Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27, Split

Poslovni broj: P-2921/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji Ivani Jukić, u pravnoj stvari tužiteljice ARO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Jelena Mandarić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Lubina i Čutura j.t.d. iz Splita, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 13. srpnja 2026., u nazočnosti tužiteljice osobno, punomoćnice tužiteljice Jelene Mandarić i zz tuženice AR, na ročištu za objavu presude, dana 4. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici ARO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 301,93 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 5. listopada 2017. do 31. prosinca 2022. po stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

Za više traženo preko iznosa od 301,93 EUR do iznosa od 331,33 EUR (za iznos od 29,40 EUR), tužbeni zahtjev se odbija se kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici ARO, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime parničnog troška iznos od 659,03 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 4. rujna 2026., kao dana donošenja odluke, do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj pred ovim sudom dana 5. listopada 2020., navodi se kako je tužiteljica vlasnica stana u [adresa], u naravi stan na II (drugom) katu i u potkrovlju, a koji se sastoji od kuhinje, nužnika i dvije sobe čija ukupna površina iznosi 52,10 m2. Tužiteljica da se obratila tuženici sa zahtjevom radi mirnog rješenja spora, koji tuženica smatra neosnovanim. Tužiteljica da je **.**.2000. sa IR, OIB: [osobni identifikacijski broj], sklopila ugovor o najmu stana te da je IR živio u stanu tužiteljice kao zaštićeni najmoprimac. Iznos zaštićene najamnine koju je plaćao IR mjesečno da iznosi 140,67 kuna, sa ugovorenim rokom plaćanja svakog petog u mjesecu za tekući mjesec. Tužiteljica da nije bila u mogućnosti ući u posjed tog stana, a niti da je za taj stan mogla ostvariti tržišnu najamninu s obzirom da je u tom stanu živio IR, koji je po propisima bivše države stekao stanarsko pravo te jda e Zakonom o najmu stanova on utvrđen zaštićenim najmoprimcem s kojim je tužiteljica bila dužna sklopiti ugovor o najmu stana, a visinu najamnine ugovoriti u visini zaštićene najamnine kako je to propisao Zakon o najmu stanova. Ovakav postupak Republike Hrvatske prilikom donošenja Zakona o najmu stanova Europski sud za ljudska prava da je u dvije presude, i to Statileo protiv RH te Bego i dr. protiv RH, utvrdio kao pretjerano miješanje u pravo vlasništva vlasnika stana, čime da je povrijeđen članak 1. Protokola 1. uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. ESLJP da je utvrdio da zakonsko ograničenje najamnine na način da ona bude višestruko manja od tržišne predstavlja pretjerano miješanje koje da se ne može opravdati. Tužiteljica smatra da bi na tržištu ostvarila najamninu za taj stan u iznosu od najmanje 2.700,00 kuna mjesečno te traži od tuženice da joj isplati razliku između visine tržišne najamnine i visine zaštićene najamnine za listopad 2017. Budući razliku između 2.700,00 kuna i 140,67 kuna predstavlja iznos od oko 2.550,00 kuna, tužiteljica smatra da joj je tuženica dužna naknaditi iznos od ukupno 2.550,00 kuna i to od dospijeća do isplate, odnosno od petoga u mjesecu za tekući mjesec odnosno za listopad 2017. Tužiteljica predlaže sudu donijeti presudu kojom će se obvezati tuženu na isplatu utuženog iznosa zajedno sa zateznim kamatama te da joj naknadi parnični trošak.

2. U odgovoru na tužbu od 21. prosinca 2023. tuženica se protivi tužbenom zahtjevu tužiteljice, predlaže isti odbiti kao neosnovan te naložiti tužiteljici plaćanje parničnog troška tuženici. Prvenstveno se ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice, obzirom da ista nije vlasnica predmetnog stana. Nadalje, osporava se odgovornost tuženika za štetu koju tužiteljica trpi. Tužiteljica da je 30.lipnja 2000. zaključila Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom za stan u [adresa], površine 52,10 m2 s IR kao najmoprimcem, pri čemu da su u ugovoru o najmu kao članovi obiteljskog domaćinstva koji imaju pravo koristiti navedeni stan navedeni supruga NR, sin ZR i kći ER. Da navedeni Ugovor o najmu stana predstavlja samo pravni temelj za korištenje predmetnog stana, ali ne i dokaz da je zaštićeni najmoprimac do stupanja na snagu ZNS-a 5.studenoga 1996. bio nositelj stanarskog prava na tom stanu ili član obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava kao ni dokaz da su članovi obitelji zaštićenog najmoprimca imali pravni položaj člana obiteljskog domaćinstva stečen prema odredbama članka 12.Zakona o stambenim odnosima („Narodne novine“, broj: 51/85., 42/86., 22/92., 70/93.; dalje: ZSO/85).

2.2. Stoga da tužiteljica treba dostaviti dokaz o pravnom položaju IR kao ranijeg nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu (npr. Odluku o priznavanju stanarskog prava, ugovor o korištenju stana, rješenje upravnog tijela i dr.) kao dokaz da su članovi njegove obitelji na dan 5.studenoga 1996.imali pravni položaj obiteljskog domaćinstva stečen prema članku 12. ZSO/85. Pored navedenog, da bi osoba koja je po zakonu stekla prava i obveze najmoprimca imala pravo na zaštićenu najamninu, da moraju biti ispunjene i dodatne zakonske pretpostavke o kojima ovisi pravo na zaštićenu najamninu koje moraju biti ispunjene od stupanja na snagu ZNS-a te čitavo vrijeme trajanja najamnog odnosa, odnosno korištenja stana. Tako je čl. 31. st. 2. ZNS- s propisano da pravo na zaštićenu najamninu nema onaj stanar koji ima u vlasništvu kuću ili stan, dok je odredbom čl. 7. st. 2. ZNS-a propisano kako se uvjeti i mjerila iz st. 1. ovog Zakona utvrđuju ovisno o opremljenosti stana, iskoristivosti stana, troškovima održavanja zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, kao i o platnim mogućnostima obiteljskog domaćinstva zaštićenog najmoprimca. Iz povijesnog ZK izvatka z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] da je vidljivo da je na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju od 2. studenog 1999. zaštićeni najmoprimac IR stekao pravo vlasništva stana na dvanaestom (12) katu, stan br. 46., površine 40,09 m2 te da je pravo vlasništva tog stana prenio darovanjem na svoju kći ER iz [adresa].

