Posl-br. P-665/2023
REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Dubrovniku
Dr. Ante Starčevića 23
Dubrovnik
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji Petroneli Jakobušić, u pravnoj stvari tužitelja HŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku ČŽ, protiv tuženika OTP banka dioničko društvo, OIB 52508873833, Ulica Domovinskog rata 61, 21000 Split, zastupana po HŽZ iz OD Anić & partneri, radi Obvezno - ništetnost, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 14. srpnja 2026., u nazočnosti punomoćnika tužitelja ČŽ i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 04. rujna 2026.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje je da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama 05. siječnja 2006.g., broj ugovora 060105369394 SN, koji je solemniziran po javnom bilježniku Luciji Carić iz Dubrovnika pod posl. br. OU 52/06 od 19. siječnja 2006.g., zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, temeljem koje je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).
II Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 2.396,84 eura sa zateznom kamatom tekućim od 14. srpnja 2026.godine pa do isplate.
III Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
„Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 7.013,35 eura sa zateznom kamatom tekućim od 16. siječnja 2016. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se Posl-br. P-665/2023
određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine“.
IV U odnosu na troškove ovog postupka koji se odnose na zastupanje po punomoćnicima stranaka svaka strana snosi svoje troškove postupka.
V Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju materijalni trošak od 626,56 eura sa zateznom kamatom za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi tvrdi da su parnične stranke zaključile Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama 05. siječnja 2006.g., broj ugovora 060105369394 SN, koji je solemniziran po javnom bilježniku Luciji Carić iz Dubrovnika pod posl. br. OU 52/06 od 19. siječnja 2006.g. Ugovoreni iznos kredita jest 77.500,00 CHF obračunato u protuvrijednosti kn po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Predmetnim Ugovorom o kreditu tužitelj se obvezao otplatiti iznos kredita u 240 mjesečna anuiteta, na način i u iznosima utvrđenim čl. 2. Ugovora. Nadalje, člankom 1. predmetnog Ugovora o kreditu parnične stranke su ugovorile da se kredit ugovora u valuti CHF, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti. U predmetnom Ugovoru o kreditu tuženik je koristio ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (čl. 1), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije tužitelja, kao potrošača, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži sve potrebne parametre bitne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule uz koju je glavnica vezana za švicarski franak, pa je tuženik, koristeći navedene ugovorne odredbe, postupao jednostrano i nepošteno protivno načelu savjesnosti i poštenja u pravnom prometu. Gore navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu, u skoro identičnim formulacijama spominju se i u kreditima svih vodećih banaka u Republici Hrvatskoj u razdoblju od 2003 2008.godine, te su postale predmetom ispitivanja sudova nakon što je, zbog velike svjetske krize i velikog rasta tečaja švicarskog franka, dovelo do znatnog rasta mjesečnih anuiteta korisnika kredita, zbog čega je mnogima bila ugrožena egzistencija. Upravo zbog navedenog Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dana 4.travnja 2012.godine, je pokrenuo postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za odredbe iz ugovora o kreditu sklopljenih između tuženih banaka (Zagrebačke banke d.d., Privredne banke
Posl-br. P-665/2023
Zagreb d.d., Erste&Steiermarkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria banka d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale- Splitska banka d.d. i Sberbank d.d.) i potrošača uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima u razdoblju 2003.-2008.). Gore navedeni postupak se prethodno vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl.br.P -1401/2012 i u istom je dana 4.srpnja 2013.godine donesena prvostupanjska presuda kojom je načelno presuđeno da su ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o kreditima tuženih banaka koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, te je naloženo tuženicima da prekinu s postupanjem po istima, kao i da u roku od 60 (šezdeset) dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenljiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu,a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru o kreditu, kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora,jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti presuda, te je istodobno zabranjeno tuženim bankama takvo ili slično postupanje u buduće. Protiv prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.P- 1401/2012 izjavljene su žalbe o kojima je Visoki trgovački sud u Zagrebu donio odluku dana 13.lipnja 2014.godine posl.br.Pž 7129/13. Drugostupanjskom odlukom preinačena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.P 1401/12 od 4. srpnja 2013.godine, te su odbijene žalbe tuženih (banaka) i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu izreke kojom se utvrđuje da su tuženici (svaka banka u određeno vrijeme), a koje povrede traju i nadalje,povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo,a koja odredba je ništetna.Također su odbijene žalbe tuženika (banaka) u dijelu izreke kojom se u potrošačkim ugovorima o kreditima tuženicima (bankama) nalaže prekinuti s korištenjem odredbi kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće. Protiv drugostupanjske odluke odnosno odluke Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 13.lipnja 2014.godine posl.br.Pž-7129/13 i tužitelj i tuženici su pravodobno izjavili revizije Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, koje su odbijene odlukom od 9.travnja 2015.godine broj:Revt 249/14-2, a iz čega proizlazi da je prvostupanjski sud prihvatio,a drugostupanjski potvrdio odluku u dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja Potrošač, izrazivši pravno shvaćanje da ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu kojima su tužene banke u tim ugovorima ugovorile redovnu kamatnu stopu, a koja je tijekom trajanja ugovorenih kreditnih obveza promjenljiva u skladu sa jednostranim odlukama tuženika(banaka), su nepoštene odredbe kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, a posljedica čega je ništetnost takvih ugovornih odredbi. Zaključno, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH Posl-br. P-665/2023
pod brojem Rev. 2221/18 od 3. rujna 2019.g., odbijena je, između ostalog, i revizija ovdje tuženika protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. U obrazloženju citirane presude Vrhovnog suda RH prihvaća razloge iznesene u citiranoj drugostupanjskoj presudi Visokog trgovačkog suda RH, koji se odnose na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima koje su prvo- osmotužene banke kao trgovci u naznačenim razdobljima sklapale s korisnicima kredita kao potrošačima uz ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak, se, te na temelju odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP-a umjesto posebnog obrazloženja upućuju na razloge iz drugostupanjske presude (stranica 47-66 obrazloženja) i objavljuje na internetskim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, temeljem odredbe čl. 396.a st. 2. ZPP-a. Radi transparentnosti postupanja, tužitelj dodatno ukazuje da su stranke zaključili Dodatak br. 1. Ugovoru o kreditu od 13. siječnja 2016.g., i to radnje kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu. Sukladno odredbi čl.118 Zakona o zaštiti potrošača, budući je u navedenim presudama utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača-korisnika kredita od strane tuženika, obvezujuće su za naslovni sud i u predmetnom postupku, a glede utvrđenja korištenja ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa je tako tuženik, koristeći navedenu ugovornu odredbu, postupao jednostrano protivno odredbama čl. 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g., dok s druge strane, zbog činjenice da nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj navedene odredbe Ugovora. Tužitelj zadržava pravo na usklađivanje tužbenog zahtjeva nakon izrade financ ijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Slijedom gore navedenog tužitelj zahtijeva povrat više uplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u ukupnom iznosu od 8.011,02 €, koji iznos je tuženik stekao bez osnova,te parnične troškove.
