147,12 eura prema fiksnom tečaju konverzije 1 eur=7,53450 kn. Isto tako, valjalo je dosuditi na navedeni iznos i zatražene zatezne kamate i to od dana plaćanja, odnosno od 24.12.2010. godine pa sve do isplate, a sve sukladno čl. 1115. ZOO-a budući Sud smatra da je tuženik nesavjesni stjecatelj.

13. Budući je tužitelj uspio u parnici to mu je tuženik dužan naknaditi parnični trošak temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a.

14. Trošak je odmjeren prema ispostavljenom troškovniku (list 225 spisa) te je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 eura, nadalje, za sastav podneska od 3.7.2026. kojim se očitovao na navode odgovora na tužbu u iznosu od 50,00 eura, za zastupanje na ročištu od 1.9.2026. godine iznos od 50,00 eura, što daje ukupan iznos od 150,00 eura, a sve prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

14.1. Također je priznat trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura te trošak pristojbe na presudu u iznosu od 30,00 eura pa proistječe da je ukupan iznos kojeg je tuženik dužan isplatiti tužitelju na ime prouzročenog parničnog troška, iznos od 206,55 eura.

15. Zatezne kamate na dosuđeni parnični trošak presuđene su temeljem čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23.

16. Temeljem iznesenog, presuđeno je kao u izreci.

U Otočcu 4. rujna 2026.

Sutkinja

Slavka Nikšić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju istovjetnih primjerka za sud i protivnu stranu, u roku od 8 dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje Županijski sud. Presuda kojom se završava spor u postupku o sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP-a).

O tom obavijest

1. Klea Butković, odvjetnica u Sesvetama

2. Damir Metelko, odvjetnik u Zagrebu