2.3. Također da je vidljivo da je tužiteljica pred Općinskom sudom u Splitu podnijela tužbu protiv ER, a koja se vodi pod poslovnim brojem Po-172/2013. Prema tome, tužiteljica je kao vlasnica stana mogla znati da zaštićeni najmoprimac i članovi njegovog obiteljskog domaćinstva imaju u vlasništvu stan u [adresa] upisan u z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] pod rednim brojem 9 te joj je pripadalo pravo na raskid ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom i zahtjev za predaju u posjed stana, sukladno stajalištu navedenom u predmetu Europskog suda za ljudska prava u predmetu A c/a RH u kojem je navedeno da čak i ako zaštićeni najmoprimac nije vlasnik odgovarajućeg stana u istoj općini a članovi njegovog obiteljskog domaćinstva imaju odgovarajuću useljivu kuću ili stan, a vlasnik stana živi u stanu koji ne zadovoljava njegove stambene potrebe vlasniku stana pripada pravo na raskid ugovora odnosno zahtjev za predaju u posjed predmetnog stana. Osim toga, da tužiteljica uopće nije bila u obvezi zaključiti ugovor o najmu stana s IR **.**.2000. kad je on u vlasništvo stekao drugi useljivi stan u [adresa] ugovorom o doživotnom uzdržavanju od 2. studenog 1999. U tom se smislu ističe i prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani Republike Hrvatske jer u konkretnoj situaciji ne može tužena snositi odgovornost zbog toga što vlasnik stana nije koristio sva dopuštena pravna sredstva radi pribavljanja posjeda predmetnog stana slobodnog od osoba i stvari. Ovdje se posebno ističe i da je ER koja je također član obiteljskog domaćinstva sada pok. JR imala u vlasništvu nekretninu označenu kao čest. zem. [katastarska čestica] z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], površine 1907 m2. Prema tome, tužiteljica da je kao vlasnica stana mogla znati (a očito je i znala) da zaštićeni najmoprimac i članovi njegovog obiteljskog domaćinstva imaju u vlasništvu stan u [adresa] upisan u ZU 14539, E-9, k. o. [katastarska općina] te joj je pripadalo pravo na raskid ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom i zahtjev za predaju u posjed stana, sukladno stajalištu navedenom u predmetu Europskog suda za ljudska prava u predmetu A c/a RH u kojem je navedeno da čak i ako zaštićeni najmoprimac nije vlasnik odgovarajućeg stana u istoj općini a članovi njegovog obiteljskog domaćinstva imaju odgovarajuću useljivu kuću ili stan, a vlasnik stana živi u stanu koji ne zadovoljava njegove stambene potrebe vlasniku stana pripada pravo na raskid ugovora odnosno zahtjev za predaju u posjed predmetnog stana. Osim toga, da tužiteljica uopće nije bila u obvezi zaključiti ugovor o najmu stana s JR dana 30. lipnja 2000. kad je on u vlasništvo stekao drugi useljivi stan u [adresa] ugovorom o doživotnom uzdržavanju od 02. studenog 1999.

2.4. Nadalje, prema načelnom stajalištu Ustavnog suda RH izraženog u odluci U-III- 604/2016 od 4. listopada 2017., kao i u odluci U-III-3849/2011 od 30. siječnja 2018., pozivajući se na stajalište Vrhovnog suda RH izraženo u odluci Rev-448/12-2 od 29. lipnja 2016., kao i pravno stajalište Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo (isto i u rješenju VSRH Rev-x 751/2017 od 29. siječnja 2019.), potrebno je utvrditi platne mogućnosti obiteljskog domaćinstva najmoprimca, što podrazumijeva odnosno uključuje ukupne mjesečne prihode (prihodi od plaće, mirovine, zakupnine, prihodi od autorskog djela itd.), vrijednost pokretnina (osobni automobil, zlatnina, gotovina, štednja, …), vlasništvo nekretnina, neovisno o njihovoj namjeni i izgrađenosti i pogodnosti za život, budući da pravo na zaštićenu najamninu i visina zaštićene najamnine ovise o platnim mogućnostima najmoprimca i članova njegovog obiteljskog domaćinstva. Sukladno odredbi čl. 9., st.4. Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine (Narodne novine, broj 91/96 i 117/05, dalje: Uredba) najmodavac je ovlašten zatražiti od najmoprimca potvrdu o njegovom imovnom stanju, što podrazumijeva i članove njegova kućanstva, a koju izdaje Porezna uprava. Također, najmodavac da je visinu mjesečnog iznosa zaštićene najamnine dužan izračunati jedanput godišnje, te takav izračun dostaviti najmoprimcu, a isti čini sastavni dio Ugovora o najmu (čl. 11. Uredbe), što znači da je tužiteljica bila i ovlaštena dužna svake godine provjeravati platne mogućnosti obiteljskog domaćinstva najmoprimca, odnosno imaju li u su/vlasništvu useljivu, odnosno vrijednu nekretninu. Tužiteljica to očito nije učinila, iako je imala mogućnost u skladu s odredbama čl. 9. i 11. Uredbe utjecati na trajanje i visinu (zaštićene) najamnine te je propustila poduzeti odgovarajuće radnje u cilju zaštite svojih interesa i prava i na taj način doprinijela vlastitoj šteti. Stoga, ne postoji uzročno – posljedična veza između postupanja Republike Hrvatske i navodne štete u spornom razdoblju te se u tom smislu ističe i prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani Republike Hrvatske. Naime, ne može Republika Hrvatska snositi odgovornost iz razloga što vlasnik stana nije koristio sva dopuštena pravna sredstva radi pribavljanja posjeda predmetnog stana slobodnog od osoba i stvari, odnosno radi ishođenja višeg iznosa najamnine. Stoga se predlaže od Porezne uprave pribaviti podatke o imovnom stanju zaštićenog najmoprimca i članova njegove obitelji.

2.5. Nadalje, ističe se prigovor zastare prava u smislu odredbe čl. 373. st. 1. (Narodne novine, broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) sada čl. 227. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18). Naime, ZNS je donesen 1996. a EKLJP je ratificirana 5. studenog 1997. pa su vlasnici stanova, nakon što su se od 5. studenog 1997. mogli pozvati na konvencijsko pravo, imali pravni osnov za utuženje predmetnih potraživanja. Upravo radi činjenice što je EKLJP ratificirana 5. studenog 1997. to ista predstavlja formalni izvor prava koji je neposredno primjenjiv u Republici Hrvatskoj, tužiteljica je kao i ostali vlasnici stanova opterećenih zaštićenim najmom, imala mogućnost, za slučaj da je aktivno legitimirana a što nije, Konvencijom zajamčeno pravo štititi podnošenjem tužbe Ustavnom sudu RH i u slučaju neuspjeha zatražiti pravnu zaštitu pred Europskim sudom za ljudska prava a što tužiteljica nije učinila. U svakom se slučaju ističe da tužiteljici, pod uvjetom da je aktivno legitimirana a što nije, ne bi pripadala naknada u visini razlike između tržišne vrijednosti najamnine i zaštićene najamnine koju bi ostvarila iznajmljivanjem stana da joj prekomjerno ograničenje njenog prava na stanu nije nametnuto ZNS. Naime, u svim presudama Europskog suda za ljudska prava protiv Republike Hrvatske, sud je isticao kako svaka država pa tako i Republika Hrvatska ima pravo ograničiti pravo vlasništva, ali samo do određene granice.

2.6. Drugim riječima, Republici Hrvatskoj se stavilo na teret da je ZNS prekomjerno ograničeno pravo vlasništva i to u toj mjeri da vlasnici stanova od svojih stanova u kojima su zaštićeni najmoprimci ne ostvaruju ni minimalnu korist koja bi im bila dostatna za održavanje nekretnine. Europski sud za ljudska prava dopušta ograničenje prava vlasništva do određene mjere, dakle do te mjere da vlasnici stanova imaju određenu korist od predmetnih stanova odnosno da ostvaruju korist koja ne smije biti manja od nužnih troškova održavanja iste nekretnine. Dakle, Europski sud za ljudska prava postavio je gornju granicu mjere dopuštenog ograničenja vlasništva i u svim odlukama Europskog suda za ljudska prava na ime naknade štete podnositeljima zahtjeva dosuđena je „odgovarajuća najamnina“ umanjena za ostvarenu zaštićenu najamninu. Dakle, podnositeljima zahtjeva nije dosuđena razlika između „tržišne najamnine“ umanjene za ostvarenu zaštićenu najamninu, a svako drugačije tumačenje, dakle da vlasnicima stanova pripada puni iznos štete u visini tržišne najamnine, predstavljalo bi negiranje ustavnog prava iz čl. 16. Republike Hrvatske da ograniči, u konkretnom slučaju, pravo vlasništva radi zaštite posebno osjetljive socijalne kategorije osoba. Svako drugačije tumačenje predstavljalo bi negiranje ustavnog prava Republike Hrvatske da ograniči pravo vlasništva radi zaštite posebno osjetljive socijalne kategorije osoba (što jest konkretan slučaj) propisanog odredbom čl. 16. Ustava RH (Narodne novine, broj: 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14).

2.7. Isto tako, u odnosu na visinu ističe se da najamnina kao prihod potpada pod odredbe Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine, broj: 115/16, 106/18 i 121/19) te predstavlja dohodak od imovine koji, sukladno navedenom Zakonu, predstavlja razliku između ostvarene najamnine i izdataka koje je tužiteljica imala po osnovi održavanja predmetne nekretnine. Kod dohotka od imovine na temelju najma ili zakupa priznaju se izdaci u visini od 30% od ostvarene najamnine ili zakupnine. Stoga, sukladno navedenim odredbama, dohodak od imovine u biti predstavlja razliku između najamnine i izdataka u visini od 30% te bi zatim na ovaj iznos valjalo platiti porez na dohodak sukladno odredbi čl. 50. Zakona o porezu na dohodak iz 2004., odnosno čl. 62. Zakona o porezu na dohodak iz 2016. i to po stopi od 12% godišnje. U prilog navedenome ukazuje se na odluku Županijskog suda u Bjelovaru, broj: Gž-4/2020-2 od 27. svibnja 2020. Nadalje, tužiteljica nije dostavila obračun zaštićene najamnine za utuženo razdoblje što je relevantno budući se iznos zaštićene najamnine povećavao u razdoblju od 2018.-2020., odnosno potrebno je uzeti u obzir najamninu koja se mogla ostvariti za vrijeme važenja Zakonu o izmjenama i dopunama ZNS-a (Narodne novine, broj: 68/18). Isto tako, osporava se i visina tržišne najamnine koju tužiteljica naznačuje u iznosu od 2.700,00 kn i to prema podacima iz oglasa o traženim cijenama najma za stanove koji se po svojoj površini i lokaciji mogu usporediti s predmetnim stanom, a ne prema podacima o realiziranim cijenama najma usporedivih stanova. Osim navedenog, tužiteljica nije dostavila niti jedan podatak ili dokaz o tome u kakvom stanju se nalazi predmetni stan, jer osim lokacije, površine i položaja u zgradu, kakvoća stana bitno utječe na tržišnu cijenu najma. Naime, kao što je već navedeno, sukladno čl. 7. st. 2. ZNS-a zaštićena najamnina ovisi, između ostalog, o opremljenosti stana i iskoristivosti stana. Također, iz odredbe čl.10. st.2. ZNS-a proizlazi da slobodno ugovorena najamnina ovisi o lokaciji, površini, opremljenosti i položaju (u zgradi) stana. Iz dosadašnje prakse i iskustva proizlazi kako stanovi u kojima stanuju zaštićeni najmoprimci nisu u takvom stanju da bi se za njih mogla postići tržišna cijena najma, jer u pravilu vlasnici u takve stanove godinama nisu vršili nikakav investicijska ulaganja, odnosno nisu ih adaptirali. Stoga, kako bi se u konkretnom slučaju utvrdila visina najamnine koja se može postići na tržišnu za predmetni stan, potrebno je utvrditi u kakvom je stanju predmetni stan u smislu uređenosti, opremljenosti i prikladnosti za život, jer visina tržišne najamnine upravo ovisi o stanju nekretnine, nastalim troškovima u vezi s održavanjem stana i dr.

3. U daljnjem tijeku postupka, podneskom od 30. travnja 2024., tužiteljica je u bitnome navela:

-da je u međuvremenu od podnošenja tužbe prodala predmetnu nekretninu Ugovorom o kupoprodaji nekretnine od 4.ožujka 2020., koji je priložen, uz primopredajni zapisnik,

- da u trenutku sklapanja ugovora o najmu stana s IR nije imala saznanja da bi bio vlasnik neke druge nekretnine,

- da je RH dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu u visini razlike između zaštićene najamnine i tržišne najamnine,

- da je tužiteljica protiv IR, zaštićenog najmoprimca, bila pokrenula postupak pod poslovnim brojem Po-171/2013. radi utvrđenja da je raskinut ugovor o najmu stana, a koji postupak je pravomoćno okončan odbačajem tužbe,

- da je tužiteljica protiv ER, kćeri IR, pokrenula postupak radi utvrđenja ništetnim ugovora o darovanju, koji postupak se vodio pod poslovnim brojem Po-172/2013. i koji je završen povlačenjem tužbe,

- da je tužiteljica u predmetu pod poslovnim brojem P-4175/2020 ustala tužbom protiv MR i ER radi ništetnosti ugovora o darovanju od 1. listopada 2013., a u kojem je doneseno rješenje o presumiranom povlačenju tužbe.

3.1. Navedenim podneskom tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev na način da potražuje od tuženice isplatu iznosa od 338,44 EUR sa zateznim kamatama tekućima od 5. listopada 2017. do isplate.

4. Radi utvrđenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica te radi pravilno i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izveo dokaz pregledom i čitanjem isprava i dokumentacije koja je priložena u spis, i to: zk izvatka za z. u. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina], zk izvatka za Z. U. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina], zahtjeva za mirno rješenje spora od 5. travnja 2019., izvješća ODO-a Split broj N-DO-130/2019. od 18. travna 2019., izračuna mjesečne zaštićene najamnine na dan 11. svibnja 2015. od 5. rujna 2012., ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 30. lipnja 2000., dopisa Trgo Stan d.o.o. od 5. ožujka 2019., povijesnog zk izvatka za z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zk izvatka za z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 4. ožujka 2020., Sporazuma i primopredajnog zapisnika od 30. kolovoza 2019., priloženih uplatnica, dopisa Grada Splita, Upravni odjel za imovinskopravne poslove i izgradnju od 18. travnja 2024. te pregledom Evidencije MUP RH o prebivalištu LR, ZR i ER. Nadalje, suglasnošću parničnih stranaka pročitani su iskazi predloženog svjedoka IR i saslušanja tužiteljice ŠR u svojstvu parnične stranke, koji su dani pred ovim sudom za potrebe predmeta broj P-3604/20.

4.2. U ponovljenom postupku sud je izveo dokaz dopunskim saslušanjem tužiteljice, dok nije izveo dokaz saslušanjem svjedoka IR jer je isti u međuvremenu preminuo.

5. Punomoćnici stranaka su podnijeli zahtjev za naknadom troškova postupka.

6. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupnog provedenog postupka, u skladu s člankom 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25.; dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u pretežitom dijelu osnovan.

7. Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice spram tuženice za isplatom iznosa od 331,33 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama na ime naknade štete za listopad 2017., u vidu razlike između iznosa zaštićene najamnine i iznosa tržišne najamnine koji bi tužiteljica ostvarivala, za stan čiji je zk vlasnik, a koji se nalazi na drugom katu i u potkrovlju zgrade oznake čest. zgr. [katastarska čestica], ZU 149, K. O. [katastarska općina], anagrafske oznake [adresa], površine 52,10 m2, a koji stan je u utuženom vremenskom razdoblju bio u režimu zaštićenog najma.

8. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno da se tužiteljica dana 5. travnja 2019., dakle prije pokretanja ovog parničnog postupka, obratila tuženici sa zahtjevom za mirno rješavanje spora, čime je, u smislu članka 186.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22.,155/23.; dalje: ZPP) ispunjena procesna pretpostavka dopustivosti tužbe.

9. U konkretnom slučaju, a obzirom na vrijednost predmeta spora, tužbenog zahtjeva za isplatom iznosa od 338,44 EUR, sukladno članku 460. stavka 1. ZPP, radi se o sporu male vrijednosti.

10. Tužiteljica činjenični osnov tužbe temelji na tvrdnji da trpi štetu zbog ograničenja prava vlasništva i da postoji odštetna odgovornost države za naknadu štete koju trpi kao vlasnik opisanog stana, opterećenog pravima zaštićenog najmoprimca, sada pok. IR.

11. U ovoj pravnoj stvari je dana 26. srpnja 2024. donesena prvostupanjska presuda pod poslovnim brojem P-3034/2020-11, kojom je u pretežitom dijelu prihvaćen tužbeni zahtjev, koja je ukinuta rješenjem Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž- 1294/2024-2 od 21. srpnja 2026. te je predmet vraćen ovom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

12. Pri tome je drugostupanjski sud u ukidnom rješenju dao uputu ovom prvostupanjskom sudu da pravni pristup koji je zauzeo ovaj sud nije pravilan, obzirom da su za ocjenu osnovanosti zahtjeva relevantne činjenice je li tužiteljica poduzela odgovarajuće pravne radnje nakon što je saznala da je IR stekao pravo vlasništva na drugom stanu nakon majčine smrti, kao i je li imala saznanja da i njegova kći ER ima u vlasništvu nekretninu te o kojoj vrsti i vrijednosti nekretnine se radi.

12.2. Nadalje, da je u svezi toga bitno koju vrstu postupka je tužiteljica vodila i koji je bio njegov ishod, obzirom da je tužiteljica nedvojbeno pokretala postupke protiv IR i ER nakon što je saznala o stečenoj imovini IR i njegovim daljnjim raspolaganjem darovanjem u korist kćeri ER, od 2013. pa nadalje. Zaključno, da o tom utvrđenju ovisi ocjena suda je li u postupanju tužiteljice bilo propusta koji su doprinijeli ili su u potpunosti doveli do nastanka štete, što da se posljedično reflektira na ocjenu odgovornosti tuženice za naknadu štete.

13. Radi odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva, sud je , ocjenjujući kako svaki dokaz zasebno, tako i sve dokaze zajedno, a na temelju rezultata cjelokupnog povedenog dokaznog postupka, utvrdio u nastavku navedene pravnorelevantne činjenice.

14. Čitanjem zk izvatka za z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] utvrđeno je da su kao suvlasnici na nekretnini označenoj kao č. zgr. [katastarska čestica] upisani ŽR, UR i FR za po 1/3 suvlasničkog dijela (stanje na dan 9. prosinca 2021.).

15. Čitanjem zahtjeva za mirno rješenje spora od 5. travnja 2019. utvrđeno je da se u istom navodi kako je podnositeljica ARO vlasnica stana u [adresa], u naravi stan na II. katu i u potkrovlju, a koji se sastoji od kuhinje, nužnika i dvije sobe, čija ukupna površina iznosi 52,10 m2. Predlagateljica je **.**.2000. sa IR sklopila ugovor o najmu stana te isti u stanu predlagateljice živi kao zaštićeni najmoprimac. Iznos zaštićene najamnine koju isti plaća iznosi 140,67 kuna, svakog 5-og u mjesecu za tekući mjesec. Predlagateljica nije u mogućnosti ući u posjed stana, a niti za isti može ostvariti tržišnu najamninu s obzirom u istom živi IR koji je po propisima bivše države stekao stanarsko pravo i s kojim je predlagateljica bila dužna sklopiti ugovor o najmu stana, a visinu najamnine ugovoriti u visini zaštićene najamnine kako je to propisao Zakon o najmu stanova. Predlagateljica smatra da bi na tržištu ostvarila najamninu u iznosu od najmanje 2.700,00 kuna te traži od RH da joj isplati razliku u iznosu od 2.500,00 kuna za period od travnja 2016. do travnja 2019., odnosno ukupno 90.000,00 kuna zajedno sa zateznom kamatom koja teče za svaki pojedini mjesečni iznos od 2.500,00 kuna.

16. Čitanjem izvješća ODO-a Split broj N-DO-130/2019. od 18. travna 2019., utvrđeno je da istim ODO Split izvještava punomoćnika tužitelja kako je zahtjev za mirno rješenje spora neosnovan u cijelosti te da niti na temelju propisa, niti bilo kakvim ispravama ne proizlazi da bi RH bila obvezna isplaćivati razliku između tržišne najamnine stana i iznosa koji predstavlja zaštićenu najamninu.

17. Iz izračuna mjesečne zaštićene najamnine na dan 11. svibnja 2015. od 5. rujna 2012. proizlazi da se istim utvrđuje kao najmodavac IRO, i to stana u [adresa], broj stana 2, na II. katu i potkrovlju, orijentacije jug- sjever, neto korisne površine 52,10 m2, da je kao najmoprimac naveden IR, broj osoba u stanu prema ugovoru o najmu je 4 te je izračunata mjesečna zaštićena najamnina u iznosu od 140,67 kuna.

18. Iz ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 30. lipnja 2000. proizlazi da istim najmodavac ŠR daje u najam stan u [adresa], koji stan se nalazi na II. katu i potkrovlju, a sastoji se od kuhinje, nužnika i 2 sobe, ukupne površine 52,10 m2. (kuhinja sa trpezarijom i dnevnim dijelom, dvije spavaće sobe, kupatilo, balkon), na drugom katu stambene zgrade u [adresa] na adresi [adresa]. Ugovorena je zaštićena najamnina na temelju Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine u iznosu od 79,71 kuna na mjesec. Osobe koje imaju pravo zajedno s najmoprimcem IR koristiti stan su NR supruga, ZR sin i ER, kći, a ugovor je zaključen na neodređeno vrijeme.

19. Čitanjem dopisa Trgo Stan d.o.o. od 5. ožujka 2019. utvrđeno je da se u istom navodi kako su prosječne cijene visine najamnine za stan u [adresa], položenog na II. katu i potkrovlju površine 52,10 m2 u periodu od 2016. pa do dana pisanja dopisa iznosile 350,00 eura, protuvrijednost u kunama prema srednjem tečaju HNB-a.

20. Čitanjem dopisa Grada Splita, Upravni odjel za imovinsko pravne poslove i izgradnju od 18.travnja 2024., utvrđeno je da je uvidom u sustav e-nekretnine za podatke o iznosu tržišne najamnine za stan u [adresa] na adresi [adresa], površine 52,10 m2, položen na II katu i potkrovlje, prosječna cijena najma stana sličnih obilježja na ovoj lokaciji za razdoblje od ožujka 2019. do danas iznosi 11,35 eur/m2.

21. Čitanjem povijesnog zk izvatka za z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] utvrđeno je da je na nekretnini označenoj kao čest. zem. [katastarska čestica] "Zgrada, Dinka [adresa]" i to baš na E-9, stan na XII katu, označen brojem 46, u površini od 40,09 m2, koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje, blagovaonice, izbe, kupaonice, predsoblja i hodnika kao vlasnica za cijelo upisana ER, a koje vlasništvo je stekla od MR na temelju ugovora o darovanju nekretnine od 2. rujna 2013., a koji je vlasništvo stekao na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju od 2. studenog 1999. i smrtnog lista na ime ĆR ud. I.

22. Čitanjem zk izvatka za z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] utvrđeno je da je na nekretnini označenoj kao čest. zem. [katastarska čestica], sa stanjem na dan 18.svibnja 2022., kao vlasnica za cijelo upisana TR, OIB: [osobni identifikacijski broj], koja je vlasništvo stekla temeljem Ugovora o kupoprodaji od ER.

23. Čitanjem ugovora o kupoprodaji nekretnine od 4. ožujka 2020. utvrđeno je da istim prodavateljica ŠR prodaje, a kupac UR kupuje nekretninu i to 1/3 dijela č. zgr. [katastarska čestica] z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a što u naravi predstavlja stan na II. katu i potkrovlju anagrafske oznake [adresa], za iznos od 85.000,00 eura. Prodavatelj ovlašćuje kupca da na temelju ovog ugovora i priznanice o isplati cjelokupne cijene, a bez ikakvog njenog daljnjeg sudjelovanja i odobrenja zatraži i postigne upis prava vlasništva kupljene nekretnine na svoje ime u zemljišnim knjigama uz prethodno brisanje istog prava sa imena prodavatelja za cijelo.

24. Čitanjem sporazuma i primopredajnog zapisnika od 30. kolovoza 2019. utvrđeno je da istim IR i ARO sporazumno raskidaju ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 30. lipnja 2000. položenog u zgradi anagrafske oznake [adresa]. 30. kolovoza 2019. , da stranke pristupaju u stan koji je predmet najma te suglasno konstatiraju kako je IR oslobodio stan od osoba i stvari te vrši predaju ključeva stana ARO koja potpisom sporazuma potvrđuje primitak ključeva te ulazak u posjed nekretnine slobodne od osoba i stvari te potvrđuje kako IR nema nikakvih dugovanja prema njoj iz osnove korištenja predmetnog stana.

25. Čitanjem priloženih uplatnica razvidno je da je IR u vremenskom razdoblju od kolovoza 2017. do ožujka 2018. vršio mjesečne uplate iznosa od 140,67 kn na ime stanarine, na ime primateljice ARO.

26. Iz iskaza svjedoka IR, saslušanog u svojstvu svjedoka u predmetu ovog suda broj P-3604/2020, proizlazi kako je cijeli svoj život živio u stanu u [adresa]. Nakon smrti bake naslijedio je stanarsko pravo te je nastavio u istom živjeti. Po tadašnjim propisima plaćao je stanarinu, a nakon što su se promijenili zakoni morao je to regulirati tako da je sa vlasnicom, tužiteljicom potpisao ugovor o najmu stana koji prileži listovima 11-14 spisa. Majka je preminula 2010. te ju je naslijedio na stanu u [adresa], a s obzirom se sestra odrekla u njegovu korist. Stan je bio prazan sve dok se nije uselio u isti i to misli u ljeto 2018. Stan je prepisao na kćer jer je htio ostati u stanu u kojem se rodio. Tužiteljici u trenutku potpisivanja ugovora 2000. nije rekao da ima stan kojeg je naslijedio od majke, odnosno da je njegova majka vlasnica stana, ali da je znala jer je o svemu vodila računa. Na sporazumnom zapisniku sa lista 218 spisa da se nalazi njegov potpis i iz stana da se iselio 30. kolovoza 2019. , na inicijativu tužiteljice. Danas u stanu u kojem živi, živi sa suprugom, a prije je živjela majka sa očuhom. Na poseban upit uredujuće sutkinje svjedoku, a s obzirom da je isti izjavio da je iselio u ljeto 2018., a u zapisniku piše da je to bilo u ljeto 2019. da se izjasni je li se radilo od 2018. ili o 2019., svjedok je naveo da se ipak radilo o 2019. Stan sa zaštićenom najamninom da je bio površine 53 ili 54 m2, a od majke je bio 40 m2. S pok. majkom da je sklopio ugovor o doživotnom uzdržavanju. S majkom je potpisao ugovora možda 4-5 godina prije njene smrti, a sestra da nije osporavala taj ugovor. On i supruga da su snosili troškove redovitog održavanja predmetnog stana, pričuve i slično. Zaštićena najamnina je iznosila jako malo, a kasnije je plaćao po ugovoru s tužiteljicom, tužiteljici.

26.2. U ponovljenom postupku, nakon ukidne odluke višeg suda, sud nije izveo dokaz saslušanjem svjedoka IR obzirom da je isti u međuvremenu preminuo.

27. Tužiteljica u stranačkom iskazu na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 13. srpnja 2026., u bitnome navodi kako je njezina pokojna teta bila vlasnica cijele kuće koja se sastojala od prizemlja i dva kata, te da nije imala djece. Pokojna baka od IR da je bila kućna pomoćnica njene tete pa da je po toj osnovi stekla stanarsko pravo na jednoj etaži te kuće, a koje stanarsko pravo su kasnije, obzirom da su se rodili u toj kući, stekli i pokojni IR i njegova sestra, time da je sestra kupila stan i odmah otišla, a IR je ostao tu živjeti, oženio je N i dobili su dvoje djece te su svi živjeli tu. Sa njim da je bila u jako dobrim odnosima, sjeća se da mu je često znala pozajmiti novac i pomoći mu na bilo kakav način i to do 2019., a za činjenicu da je on naslijedio od majke drugi stan na Trsteniku da je saznala tek nakon što je među njima zaključen ugovor o zaštićenom najmu. Nakon toga da mu je preko odvjetnice dva puta uputila dopis te je tražila da joj se javi, da bi se dogovorili, ali nisu uspjeli ostvariti kontakt. On i žena da su radili u Jadran tekstila, molio ju je da mu pomogne te da će iseliti iz ovog stana jer da bi volio dobiti stan od Jadran tekstila, i da je tu bio prvi na listi, ali je nastupio Domovinski rat, Jadran tekstil se raspao i od toga nije bilo ništa. Čak je protiv njega podnijela i tužbu, a kada je završilo ročište, da su njihovi punomoćnici pregovarali i pokušali se dogovoriti, ali da do dogovora nije došlo. Stan u kojemu je živio IR ima oko 60 m2, a ne zna koliki je stan koji je on naslijedio od majke, misli da se radilo o manjem stanu od otprilike 40 m2. Kada joj je pok. IR 2019. godine predao ključeve, da je plakao, molio ju je da mu oprosti, a nakon toga da je uselio u taj drugi stan u kojemu mu žena sada živi. Kćer ER da nije tu živjela, ranije je živjela sa dečkom u Lici, a nakon smrti oca da joj se obratila i da je tražila financijsku pomoć na ime podmirenja pogrebnih troškova od 3.000,00 EUR. Ne zna točno što je tražila u parnici koju je pokretala protiv pok. IR, nije pravnik po struci, a nije pokretala ni druge postupke jer je on sve prebacio na kćer.

