REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-2531/2025-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji Petri Hertelendi Lovrić, u pravnoj stvari tužitelja NM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Boženko Lozo, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Lozo & Partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebački električni tramvaj d.o.o., Zagreb, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, kojeg zastupa punomoćnica TM, dipl. iur., Su-198/2023, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 31. kolovoza 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, 4. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKI ELEKTRIČNI TRAMVAJ d.o.o. isplatiti tužitelju NM ukupan iznos od 524,27 EUR bruto zajedno sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 19.24 EUR od 11. veljače 2025.g.

- na iznos od 40,61 EUR od 11. ožujka 2025.g.

- na iznos od 38,35 EUR od 11. travnja 2025.g.

- na iznos od 56,81 EUR od 11. svibnja 2025.g.

- na iznos od 57,38 EUR od 11. lipnja 2025.g.

- na iznos od 45,64 EUR od 11. srpnja 2025.g.

- na iznos od 29,99 EUR od 11. kolovoza 2025.g.

- na iznos od 28,37 EUR od 11. rujna 2025.g.

- na iznos od 34,78 EUR od 11. listopada 2025.g.

- na iznos od 29,99 EUR od 11. studenog 2025.g.

- na iznos od 26,08 EUR od 11. prosinca 2025.g.

- na iznos od 29,99 EUR od 11. siječnja 2026.g.

- na iznos od 29,92 EUR od 11. veljače 2026.g.

- na iznos od 27,20 EUR od 11. ožujka 2026.g.

- na iznos od 29,92 EUR od 11. travnja 2026.g.

do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto dodatku na plaću, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKI ELEKTRIČNI TRAMVAJ d.o.o. da tužitelju NM naknadi troškove postupka od 750,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 4. rujna 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se odbija zahtjev za naknadu parničnog troška za preostali iznos preko dosuđenog.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kod tuženika zaposlen od 2016., a od 1. srpnja 2023. radi na radnom mjestu „Skladištar“ u Skladištu Dubrava. Krajem 2024. tuženik ga je, zajedno s drugim radnicima, o svom trošku i tijekom radnog vremena uputio na osposobljavanje za upravljanje viličarom, nakon čega je u siječnju 2025. stekao odgovarajuće uvjerenje te je, prema uputama nadređenih, počeo koristiti viličar pri obavljanju svojih poslova. Tvrdi da mu tuženik unatoč tome ne isplaćuje dodatak od 4 % osnovne plaće, koji je Kolektivnim ugovorom i Katalogom radnih mjesta predviđen za pojedina radna mjesta koja uključuju upravljanje viličarom. Poziva se i na internu e-mail komunikaciju iz koje proizlazi da je popis osposobljenih radnika trebalo dostaviti kadrovskoj službi radi ostvarivanja dodatka na plaću. Navodi da je tuženik pojedinim radnicima koji također rukuju viličarom od lipnja 2025. omogućio isplatu dodatka sklapanjem ugovora za radna mjesta „operatera“, iako se poslovi koje stvarno obavljaju nisu promijenili. Smatra da mu dodatak pripada prema stvarno obavljenom radu i načelu jednake plaće za jednak rad odnosno rad jednake vrijednosti. Budući da je tuženik odbio njegov prethodni zahtjev za isplatu dodatka, tužitelj potražuje razliku plaće od veljače 2025., u iznosima preciziranim podneskom od 6. srpnja 2026., sa zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev po osnovi i visini. Navodi da tužitelj temeljem ugovora o radu od 9. travnja 2024. radi na radnom mjestu „Skladištar“, s koeficijentom složenosti poslova 2,50, za koje prema II. Izmjeni Dodatka Kolektivnom ugovoru i Katalogu radnih mjesta nije predviđen dodatak za otežane odnosno posebne uvjete rada. Smatra da je tužitelju plaću pravilno obračunavao i isplaćivao sukladno ugovoru o radu i Kolektivnom ugovoru te se u tom smislu poziva na čl. 90. Zakona o radu i sudsku praksu. Ističe da dodatak od 4 % za upravljanje viličarom odnosno elektrokolicima nije propisan svim radnicima koji njima faktično rukuju, već samo za određena radna mjesta za koja je to utvrđeno kao uvjet radnog mjesta, među kojima je „Skladištar operater“, dok tužitelj radi na radnom mjestu „Skladištar“. Stoga smatra da tužitelj neosnovano zahtijeva primjenu pojedinog elementa plaće propisanog za drugo radno mjesto. Navodi i da nijedan radnik zaposlen na radnom mjestu „Skladištar“ ne prima predmetni dodatak, pa osporava tvrdnju o povredi načela jednake plaće za jednak rad odnosno rad jednake vrijednosti. Osporava značaj e-mail komunikacije na koju se tužitelj poziva, navodeći da je riječ o internoj komunikaciji osoba nenadležnih za određivanje prava na plaću, te osporava tvrdnju da je tužitelju isplata dodatka bila obećana. Nadalje osporava usporedbu s radnicima zaposlenima na radnim mjestima „Bravar operater servisa“ i „Električar servisa operater“, jer se radi o drugim radnim mjestima s drukčijim opisom poslova za koja je predmetni dodatak izričito propisan. Osporava i visinu zahtjeva te predlaže tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti kao neosnovan.