2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Dubrovniku, protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snašanje troškova postupka, a za slučaj da Sud nađe da je tužbeni zahtjev osnovan ističe i prigovor radi prebijanja. U vrijeme podnošenja tužbe sjedište tuženika bilo je u Splitu, kako je to i označeno u tužbi, pa je u skladu s odredbom članka 48. st. 1. ZPP za suđenje u ovom sporu mjesno nadležan Općinski sud u Splitu pa u vezi s mjesnom nadležnošću, tuženik predlaže da se Općinski sud u Dubrovniku oglasi mjesno nenadležnim i da po pravomoćnosti rješenja spis predmeta dostavi na daljnje postupanje mjesno nadležnom Općinskom sudu u Splitu. Što se merituma tiče, tuženik ističe da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, jer tužitelj nema pravnog
Posl-br. P-665/2023
osnova, a time niti interesa za vođenje ove parnice, budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se tužitelj poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) koji je stupio na snagu dana 30.09.2015.g., konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor i to s važenjem ex tunc. Na okolnost postojanja pravnog interesa i eventualno tužiteljevo pozivanje na odluku Vrhovnog suda RH broj: Rev-2868/18, Vrhovni sud je ovom odlukom zauzeo stav samo glede procesne dopuštenosti tužbe, odnosno stav da takvu tužbu nije moguće odbaciti, već da sud treba meritorno suditi. Kako tuženik ne predlaže odbacivanje tužbe zbog toga što tužitelj nema pravnog interesa za njeno podnošenje, nego predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva zato što tužitelj nakon provedene konverzije kredita nema pravnog osnova, pa time niti interesa za vođenje ove parnice, pravno shvaćanje Vrhovnog suda izraženo u odluci Rev-2868/18 od 12.02.2019.g., irelevantno je u ovoj pravnoj stvari. Tužitelj tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope iz Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ništetne, ignorirajući činjenicu da je provedenom konverzijom kredita, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i to na način kao da je od početka bio sklopljen u EUR. Tuženik upućuje na odredbu članka 19. a st. 1. alineja 3. ZID ZPK koja određuje da se ovim Zakonom uređuje odnos između vjerovnika i potrošača „u postupku konverzije tražbine nastale zbog prestanka ugovora o kreditu, (podcrtao tuženik) denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, kada je tužitelj prihvatio ponudu tuženika i konvertirao CHF kredit, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF je pravno prestao postojati i to kao da ga nikada nije ni bilo, a nastao je novi ugovorni odnos, tj. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR s važenjem ex tunc, dakle, kao da je takav bio od samog početka. Slijedom naprijed navedenog, tužitelj nema pravnog osnova i interesa za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor glede valutne klauzule i primijenjenih kamatnih stopa s važenjem ex tunc i načina promjene kamatne stope nakon provedene konverzije, tako da sporne ugovorne odredbe, suglasnom voljom ugovornih stranaka više nisu na snazi i ne proizvode nikakve pravne učinke, jer se radi o pravno nepostojećim ugovornim odredbama. Naime, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) u postupku provođenja konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tužitelj je sukladno odredbi članka 19.e st. 5. prihvatio konverziju kredita nakon čega je stuženikom sklopio Radnju kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), kojom je konverzija i provedena (dalje: Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu). U skladu s odredbom članka 19. b ZPK-a konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, provodi se na način da se položaj potrošača ovdje tužitelja izjednači s položajem u kojem bi tužitelj bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Ovo dosljedno znači da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc. Sklapanjem Dodatka br. 1 dosljedno je provedeno načelo konverzije kredita iz člana 19.b ZID ZPK i upravo zato što konverzija djeluje ex tunc, u skladu s odredbom članka 19.c ZPK-a došlo je do promjene, ali ne samo valutne klauzule na način da je iznos početno odobrene glavnice sada izračunat prema tečaju EUR, već je izmijenjena i početno ugovorena kamatna stopa, početno utvrđeni otplatni
Posl-br. P-665/2023
plan i sve njegove izmjene (dakle i kamatne stope) zamijenjeni su novim otplatnim planom, pa su dosljedno i svi iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka konvertirani u EUR po tečaju na dan uplate. Samo zato što konverzija kredita djeluje od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc, i samo zato što je sklapanjem Dodatka br. 1 konverzija kredita dosljedno provedena, kod tužitelja je, kao rezultat ukupnosti svih ovih promjena: • utvrđena preplata u iznosu od 20.727,28 kn, koja je u skladu s odredbom članka 19.c st. 1. t. 5 alineja 1. i 2. ZID ZPK-a i sporazumom o korištenju preplate u cijelosti iskorištena za podmirenje 50% anuiteta nakon konverzije kredita zaključno s danom 01.04.2017. g., te je; • utvrđen novi iznos nedospjele glavnice iskazan u valuti EUR. Tuženik ističe da je glede učinaka konverzije kredita potpuno nebitno kolika je visina preplate, jer je mogao biti utvrđen i dug po konverziji, već je bitno to, da je izračun konverzije rezultat, ne samo promjene valute obveze, već i rezultat činjenice da su na tužiteljev kredit u trenutku sklapanja Dodatka br. 1 primijenjene potpuno određene kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR, a koje kamatne stope su tužitelju bile poznate. Također, u prilog tome da je tužitelj bio dobro informiran o načinu na koji će se konverzija provesti treba navesti činjenicu da je tuženik prije sklapanja Dodatka br. 1 dopisom od 13.11.2015.g. predočio tužitelju sve informacije i objašnjenja o tome što je konverzija i na koji način će se Ugovor o kreditu konvertirati, informativni izračun konverzije za potrebe provjere izračuna uz korisničko ime i lozinku putem koje tužitelj može pristupiti na internetsku stranicu banke, kontakt broj telefona za sve dodatne informacije, te pregled uplata po originalnom CHF kreditu, te simulirani otplatni plan kredita u valuti EUR na dan 30.09.2015.g., a iz kojeg je vidljivo kako se mijenjala kamatna stopa za vrijeme cijelog otplatnog razdoblja, odnosno na koji će se način mijenjati prihvaćanjem konverzije, i to sve u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK (NN 102/15) kojom je propisan postupak informiranja potrošača prije konačnog prihvaćanja konverzije ugovora o kreditu. Tuženik posebno ističe da odredbe ZPK (NN 102/15) o konverziji kredita predstavljaju lex specialis, pa stoga imaju prednost pred drugim normama hrvatskog pravnog sustava, pa tako i općim odredbama ZOO-a o ništetnosti ugovora i bilo kojim drugim pravilima koja bi bila u izravnoj koliziji s pravilima ZPK o konverziji kredita. Ovo stoga što je zakonodavac radi ostvarenja zaštite korisnika CHF kredita to mogao postići donošenjem ovog Zakona i s retroaktivnom primjenom, a što je zakonodavac detaljno obrazložio u konačnom prijedlogu Zakona br. 899 od 10.09.2015.g. Kako dakle nije sporno da je između stranaka predmet ugovora o kreditu sklapanjem Dodatka br. 1 ugovoren na drugačiji način nego što je ugovoren osnovnim ugovorom i to s učincima od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, to sporazum stranaka o konverziji kredita predstavlja novu pravnu osnovu kojom su stranke odredile svoja uzajamna prava i obveze, pa stoga tužitelj nema osnova, pa time niti prava potraživati bilo kakvu isplatu temeljem osnovnog ugovora, pa iz tog razloga niti presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu predstavljati pravni temelj za utuženo potraživanje. Tuženik posebno ističe da u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa, sudionici u prometu slobodno odlučuju o sklapanju ugovora i preuzimanju prava i obveza koja proizlaze iz sklopljenih ugovora, pa tako slobodno odlučuju i o izmjeni već sklopljenih ugovora. Iznimka od ovog načela predviđena je odredbom članka 248. st. 1. ZOO-a koja propisuje obvezno sklapanje i obvezni sadržaj ugovora.
