Republika Hrvatska

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

21 000 Split

Poslovni broj: Pn-4/2026-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji Ivani Jukić, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, A. Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623, kojega zastupa punomoćnica po zaposlenju TC, dipl. iur., protiv tuženika Euroherc osiguranja d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojega zastupa punomoćnik Rinaldo Mešin, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri, Pisarnica Split, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 8. srpnja 2026., u nazočnosti GC, dipl. iur., punomoćnice po zaposlenju tužitelja i punomoćnika tuženika Rinalda Mešina, na ročištu za objavu presude, dana 4. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 8.522,65 kn / 1.131,15 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 24. srpnja 2021. god pa do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. god. određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj ovom sudu dana 27. srpnja 2021. navodi se kako je rješenjem tužitelja, i to Područne službe u Splitu, Klasa: 141-02/17-01/03141511277, Urbroj: 341-18-05/3-17-049824 od **.**.2017., MC priznato pravo na invalidsku mirovinu radi potpunog gubitka radne sposobnosti koje da je nastalo zbog bolesti 80% i ozljede izvan rada 20%. Rješenjem Područne službe u Splitu, Klasa: 141- 02/18-01/03141511277, Urbroj: 341-18-05/3-18-001906 od 24. siječnja 2018. da je određeno da korisnici pravo na isplatu mirovine pripada počevši od 6. listopada 2017. te je određena svota mirovine koja joj pripada. Pravo na invalidsku mirovinu da je korisnici MC priznato temeljem nalaza i mišljenja osiguranika Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom od 9. listopada 2017., da je isto rješenje potvrđeno mišljenjem vještaka revizora Ministarstva rada i mirovinskog sustava od 23. listopada 2017. Citiranim nalazima i mišljenjima da je utvrđeno kako je do djelomičnog gubitka radne sposobnosti došlo uslijed bolesti 80% i ozljede izvan rada 20%, pri čemu da je ozljeda izvan rada nastala kao posljedica prometne nesreće od 11/2012. godine. Prometna nesreća u kojoj je ozljede zadobila MC da se dogodila 28. studenoga 2012. te da je o okolnostima iste sastavljen Zapisnik o očevidu MUP, PU Splitsko-dalmatinska PP Trogir, broj 511-12-33-KU- 335/2012. Predmetnu nesreću da je skrivio SC te da je isti pravomoćno proglašen krivim zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće. Teretno vozilo reg. oznake [registarska oznaka] kojim je SC upravljao u trenutku izazivanja prometne nesreće da je bilo osigurano kod tuženika, policom automobilske odgovornosti broj 08100471031. Isplatama invalidske mirovine korisnici MC , da tužitelj trpi štetu i to u razdoblju od 1.srpnja 2018. do 30. lipnja 2021. u iznosu od 8.522,65 kn, koji iznos da predstavlja 20% ukupno isplaćenih svota mirovine za navedeno razdoblje. Tužitelj da je dana 6. srpnja 2021. uputio prijedlog za naknadu štete mirnim putem koju je tuženik zaprimio dana 8. srpnja 2021., međutim, istom u predloženom roku nije udovoljio. Odgovornost tuženika za naknadu štete da se temelji na članku 164. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“; broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16.; dalje: ZOMO), a da je visina određena na temelju članka 161. st. 1. ZOMO. Slijedom navedenoga, tužitelj predlaže sudu donošenje presude kojom će naložiti tuženiku da mu isplati iznos od 8.522,65 kn sa zateznim kamatama tekućima od 24. srpnja 2021. do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u bitnome navodi kako se u cijelosti protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, izuzev onih činjenica koje će priznati u odgovoru na tužbu. Ne spori činjenicu da je osiguranica tuženika MC zadobila ozljede u prometnoj nezgodi od 28. studenoga 2012., da je istu skrivio vozač vozila reg. oznake i broja [registarska oznaka], te da je navedeno vozilo na dan predmetne nezgode bilo osigurano kod tuženika važećom Policom osiguranja od automobilske odgovornosti broj 08100471031. Navodi kako je tužbeni zahtjev neosnovan jer naknada štete koju tužitelj potražuje od tuženika nije dio osigurateljnog pokrića po Polici osiguranja od automobilske odgovornosti, dosljedno čemu ne može postojati obveza tuženika isplatiti mu utuženi iznos. Nadalje ističe kako tužitelj nije dokazao uzročnu vezu umirovljenja i nastanka tjelesnog oštećenja, time ni isplatu mirovine i naknada po osnovi tjelesnog oštećenja, sa predmetnom nezgodom, koju tuženik osporava te da tužitelj nije odgovarajućim dokazima dokazao samu činjenicu plaćanja utuženih iznosa, time ni trpljenja štete, koju činjenicu da tuženik osporava. Navodi kako je tužbeni zahtjev po osnovi naknade štete zbog isplaćenih mirovina u zastari. Ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske nizom svojih odluka, iskazao pravno shvaćanje da se na ovakva potraživanja primjenjuju odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Dakle, da tuženik Euroherc osiguranje d.d. u ovom postupku postoji i baš se od njega potražuje utužena naknada štete u vidu plaćene mirovine i naknade za tjelesno oštećenje, upravo na osnovi činjenice da je vozilo kojeg tužba označava štetnikom u vrijeme nezgode bilo od automobilske odgovornosti osigurano kod tuženika važećom Policom osiguranja. Da nema te Police, odnosno sklopljenog ugovora o osiguranju po odgovarajućoj Polici kod tuženika, ne bi bilo ni tuženika u ovom predmetu. Stoga da se i obveze tuženika, kao društva za osiguranje, prema tužitelju, kao zavodu koje obavlja poslove mirovinskog osiguranja, moraju sagledati isključivo kroz materijalno- pravne propise kojima je definiran opseg obveze ovog tuženika (društva za osiguranje) po osnovi polica osiguranja od automobilske odgovornosti, pa tako i opseg obveza prema tužitelju (kao zavodu koji obavlja mirovinskog osiguranja). Obveze društva za osiguranje (tuženika) prema zavodima koji obavljaju poslove mirovinskog osiguranja (tužitelju) po osnovi obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti da su propisane odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 – ZOOP), pa da je stoga o osnovanosti i visini ovakvog potraživanja tužitelja baš prema tuženiku za odlučiti isključivo primjenom odredaba ZOOP-a. Zaključno, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz obvezu tužitelja naknaditi tuženiku parnični trošak.