3. Tijekom postupka sud je proveo dokaz uvidom u dokumentaciju koju su stranke dostavile u spis, te je saslušao svjedoka CM i tužitelja.

4. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće s osnove dodatka od 4 % osnovne plaće za upravljanje i rukovanje viličarom, za utuženo razdoblje, sa zateznim kamatama.

6. Među strankama nije sporno da je tužitelj zaposlen kod tuženika na radnom mjestu „Skladištar“, da je po nalogu i o trošku tuženika osposobljen za upravljanje i rukovanje viličarom te da nakon osposobljavanja u okviru svojih radnih zadataka prema potrebi rukuje viličarom. Također nije sporno da mu tuženik za utuženo razdoblje nije isplaćivao dodatak od 4 % osnovne plaće te da je takav dodatak prema Katalogu radnih mjesta predviđen za određena radna mjesta, među ostalim za radno mjesto „Skladištar operater“, ali ne i za radno mjesto „Skladištar“.

7. Među strankama je sporno pripada li tužitelju, unatoč tome što je zaposlen na radnom mjestu „Skladištar“, dodatak od 4 % osnovne plaće zbog činjenice da faktično obavlja poslove upravljanja i rukovanja viličarom, odnosno je li za ostvarivanje tog dodatka odlučno stvarno obavljanje takvih poslova ili činjenica da je dodatak Kolektivnim ugovorom i Katalogom radnih mjesta vezan uz određeno radno mjesto. Posljedično je među strankama sporna osnovanost tužbenog zahtjeva, dok nakon dostavljenog obračuna tuženika i preciziranja tužbenog zahtjeva njegova visina više nije bila sporna.

8. Svjedok CM iskazao je da je kod tuženika zaposlen od 2021., najprije kao skladištar, a od svibnja 2025. kao glavni skladištar. Naveo je da su on i tužitelj, koji radi kao skladištar, u siječnju 2025. završili osposobljavanje i položili ispit za upravljanje viličarom te da u okviru svojih poslova rukuju viličarom, pri čemu te poslove obavljaju samo skladištari koji su za to osposobljeni. Tuženik im za rukovanje viličarom ne isplaćuje dodatak na plaću, iako im je, prema iskazu svjedoka, neposredni rukovoditelj prilikom upućivanja na osposobljavanje rekao da će im se takav dodatak isplaćivati. Zbog neisplate dodatka radnici su se putem sindikata obratili tuženiku, a svjedok je po istoj osnovi pokrenuo i sudski postupak.