Posl-br. P-665/2023
U skladu s tom odredbom ako je netko po zakonu obvezan sklopiti ugovor, zainteresirana osoba može zahtijevati da se takav ugovor bez odgađanja sklopi. U ovom konkretnom slučaju tuženik je u skladu s odredbama ZPK bio obvezan tužitelju ponuditi sklapanje dodatka ugovora o konverziji kredita, a u slučaju prihvata konverzije s tužiteljem je bio dužan sklopiti ugovor. Tužitelj u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa nije bio dužan prihvatiti izračun konverzije, niti je bio dužan sklopiti Dodatak br. 1 o konverziji kredita. Kada je tužitelj svojom slobodnom voljom prihvatio ponudu tuženika i sklopio dodatak ugovora kojim je konverzija kredita dosljedno provedena, onda se prava i obveze ugovornih stranaka moraju prosuđivati isključivo i jedino u skladu sa sklopljenim Dodatkom br. 1 Ugovora o kreditu. Prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem Dodatka br. 1 ugovora o kreditu i sporazuma o korištenju preplate tužitelj je postupio u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa iz članka 2. ZOO-a, a sklopljeni Dodatak br. 1 izraz je njegove autonomne volje, a sve izmjene ugovora su pravno valjane jer nisu u protivnosti s Ustavom RH prisilnim propisima, odnosno sve izmjene ugovora su u skladu s imperativnim odredbama ZPK. Nastavno na sve naprijed navedeno tuženik upućuje i na pravno shvaćanje koje je Vrhovni sud zauzeo u presudi Rev - 1172/18 od 19.03.2019.g. Dosljedno naprijed navedenome Ustavni sud je zaključio da se konverzija kao zakonski mehanizam izmjene ranije sklopljenih kreditnih ugovora “…. ne provodi po sili zakona – ex lege učinkom – nego tek u provedbi budućih (novih, odnosno izmijenjenih) ugovora o kreditu čije sklapanje ovisi o volji dužnika-potrošača…” Upravo s obzirom na naprijed navedeno, na ovaj slučaj nije moguće primijeniti niti odluku Europskog suda u predmetu H, C-118/17 od 14.03.2019.g. jer se radi o bitno različitoj situaciji, kako činjeničnoj tako i pravnoj. Naime, u predmetu H radilo se o primjeni različitog tečaja kod plasiranja i vraćanja kredita, a mađarski zakonodavac je donio zakon s ex lege učinkom za sve ugovorne stranke kojim je ugovoreni tečaj zamijenio službenim tečajem koji je za odgovarajuću stranu valutu odredila Mađarska narodna banka. Isto je potvrdio i Vrhovni sud RH u obrazloženju Rješenja, posl. broj: Gos-1/19 od 04.03.2020.g. navodeći kako: „temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena presuda Europskog suda i učincima ZID ZPK je u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.” Tuženik ističe da je postupak koji je prethodio sklapanju Dodatka br. 1 proveo u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) te da je sklapanjem ovog ugovora konverzija kredita provedena u skladu sa Zakonom na način da je dosljedno provedeno načelo konverzije kredita iz članka 19. b po kojem je položaj potrošača-ovdje tužitelja kao korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik ističe da niti jednim zakonskim propisom tužitelj nije bio ograničen u mogućnosti izmjene već sklopljenog ugovora, bilo da ta izmjena važi pro futuro, ili s retroaktivnim učinkom, kao što je ovdje slučaj, ali kada je na tu izmjenu dobrovoljno pristao ne može se više pozivati na eventualnu ništetnost spornih ugovornih odredbi, jer pravno one više niti ne postoje.Konačno, a postupajući u oglednom postupku pokrenutom po prijedlogu Općinskog suda u Pazinu, Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je dana 04.03.2020.g. Rješenje broj: Gos-1/2019 (dalje – Rješenje), kojim je odgovorio na postavljeno pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava na način da
Posl-br. P-665/2023
„Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Nakon donošenja ovog rješenja i zauzetog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda, više nema nikakve dvojbe da su sporazumi o konverziji sklopljeni u skladu s odredbama ZIDZPK pravno valjani sa svim pravnim učincima koji iz toga proizlaze, čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa stoga sporazum o konverziji, bez obzira u kojoj formi je sklopljen, „predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Također valja istaknuti da je Vrhovni sud RH na jasan i nedvosmislen način dao odgovor i na pitanje postojanja odnosno nepostojanja pravnog interesa glede zahtjeva koji se temelje na ništetnost i spornih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, a bez obzira na sklopljeni sporazum o konverziji kredita, i pozivanje tužitelja na ranije doneseno rješenje Vrhovnog suda RH, posl. br.: Rev-2868/2018 od 12.02.2019.g. Naime, u obrazloženju Rješenja broj: Gos-1/2019, Vrhovni sud, a imajući u vidu relevantne odredbe ZPP-a, jasno ističe da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva, ne može načelno isključiti. Vrhovni sud nadalje ističe da se pravni interes za takvo traženje ne bi mogao isključiti u slučaju postojanja onih razloga koji izviru iz općeg obveznog uređenja (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene u skladu sa strogim odredbama ZID ZPK (NN 102/15), kao što pravni interes za isticanje takvih zahtjeva postoji i u slučaju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima kod kojih voljom potrošača nije sklopljen sporazum o konverziji kredita (o čemu je VS RH već zauzeo pravno shvaćanje u odluci broj: Rev-2221/18 od 03.09.2019.g.). U vezi s prethodnim, a u odnosu na rješenje VSRH posl. br. Rev-18/18, ističe se kako je ono doneseno je u postupku koji glede činjeničnog i pravnog stanja nije istovjetan ovom sporu za rješenje kojeg je ovaj sud vezan pravnim shvaćanjem iz rješenja VSRH broj:
Gos 1/19 koja odluka je donesena u oglednom postupku i u kojoj odluci je Vrhovni sud obrazložio smisao i svrhu instituta oglednog postupka, ali je dodatno pojasnio i svoju odluku broj: Rev 2868/18 od 12.02.2019.g. Slijedom naprijed navedenoga, a budući da za svaki postavljeni zahtjev tužitelj, kako bi u konačnici uspio u parnici, mora imati pravni interes, utvrđivanje kojeg se kod kondemnatornih zahtjeva svodi na pravila o teretu dokazivanja, tuženik je osnovano istaknuo da je tužbeni zahtjev neosnovan jer tužitelj nema pravnog osnova, a time niti pravnog interesa za vođenje ove parnice jer je tuženik predloženim dokazima potkrijepio svoje navode da je između stranaka sklopljen sporazum o konverziji koji predstavlja novu pravnu osnovu u skladu s kojom treba razriješiti i ovaj spor. Europske unije je u ovoj presudi odgovorio na ključno postavljeno pitanje zauzevši pravno shvaćanje, da unatoč odredbi Španjolskog građanskog zakonika da je obnova ništava, ako je ništava i prvotna obveza, da i ugovor koji sadržava nepoštene ugovorne odredbe može valjano biti predmetom ugovora o obnovi, a što je na nacionalnom sudu da provjeri. U vezi s prethodnim za istaknuti je da je u rješenju posl. broj: Gos-1/19 Vrhovni sud RH, kao najviši nacionalni sud u RH, zauzeo je pravno shvaćanje da sporazum o konverziji predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH, pa da u skladu s time valja riješiti
Posl-br. P-665/2023
spor među strankama. Dakle, prema mišljenju tuženika ne bi trebale postojati dvojbe oko valjanosti sklopljenog Dodatka Ugovora o kreditu, kao niti oko učinaka predmetnog Dodatka, koje je tuženik prethodno detaljno razložio. Nakon donošenja odluke Suda EU broj: C-567/20 od 05.05.2022., da se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na sporazum stranaka o konverziji kredita dodatno su osnažena pravna shvaćanja koja je VSRH zauzeo u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019, da je ZID ZPK 102/15 donesen u cilju uspostavljanja narušene ravnoteže u odnosima banaka i potrošača koji su sklopili ugovore o CHF kreditu, da su banke bile obvezne postupiti po tom zakonu ali ne i potrošači, koji zakon je Ustavni sud ocijenio suglasnim s Ustavom RH, slijedom čega sklopljeni sporazum o konverziji kredita predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom popisu koji je u skladu s Ustavom RH. Tuženik dodatno prilaže i recentnu presudu Županijskog suda u Splitu posl. broj Gž 1487/2022 od 06.10.2022.g. kojom je preinačena prvostupanjska presuda na način da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan, i to upravo Dakle, iako tuženik prije svega, a kako je to već ranije obrazložio, smatra da je izvođenje dokaza knjigovodstveno financijskim vještačenjem potpuno suvišno, obzirom da je u ovoj pravnoj stvari provedena konverzija kredita, uslijed čega je predmetno potraživanje potpuno neosnovano, pa potreba dokazivanja visine istog postaje bespredmetna, za slučaj da sud ipak prihvati prijedlog tužitelja i odluči izvesti dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem, s obzirom na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva – stjecanje bez osnova – i odredbe ZPP-a, vještak bi trebao izračunati razliku između iznosa kojeg je banka imala pravo naplatiti po početnim parametrima (početnom tečaju) i iznosa kojeg je stvarno naplatila po promijenjenim parametrima (primijenjenom tečaju), a to onda znači da je vještak postupajući lege artis dužan u nalazu i mišljenju prikazati ne samo pozitivne već i negativne razlike, jer kada se radi o povratu stečenog bez osnova, a predmet stjecanja je novac, ne može se banka obvezati da na ime pretplate vrati glavnicu koja je nominalno veća od glavnice koju je eventualno neosnovano stekla. Osim toga, odredba čl. 258. st. 1. ZPP-a obvezuje vještaka da predmet vještačenja brižljivo razmotri i da točno navede sve što opazi i nađe i da svoje mišljenje iznese savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine. Vještak bi postupio suprotno prednjemu kada u nalazu i mišljenju ne bi iskazao negativne razlike, odnosno kada bi stvarnu razliku s negativnim predznakom prikazao kao 0,00 kn, jer bi to bilo matematički netočno, a matematička točnost je minimum koja se zahtijeva kod financijskih vještačenja. Tuženik u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate ističe prigovor radi prebijanja (compensatio per iudicem) svoje tražbine a po osnovu utvrđene i za podmiru dospjelih obroka kredita tužitelja iskorištene preplate u ukupnom iznosu od 20.727,28 kn / 2.750,98 EUR uvećano za zatezne kamate po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja na navedeni iznos teče od 02.04.2017. g. pa do 31.12.2022. a od 01.01.2023. pa do konačne isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena. Prigovor radi prebijanja u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate tuženik ističe zato što osoba koja je isti dug platila dva puta ima pravo zahtijevati povrat, a Posl-br. P-665/2023
upravo do dvostruke plateži dovelo bi prihvaćanje tužbenog zahtjeva na isplatu u okolnostima tuženikova propuštanja da istakne compensatio per iudicem. Naime, tužitelj postavlja tužbeni zahtjev na isplatu usprkos činjenici da je sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija, a na temelju kojeg je tužitelju već, u suštini, isplaćen iznos od 20.727,28 kn po osnovu preplaćenih anuiteta. Dakle, tužitelj podnosi tužbu usprkos nagodbi sui generis tužitelja i tuženika koja je proizvela sve prethodno razložene pravne učinke. Pravno je i logički neodrživo da tužitelj zadrži isplaćeno na temelju Dodatka o konverziji (nagodbe sui generis) uz supostojanje prava istoga da na temelju presude primi određeni iznos novca po istom tom osnovu. Drugim riječima, eventualno donošenje presudekojom se prihvaća tužbeni zahtjev ipso facto dovodi do otpadanja pravne osnove po kojoj je tužitelj stekao iznos 20.727,28 kn, pa zato tuženik ističe prigovor radi prebijanja, ali samo za slučaj prihvaćanja tužbenog zahtjeva. Slijedom naprijed navedenoga tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na snašanje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom , a u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva neka sud o postojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja odluči sukladno odredbi članka 338. st. 3. ZPP-a.
3. Tužitelj na ročištu od 01. listopada 2024. godine ističe zastaru istaknutom prigovoru radi prebijanja. Navodi da konverzijom kredita nije zapreka za utvrđivanje ništetnih odredbi osnovanog kredita.
4. Sud je saslušao tužiteljicu i proveo dokaz financijskim vještačenjem s zadatkom vještaku utvrditi kolika je preplata tečajnih razlika, iznos zateznih kamata od dana plaćanja pa do konverzije, koliki je iznos preplate u konverziji te da se isti prebije sa utvrđenim zateznim kamatama obračunatim od dospijeća pa do konverzije.
5. Vještakinja je izradila Nalaz i mišljenje 18. ožujka 2026. godine i obračunala da iznos preplate tečajnih razlika od 7.367,49 eura, iznos zatezne kamate od 2.396,84 eura, iznos preplate u konverziji od 2.750,98 eura, te nakon što je prebila iznos preplate i kamate, da je preostala preplata u konverziji iznad zatezne kamate 354,14 eura te kada se umanji za taj iznos da je preostali potraživanje 7.013,35 eura.
6. Tuženik podneskom od 10. travnja 2026. godine navodi da zbog sklopljenog sporazuma o konverziji tužitelj nema pravo na iznose, smatra da je utvrđeni po vještaku iznos neto preplate od 6.855,18 eura koji je matematički točan i metodološki ispravan.U preostalom dijelu u bitnome ponavlja ranije iznesene navode.
7. Tužitelj nakon provedenog vještačenja podneskom od 13. travnja 2026. godine uređuje tužbeni zahtjev u skladu s Nalazom i uređuje toč. II na način da potražuje iznos od 7.013,35 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od 16. siječnja 2016. godine pa do isplate (list spisa 281-282). Ustraje u navodima da sklapanjem Sporazuma o konverziji ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
Posl-br. P-665/2023
8. Konačno, tužitelj na ročištu od 14. srpnja 2026. godine s obzirom na odluku Rev-457/2025 od 27. svibnja 2026. godine postavlja podredni-alternativni tužbeni zahtjev na isplatu zateznih kamata od 2.396,84 eura s zateznim kamatama koje teku od 14. lipnja 2023. godine pa do isplate.
9. Sud je rješenjem od 14. srpnja 2026. godine dopustio isto temeljem čl.190. st.3 i st. 8.ZPP-a smatrajući da je isto svrsishodno za rješenje odnosa između stranaka.
10. Predmet ovog spora je ništetnost odredbi ugovora o kreditu kojima je određeno primjena valutne klauzule u CHF-u te isplata stečenoga bez osnove na temelju tih odredbi.
11. Prvenstveno, nije osnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.
12 Ovaj sud je stava, sukladno odredbi članka 59. ZPP-a, pored opće mjesne nadležnosti suda sjedišta tuženika, postojala i izberiva nadležnost suda područja na kojem se nalazi poslovna jedinica tuženika (to je dakle Dubrovnik u kojoj poslovnoj jedinici je ugovor sklopljen).Također se ističe i da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci broj: Gr1-143 od 11. prosinca 2019. zauzeo stav prema kojem je za sporove u svezi Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 19. st.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15, 52/16) mjesno nadležan sud prebivališta potrošača, a što je upravo mjesto u nadležnosti ovog suda.
13. U postupku su pročitane i pregledane isprave:
-Ugovor o kreditu br. 060105369394 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama od 19. siječnja 2006. ovjeren pred javnim bilježnikom Lucijom Carić, posl. broj OU-52/06 (l.s. 8-15),
-dodatak br. 1 ugovora o kreditu ovjeren pred javnim bilježnikom Nikšom Mozarom, posl. br. OV-310/16 od 13. siječnja 2016. (l.s.22-27)
-obavijest o dospijeću obroka i redovne kamate (l.s.30-36)
-prometi po računu (l.s.37-49)
-amortizacijski plan (l.s.50-56)
-obavijest o naplati interkalarne kamate od 25. siječnja 2006. (l.s.57)
-promet po računu (l.s.58-59)
-potvrda o iznosu pretplate po konvertiranom kreditu (l.s.60)
-izračun konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF na dan 30. rujna 2015. (l.s.86-88)
-otplatni plan za kredit (l.s.89-93)
-pregled uplata po kreditu broj 060105369394 (l.s.94-98)
-prikaz prometa računa iz arhive za period od 01. siječnja 2016. do 31.prosinca 2018.-račun 742700912103 od 04. rujna 2023. (l.s.100-103)
-sudska praksa (l.s.104-144)
- prikaz prometa računa iz arhive za period od 01. siječnja 2006. do 31.prosinca 2018.-račun 750050912103 od 19. siječnja 2026. (l.s.160-187)
-nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje za računovodstvo i financije Smiljane Čučuković od 18. ožujka 2026. (l.s.188-214)
Posl-br. P-665/2023
-sudska praksa (l.s.226-280)
14. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata provedenog postupka zaključak je suda da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.
15. Iz izvedenih dokaza te navoda stranaka u postupku proizlazi da je među strankama nesporno:
- da su dana 19. siječnaj 2006. sklopile Ugovor o kreditu,
- da je prema navedenom ugovoru glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF,
- da su ugovorile promjenjivu kamatnu stopu,
- da je ugovoreno pravo tuženice da svojom odlukom mijenja visinu kamatne stope,
- da je tuženica tijekom otplate kredita svojim odlukama povećavala kamatnu stopu,
- da je tijekom otplate došlo do znatnog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu, te
- da su stranke dana 13. siječnja 2016. sklopile Aneks uz Ugovor o kreditu broj, kojim su izvršile konverziju kredita promjenom valute i kamatne stope.
16. Sporno je između stranaka:
- može li se u konkretnom postupku primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora,
- je li ugovorna odredba Ugovora o kreditu koje se odnose valutne klauzule u CHF nepoštena ugovorna odredba, odnosno: je li se o toj odredbi pregovaralo, je li ona nejasna, nerazumljiva ili neuočljiva, te je li tuženica prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja,
- učinci sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu na prava tužitelja iz osnovnog Ugovora o kreditu,
- postojanje i visina potraživanja tužitelja,
- zastara potraživanja.
17. Iz sadržaja Ugovora o kreditu koji su stranke sklopile05. siječnja 2006. proizlazi da su stranke istim ugovorile stambeni kredit i kunskoj protuvrijednosti CHF 77.500,00 uz redovnu kamatnu stopu 4,39 %, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnoj stopi Kreditora, uz rok otplate 240 mjeseci u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važeće na dan dospijeća prema otplatnom planu.
18. Iz iskaza tužitelja, saslušanog u svojstvu parnične stranke, proizlazi da je svrha podizanja kredita bila u stambene svrhe za uređenje stambenog objekta u kojemu i živi u dijelu godine jer dio godine živi u [adresa]. Obratila se banci tuženika jer je već ranije bila njihov klijent. U banci su joj jedino ponudili kredit sa valutnom klauzulom u CHF jer nije udovoljavala uvjetima za podizanje kredita u kunama ili eurima. Kredit joj je prezentiran kao najbolji u to vrijeme za klijenta mlađe od 35 godina. O kreditu joj je bili poznato da se kamatna stopa neće puno mijenjati i da je švicarski franak jako stabilna valuta. U banci joj nisu ništa Posl-br. P-665/2023
posebno objašnjavali na temelju čega se može mijenjati kamatna stopa niti su joj pojašnjavali ekonomske rizike koji mogu nastupiti za nju u slučaju promjene švicarskog franka. Svakako ovakav kredit je za nju u to vrijeme bio jedini mogući. Njoj niti javni bilježnik nije pojašnjavao u vezi odredbi o kreditu, jedino je morala potpisati životno osiguranje koje plaća i sve ove godine. Na početku otplate kredita mjesečna rata je iznosila oko 2.500,00 kuna te je narasla preko 5.000,00 kuna. Kredit je uredno mjesečno otplaćivala po tim povećanim ratama uz pomoć svojih roditelja i otplaćivala sve do konverzije 2016.godine. Banka joj je ponudila konverziju ugovora o kreditu te je pristala na konverziju jer joj je to bilo bolje rješenje jer je euro bila stabilnija valuta. U konverziji nije bila utvrđena nikakva pretplata s osnove kredita niti joj je takvo što nuđeno od strane banke. Tako konvertirani kredit još uvijek otplaćuje do siječnja 2026. Rata joj je sada oko 380,00 EUR.