3. Podneskom od 23. rujna 2021. tužitelj ističe kako ima izvorno pravo na naknadu štete prema članku 164. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ ,broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16.; dalje: ZOMO), slijedom čega da, suprotno navodima tuženika, postoji njegova obveza isplatiti utuženi iznos. Navodi kako je uzročno-posljedična veza dokazana nalazom i mišljenjem Zavoda za vještačenja i profesionalnu rehabilitaciju odnosno rješenjem tužitelja donesenim na temelju vještačenja. Nadalje, ističe kako je dokazao činjenicu isplate utuženih iznosa time što je uz tužbu dostavio izračun ovlaštenog aktuara koji da predstavlja javnu ispravu. Osporava da bi se u konkretnom slučaju primjenjivale odredbe ZOOP-a, jer da je u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo pravno shvaćanje da je mjerodavan Zakon koji je na snazi u trenutku nastanka štete (trenutak isplate mirovine) pa da je Zakon o obveznom osiguranju u prometu , kao kasniji Zakon derogirao ZOMO u tim predmetima. Dakle, suprotno navodima tuženika, tužitelj smatra da se kao mjerodavno materijalno pravo treba primijeniti ZOMO, budući da je zahtjev tužitelja originarni zahtjev po osnovi specijalnog Zakona o mirovinskom osiguranju, obzirom da je riječ o šteti koju tužitelj trpi uslijed isplate invalidske mirovine zbog ozljede iz predmetnog štetnog događaja u omjeru od 20% u odnosu na bolest koja je uzrok djelomičnog gubitka radne sposobnosti, u omjeru od 80%.

4. Ovaj prvostupanjski sud je dana 1. srpnja 2024. u ovoj pravnoj stvari donio presudu poslovni broj Pn-339/2021-13 kojom je odbio tužbeni zahtjev, kao neosnovan. Pri tome je ovaj sud smatrao da se u konkretnoj stvari kao mjerodavno materijalno pravo primjenjuju odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj: 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14, 155/23.; dalje: ZOOP), točnije članak 27., koji uređuje "subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja". Obzirom na navedeno, da bi u konkretnom slučaju, tuženik bio u obvezi naknaditi tužitelju, kao zavodu koji obavlja poslove mirovinskog osiguranja, stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, pri čemu se stvarnom štetom iz citirane odredbe, smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi prema propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe (u konkretnom slučaju osiguranice MC).

