Poslovni broj: Usž-2639/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marine Kosović Marković, predsjednice vijeća, Jelene Rajić i mr.sc. Inge Vezmar Barlek, članica vijeća te sudskog savjetnika Alana Vučkovečkog, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja YACHT CLUB VRANJIC d.o.o., OIB: 58553622527, Vranjic, Krešimirova ulica 149, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Kruno Peronja i Antica Zorzina Peronja, Split, Domovinskog rata 29b/V, protiv tuženika Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za pravne poslove, OIB: 59951999361, Zagreb, Radn ička cesta 80, radi izvršenja rješenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-329/2026-7 od 5. svibnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 3. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba te potvrđuju presuda i rješenje Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-329/2026-7 od 5. svibnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

I. Presudom Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-329/2026-7 od 5. svibnja 2026. odbijen je tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika, Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za pravne poslove, Klasa: UP/II-351-02/24-21/114, Urbroj: 517- 09-1-25-2 od 16. prosinca 2025. Rješenjem Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-329/2026-7 od 5. svibnja 2026. odbijen je zahtjev tužitelja za donošenjem rješenja o odgodnom učinku tužbe (točka I. izreke), odbijen je zahtjev tužitelja za izdavanjem privremene mjere (točka II. izreke), odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točka III. izreke) te je naloženo tužitelju isplatiti tuženiku troškove upravnog spora u iznosu od 62,00€ ( točka IV. izreke).

1.1. Rješenjem tuženika od 16. prosinca 2025. odbijena je žalba ovdje tužitelja izjavljena protiv rješenja Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područnog ureda Split, Službe za nadzor zaštite okoliša i vodopravne inspekcije, Klasa: UP/I-351-01/24- 04/41, Urbroj: 443-02-03-13-24-8 od 19. studenoga 2024. a kojim je utvrđeno da je rješenje Klasa: UP/I-351-01/24-04/4, URBROJ: 443- 02-03-13-24-1 od 18. ožujka 2024. postalo izvršno 5. travnja 2024., te je naređeno tužitelju: 1.1. uklanjanje otpada koji nastaje servisiranjem i popravkom brodova: otpadne ambalaže od boja, premaza, različitih sredstava za razrjeđivanje boja i pripremu za bojanje ili čišćenje površina i dr., tkanina-krpa korištenih za brisanje premaza koje sadrže ostatke tih premaza na sebi, drugih upijajućih materijala onečišćenih premazima-papirnih ubrusa, zaštitnih maski za lice, plastične ambalaže koja nije onečišćena opasnim tvarima, otpadnog drva, najlona, stiropora, i dr., s mjesta privremenog skladištenja tog otpada na lokaciji brodoremontnog brodogradilišta Vranjic u Vranjicu, Grad Solin, 1.2. otklanjanje nepravilnosti u gospodarenju s navedenim otpadom na način da za nastali otpad provede karakterizaciju otpada tj. da ispravno odredi porijeklo i mjesto nastanka otpada, grupu, podgrupu i ključni broj otpada i svojstva otpada prema Katalogu otpada, i osigura uvjete za odvojeno sakupljanje ovog otpada, propisnim privremenim skladištenjem tog otpada, odvojeno po vrstama, u svrhu osiguravanja buduće obrade otpada ili propisnog zbrinjavanja, uz ostala upozorenja.

2. Protiv prvostupanjske presude tužitelj je izjavio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga te zbog povrede načela razmjernosti i zaštite stečenih prava. U bitnom navodi da su razlozi presude neutemeljeni, nedovoljno obrazloženi i ne počivaju na izvedenim dokazima i nesporno utvrđenim činjenicama. Ističe da je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda pogrešno, formalističko i protivno temeljnim načelima Zakona o općem upravnom postupku te Zakona o gospodarenju otpadom. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe Zakona o gospodarenju otpadom, osobito načelo „onečišćivač plaća“, načelo razmjernosti te odredbe koje uređuju odgovornost proizvođača otpada. Prema temeljnim načelima Zakona o gospodarenju otpadom, troškove gospodarenja otpadom snosi proizvođač otpada koji je proizveo ili svojim djelovanjem uzrokovao njegovo nastajanje. Međut im, tijekom cijelom upravnog postupka tužitelj je ukazivao na činjenicu da znatan dio otpada na predmetnom području nastaje djelovanjem trećih osoba - neovlaštenih korisnika veza odnosno osoba koje nezakonito privezuju plovila i ostavljaju otpad na koncesijskom području. Smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer se zanemaruje načelo individualizacije odgovornosti, načelo razmjernosti, načelo utvrđivanja stvarnog stanja stvari, načelo zabrane arbitrarnog postupanja upravnih tijela. Pogrešno je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda prema kojem se u postupku izvršenja izvršnog upravnog akta ne mogu ispitivati zakonitost i razmjernost same upravne prisile, već isključivo vrijeme, mjesto i način izvršenja te navodi da prvostupanjski sud potpuno zanemaruje načelo razmjernosti iz članka 6. Zakona o općem upravnom postupku. Predlaže Sudu usvojiti žalbu, preinačiti pobijanu presudu, podredno predlaže ukinuti (pravilno poništiti) pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Potražuje naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Tuženik se u odgovoru na žalbu protivi razlozima žalbe te predlaže odbiti žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga (članak 134. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima „Narodne novine“, broj: 36/24. i 39/26. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, dalje: ZUS), Sud nalazi da ne postoje žalbene osnove zbog kojih bi pobijana presuda bila nezakonita ni razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Prema ocjeni ovog Suda nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede pravila sudskog postupka, jer je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe ZUS-a. Naime, bitna povreda pravila sudskog postupka postoji kada upravni sud u tijeku spora ne primijeni ili nepravilno primijeni odredbe ZUS-a, a to utječe na donošenje zakonite i pravilne presude (članak 126. stavak 2. ZUS-a), a u konkretnom slučaju sud nije postupao na način koji bi utjecao na donošenje pravilne i zakonite odluke.

6.1. Iako tužitelj ukazuje na bitnu povredu odredaba postupka, treba reći da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, njezina je izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6.2. Prema podacima spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjski upravni sud ocjenjujući zakonitost pobijanog rješenja sukladno odredbi članka 33. stavka 2. ZUS-a, proveo dokazni postupak uvidom u sudski spis i uz odgovor na tužbu dostavljeni spis tuženika i uzeo u obzir dokaze izvedene i činjenice utvrđene u upravnom postupku te nakon održane rasprave, čime je strankama u smislu članka 6. ZUS-a dana mogućnost očitovanja o svim činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog upravnog spora, i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu odredbe članka 55. stavka 3. ZUS-a, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilno nalazi da tužbeni zahtjev nije osnovan.

6.3. Vezano za prigovore tužitelja da odluka prvostupanjskog suda nije valjano obrazložena treba reći da u smislu odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske te Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu (npr. slučaj Ruiz Torija protiv Španjolske i Hiro Balani protiv Španjolske), pravo stranke na pravičan sudski postupak uključuje i pravo na obrazloženu odluku o postavljenom zahtjevu, odnosno obvezu suda da jasnim i neproturječnim razlozima obrazloži svoju odluku, jer je protivnom ostvarena povreda čl. 6. st. 1. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

6.4. Međutim, obveza obrazlaganja odluke (niti u smislu odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, niti Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu) ne znači obvezu podrobnog odgovora na svaku tvrdnju predočenu pred sudom već pretpostavlja pravo stranke u postupku da njezini navodi budu pažljivo ispitani. Suprotno tvrdnjama tužitelja, pobijana presuda sadrži valjano obrazloženje s jasnim razlozima iz kojih se može provjeriti na kojim utvrđenjima i uvjerenjima je sud temeljio svoju ocjenu o (ne)osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva.

7. Odredbom članka 144. stavak 1. točka 2. i 3. Zakona o gospodarenju otpadom (Narodne novine, br. 84/21 i 142/23) propisano je da inspektor zaštite okoliša rješenjem naređuje nadziranoj osobi uklanjanje otpada u primjerenom roku ako utvrdi da otpad ne skladišti na propisani način, odnosno ako skladišni prostor u kojem se otpad skladišti ne ispunjava propisane uvjete i/ili se skladišti duže nego je to zakonom ili podzakonskim propisom dopušteno, odnosno ako otpad skladišti na lokaciji za koju nema odgovarajući akt za skladištenje otpada.

7.1. Odredbom članka 158. Zakona o gospodarenju otpadom propisano je da ako izvršenik ne postupi po izvršnom rješenju iz članka 144. stavka 1. tog Zakona, inspektor rješenjem o izvršenju može odrediti dodatni rok za ispunjenje obveze dane tim rješenjem.

8. Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da su rješenjem tuženika Klasa: UP/I-351- 01/24-04/4, URBROJ: 443-02-03-13-24-1 od 18. ožujka 2024. tužitelju naređene mjere uklanjanja otpada i otklanjanja nepravilnosti u gospodarenju otpadom precizirane točkama 1.1. i 1. 2. tog rješenja a koje rješenje je postalo izvršno 5. travnja 2024.

8.1. Kontrolnim inspekcijskim pregledom obavljenim 6. studenog 2024. od strane inspektora utvrđeno je da tužitelj nije u cijelosti postupio sukladno rješenju od 18. ožujka 2024. s obzirom na to da je izvršio mjeru navedenu pod točkom 1.1. izreke tog rješenja, dok za mjeru navedenu pod točkom 1.2. izreke istog rješenja nije osigurao postupak karakterizacije otpada odnosno ispravno odredio porijeklo i mjesto nastanka otpada, grupu, podgrupu i ključni broj otpada i svojstva otpada prema Katalogu otpada, za otpad k.br. 15 02 02 i 15 01 02, jer za te vrste otpada nije osigurao ni zasebne propisano označene spremnike, već te vrste otpada skladišti s drugim otpadom u spremniku namijenjenom toj drugoj vrsti otpada (u spremnicima za vrste otpada, k.br. 20 03 07 i k.br. 03 01 05), a za otpad željezo i čelik, nije ispravno odredio porijeklo i mjesto nastanka otpada, grupu, podgrupu i ključni broj otpada i svojstva otpada prema Katalogu otpada, jer ga skladišti u spremniku koji je označio k.br. 17 04 05, u što se svrstava građevinski otpad ove vrste, a radi se o otpadu koji je nastao u drugom postupku, postupku servisiranja i održavanja ili popravljanja plovila, o čemu je sastavljen zapisnik na koji stranke nisu imale primjedbi.