9. Tužitelj je iskazao da je kod tuženika zaposlen od 2016., a od 2023. radi kao skladištar. U siječnju 2025., zajedno s još dvadesetak radnika, završio je osposobljavanje i položio ispit za upravljanje viličarom te od tada u okviru svojih poslova rukuje viličarom, ali mu tuženik za to ne isplaćuje dodatak na plaću. Naveo je i da je od kolege čuo da je pojedinim radnicima, nakon njihova prigovora i zauzimanja poslovođe, predmetni dodatak priznat.

10. Sud je iskaze tužitelja i svjedoka CM prihvatio kao vjerodostojne u dijelu u kojem su suglasno i neposredno iskazivali o osposobljavanju za rukovanje viličarom te činjenici da nakon položenog ispita u okviru poslova skladištara faktično rukuju viličarom, jer su njihovi iskazi međusobno podudarni i potvrđeni ostalim provedenim dokazima.

Navodu svjedoka da im je neposredni rukovoditelj obećao isplatu dodatka sud nije dao odlučan značaj, budući da eventualno takvo obećanje samo po sebi ne predstavlja pravnu osnovu za ostvarivanje prava na dodatak na plaću. Jednako tako, sud nije prihvatio kao dokazanu tvrdnju tužitelja da je pojedinim drugim radnicima predmetni dodatak priznat nakon njihova prigovora, jer tužitelj o tome nema neposrednih saznanja, već je navedeno čuo od drugog radnika.

11. Na temelju provedenih dokaza sud je utvrdio da je tužitelj u siječnju 2025., po nalogu i o trošku tuženika, osposobljen za upravljanje i rukovanje viličarom te da od tada, u okviru obavljanja poslova radnog mjesta „Skladištar“, prema potrebi faktično rukuje viličarom. Za navedeni rad tuženik mu ne isplaćuje dodatak na plaću od 4 %.

12. Prema čl. 75. Kolektivnog ugovora osnovna plaća radnika uvećava se za teže uvjete rada, dok je II. Izmjenom Dodatka Kolektivnom ugovoru i Katalogom radnih mjesta za pojedina radna mjesta koja uključuju upravljanje viličarom odnosno elektrokolicima predviđen dodatak od 4 % osnovne plaće.

13. Nije osnovan navod tuženika da tužitelju predmetni dodatak ne pripada već samim time što je zaposlen na radnom mjestu „Skladištar“, za koje u Katalogu radnih mjesta dodatak nije izrijekom propisan. Za odluku o osnovanosti zahtjeva nije odlučan isključivo formalni naziv radnog mjesta, već poslovi koje radnik po nalogu poslodavca stvarno obavlja i uvjeti pod kojima ih obavlja.

14. U konkretnom slučaju upravo je tuženik tužitelja uputio na posebno osposobljavanje za rukovanje viličarom, snosio troškove osposobljavanja te mu nakon položenog ispita povjerio obavljanje tih poslova. Stoga činjenica da je tuženik u svojim aktima upravljanje viličarom kao poseban uvjet rada vezao samo uz pojedina radna mjesta ne može sama po sebi biti razlog da se tužitelju taj rad ne vrednuje, iako ga po nalogu tuženika stvarno obavlja. Dakle, nije riječ o poslovima koje je tužitelj samoinicijativno obavljao izvan poslova svog radnog mjesta, već o poslovima za koje ga je sam tuženik posebno osposobio i čije mu je obavljanje potom naložio.

15. Pri tome sud ne utvrđuje da tužitelj obavlja sve poslove radnog mjesta „Skladištar operater“, niti tužitelj po toj osnovi potražuje koeficijent ili druga prava tog radnog mjesta. Odlučno je da tužitelj stvarno obavlja upravo onaj posao - upravljanje i rukovanje viličarom za koji je tuženik predvidio posebno vrednovanje u visini od 4 % osnovne plaće.

16. Činjenica da je dodatak u Katalogu vezan uz pojedina radna mjesta ne mijenja zaključak suda, jer je kao razlog posebnog vrednovanja tih radnih mjesta izrijekom određen upravo uvjet upravljanja viličarom odnosno elektrokolicima. Stoga se radi o dodatku vezanom uz konkretan uvjet u kojem se rad obavlja, a ne o dodatku koji bi proizlazio iz samog naziva radnog mjesta.