4.2. Nadalje je ovaj prvostupanjski sud smatrao da je, u smislu članka 7. i članka 219. ZPP, na tužitelju teret dokaza visine potraživanja, odnosno visine razmjernog iznosa mirovine iz članka 27. st. 3. ZOOP, i to izvođenjem dokaza financijskim vještačenjem kojim bi se utvrdio iznos razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja za osiguranicu MC i invalidske mirovine koja bi istoj bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a sve u cilju utvrđivanja visine naknade štete koja bi tužitelju pripadala primjenom članka 27. st. 3. ZOOP. Kako tužitelj nije tijekom postupka predlagao izvođenje toga dokaza, to je ovaj sud smatrao da nije ni dokazao visinu tužbenog zahtjeva, radi čega je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

5. Po izjavljenoj žalbi tužitelja, Županijski sud u Splitu je rješenjem broj Gž-2491/2024- 3 od 15. prosinca 2025., ukinuo citiranu prvostupanjsku presudu, uz uputu da je točno kako se u konkretnoj stvari kao mjerodavno materijalno pravo primjenjuje odredba članka 27. ZOOP, a ne odredbe članka 160. i 163. ZOMO, međutim da je pogrešno shvaćanje prvostupanjskog suda da bi na tužitelju bio teret dokaza utvrđenja postojanja eventualne razlike i njene visine između isplaćene invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO (tužitelja) i mirovine koja bi osiguraniku bila utvrđena i isplaćena u slučaju povrede na radu. Pri tome se drugostupanjski sud pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-1055/2021-2 od 5. ožujka 2024., kojim je reafirmirano istovjetno pravno shvaćanje iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-4176/2019-2 od 10. listopada 2023.

6. Radi utvrđenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica, sud je izveo dokaz pregledom i čitanjem isprava i dokumentacije koja je priložena u spis, i to: rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Splitu Klasa: 141- 02/17-01703141511277, Urbroj: 341-18-05/3-17-049824 od 16. studenoga 2017., rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Splitu

Klasa:141-02/18-01/03141511277, Urbroj: 341-18-05/3-18-001906 od 24. siječnja 2018., nalaza i mišljenja o radnoj sposobnosti osiguranika MC **.**.2017., mišljenja Ministarstva rada i mirovinskog sustava, Samostalni sektor za reviziju i nadzor medicinskog vještačenja, Klasa: 140-01/17-02/3759, Urbroj: 524-07-17-2 od 23. listopada 2017 za osiguranika MC, Zapisnika o očevidu MUP, PU Splitsko- dalmatinska, PP Trogir od 28. studenoga 2012., dopisa – prijedloga za naknadu štete mirnim putem, koji je tužitelj uputio tuženiku dana 6. srpnja 2021., pregledom dopisa tuženika koji je upućen tuženiku dana 22. siječnja 2021., pregledom doznačenih mirovinskih primanja za osiguranika MC.

7. Punomoćnik tuženika je popisao parnični trošak.

8. U konkretnom slučaju, a obzirom na vrijednost predmeta spora, tužbenog zahtjeva na isplatu iznosa od 1.131,15 EUR, sukladno članku 460. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. 155/23., 146/25.; dalje: ZPP), radi se o sporu male vrijednosti.

9. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka, u skladu s člankom 8. ZPP, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

10. Predmet spora u ovoj fazi postupka predstavlja zahtjev tužitelja, kao zavoda koji obavlja poslove mirovinskog osiguranja, spram tuženika, kao društva za osiguranje, za naknadom štete u ukupnom iznosu od 8.522,65 kn/1.131,15 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama, koji iznos predstavlja dio svote invalidske mirovine koju da je tužitelj isplatio svojoj osiguranici MC, u vremenskom razdoblju od 1. srpnja 2018. do 30. lipnja 2021.

11. Pri tome, cijeneći sadržaj drugostupanjske odluke, u ovoj fazi postupka među strankama ne bi trebalo biti sporno da se u konkretnom slučaju kao mjerodavno materijalno pravo primjenjuju odredbe ZOOP.

12. Člankom 377. st. 2. ZPP, propisano je da je prvostupanjski sud dužan izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud u svom rješenju.

