Poslovni broj: Usž-1554/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od Marine Kosović Marković, predsjednice vijeća, Jelene Rajić i mr. sc. Inge Vezmar Barlek, članica vijeća, te sudskog savjetnika Alana Vučkovečkog, zapisničara u upravnom sporu tužitelja Općine Povljana, Stjepana Radića 20, Povljana, koju zastupa načelnik OK, a njega opunomoćenik Hrvoje Bićanić, odvjetnik u Ogulinu, Ivana bana Mažuranića 7, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Vukovarska 49, Zagreb , radi naknade za izvlaštenje, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-1553/2024-9 od 13. siječnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 3. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja te potvrđuje presuda i rješenje Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-1553/2024-9 od 13. siječnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom i rješenjem Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-1553/2024-9 od 13. siječnja 2025. odbijen je zahtjev tužitelja za poništenjem odnosno oglašavanje ništavim rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Klasa: UP/II-943-04/21-01/329, Urbroj: 514-04- 02-01-01/07-24-02 od 22. ožujka 2024. i rješenja Upravnog odjela za povjerene poslove državne uprave Zadarske županije, Klasa: UP/I-943-01/20-02/01, Urbroj: 2198/1-19-08/1-21-18 od 25. lipnja 2021. te je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu naknade troškova upravnog spra.

1.1. Rješenjem tuženika od 22. ožujka 2024. odbija se žalba tužitelja izjavljena protiv rješenje Upravnog odjela za povjerene poslove državne uprave Zadarske županije Klasa: UP/I-943-01/20-02/01, Urbroj: 2198/1-19-08/1-21-18 od 25. lipnja 2021. kojim je odbijen zahtjev tužitelja za određivanje naknade za nekretnine oznake čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], kao neosnovan.

2. Protiv prvostupanjske presude tužitelj je izjavio žalbu zbog bitne povrede sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da se usvoji tužbeni zahtjev, poništiti pobijana rješenja te predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovno odlučivanje. Potražuje troškove sastava žalbe.

2.1. U žalbi navodi da je na nekretninama oznake čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], pomorsko dobro upisano u pomorsko dobro sukladno lokacijskoj dozvoli za zahvat u prostoru i to izgradnju luke Povljana izdane od strane Zadarske županije, Upravnog odjela za provedbu dokumenata prostornog uređenja i gradnje, ispostava Pag, pod posl.br. KLASA: UP/I-35-05-12-01/11, URBRORJ: 2198/1-11-5/1-12-17 od dana 2012. U odnosu na predmetne nekretnine nije se provodio postupak potpunog izvlaštenja, već su za vlasnika nekretnina nastupili učinci kao da je glede tih stvari provedeno potpuno izvlaštenje jer su predmetne nekretnina ex lege proglašena pomorskim dobrom, te da stoga vlasnici i nositelji drugih stvarnih prava imaju pravo na naknadu po pravilima o naknadi za izvlaštenje, i to odredbe Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade. Poziva se na odredbe članka 170. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i 118. stavka 5. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, iz kojih odredaba neprijeporno proizlazi da se na naknadu u slučaju proglašenja nekretnine pomorskim dobrom u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe Zakona o izvlaštenju, a naknada za proglašenje nekretnine pomorskim dobrom određuje u upravnom postupku temeljem odredaba o izvlaštenju, a u kojem smislu, s obzirom na sadržaj naprijed citiranih odredaba Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, treba tumačiti i ovdje mjerodavni Zakon o izvlaštenju.

3. Tuženik, iako uredno pozvan, nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Prema odredbi članka 134. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" 36/2024. i 39/26 – Odluka Ustavnog suda , dalje ZUS) Visoki upravni sud ispituje prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi.

6. Polazeći od sadržaja žalbe te ispitavši cjelokupan sadržaj predmeta spisa ovaj sud je ocijenio kako ona, iako se tužitelj poziva na postojanje bitne povrede postupka, sadržajno predstavlja njegovo obrazloženje shvaćanja o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S obzirom na takav sadržaj, predmetna žalba suštinski se svodi na izlaganje razloga o tome da je i zašto je tužbeni zahtjev u ovom predmetu trebalo u cijelosti prihvatiti te poništiti osporeno rješenje tuženika.

7. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je odbio zahtjev tužitelja smatrajući da kako je tuženik pravilno odbio zahtjev tužitelja jer da se u konkretnom slučaju ne radi o proširenju granice pomorskog dobra izvan granice koja se po samom zakonu kojim se uređuje pomorsko dobro smatra pomorskim dobrom, odnosno izvan granice određene aktom nadležnog tijela donesenog na temelju zakona kojim se uređuje pomorsko dobro, a u kojem slučaju bi se u odnosu na nekretnine na koje je proširena granica naknada po zahtjevu prijašnjeg vlasnika određivala u postupku i na način propisan Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade ("Narodne novine" 74/14., 69/17. i 98/19. dalje ZION). Predmetna granica pomorskog dobra, od vremena utvrđivanja, nije mijenjana, zbog čega nije bilo prostora za donošenje drukčije odluke o zahtjevu tužitelja.

8. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je granica pomorskog dobra na spornim nekretninama utvrđena rješenjem Povjerenstva za granice Uprave pomorske i unutarnje plovidbe, brodarstva, luka i pomorskog dobra Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske, Klasa: UP/I-342-01/13-01/16, Urbroj: 530- 03-1-2-13-2 od 9. travnja 2013. To je rješenje doneseno na zahtjev Županijske Lučke uprave Zadar u primjeni odredbe članka 14. stavak 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama te članka 9. stavak 1. Uredbe o postupku utvrđivanja granice pomorskog dobra, a istim je utvrđena granica lučkog područja luke otvorene za javni promet na dijelu k. o. [katastarska općina]. U lučko područje obuhvaćen je kopneni prostor i morski akvatorij, sve kao lučki bazen, a njegovom su granicom obuhvaćene djelomično katastarske čestice označene u tom rješenju. Između ostalih, tu su i k. č. br. [katastarska čestica], koje su predmet ovog spora. Obrazloženjem rješenja Povjerenstva precizirano je da je granica lučkog područja luke otvorene za javni promet utvrđena na način da lučko područje obuhvaća i onaj dio kopnene površine i morskog akvatorija, koji je prema dokumentu prostornog uređenja – lokacijskoj dozvoli planiran kao lučko područje luke otvorene za javni promet u k. o. [katastarska općina], u skladu sa zakonskim definicijama luke, lučkog područja i pomorskog dobra.

9. Tužitelj osporava zaključak tuženika da u konkretnom slučaju tužitelju ne bi pripadalo pravo na naknadu za nekretnine oznake čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] prema Zakonu o izvlaštenju.

10. Prema odredbi članka 118. stavak 3. Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“, br.158/03, 100/04, 141/06, 389/09, 123/11, 56/16) ako se mijenjaju granice pomorskog dobra zbog promjene dokumenata prostornog uređenja, prirodnih pojava ili zbog proglašenja kopna pomorskim dobrom na taj dio pomorskog dobra primijenit će se odredbe o izvlaštenju

10.1. Prema odredbi članka 58. Zakona o izvlaštenju u slučaju proširenja granice pomorskog dobra izvan granice koja se po samom zakonu kojim se uređuje pomorsko dobro smatra pomorskim dobrom odnosno izvan granice određene aktom nadležnog tijela donesenog na temelju zakona kojim se uređuje pomorsko dobro, za nekretnine na koje je proširena granica naknada se, po zahtjevu prijašnjeg vlasnika, određuje u postupku i na način propisan ovim Zakonom (stavak 1.), obveznik isplate naknade je Republika Hrvatska ( stavak 2.) a prijašnji vlasnik ostvaruje pravo na naknadu na temelju akta o određivanju granica pomorskog dobra i ovjerovljenog geodetskog elaborata ( stavak 3.).

11. I prema mišljenju ovog Suda u konkretnom slučaju se ne radi o proširenju granice pomorskog dobra izvan granice koja se po samom zakonu kojim se uređuje pomorsko dobro smatra pomorskim dobrom, odnosno izvan granice određene aktom nadležnog tijela donesenog na temelju zakona kojim se uređuje pomorsko dobro, a u kojem slučaju bi se u odnosu na nekretnine na koje je proširena granica naknada po zahtjevu prijašnjeg vlasnika određivala u postupku i na način propisan Zakonom o izvlaštenju i naknadi. Predmetna granica pomorskog dobra, od vremena utvrđivanja, nije mijenjana, zbog čega nije bilo prostora za donošenje drukčije odluke o zahtjevu tužitelja. Uostalom tužitelj niti ne spori da se u odnosu na predmetne nekretnine nije provodio postupak potpunog izvlaštenja, već smatra da su za vlasnika nekretnina nastupili učinci kao da je glede tih stvari provedeno potpuno izvlaštenje jer su predmetne nekretnina ex lege proglašena pomorskim dobrom, te da stoga vlasnici i nositelji drugih stvarnih prava imaju pravo na naknadu po pravilima o naknadi za izvlaštenje, i to odredbe Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade.

12. Suprotno mišljenju tužitelja, u konkretnom slučaju nije ispunjena pravna pretpostavka za primjenu odredaba članka 58. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade u odnosu na nekretnine koje su predmet ovog spora. Naime, prema izraženom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske naknada za nekretnine koje su proglašene pomorskim dobrom može se ostvariti ili u postupku za izvlaštenje sukladno (ranije važećoj) odredbi čl. 1038. Pomorskog zakonika, ukoliko je takav postupak pokrenut i proveden, a ukoliko postupak izvlaštenja nije pokrenut, tada prijašnji vlasnik takvih nekretnina u ostvarenju svojih vlasničkih prava može u redovnoj parnici pred nadležnim sudom ostvariti naknadu za oduzeto zemljište . Time da treba naglasiti da tužitelj nije ni bio upisani vlasnik.

13. Vezano za naknadu za izvlašteno zemljište tužitelj može zaštitu svojih prava zatražiti u postupku pred sudom opće nadležnosti, što je u skladu i sa stajalištem Europskog suda za ljudska prava, zahtjev br. 49019/06, O protiv Republike Hrvatske, prema kojoj se naknada za „de facto“ izvlašteno zemljište, odnosno za oduzeto zemljište za koje nije proveden propisani postupak oduzimanja, ne može tražiti u postupku pred upravnim tijelom već u građanskoj parnici.

13.1. Takvo stajalište ovaj Sud je izrazio i u presudama, poslovni broj: Usž-4922/18- 2 od 16. siječnja 2019. i Usž-4216/183 od 19. veljače 2020.

14. Kako je, dakle, iz dokaza pribavljenih u postupku razvidno da je osporena presuda donesena na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava, a koji zaključak nije doveden u sumnju ni žalbenim navodima tužitelja, trebalo je na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a, žalbu odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao pod točkom I.

15. Tužitelj nije uspio sa žalbom u ovom upravnom sporu, zbog čega nije osnovan niti njegov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe. Stoga je, na temelju odredbe članka 147. ZUS-a, odlučeno kao pod točkom II. izreke.

U Zagrebu, 3. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Marina Kosović Marković