19. Već iz samog sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu, vremena njegova sklapanja te nesporne činjenice da je ugovoren uz valutnu klauzulu u CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja u ovom postupku temelji na istovjetnom činjeničnom i pravnom interesu kao i zahtjev koji je bio predmet postupka vođenog po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na ovdje tuženika. U navedenom je postupku pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ništetne u dijelu u kojem je promjena kamatne stope ugovorena isključivo odlukom banke, kao i u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane uz tečaj kune prema tečaju CHF, a da se o tim odredbama nije individualno pregovaralo, niti su korisnici kredita kao potrošači bili primjereno informirani o parametrima koji utječu na njihova prava i obveze.
20. Slijedom navedenoga, tužitelj je, sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku, ovlašten pozvati se na utvrđenja suda donesena u navedenom kolektivnom postupku.
21. U navedenom kolektivnom sporu, u kojem je tuženica bila stranka u ulozi tuženika, a koji se odnosio na ugovore o kreditu sklopljene u istom razdoblju kao i ovdje predmetni ugovor, uz ugovaranje valutne klauzule u CHF te pravo banke da jednostranom odlukom, bez ugovorom određenih jasnih i objektivnih parametara, mijenja kamatnu stopu tijekom otplate kredita, u bitnome je utvrđeno da su ništetne one odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo, osobito u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a sve zbog izostanka potpunog informiranja potrošača o parametrima bitnima za donošenje valjane i svjesne odluke. Takve su odredbe, prema utvrđenju suda u tom postupku, dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
22. Usporedbom tih utvrđenja s sadržajem predmetnog Ugovora o kreditu, u kojem je ugovoreno da tuženica može jednostrano određivati visinu kamatne stope, i to bez ugovorenog objektivnog kriterija, uz obvezu tužitelja da takvu odluku bezuvjetno prihvati, te uz činjenicu da je tužitelj tijekom otplate kredita, zbog jednostranog povećanja kamatne stope i porasta tečaja CHF, otplaćivao znatno uvećane anuitete, ovaj sud zaključuje da je tuženica, kao profesionalni trgovac, Posl-br. P-665/2023
tužitelju nametnula sporne ugovorne odredbe kao „jača” ugovorna strana. Na taj je način banka ugovorila pravo da cijenu svoje usluge mijenja po vlastitom nahođenju, bez obveze da promjenu veže uz objektivne razloge i bez mogućnosti potrošača da na to utječe, čime je tužitelj doveden u bitno nepovoljniji položaj.
23. Valja naglasiti da ugovor može predstavljati stvarni izraz volje ugovornih strana samo ako su njegove bitne odredbe jasno i nedvojbeno utvrđene, osobito one koje se odnose na način određivanja visine tražbine i kriterije njezine promjene. U predmetnom slučaju ti uvjeti nisu bili ispunjeni.
24. Tužitelj je, kao potrošač, bio svjestan osnovnih elemenata ugovora – iznosa kredita koji joj je isplaćen, visine kamatne stope, visine početne mjesečne rate i roka otplate – te je logično očekivao mogućnost manjih promjena uslijed promjene tečaja ili kamate. Međutim, sukladno načelima obveznog prava o ravnoteži činidbi te načelu savjesnosti i poštenja, legitimno je očekivanje potrošača da promjene tijekom trajanja ugovora neće dovesti do znatnog pogoršanja njegova položaja, odnosno do takvih promjena koje bi ugrozile mogućnost redovne otplate kredita. Tuženici je bilo, ili je moralo biti, poznato da preuzimanje takvih obveza od strane potrošača zahtijeva prethodno realno preispitivanje mogućnosti otplate, kao i da je kredit potrošaču bio prezentiran kao najpovoljniji, što je bio odlučujući razlog njegova prihvaćanja. Stoga sud ocjenjuje da je postupanje tuženice, koja tužitelja kao nestručnu osobu nije jasno i potpuno informirala o rizicima ugovora, te mu nije pojasnila da sporne ugovorne odredbe omogućuju neograničeno povećanje njezinih obveza, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj nije bio ničim zaštićen od znatnog umanjenja svoje imovine zbog takvih odredbi, dok je tuženica svoje potraživanje osigurala založnim pravom na nekretnini i zadržala mogućnost da jednostrano povećava cijenu kredita, odnosno obvezu potrošača .
25. Iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja proizlazi da se o konkretnim ugovornim odredbama nije individualno pregovaralo te da nije bio informiran o svim bitnim parametrima potrebnima za donošenje valjane odluke. Tužitelju nije bila predočena niti jedna informacija iz koje bi mogao razumjeti da se anuitet može znatno povećavati tijekom otplate, već mu je kredit bio prikazan bez pojašnjena parametara, iako je bio vezan uz valutu koja nije bila u primjeni u Republici Hrvatskoj niti je predstavljala valutu u kojoj je ostvarivao prihode. Kad se dovede u vezu da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu s povjerenjem u profesionalnost tuženice, a da banka pri tome nije upozorila tužitelja na rizik rasta anuiteta niti na nepostojanje gornje granice rasta cijene kredita, proizlazi da tužitelj nije bio valjano i potpuno informiran o bitnim parametrima otplate kredita. Uzevši u obzir i činjenicu da je tužiteljica nastupala kao fizička osoba i ugovor sklopljen s navedenom namjenom – stambeni kredit, za uređenje prostora, pa sud nalazi da je tužitelj je postupao kao potrošač.
26. Slijedom navedenoga, ocjena je ovog suda da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF, nepoštena u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/03).
Posl-br. P-665/2023
27. Obzirom na nepoštenje navedene odredbe ugovora o kreditu, odnosno ništetnost iste, tužitelj bi sukladno čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.,126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu: ZOO) imao pravo na vraćanje stečenog temeljem ništetne ugovorne odredbe.
28. Kako proizlazi iz tvrdnji stranaka te samog Dodatka ugovora o kreditu, nakon sklapanja osnovnog ugovora o kreditu koji sadrži predmetne ništetne odredbe ugovora, stranke su 19. studenog 2016. proveli postupak konverzije osnovnog ugovora o kreditu.