28. Iz rezultata provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio kao odlučne slijedeće pravno relevantne činjenice:

- da je u utuženom periodu, listopad 2017., tužiteljica bila vlasnica stana u [adresa], ukupne korisne površine 52,10 m2, smješten na II. katu i potkrovlju zgrade položene na č. zgr. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina],

- da je tužiteljica prodala predmetni stan 4. ožujka 2020.,

- da je tužiteljica s IR **.**.2000. potpisala ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom,

- da je u utuženom periodu zaštićeni najmoprimac IR bio u posjedu stana,

- da je IR plaćao zaštićenu najamninu u iznosu od 140,67 kuna,

- da je IR, zaštićeni najmoprimac, stekao na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju od 2. studenog 1999. stan u [adresa], anagrafske oznake Dinka [adresa] i to baš stan E-9, površine 40,09 m2, a koji stan je darovao svojoj kćeri 2. rujna 2013.,

- da je tužiteljica protiv IR pred ovim sudom pokrenula 2013. godine postupak radi utvrđenja da je raskinut ugovor o najmu stana u kojem postupku je tužba pravomoćno odbačena (poslovni broj P-4175/2020),

- da je tužiteljica protiv ER, kćeri [adresa]. pokrenula postupak radi utvrđenja ništetnim ugovora o darovanju pred ovim sudom pod poslovnim brojem Po- 172/2013, koji je završen povlačenjem tužbe.

29. Kao sporno je tijekom postupka valjalo utvrditi je li tuženica dužna naknaditi tužiteljici štetu u vidu razlike tržišne najamnine za predmetni stan te zaštićene najamnine koju je za mjesec listopad 2017. platio zaštićeni najmoprimac, je li potraživanje tužiteljice zastarjelo te je li na strani tužiteljice bilo propusta koji su doprinijeli ili su u potpunosti doveli do nastanka štete, što se posljedično ogleda na ocjenu odgovornosti tuženice za naknadu štete.

30. Odredbom članka 31. stavak 1. Zakona o najmu stanova (Narodne novine br. 91/96., 48/98., 66/98., 22/06., i 68/18, u daljnjem tekstu: ZNS), propisano je da vlasnik stana i osoba koja je do stupanja toga zakona imala stanarsko pravo na tom stanu, koja je stupanjem na snagu toga zakona stekla status najmoprimca, sklapaju ugovor o najmu stana na neodređeno vrijeme, s time da najmoprimac zato vrijeme ima pravo ugovoriti zaštićenu najamninu. Pri tome je vlasnik stana dužan održavati stan koji se daje u najam (članak 13. ZNS).

Isto tako, odredbom članka 7. ZNS propisano je da se zaštićena najamnina određuje na temelju uvjeta i mjerila koje utvrđuje Vlada Republike Hrvatske.

31. Nadalje, prema odredbi članka 30. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06. i 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 152/14. 81/15., 94/17. - dalje ZV), pravo vlasništva je stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svog nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima.

32. Prema stavu ovog suda, propisivanjem gore navedenih ograničenja za vlasnike stanova sa zaštićenom najamninom došlo je do miješanja u njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno člankom 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnim sloboda (Narodne novine, Međunarodni ugovori, br. 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10. - u daljnjem tekstu: Konvencija). Takvim miješanjem tužene nametnut je vlasnicima nekretnina u kojima žive zaštićeni najmoprimci pretjerani teret, koji se ne može opravdati pravednom raspodjelom socijalnog i financijskog tereta u uvjetima društvenih reformi.

32.2. Naime, pri uređenju prava zaštićenih najmoprimaca na stanovima u privatnom vlasništvu bitno je narušena ravnoteža u pravima vlasnika stanova u vidu razlike između zaštićene i tržišne najamnine. 26. Upravo ovakvo stajalište proizlazi iz presude Statileo protiv Hrvatske (Zahtjev br. 12027/10) od 10. srpnja 2014. koji je donio Europski sud za ljudska prava (dalje: ESLJP), te je u tom postupku ESLJP u t. 117. presude sud utvrdio da je sadašnjim zakonodavstvom došlo do povrede čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju, kojim je propisano da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva, te se nitko ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Naime, stajalište je ESLJP da je došlo do miješanja u vlasnička prava vlasnika stanova na temelju odredbi Zakona o najmu stanova, jer zaštićeni najmoprimci tj. zaštićeni najam, ima za posljedicu niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce, vlasnike stanova, u ostvarivanju prava na korištenje svoje imovine. Ta se ograničenja odnose na nemogućnost fizičkog posjedovanja stanova jer su zaštićeni najmoprimci u stanovima na neodređeno vrijeme te su vlasnici onemogućeni i u pravu na iznajmljivanje stanova, a što uključuje pravo na dobivanje tržišne najamnine, kao i u pravo na otkaz najma. Bitno istovjetno stajalište ESLJP izrazio je i u odluci Bego protiv Hrvatske.

33. Odluke ESLJP u Strassbourgu kojima je utvrđena povreda Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pridružujućih Protokola obvezatne su za sve sudove u Republici Hrvatskoj i djeluju prema svima, a kako je to jasno izraženo i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-745/1999 od 8. studenoga 2000. ("Narodne novine", broj 112/00). Naime, Ustavni sud RH je u toj odluci zauzeo načelno ustavnopravno stajalište da svaka nesuglasnost nacionalnog zakona s Konvencijom ujedno znači i nesuglasnost nacionalnog zakona s načelom vladavine prava propisanim člankom 3., načelom ustavnosti i zakonitosti propisanim člankom 5. i načelom pravnog monizma nacionalnog i međunarodnog prava propisanim člankom 134. Ustava. Ujedno isto proizlazi i iz odluke Ustavnog suda RH od 23. siječnja 2013. broj U-III-3304/2011.

34. Kako je, dakle, citiranom presudom Statileo protiv Republike ESLJP u Strasbourgu zauzeo jasno pravno stajalište da je odredbama Zakona o najmu stanova izvršeno miješanje države u pravo vlasništva vlasnika stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci i da je to miješanje bilo pretjerano, odnosno da time nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava vlasnika stanova, proizlazi da je tim odlukama utvrđeno pravo vlasnika stanova da od Republike Hrvatske potražuju naknadu imovinske štete koja se sastoji iz razlike u visini zaštićene najamnine, koju su primali kroz određeno razdoblje i tržišne najamnine koju bi ostvarili iznajmljivanjem tih stanova na tržištu. Pri tome vlasnik stana ne treba dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmio i to za iznos tržišne najamnine jer se na taj način traži od vlasnika da dokaže nemoguće s obzirom na to da vlasnik zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije ni mogao iznajmljivati predmetnu nekretninu, već je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju i visinu zaštićene najamnine na koju vlasnik ima pravo.