9. U okolnostima konkretnog slučaja, kada tužitelj nesporno nije postupio u cijelosti po izvršnom rješenju od 18. ožujka 2024. pravilno je nadležni inspektor, u okviru svojih ovlasti na temelju odredbi članka 138. stavak 1. i članka 139. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narode novine“ broj 47/09 i 110/21 – dalje u tekstu ZUP) kao i odredbi članka 3. i 26. Zakona o državnom inspektoratu („Narode novine“ broj 115/18., 117/21., 67/23. i 115/23.) te članka 158. Zakona o gospodarenju otpadom donio rješenje o izvršenju od 19. studenog 2024. , a čija je zakonitost potvrđena rješenjem tuženika od 16. prosinca 2025.

10. Suprotno mišljenju tužitelja odredba članka 139. stavka 4. ZUP-a kojom je propisano da se žalba protiv rješenja o izvršenju može uložiti samo na vrijeme, mjesto i način izvršenja i da nema odgodni učinak je jasna i nedvosmislena. Prigovori tužitelja nisu od utjecaja na zakonitost prvostupanjske presude i rješenja o izvršenju jer predmet ovoga spora je ocjena zakonitosti rješenja o izvršenju a u kojem sporu ne mogu s uspjehom isticati niti ispitivati navodi i argumenti vezani uz zakonitost upravnog akta koji se ovdje izvršava, pa tako ni rješenja o uklanjanju, već samo navodi vezani uz vrijeme, mjesto i način izvršenja. Navode vezane uz zakonitost rješenja o uklanjanju tužitelj je mogao isticati u žalbi i eventualno upravnom sporu pokrenutom protiv rješenja o uklanjaju a što je popustio učiniti.

11. Nadalje, odredbom članka 5. Zakona o gospodarenju otpadom određeno je da se gospodarenje otpadom mora provoditi na način kojim se ne ugrožava zdravlje ljudi i ne uzrokuje štetni utjecaj na okoliš, a posebno: ne uzrokuje rizik od onečišćenja mora, voda, tla i zraka te ugrožavanja biološke raznolikosti, ne uzrokuje neugodu zbog buke i neugodnih mirisa; ne uzrokuje štetan utjecaj na krajolik ili mjesta od posebnog interesa i ne uzrokuje nastajanje eksplozije ili požara. Izbjegavanje rizika onečišćenja mora, voda, tla i zraka te ugrožavanja biološke raznolikosti, kao posljedice gospodarenja otpadom, ostvaruje se provedbom propisa kojima se uređuje prostorno uređenje, gradnja, zaštita okoliša, zaštita prirode, vode i zaštita mora od onečišćenja s pomorskih objekata.

11.1. Odredba članka 4. točka 65. Zakona o gospodarenju otpadom definira proizvođača otpada kao svaku osobu čijom aktivnošću nastaje otpad i svaku osobu koja obavlja prethodnu obradu, miješanje ili drugi postupak kojim nastaje promjena sastava ili svojstva otpada.

12. U konkretnom slučaju osim što je rješenjem o uklanjanju od 18. ožujka 2024. utvrđen tužitelj kao proizvođač otpada (nadzirana osoba) isto je i utvrđeno obavljenim inspekcijskim nadzorom od 6. studenog 2024. te je sačinjen zapisnik koji je dostavljen opunomoćenicima tužitelja. Opunomoćenik tužitelja se očitovao da nema primjedbi glede obavljenog inspekcijskog nadzora i sastavljenog zapisnika.

12.1. Dakle, tužitelj kao pravna osoba koja je i koncesionar za obavljanje djelatnosti prilikom koje nastaje otpad je proizvođač otpada u smislu Zakona o gospodarenju otpadom, te dužan postupiti po rješenju o uklanjanju.

13. Imajući u vidu navedeno nisu od utjecaja navodi tužitelja o primjeni odredbe članka 7. stavka 1. točka 1. Zakona o gospodarenju otpadom.

14. Vezano za navode tužitelja da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti blažu mjeru treba reći da odgovornoj osobi u pravnoj osobi tužitelja nije izrečena zaprijećena maksimalna kazna od 190.080,00 € već u iznosu od 3.981,68 €.

15. Kako se, prema ocjeni ovog Suda, presuda prvostupanjskog suda temelji na pravilnom i u potpunosti utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno pravo, a nisu učinjene ni povrede odredaba upravnog spora, to je valjalo na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci presude (točka I. izreke).

16. Na temelju odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe, jer sa žalbom nije uspio (točka II. izreke).

U Zagrebu 3. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Marina Kosović Marković