13. U ponovljenom postupku stranke su ustrajale u dosadašnjim navodima, time da je tuženik dodatno naveo kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske nakon donošenja odluke iz 2023., na koju se u ukidnom rješenju pozvao drugostupanjski sud, u odluci broj Rev-612/2023 od 24. travnja 2024., kojim da je reafirmirao stav kako u pogledu primjene mjerodavnog prava, tako i u pogledu tereta dokaza, a koje pravno shvaćanje da je stav i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, drugostupanjskih sudova te Županijskog suda u Splitu, radi čega da je stav iz ukidne odluke nepravilan. Dodatno, da iz ukidne odluke proizlazi i da tužitelj nema pravo na naknadu štete na način i prema visini kako je to traženo tužbom, već da bi u slučaju dokaza osnovanosti mogao potraživati 20 % razmjernog iznosa mirovine koja bi se utvrdila, ukoliko bi se radilo o invalidskoj mirovini utvrđenoj temeljem ozljede na radu.

14 . Slijedi zaključak da u ponovljenom postupku, nakon ukidne odluke, ni jedna ni druga stranka nisu predlagali izvođenje dokaza financijsko – knjigovodstvenim vještačenjem na okolnost visine tužbenog traženja primjenom odredbi ZOOP, koji je u ovoj pravnoj stvari za primijeniti kao mjerodavno materijalno pravo, već su predlagali zaključenje raspravljanja.

15. Odredbom članka 27. ZOOP, propisano je da je Društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (st. 1.); stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st. 2.); razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3.).

16. Pravilo o teretu dokazivanja sadržano je u odredbama članka 221. a ZPP, a u skladu s tim zakonskim odredbama sud će, ako na temelju izvedenih dokaza (članak 8. ZPP), ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja.

17. S tim u svezi, potrebno je ukazati da su stranke u postupku dužne iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelje svoje zahtjeve ili kojima pobijaju navode i dokaze protivnika, kako to propisuju odredbe članka 219. stavka 1. ZPP.

18. Dakle, prema citiranim procesnim odredbama, svaka stranka je dužna dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev pa je tako tužitelj, u ovom slučaju, bio dužan dokazati štetu, što uključuje i njezinu visinu, dok je tuženik koji tvrdi da visina štete ne odgovara stvarnoj šteti i novčanim iznosima navedenim u zahtjevu i obračunu tužitelja, bio dužan to dokazati.

19. Glede navedenog pravnog pitanja o teretu dokazivanja, upravo je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1055/2021-2 od 5. ožujka 2024., kojom je reafirmirano pravno shvaćanje sadržano u odluci poslovni broj Rev- 4176/2019- 2 od 10. listopada 2023., zauzeto pravno shvaćanje da, kada tuženik (društvo za osiguranje) prigovori da je tužiteljev osiguranik ostvario pravo na starosnu imovinu, odnosno, kada prigovori visini štete, teret dokaza da je visina starosne mirovine koju bi Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje po redovnom tijeku stvari bio dužan isplaćivati da nije bilo štetnog događaja, jednaka ili manja od visine tužbenog zahtjeva, upravo je na tuženiku koji je stranka čiji uspjeh u parnici ovisi od dokazivanja te činjenice i jer on snosi štetne posljedice neuspjeha ako se njegova činjenična pretpostavka ne utvrdi kao činjenica u postupku do određenog stupnja izvjesnosti, a koji je u dokaz svojih tvrdnji i predlagao na tu okolnost provođenje financijskog vještačenja.

20. Primjenjujući izneseno pravno shvaćanje na činjenični supstrat u konkretnom predmetu, mišljenje je ovog prvostupanjskog suda da je upravo na tuženiku, koji je osporio visinu tužbenog zahtjeva iz tužiteljevog obračuna, u smislu članka 7. i članka 219. ZPP, bio teret dokaza utvrđenja postojanja eventualne razlike i njene visine između isplaćene invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO (tužitelja) i mirovine koja bi osiguraniku bila utvrđena i isplaćena u slučaju povrede na radu.

21. Kako tuženik, na kojemu je teret dokaza, tijekom postupka nije predložio izvođenje dokaza financijsko – knjigovodstvenim vještačenjem, to tuženik nije, u smislu članka 7. i članka 219. ZPP, dokazao navode da obračun sačinjen po tužitelju ne predstavlja pravilan obračun potraživanja tužitelja.

22. Stoga je valjalo u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev i naložiti tuženiku da isplati tužitelju iznos od 8.522,65 kn/1.131,15 EUR, sa zateznim kamatama koje teku od 24. srpnja 2021. god, kao dana dospijeća, pa do isplate, po stopi propisanoj člankom 29. ZOO.

23. Odluka o troškovima parničnog postupka je izostala, budući ga tužitelj nije ni zatražio .

U Splitu 4. rujna 2026.

Sutkinja:

Ivana Jukić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud Republike Hrvatske. Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA:

- tužitelju

- tuženiku po punomoćniku

- u spis