35. Ratifikacijom Konvencije o zaštiti ljudskih prava 1997. godine, tuženica se obvezala primjenjivati ju, a to znači i postojeće propise uskladiti s preuzetim međunarodnim obvezama, što, kada su u pitanju status i prava zaštićenog najmoprimca s jedne strane te obveze i prava vlasnika stanova opterećenih pravima zaštićenih najmoprimaca s druge strane, u spornom razdoblju, nije učinjeno.

36. U odnosu na prigovor zastare, tuženici je ukazati na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1104/2018-3 od 22. siječnja 2019. u kojoj je zauzet stav prema kojem se tražbina vlasnika stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci odnosi na naknadu štete - gubitak zarade od najamnine, koja dospijeva mjesečno te se primjenjuje trogodišnji zastarni rok propisan člankom 230. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23.; dalje: ZOO).

36.2. ESLJP je u odlukama Hegediš protiv Hrvatske i Arambašin protiv Hrvatske utvrdio da podnositelji zahtjeva nisu mogli djelotvorno osporavati iznos zaštićene najamnine sve do 6 mjeseci nakon što ustalila domaća sudska praksa prema kojoj su vlasnici stanova mogli tražiti naknadu za razliku između zaštićene i tržišne najamnine.

36.3. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci U-III-3482/2021 od 3. listopada 2023. implementirao gore navedeno stajalište ESLJP iz citiranih odluka te je izrazio stav da se vlasnicima stanova u pogledu računanja početka tijeka zastarnog roka i nastupa zastare ne može staviti na teret kao njihov propust činjenica da prije odluke Statileo protiv Hrvatske odnosno prije promjene pravnog stajališta Vrhovnog suda izraženog u rješenju Vrhovnog suda broj: Rev 2364/20163 od 19. prosinca 2018., nisu pred sudovima u Republici Hrvatskoj pokretali postupke protiv države radi naknade štete uzrokovane navedenim zakonom nametnutim ograničenjem prava vlasništva.

37. Sve navedeno ima za posljedicu da je sudska praksa kojom se utvrđuje kompenzacijsko pravno sredstvo postala stabilna tek od 19. lipnja 2019. i tek od tada su mogli početi teći zakonski rokovi za računanje i nastup zastare propisani člankom 230. stavkom 1. ZOO-a. Drugim riječima, vlasnici stanova tek su od 19. lipnja 2019. znali da, ako podnesu tužbu za isplatu razlike naknade, domaći sudovi će o tome meritorno odlučivati. Dakle, od tada imaju na raspolaganju djelotvorno pravno sredstvo.

37.2. Dosljedno, kako je tužba podnesena 5. listopada 2020. (a zahtjev za mirno rješenje spora tuženoj je podnesen 5. travnja 2019.) to su navodi tuženice da je nastupila zastara u cijelosti neosnovani. Ovdje je reći kako potraživanje tužitelja predstavlja naknadu štete za koju je zastarni rok 3 godine od saznanja za štetu i štetnika pa bi zastara istekla tek 19. lipnja 2022.

37.3. Nastavno iznijetom, nije osnovan niti navod tuženice da je zastarjelo samo pravo potraživati naknadu štete zbog toga što je tužitelj nije potraživao u roku od 3 godine od dana kada je ratificirana Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno od donošenja Zakona o najmu stanova, jer bi na taj način teret i ograničenje vlasništva i dalje ostalo samo na vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci, iako je upravo tuženica svojim zakonskim uređenjem plaćanja zaštićene najamnine mogla na pravedniji i uravnoteženiji način urediti odnos između zaštićenih najmoprimaca i vlasnika stanova u kojima oni žive i nije ih moguće iseliti. To bi bilo protivno i stavovima koji su izraženi u odlukama Europskog suda za ljudska prava, ranije citiranim.

38. Neosnovan je i navod tužene kako je bilo potrebno utvrđivati imovinske prilike/platne mogućnosti najmoprimca jer su prema odredbama ZNS-a, vlasnici stanova sa zaštićenim najmoprimcem mogli ugovoriti mjesečnu najamninu u iznosu koja je bila propisana, a utvrđivanje imovinskih prilika najmoprimca ne može biti riješeno na teret vlasnika stana, pri čemu je tužena ta na kojoj je teret dokaza, a tijekom ovog postupka konkretnih dokaza nije ponudila. Dodatno prednjem, pravni osnov u ovoj pravnoj stvari predstavlja potraživanje tužitelja na ime naknade štete jer je država nametnula taj odnos tužitelju i tako mu je prouzročila štetu prekomjernim ograničenjem vlasništva pa ju je dužna i nadoknaditi.

38.2. Ni iz jedne odredbe ZNS-a, ne proizlazi vlasnikova obveza utvrđivanja imovinskih prilika najmoprimaca, odnosno nadzora ispunjenja uvjeta iz čl. 30. i 31. ZNS-a pod prijetnjom smanjenja odnosno gubitka prava na naknadu štete.

39. Zaključno, a cijeneći rezultate provedenog dokaznog postupka, zaključak je ovog prvostupanjskog suda da, neovisno o činjenici što su parnični postupci koje je tužiteljica pokretala protiv IR pravomoćno okončani povlačenjem odnosno odbačajem tužbe, ne postoji doprinos tužiteljice nastanku štete. Naime, pok. IR u trenutku zaključenja ugovora o najmu stana (2000. godine) nije bio vlasnik drugog stana nego je imao sklopljen ugovor o doživotnom uzdržavanju sa svojom majkom, što tužiteljici nije moglo biti poznato niti joj bilo poznato, kako proizlazi iz njenog stranačkog iskaza, u odnosu na koji tužena nije dostavila protudokaze. Vlasništvo toga stana stekao je tek 2011., a ni njegova kćerka ER nije imala useljivu kuću ili stan, jer je čest. zem. [katastarska čestica], K. O. [katastarska općina], u naravi oranica, pa tužiteljica nije ni mogla polučiti uspjeh sa zahtjevom za utvrđenjem da je ugovor o najmu stana od 30. lipnja 2000. raskinut, a niti je imala obvezu provjeravati platne mogućnosti IR kao zaštićenog najmoprimca i članova njegove obitelji, da bi mogla zahtijevati naplatu slobodno ugovorene najamnine, iz čega slijedi zaključak da tužiteljica nije doprinijela nastanku štete nego je štetu prouzročila isključivo tuženica, time što je postojećim zakonodavnim uređenjem nametnula pretjerani teret i ograničila pravo vlasništva tužiteljice.

40. Stoga tužiteljici, koja je u utuženom vremenskom razdoblju (listopad 2017.) bila vlasnica opisanog stana, primjenom citiranih odredbi te članka 1045. i članka 1046. ZOO, pripada pravo na naknadu štete u vidu razlike između iznosa tržišne najamnine koji bi tužiteljica ostvarivala i iznosa zaštićene najamnine opisanog stana koji je bio u režimu zaštićenog najma.

41. U pogledu visine naknade, iz dopisa agencije Trgostan d.o.o. od 5. ožujka 2019., agencije za promet nekretninama u Splitu, proizlazi da prosječna tržišna vrijednost mjesečne najamnine stana u [adresa], položenog na II katu i potkrovlju, površine 52,10 m2, u periodu od 2016. do danas iznosila 350,00 EUR, protuvrijednost u kunama prema srednjem tečaju HNB-a.

