Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj P-438/2025-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, u pravnoj stvari tužitelja VB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Renati Lukežić Juretić, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženice ŠB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Alenu Boškoviću, odvjetniku u Rijeci, putem zamjenika punomoćnika Gorana Kerežia, odvjetnika u Rijeci, odvjetnici u Rijeci, radi proglašenja izvansudske ovrhe nedopuštenom, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 9. srpnja 2026. u prisutnosti tužiteljeve punomoćnice, tuženice i zamjenika punomoćnika tuženice, na ročištu za javnu objavu presude 4. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev sa sadržajem:

« I. Proglašava se nedopuštenom pljenidba i prijenos zaplijenjenih novčanih sredstava u izvansudskom ovršnom postupku koji je pokrenuo tuženik ŠB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na novčanim sredstvima tužitelja VB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem presude Općinskog suda u Novom Zagrebu od dana 13.04.2023. posl. broj: P-7/2019, potvrđene presudom Županijskog suda u Dubrovniku od 31.01.2024. posl. broj: Gž-509/2023, dana 7. veljače 2025. i ukidaju se sve provedene radnje.

II. Nalaže se tuženiku ŠB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknaditi tužitelju VB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove ovog postupka u iznosu od 2.250,00 eura, sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koju propisuje članak 29. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. «

II Nalaže se tužitelju da tuženici naknadi parnični trošak u iznosu 5.062,50 eura sa zateznom kamatom po kamatnoj stopi koja se određuju za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana presuđenja (4. rujna 2026.) pa do isplate, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u predmetnoj tužbi podnesenoj 13. ožujka 2025., u bitnom, navodi da je zaključkom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-231/2025 od 26. veljače 2025., zaprimljenog 26. veljače 2025. upućen da u roku od 15 dana od dana dostave navedenog zaključka pokrene parnicu radi proglašenja nedopuštenosti izvansudske ovrhe, i to iz žalbenog razloga čl. 50. st. 1. točke 7., 9. i 10. Ovršnog zakona. Tvrdi da je tužena punomoćnika odvjetnika Alena Boškovića u Rijeci, Frana Supila 13, na temelju presude Općinskog suda u Novom Zagrebu od 13.4.2023. posl. broj: P-7/2019, potvrđene presudom Županijskog suda u Dubrovniku od 31.1.2024. posl. broj: Gž-509/2023, dana 7. veljače 2025. predala Financijskoj agenciji (u daljnjem tekstu: FINA) Zahtjev za izravnu naplatu novčane tražbine u iznosu od 39.551,40 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, po njegovim bankovnim računima, da je FINA na temelju prethodno navedene osnove, izvršila pljenidbu novčanih sredstava s računa tužitelja u ukupnom iznosu od 773,34 EUR, dok je ukupni nenaplaćeni iznos 44.899,88 EUR. Nadalje, tužitelj ističe da je opisana provedba ovrhe po njegovim računima nezakonita i nedopuštena, i to osobito iz sljedećih žalbenih razloga: - čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ – jer ovrhovoditelj (ovdje tuženik) nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno nije ovlašten tražiti ovrhu protiv ovršenika (ovdje tužitelja), - čl. 50. st. 1. toč. 9. OZ – ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik (ovdje tužitelj) više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave; - čl. 50. st. 1. toč. 10. OZ – ako je ispunjenje tražbine, makar i na određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik (ovdje tužitelj) više nije mogao istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave. Također, smatra da tuženica nije ovlaštena tražiti ovrhu na temelju presude Općinskog suda u Novom Zagrebu od dana 13.4.2023. posl. broj: P-7/2019, potvrđene presudom Županijskog suda u Dubrovniku od 31.1.2024. posl. broj: Gž - 509/2023, odnosno tuženica nije ovlaštena tražiti ovrhu protiv njega. Tvrdi da je protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 31.1.2024. posl. broj: Gž- 509/2023 (u daljnjem tekstu: Presuda), kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu od dana 13.4.2023. posl. broj: P-7/2019, a temeljem koje je tužena podnio zahtjev za izravnu naplatu, dana 15.4.2024. podnio prijedlog za dopuštenje revizije, a o kojem prijedlogu još uvijek nije donesena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, da je tužena uz zahtjev za izravnu naplatu temeljem Presude priložila punomoć odvjetnika Alena Boškovića kojom ga ovlašćuje primiti zaplijenjena novčana sredstva u ime i za račun tužene, da iz potvrde FINA-e od 14.2.2025. godine, Klasa: 034-011/5-07/1, Ur.broj: 118- 08-2012-25 proizlazi da tužena, ŠB, u Očevidniku redoslijeda osnova za plaćanje koji vodi FINA ima ukupni iznos neizvršenih osnova za plaćanje u iznosu od 3.018.703,94 EUR te da je u blokadi ukupno 674 dana. Tužitelj iznosi da je temeljem tako podnesenog zahtjeva za izravnu naplatu tužena prijevarno zaobišla, odnosno izbjegla naplatu svojih vjerovnika na način da je podnijela zahtjev za izravnu naplatu protiv njega tako da zaplijenjena sredstva po osnovi P-7/2019 budu isplaćena na račun njenog punomoćnika, odvjetnika Alena Boškovića, jer bi u suprotnom, kada bi novčana sredstva bila isplaćena na račun tužene, tužena ne bi mogla raspolagati s novčanim sredstvima zato što bi zaplijenjena novčana sredstva služila za namirenje prvog vjerovnika u redoslijedu osnove za plaćanje sukladno Zakonu o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima ("Narodne novine" br. 68/18., 2/20., 47/20., 46/20., 83/20., 133/20., u daljnjem tekstu: ZPONS), da je navedenim postupanjem tužena prekršio te zloupotrijebio odredbe ZPONS. Poziva se i citira sudsku praksu Općinskog građanskog suda u Zagrebu u odluci posl. broj: Ovr- 3961/2024 od 16.12.2024., Županijskog suda u Puli – Pola u rješenju posl. broj:

Gž Ovr 246/2016 od dana 13.06.2016. Slijedom navedenog, ponavlja da tužena nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave zato što da prijevarno zaobilazi, odnosno izbjegava naplatu svojih vjerovnika na način da podnosi zahtjev za izravnu naplatu protiv njega na temelju ovršne isprave tako da zaplijenjena sredstva po osnovi P-7/2019 budu isplaćena na račun punomoćnika tuženika, odvjetnika Alena Boškovića. Nadalje, tužitelj ističe da je potraživanje tuženika s osnove naknade parničnih troškova prvostupanjskog postupka odgođeno do donošenja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske o prijedlogu za dopuštenje revizije, odnosno posljedično odluke o reviziji, da će u slučaju usvajanja revizije potraživanje tužene će prestati postojati, da je 15.4.2024. protiv Presude podnio prijedlog za dopuštenje revizije, da činjenicu podnošenja prijedloga za dopuštenje revizije nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe navedena odluka zato što je tek nakon završetka prvostupanjskog postupka moguće podnijeti prijedlog za dopuštenje revizije, da je u pogledu naknade parničnih troškova prvostupanjskog postupka, odluka o izvanrednom pravnom lijeku od krucijalne važnosti u pogledu egzistiranja tražbine tužene. Stoga da je ispunjenje tražbine na određeno vrijeme odgođeno, a čime da je ispunjen žalbeni razlog propisan čl. 50. st. 1. t. 10. OZ- a. Dakle, da će tražbina tužene prestati postojati u slučaju usvajanja prijedloga za dopuštenje revizije, odnosno posljedično usvajanja revizije, na temelju činjenice koja da je nastala nakon zaključenja prvostupanjskog postupka, odnosno u vrijeme kad je tužitelj više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, a čime da je ispunjen žalbeni razlog propisan čl. 50. st. 1. t. 9. OZ-a. Postavlja tužbeni zahtjev kao u točkama I I. i I II. izreke presude.

2. U odgovoru na tužbu od 26. lipnja 2025. (str. 67 –69 spisa), u bitnom, tuženica osporava tužbeni zahtjev i tužbene navode u cijelosti. Ističe da je podnijela zahtjev za izravnu naplatu temeljem pravomoćne i izvršne sudske odluke Općinskog suda u Novom Zagrebu posl. br. P-7/2019 odnosno presude Županijskog suda u Dubrovniku posl. br- Gž-509/2023, da pravomoćne sudske odluke valja izvršavati i poštivati jer «facit ius inter partes et pro vertitate habetur», da se predmetni zahtjev za izravnu naplatu odnosio na naplatu parničnih troškova obzirom da je VB ostao obvezan prema citiranoj presudu naknaditi parnične troškove tuženici, da ne postoji ništa nezakonito u tome da se ovrha provede na račun punomoćnika ovrhovoditelja, ukoliko je takvo što i navedeno u punomoći za izravnu naplatu. Nadalje, da nisu osnovani razlozi koje tužitelj navodi za neprevođenje ovrhe izravnom naplatom, da njeno pravo iz pravomoćne odlike nije niti u kojem slučaju ukinuti, umanjeno ili ograničeno, da joj je tužitelj dužan platiti iznos kako je u predmetnoj pravomoćnoj presudi i određeno, da je način na koji će tuženica primiti isplatu, da li osobno ili će ovlastiti punomoćnika na naprijed navedeno, sasvim njena stvar. U obrazloženju razloga iz članka 50. stavak 1. toč. 7 Ovršnog zakona da se tužitelj olako razbacuje tvrdnjom da je ona prijevarno zaobišao naplatu svojih vjerovnika, da je točno da je ona blokirana od strane vjerovnika, ali radilo da se o vjerovnicima društva MEBU d.o.o. u stečaju u kojem postupku da je tuženica kao i svi ostali članovi nadzornog odbora davali svoju imovinu zalog kreditorima, te izdavali bianco zadužnice i mjenice, sve za vrijeme dok da je upravo tužitelj bio stvarni član uprave društva MEBU d.o.o. te on stvarno dogovarao sve poslovne procese i donosio poslovne odluke. Vezano za naprijed navedeno da su tužitelju poznate sve okolnosti o tome kako je preko 3 milijuna EUR potraživanja prema MEBU d.o.o. završilo na naplati na računima tuženice, dok da je tužitelj kao njen bivši suprug slobodno napustio društvo MEBU d.o.o. bez ikakva financijskog opterećenja. Pored toga, da je tužiteljevo zakonsko pravo pokrenuti revizijski postupak, ali spekuliranje sa ishodom takvog postupka nije osnovano, da je tužitelj kao ovršenik podnio prijedlog za odgodu ovrhe o čemu da je odlučeno rješenjem Ovr-231/2025 ovoga suda, da pozivanje na blokadu svih njenih računa koju da je uzrokovao tužitelj, i koji da se obvezao podmiriti vjerovnike nije previše osnovano jer je protivno načelu savjesnosti i poštenja u obveznim odnosima. Ugovore da valja poštivati – pacta sunt servanda, pa kada već tužitelj nije mogao platiti ukupni dug koji je ostao tuženici i ostalim udjelničarima u MEBU d.o.o. jednostavno da je sve prepustio pravnoj sudbini i nastavio postupati prema tuženici kao da se ništa nije desilo. Obzirom na činjenicu da su zapravo tužiteljeva prava vezano za postupak koji se tiče prijedloga za dopuštenje revizije konzumirana kroz pravomoćno rješenje ovog suda posl. br. Ovr-231/2025, to se čini da nema razloga cijelu ovrhu u dijelovima pljenidbe i prijenosa proglasiti nedopuštenom jer je pitanje da li će tužitelj imati osnova za povrat zaplijenjenih sredstava riješeno upravo citiranim rješenjem obzirom da će se ovaj postupak voditi sigurno dulje nego postupak pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske, pa se u slučaju da tužitelj uspije u revizijskom postupku to za njega biti opravdano, a za slučaj da ne uspije u revizijskom postupku tada neće biti vjerovnik nego samo dužnik pa će se morati povinovati ovrsi kako ju tuženica kao ovrhovoditeljica bude odredila. Predlaže tužbeni zahtjev kao neosnovan odbiti i obvezati tužitelja da joj naknadi parnični trošak u roku od 15 dana.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju u spisu, te su s tim u vezi sve isprave i pročitane.

4. Predmet spora je tužiteljev zahtjev radi proglašenja izvansudske ovrhe nedopuštenom.

5. U smislu primjene sadržaja pravne norme iz članka 8. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 80/22, 114/22 i 155/23; nadalje u tekstu: ZPP) zaključak je suda da je tužiteljev tužbeni zahtjev neosnovan.

6. Temeljem analize činjeničnog stanja, slijedi nepobitno utvrđenim, odnosno među stankama ove parnice nema spora, vremenskim slijedom, da je Općinski građanski sud u Zagrebu dana 13. travnja 2023. donio presudu pod poslovnim brojem 55 P-7/2019-34 kojom je (u bitnom za ovaj spor) u točki II izreke naložio tužitelju VB da tuženici FB naknadi parnične troškove u iznosu od 39.551,40 eura u roku od 15 dana (str. 18 spisa), te da je ta presuda potvrđena presudom Županijskog suda u Dubrovniku od 31. siječnja 2024. pod poslovnim brojem Gž-509/2023-2 (str. 30 spisa). Na temelju ovršne prvostupanjske presude tuženica ŠB je putem istog odvjetnika (Alen Bošković iz Rijeke) podnijela 6. veljače 2025. Financijskoj agenciji, Rijeka, Zahtjev za izravnu naplatu (str. 16 i 17 spisa) kojem Zahtjevu je priložila osim izvornika ovršne odluke, izvornik punomoći, rješenje o promjeni prezimena i punomoć za naplatu troškova. Nadalje, Općinski sud u Rijeci je zaključkom od 26. veljače 2025., pod posl.br. Ovr-231/2025-4 (str. 9 spisa) uputio ovršenika (ovdje tužitelja) da u roku od 15 dana od dana dostave zaključka pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe (očito izravne naplate) nedopuštenom zbog razloga iz čl. 50. st.1. toč. 7.,9 i 10. Ovršnog zakona («Narodne novine» broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24; dalje: OZ). Također, utvrđeno je da je tužitelj protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 31. siječnja 2024. pod poslovnim brojem Gž-509/2023- 2 podnio prijedlog za dopuštenje revizije (str. 38 do 42 spisa) koji je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Revd-617/2025-2 od 23. prosinca 2025., odbijen (str. 76 – 77 spisa).

7. Nitko nije osporavao identitet tuženice iz postupka iz kojeg proizlazi ovršni naslov i ove parnice. Ostalom, on je neprijeporan obzirom na njezin isti osobni identifikacijski broj u oba postupka, kao i u Zahtjevu za izravnu naplatu. Naime, člankom 4. Zakona o osobnom identifikacijskom broju («Narodne novine» broj 60/08) regulirano je da je osobni identifikacijski broj jedinstven, nepromjenjiv i neponovljiv.

8. U parnici radi proglašenja ovrhe (isto i izravne naplate) nedopuštenom dopušteno je raspravljati isključivo o razlozi na temelju kojih je ovršenik (budući tužitelj) od strane ovršnog suda upućen na pokretanje parnice. U tom smislu, konkretno se radi o razlozima normiranim u članku 50. stavku 1. točkama 7.,9. i 10. OZ-a.

9. U članku 50. st.1. toč. 7. OZ-a radi se o opugnacijskom razlogu koji upućuje na nedostatak aktivne ili pasivne legitimacije. Dakle, da bi tužitelj osnovano isticao ovaj razlog nedopuštenosti ovrhe u parnici mora dokazati da ovrha (izravna naplata) nije određena u korist osobe koja je u ovršnoj ispravi navedena kao vjerovnik ili protiv osobe koja je u ovršnoj isprave naznačena kao dužnik.

10. Tužitelj je isticao argumentaciju da tuženica nije ovlaštena tražiti ovrhu na temelju presude Općinskog suda u Novom Zagrebu od dana 13.4.2023. posl. broj: P-7/2019, potvrđene presudom Županijskog suda u Dubrovniku od 31.1.2024. posl. broj: Gž-509/2023, odnosno tuženica nije ovlaštena tražiti ovrhu protiv njega zato jer je prijevarno zaobišla, odnosno izbjegla naplatu svojih vjerovnika na način što je podnijela zahtjev za izravnu naplatu protiv njega tako da zaplijenjena sredstva po osnovi P-7/2019 budu isplaćena na račun njenog punomoćnika, odvjetnika Alena Boškovića. Navedene tužiteljeve tvrdnje ovaj sud ocjenjuje neutemeljenim. Naime, u predmetnim okolnostima jasno slijedi da je tuženica postupak izravne naplate pred nadležnom FINA-om pokrenula po osnovi ovršnog naslova (presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 13. travnja 2023. pod poslovnim brojem 55 P-7/2019-34) radi namirenja one tražbine koja je u kondemnatornom smislu u njezinu korist određena, a to je potraživanje isključivo radi naplate parničnih troškova.

11. Člankom 5. stavkom 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima («Narodne novine» broj 68/18, 2/20, 47/20, 46/20, 83/20 i 133/20; nadalje u tekstu: ZPONS) propisano je da se iznimno od odredbe stavka 10. ovoga članka, prijenos novčanih sredstava može se zahtijevati u korist računa zakonskog zastupnika fizičke osobe koja je ovrhovoditelj iz osnove za plaćanje te u korist računa odvjetnika koji u tom postupku zastupa ovrhovoditelja kao punomoćnik za iznos troškova postupka iz osnove za plaćanje.

12. Kako je u ovom sporu jasno utvrđeno da je isti odvjetnik (Alen Bošković) zastupao tuženu i u postupku iz osnove za plaćanje i podnio kao njezin punomoćnik Zahtjev za izravnu naplatu, te da se konkretno radi isključivo o novčanim sredstvima iz nespornog ovršnog naslova po osnovi troškova parničnog postupka, pa prema tome proizlazi osnovanim da se prijenos novčanih sredstava dužnika smije zahtijevati u korist računa odvjetnika, kako to egzaktno regulira pravna norma iz citiranog čl. 5. st. 12. ZPONS. Stoga, nije prihvatljivo tužiteljevo plediranje da bi u postupanju tuženice bilo elemenata prijevarnog zaobilaženja, odnosno izbjegavanja naplate njenih vjerovnika, a niti je dokazao, u smislu čl. 50. st.1. t.7. OZ-a, da izravna naplata nije određena u korist osobe koja je u ovršnoj ispravi navedena kao vjerovnik ili protiv osobe koja je u ovršnoj isprave naznačena kao dužnik. Također, sudska praksa na koju se pozivao tužitelj u tužbi nije primjenjiva u konkretnom postupku jer se ne radi o međusobno usporedivim pravnim situacijama.

13. Iz opozicijskog razloga određenog u čl. 50. st.1. t.9. OZ-a proizlazi nedopuštenost ovrhe u slučaju ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave. Dakle, mora se raditi o prestanku tražbine do koje je došlo naknadno. Tražbina može prestati ispunjenjem, prijebojem, odricanje, nagodbom, polaganjem dužne tražbine u sudski ili javnobilježnički polog i sl. Tužitelj je u postupku počev od tužbe isticao da će tražbina tužene prestati postojati u slučaju usvajanja prijedloga za dopuštenje revizije, odnosno posljedično usvajanja revizije. Pretpostavka u citiranoj odredbi OZ-a nije da će tražbina prestati (uvjerenje ili nada dužnika u to), već da je prestala (kao događaj koji je desio). Konkretno, tužiteljevo podnošenje prijedloga za dopuštenje reviziji nije imalo nikakav utjecaj na pravne učinke pravomoćnosti i ovršnosti presude (Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem 55 P-7/2019-34 od 13. travnja 2023.) i njegove obveze prema tuženici, obzirom je člankom 384. ZPP- a određeno da prijedlog za dopuštenje revizije i revizija ne zadržavaju ovrhu presude protiv koje su podneseni. Dodatno, tužiteljev prijedlog za dopuštenje revizije je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Revd - 617/2025-2 od 23. prosinca 2025. i odbijen (str. 76 – 77 spisa).

14. U okolnostima naprijed prezentiranog stanja stvari nisu ispunjenje niti pretpostavke iz čl. 50. st.1. t.10. OZ-a (ispunjenje tražbine je, makar i na određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave), budući konkretno predmetna tražbina iz ovršnog naslova koja glasi na obvezu isplate iznosa parničnog troška od 39.551,40 eura u korist tuženice, a na teret tužitelja nije ni u jednom trenutku, dakle ikada bila odgođena, zabranjena, izmijenjena ili na drugi način onemogućena. Tužiteljeve tvrdnje da je zbog podnošenja prijedloga za dopuštenje revizije ispunjenje predmetne tražbine na određeno vrijeme odgođeno nemaju nikakvog pravnog uporišta ni u odredbama parničnog (procesnog), niti ovršnog prava i protivne su cjelokupnom spektru pravnih učinaka pravomoćnosti i ovršnosti koje domicilni pravni poredak priznaje svakoj sudskoj presudi koja je te učinke stekla, pa tako i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem 55 P-7/2019-34 od 13. travnja 2023.

15. Slijedom svega navedenog, presuđeno je sadržajem točke I I. i II. dispozitiva.

16. Odluka o trošku (točka II izreke) temelji se na odredbi iz članka 154. stavka 1., u vezi s člankom 155. ZPP-a, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora (39.551,40 eura), ostvareni potpuni uspjeh tuženice, te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika («Narodne novine» broj 138/2023 i 107/2025; dalje u tekstu: Tarifa). Sukladno Tbr. 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura. Slijedom navedenog, tuženici su priznati zatraženi troškovi zastupanja odvjetnika prema troškovniku (str. 85 i 92 spisa) i to za; sastav odgovora na tužbu i obrazloženog podnesaka od 17.2.2026. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), zastupanje na ročištima 7.5.2026. i 9.7.2026. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), svaka od ukupno četiri (4) radnje po 1.000,00 eura, dakle 4.000,00 eura, sastav podneska od 5.5.2026. (Tbr. 8. toč. 4. Tarife) – 50,00 eura, te pripadajući PDV od 25% na prethodne stavke u iznosu od 1.012,50 eura (Tbr. 46. Tarife), sveukupno 5.062,50 eura.

17. Na priznati parnični trošak tuženici je dosuđena zahtijevana zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno članku 151. stavku 3. ZPP - a, u visini određenoj člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO)

18. Paricijski rok u ovom postupku iznosi 15 dana (čl. 328. st.2. ZPP-a).

19. Budući je tužitelj spor izgubio u odnosu na njega nema osnove za primjenom odredaba članka 154. i članka 155. ZPP-a, pa je zato odlučeno sadržajem točke I II. izreke.

U Rijeci 4. rujna 2026.

Sudac:

Robert Mihelj

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od prvog idućeg dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi ovom sudu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud (čl. 348. ZPP- a).

Dostaviti:

- tužitelju – isticanjem ove presude na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova u trajanju od osam dana, računajući od 4. rujna 2026.

- tuženici – neposredno po pun.