29. Čitanjem Dodatka br.1 Ugovora o kreditu od 13. siječnja 2016. utvrđeno je da je isti sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15), pri čemu se u Dodatku konstatira stanje preostale neotplaćene glavnice i kamate na dan dospijeća, te je utvrđeno da preostala glavnica na dan 30. rujna 2015., denomirane u kunama, s valutnom klauzulom u EUR iznosi 34.040,30 EUR, da nije utvrđena pretplata.. Sadržaj Dodatka jasno pokazuje da se time mijenja dio odredbi Osnovnog ugovora, odnosno glavnica je denominirana u eurima, otplata vezana za tečaj EUR-a u odnosu na kunu, a kamatna stopa jasno ugovorena, dok sve ostale odredbe ugovora ostaju neizmijenjene, uključujući i sredstva osiguranja kredita. Iz Dodatka je razvidno da su prijašnje uplate po kreditu uračunate u novi izračun glavnice, ali se niti jednom odredbom ne uređuje pitanje odricanja izvanugovornih potraživanja u vezi s uplatama tužitelja tijekom otplate kredita prije sklapanja Dodatka.
30. Vrhovni sud RH je u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potvrdio pravno shvaćanje da korisnik kredita sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru nije izgubio pravni interes za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi, dok je u oglednom postupku Gos 1/19 od 4. ožujka 2020. jasno navedeno da sporazum o konverziji sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15, u daljnjem testu ZID ZPK/15), ima pravne učinke i valjan je, iako se radi o ništetnim odredbama osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
31. U ovom postupku nije sporna valjanost Dodatka, koji ima pravne učinke na odnose stranaka po otplati kredita, budući da predstavlja osnovu za izračun svih budućih anuiteta. Sporno je u ovom postupku ima li tužitelj pravo na vraćanje stečenog uslijed preplata mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF i rasta kamatne, stope, razlike u glavnici, sve temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko je s tuženicom sklopio Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), a prilikom koje konverzije su sve ranije uplate tužitelja uzete u obzir pri izračunu buduće glavnice kredita na koju je tužitelj pristao tzv. konverzijom.
32. Valja naglasiti da je ZID ZPK/15 donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene u posebnom razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i obzirom da Posl-br. P-665/2023
je tečaj CHF izrazito jačao s vremenom te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope što je dovelo u izrazito težak položaj korisnike kredita i potrošača. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati korisnicima kredita u CHF odnosno u kunama vezano za tečaj CHF, isti položaj u odnosu na korisnike kredita u valuti EUR.
33. Na temelju odredbi čl. 19.b i čl. 19.c koji su dodani čl. 1. ZID ZPK/15 proizlazi da vjerovnik i dužnik uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR) s time da se razlika između više uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, kojom se ovisno o okolnostima slučaja postupa sukladno dodanoj odredbi čl. 19.c st. 5. ZID ZPK/15.
34. U odnosu na praksu Suda EU u određenim predmetima, valja ukazati na presudu Suda EU u predmetu C-567/20 od 5. svibnja 2022. donesenu u povodu zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske Unije koji je uputio Općinski građanski sud u Zagrebu, i gdje je Sud EU dao tumačenje o području primjene ratione temporis i ratione materiae Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima u podudarnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Tako je Sud EU odgovarajući na postavljeno pitanje izrazio pravno shvaćanje da čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima (odredbama) u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjene njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu, nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive
35. Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način, ugovoren među strankama, prestala je obveza tuženice (čl. 160. ZOO) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice. ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d i čl. 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju Ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još prije sklapanja Dodatka Ugovora proučiti njegove odredbe.
36. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su Posl-br. P-665/2023
ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15. Nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, radilo se o valjanom izboru koji je učinjen od strane korisnika kredita i potrošača i u skladu sa zakonom čija ustavnosti zakonitost nije dovedena u pitanje. Stoga nema nejednakosti tužitelja pred zakonom i sudovima jer na potrošače koji su konvertirali kredit primjenjuje se specijalni propis ZID ZPK/15 na temelju kojeg je konverzija kredita provedena i između stranaka zaključen Aneks ugovoru o kreditu koji izaziva pravne učinke.
37. Nasuprot tome, na potrošače koji nisu proveli konverziju svog kredita navedeni lex specialis nije moguće primijeniti i stoga se ne radi o usporedivoj pravnoj situaciji. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 19/22, 59/23 – dalje: ZZP/22), a i njegov prethodnik ZZP/14, na isti način definiraju svrhu i cilj zakona, koja se svodi (čl. 1.) na zaštitu osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja proizvoda i usluga na tržištu, i to: 1. pravo na zaštitu ekonomskih interesa potrošača
2. pravo na zaštitu od opasnosti za život, zdravlje i imovinu
3. pravo na pravnu zaštitu potrošača
4. pravo na informiranje i izobrazbu potrošača
5. pravo na udruživanje potrošača u svrhu zaštite njihovih interesa
6. pravo na predstavljanje potrošača i sudjelovanje predstavnika potrošača u radu tijela koja rješavaju pitanja od njihova interesa.
38. Dakle, kada se govori o zaštiti potrošača ta zaštita svoje domete može imati samo u okviru određenog tržišta, u ovom slučaju tržišta financijskih proizvoda i usluga (kredita) na području Republike Hrvatske. Notorno je da su banke na tržište plasirale proizvode kredite - s valutnim klauzulama, uglavnom vezanim na CHF ili EUR, ali su također plasirale kredite i u nacionalnoj valuti, kuni. Potrošač ima i pravo da ako proizvod koji je kupio ima nedostatke dobiti u zamjenu drugi proizvod, ili drugo odgovarajuće obeštećenje. Ako, i kada se potrošač odluči da umjesto proizvoda koji ima nedostatke koji mu nisu bili predočeni, za koje nije mogao znati, ako mu sve karakteristike proizvoda nisu bile poznate, a za što je odgovoran trgovac, dobije u zamjenu drugi proizvod koji nema sve mane i nedostatke, tada može dobiti samo jedan od onih proizvoda koji postoje na domaćem tržištu, a ne nekakav imaginarni nepostojeći proizvod koji se na tržištu ne nudi niti se ikada nudio.
39. Stoga, kako su se na tržištu nudili financijski proizvodi - krediti s valutnom klauzulom u EUR, kada je tužitelj kao potrošač izabrao da u zamjenu za proizvod s nedostatkom - kredit s valutnom klauzulom vezanom za CHF, primi drugi proizvod uz obvezu banke da izvrši obračune sukladno citiranim odredbama, time je tužitelj kao potrošač ostvario zaštitu koju mu citirani zakoni pružaju unutar uvjeta i ponude na domaćem tržištu jer se pravo na potrošača da mu se uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio Posl-br. P-665/2023
da nepoštenih odredbi nije bilo ne može ostvariti izvan uvjeta konkretnog tržišta
– u ovom slučaju financijskih usluga.
40. Zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno je povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s odredbom čl.49. st. 1. Ustava, temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, iz koncepta socijalne države (čl. 1. Ustava), koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud RH, odluka broj U-I-1694/2017 od 2. svibnja 2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda.
41. S obzirom na navedeno valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane tužitelja kao potrošača budući da je tužitelj kao potrošač i kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom je potrebno naglasiti da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.
42. Naime, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Na taj je način, zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15 (prema odredbi čl. 19.e ZID ZPK/15, potrošači snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19.c st. 1. toč. 1. ovoga Zakona, zatim iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada troškova iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ovoga Zakona te iznos kamata i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c st. 1. toč. 5. ovoga Zakona).
Posl-br. P-665/2023
43. Prema tome, a kakav pravni stav je izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Odluci broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026., neosnovano tužitelj potražuje glavnicu preplaćenih iznosa na temelju nepoštene i ništetne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF.
44. Međutim, drukčije je sa dijelom zahtjeva za isplatom zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i to za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu. Prema shvaćanju ovoga suda taj dio nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15 pa je u tom dijelu osnovan zahtjev tužitelja na temelju općeg propisa iz čl. 1111. i čl. 1115. ZOO.
45. Tužitelju pripadaju od dana sklapanja Ugovora o kreditu pa do dana prestanka obveze izvršenom konverzijom kredita zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, što znači na sve one iznose koje je tužitelj plaćao više od početnog tečaja. Tužitelju pripadaju te zatezne kamate u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene Aneksom Ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15 (točka 25. odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026.).
46. Jedine odredbe Ugovora o kreditu koje su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora do sklapanja Dodatka ugovora bile jasno određene, razumljive i neposredno primjenjive, odnose se na kamatnu stopu od 4,39 % godišnje, kao jedinu jasno ugovorenu cijenu zajma, te na iznos glavnice isplaćen tužitelju prilikom ugovaranja kredita, obračunat prema tečaju CHF na dan isplate. Radi se o parametrima koji su tužitelju, kao potrošaču, bili poznati i u potpunosti objašnjeni, što omogućuje utvrđenje stvarnog iznosa temeljnog duga.
47. Sukladno odredbama čl. 323. i 324. ZOO-a, a u vezi s načelom povrata onoga što je primljeno bez valjane pravne osnove, sud je naložio sudskoj vještakinji da za razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu do sklapanja Dodatka izračuna iznos anuiteta kredita, uz primjenu početno ugovorene kamatne stope i tečaja CHF prema kunskoj protuvrijednosti na dan isplate kredita, pri čemu se uzima u obzir jedino ono što je bilo jasno određeno i ugovoreno između stranaka.
48. U nalazu i mišljenju od 18. ožujka 2026. godine vještakinja je navela da je razlika anuiteta u odnosu na uplate tužitelja po istom kreditu do sklapanja aneksa iznosi 7.367,49 EUR, pretplata priznata u konverziji 2.750,98 eura, zatezna kamata do konverzije 2.396,84 eura.
49. Po provedenom vještačenju tužitelj nije imao primjedbi već je obrazložio svoje potraživanje te naveo da razlika anuiteta između obračuna u odnosu na uplate tužitelja po kreditu u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu do sklapanja aneksa ugovora o kreditu (razlika nastala uslijed ništetne odredbe ugovora o valuti u CHF), iznosi 7.013,35 eura sa zateznim kamatama od 16. siječnja 2016. godine pa do isplate.
50.
Posl-br. P-665/2023
50. U skladu sa čl. 31. st. 2. ZOO na iznos neisplaćenih (zateznih) kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu a koje su zatražene na ročištu od 14. srpnja 2026. godine.
51. Slijedom svega navedenog valjalo je tužitelju priznati iznos od 2.396,84 EUR sa zateznim kamata od 14. srpnja 2026. godine pa do isplate (toč. II) dok je valjalo odbiti tužbeni zahtjev za iznos 7.013,35 EUR, sa zateznim kamatama od 16. siječnja 2016. godine pa do isplate (točka III. izreke ).
52. Nije osnovan tuženikov prigovor radi prebijanja od 2.750,98 eura s osnove utvrđenje preplate u konverziji.
Vještakinja je utvrdila da je iznos preplate 2.750,98 eura. Međutim, p replata utvrđena konverzijom predstavlja posljedicu obračuna koji je već proveden, pa tuženik ne može istu ekonomsku posljedicu ponovno koristiti kao osnovu za umanjenje tužiteljeve tražbine jer bi njezino ponovno uračunavanje značilo dvostruko uračunavanje istog iznos.
53. O troškovima postupka odlučeno je sukladno odredbi članka 154. st.4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022, 114/2022, 155/2023 u daljnjem tekstu: ZPP) u svezi s člankom 155. ZPP -a i prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. Tužitelj je uspio s osnovom 100%, a visinom 37 %(137: 2=68,5%),tuženik s osnovom = 0% ,a s visinom 67 %,(67:2= 31,50%) =37 %), pa je tužitelj u konačnici uspio u omjeru 68,5%- 31,50% =37 %.
54. Stranke su djelomično uspjele na način da je tužitelj uspio s osnovom u potpunosti, i sa zahtjevom u odnosu na visinu od 37 %. Kada bi sud primijenio čl. 154. st. 2. ZPP (rukovodeći se visinom novčanog zahtjeva) tužitelj bi trebao naknaditi tuženici razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužitelj zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženica u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unosila nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosio i one koje bi morao platiti tuženici bili bi daleko veći iznosa koji mu je dosuđen zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđeni iznos kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske,, J protiv Hrvatske koji se u sporovima u kojima stranka nije država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). O predmetima u kojima je sporno pravo za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su konvertirani u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo Posl-br. P-665/2023
te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, postojala je neujednačena praksa i VSRH koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev 1096/2022 od 8.11.2022. i Rev 586/2019 od 21.12.2022.), a koja je u konačnici razjašnjena nakon zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu. U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može dovesti do zaključka da je tužba u konkretnom slučaju bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužitelju da naknadi troškove postupka tuženici predstavljalo bi miješanje u pravo na mirno uživanje imovine koja mu je dosuđena u ovom postupku.
55. Zbog navedenog, u odnosu na odluku o troškovima postupka koji se sastoje u zastupanju po punomoćniku odvjetniku sud je odlučio da svaka strana snosi svoje troškove (toč. IV) dok je u odnosu na materijalni trošak koji se sastoji od troška vještačenja u ukupnom iznosu 500,00 EUR valjalo je priznati tužitelju u cijelosti jer je isti trošak bio nužan radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, a imajući na umu da je osnovana osnova u cijelosti. Tužitelju je priznat trošak za sudsku pristojbu za tužbu 126,56 eura koju je i platio, ukupno 626,56 eura. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u točki V.izreke.
56. Zatezne kamate na materijalni trošak teku od presuđenja do isplate sukladno čl.151. st.3. ZOO-a.
U Dubrovniku 04. rujna 2026.
Sutkinja
Petronela Jakobušić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
- pun. tužitelja
- pun. tuženika