42. Nadalje, spisu prileži i dopis Grada Splita, Upravni odjel za imovinsko pravne poslove i izgradnju od 18.travnja 2024., iz kojega proizlazi da je uvidom u sustav e- nekretnine za podatke o iznosu tržišne najamnine za stan u [adresa] na adresi [adresa], površine 52,10 m2, položen na II katu i potkrovlje, prosječna cijena najma stana sličnih obilježja na ovoj lokaciji za razdoblje od ožujka 2019. do danas iznosi 11,35 EUR/m2.

43. Kako se navedeni dopis Grada Splita odnosi na cijenu tržišne najamnine opisane nekretnine za vremensko razdoblje od ožujka 2019. do danas, a predmet spora se odnosi na vremensko razdoblje za listopad 2017., sud je prilikom određivanja visine tužbenog traženja uzeo u obzir dopis Agencije Trgostan d.o.o., prema kojemu je prosječna tržišna vrijednost mjesečne najamnine opisanog stana u utuženom razdoblju iznosila 350,00 EUR mjesečno, što umanjeno za podmireni iznos zaštićene najamnine (18,67 EUR), daje iznos od 331,33 EUR.

44. Navedeni iznos od 350,00 EUR je valjalo umanjiti za visinu porezne obveze koju bi tužiteljica plaćala da je stan iznajmljivala, obzirom da samo iznos najamnine koji je umanjen za porezno davanje predstavlja izgubljenu zaradu tužiteljice. Naime, Zakon o porezu na dohodak ("Narodne novine", broj: 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 138/20., 151/22., 114/23., 152/24.; dalje: ZPD) u članku 8. st. 2. toč. 5. propisuje da se dohotkom ne smatraju primici po osnovi odštete koja nije u vezi sa gospodarskom djelatnosti, s time da se prema članku 4. citirane zakonske odredbe takvi primici smatraju oporezivim dohotkom ako su u vezi sa ostvarivanjem dohotka iz članka 5. st. 2. ZPD , dok članak 5. st. 2. toč. 3. ZPD propisuje da je dohodak koji se oporezuje prema odredbama toga Zakona – dohodak od imovine i imovinskih prava, a to je u konkretnom slučaju dohodak od imovine po osnovi najma.

Stoga je visinu tržišne najamnine trebalo umanjiti za poreznu obvezu koju bi tužiteljica podmirila sukladno članku 56., 57., i 62. ZPD, koja na utvrđenu najamninu od 350,00 EUR umanjenu za 30 % (poreznu osnovicu od 245,00 EUR) po stopi od 12 %, iznosi 29,40 EUR.

Kada se od visine utvrđene najamnine od 350,00 EUR umanjene za iznos od 18,67 EUR na ime podmirenog iznosa zaštićene najamnine, odnosno iznosa od 331,33 EUR, odbije porezna obveza od 29,40 EUR, dolazi se do iznosa od 301,93 EUR na ime naknade štete na koju tužiteljica ima pravo, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća (5. listopada 2017.) do isplate.

Za više traženo, preko iznosa od 301,93 EUR do iznosa od 331,33 EUR (za iznos od 29,40 EUR), tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan.

45. Odluka o parničnom trošku donesena je u skladu s odredbom članka 154. stavak 2., članku 155. i članku 164. ZPP.

Naime, u ovom postupku tužiteljica je postavila tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 338,44 EUR, a ranijom prvostupanjskom presudom poslovni broj P-3407/2020 od 26. srpnja 2024., pravomoćno je odbijena glede isplate iznosa od 7,11 EUR sa zateznim kamatama, dok joj je u ponovljenom postupku dosuđen iznos od 301,93 EUR, a odbijena je glede isplate iznosa od 29,40 EUR, slijedom čega ukupan uspjeh tužiteljice u postupku iznosi 89 %. S druge pak strane, uspjeh tužene iznosi 11 %. Kada se od postotka uspjeha stranke koja je u postupku uspjela u većoj mjeri (tužiteljica – 89 %) odbije postotak uspjeha stranke koja je uspjela u manjoj mjeri (tuženica – 11 %), dolazi se do iznosa od 78 %.

46. Prilikom određivanja visine troškova uzeta je u obzir vrijednost predmeta spora u iznosu od 338,44 EUR, te Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23.; dalje: Tarifa), prema kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 EUR (Tbr. 54 Tarife).

47. S obzirom na odredbe Tarife kao i postavljeni zahtjev za naknadu troškova, tužiteljici su, kao potrebni za svrhovito vođenje parnice, priznati troškovi po osnovi odvjetničkog zastupanja i to za:

-sastav zahtjeva za mirno rješavanje spora od 5. travnja 2019. ( Tbr. 32/1 Tarife), iznos od 100,00 EUR;

- sastav tužbe od 5. listopada 2020. (Tbr. 7/1 Tarife), iznos od 100,00 EUR;

-sastav podneska od 30. travnja 2024. (Tbr. 8/1 Tarife), iznos od 100,00 EUR;

- zastupanje na pripremnom ročištu od 8. svibnja 2024., koje je odgođeno prije početka raspravljanja (Tbr. 9/5 Tarife), iznos od 25,00 EUR;

-sastav podneska od 21. svibnja 2024. (Tbr. 8/3 Tarife), iznos od 50,00 EUR;

-zastupanje na ročištu od 10.lipnja 2024. (Tbr 9/1 Tarife), iznos od 100,00 EUR;

- sastav podneska od 25. studenoga 2025. (Tbr 8/1 Tarife), iznos od 100,00 EUR;

-zastupanje na ročištu od 26. studenoga 2025. (Tbr 9/1 Tarife), iznos od 100,00 EUR;

-zastupanje na ročištu od 9. ožujka 2025. koje je odgođeno prije početka raspravljanja (Tbr 9/5 Tarife), iznos od 25,00 EUR;

-zastupanje na ročištu od 9. ožujka 2025. koje je odgođeno prije početka raspravljanja (Tbr 9/5 Tarife), iznos od 25,00 EUR;

-zastupanje na ročištu od 13. srpnja 2026. (Tbr 9/1 Tarife), iznos od 100,00 EUR, dakle ukupni iznos od 825,00 EUR.

48. Nadalje, tužiteljici je, sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23.) i Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.) priznat trošak sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 6,64 EUR (Tar.br. 1. stavak 1. Tarife sudskih pristojbi), i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR (Tar.br. 2. stavak 1. Tarife sudskih pristojbi).

49. Navedeni iznos od 844,91 EUR valjalo je obračunati obzirom na postotak uspjeha među strankama koji je preostao nakon oduzimanja postotka strane koja je uspjela u većoj mjeri sa postotkom strane koja je uspjela u manjoj mjeri (78 %), čime se došlo do ukupnog iznosa na ime parničnog troška tužiteljice od 659,03 EUR, koji iznos joj je i dosuđen, sa zateznom kamatom tekućom od 4. rujna 2026., kao dana presuđenja (članak 151. st. 3.ZPP i članak 29. ZOO).

50. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom II izreke ove presude.

52. Za preračunavanje kune u euro korišten je fiksni tečaj konverzije (1,00 eur = 7,53450 kuna) te je sukladno matematičkim pravilima zaokruživanja dobiveni rezultat zaokružen na dvije decimale, sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj: 82/2022.).

U Splitu, 4. rujna 2026.

Sutkinja:

Ivana Jukić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud Republike Hrvatske. Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA:

- tužiteljici po punomoćniku

- tuženici

- u spis