17. Stoga nije osnovan ni navod tuženika da tužitelj nedopušteno kombinira pojedine elemente plaće različitih radnih mjesta. Tužitelj ne zahtijeva plaću radnog mjesta „Skladištar operater“, već dodatak za konkretan posao koji stvarno obavlja i za čije ga je obavljanje sam tuženik prethodno posebno osposobio.

18. Potpisivanje ugovora za određeno radno mjesto ne znači da se radnik odrekao prava na odgovarajuće vrednovanje poslova koje po nalogu poslodavca stvarno obavlja, osobito kada je za njihovo obavljanje potrebno posebno osposobljavanje.

19. Sud e-mail komunikaciji nije dao odlučan značaj za utvrđenje prava tužitelja na dodatak, budući da se to pravo ocjenjuje prema mjerodavnim aktima tuženika i poslovima koje je tužitelj stvarno obavljao. Navedena komunikacija, međutim, dodatno potvrđuje da je upravo tuženik organizirao osposobljavanje radnika za rukovanje viličarom.

20. Slijedom navedenoga, sud je utvrdio da tužitelju za razdoblje u kojem je nakon osposobljavanja po nalogu tuženika obavljao poslove upravljanja i rukovanja viličarom pripada dodatak od 4 % osnovne plaće, zbog čega je tužbeni zahtjev za isplatu pripadajuće razlike plaće osnovan.

21. Takav zaključak proizlazi i iz čl. 90. st. 1., st. 3. t. 2., st. 4. i 5. Zakona o radu (''Narodne novine'' 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23, 64/23, u daljem tekstu ZR), prema kojima plaća obuhvaća i dodatke koji se ostvaruju na temelju posebnih odnosno otežanih uvjeta rada, a obračunavaju se za stvarno odrađene sate u tim uvjetima. Pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada proizlazi i iz čl. 94. st. 1. i 3. ZR. Stoga je za ostvarivanje predmetnog dodatka odlučno je li tužitelj stvarno radio u uvjetima za koje je dodatak propisan, a ne isključivo formalni naziv njegova radnog mjesta.

22. Stoga je sud tužitelju dosudio razliku plaće s osnove predmetnog dodatka u visini koja nakon dostavljenog obračuna tuženika među strankama nije bila sporna.

23. Prema čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 155/23, u daljem tekstu ZOO) tužitelju pripadaju zatezne kamate na dosuđene razlike plaće od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, osim u dijelu zahtjeva za zatezne kamate na dio bruto plaće koji se odnosi na porez na dohodak i prirez, jer, sukladno čl. 22. st. 3. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" br. 115/16, 106/18) navedena davanja dospijevaju tek isplatom plaće pa na njih do tada ne teku zatezne kamate.

24. Odluka o trošku temelji se na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, a tužitelju, koji je u cijelosti uspio u postupku, trošak je odmjeren prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva od 524,27 eura, sukladno Tbr. 52. st. 1. u vezi s Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023).

Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, podnesaka od 10. veljače i 6. srpnja 2026. te zastupanja na ročištima 17. ožujka, 10. lipnja i 31. kolovoza 2026., po 100,00 eura za svaku radnju, uvećano za PDV od 25 %, odnosno ukupno 750,00 eura. Nije mu priznat trošak podneska od 21. prosinca 2025. kojim je dostavio isprave koje je mogao dostaviti već uz tužbu, pa taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice u smislu čl. 155. ZPP.

25. Odluka o zateznim kamatama na trošak parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO.

26. Na temelju odredbe čl. 11. st. 1. toč. 3. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18) tužitelj je oslobođen obveze plaćanja sudskih pristojbi u ovoj pravnoj stvari.

U Zagrebu 4. rujna 2026.

Sutkinja:

Petra Hertelendi Lovrić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem e-komunikacije ili pisano u 4 primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud.

Presuda se može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP).

U postupku u sporovima male vrijednosti žalba protiv presude ne odgađa ovrhu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku