Poslovni broj: Usž-7/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Silvija Čovića, članova vijeća te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja FE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Đuro Čubrilo, odvjetnik iz Pule, Škaljerova 9, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreba, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-165/2025-11 od 20. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj 3. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-165/2025-11 od 20. listopada 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-471-02/24-01/106, urbroj: 513-04-24-2 od 25. studenoga 2024., kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2. Rješenjem tuženika od 25. studenoga 2024. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Pazin, klasa: UP/I-471-02/24-01/30, urbroj: 513-07-18-24-1 od 12. veljače 2024., kojim je tužitelju utvrđen manje obračunati porez na dohodak i prirez od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018.; od 1. siječnja 2019. do 31. prosinca 2019.; od 1. siječnja 2020. do 31. prosinca 2020.; od 1. siječnja 2021. do 31. prosinca 2021. i od 1. siječnja 2022. do 31. prosinca 2022. te mu je naloženo da u roku od 15 dana od dana dostave poreznog rješenja uplati porez na dohodak za navedena razdoblja u iznosu od 109.073,59 eura te daljnje kamate na porez na dohodak i prirez od dana izvršnosti tog rješenja do dana uplate, a u protivnom će se naplata navedenih naloga izvršiti ovrhom.

3. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog svih razloga propisanih u odredbi članka 126. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine“ 36/24. i 39/26. – Odluka Ustavnog suda - dalje: ZUS), odnosno bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava.

Dalje u žalbi tužitelj ističe razloge zbog kojih smatra da je pobijana presuda nezakonita, a prije svega upire na niz povreda pravila sudskog postupka, koje su smatra dovele do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u vezi utvrđivanja izvora imovine za nadzirano razdoblje, a konačno i do pogrešne primjene mjerodavnog materijalnog prava. Navodi da je sud odbio provesti daljnji dokazni postupak po prijedlogu tužitelja, ocijenivši izvođenje predloženih dokaza suvišnim, bez valjanih i argumentiranih razloga.

Tužitelj u žalbi navodi i obrazlaže razloge zbog kojih smatra da su zaključci i stajališta suda pogrešni, jer se prije svega temelje na načelu dokumentarnosti u poreznom postupku i s time u vezi na ocjeni da prijedlog za provođenjem financijskog vještačenja nije prihvaćen, jer se taj dokaz ne može provesti na temelju dokumentacije koja nije ocijenjena vjerodostojnom, iako nije posebno obrazloženo na čemu se temelji takva ocjena.

Tužitelj napominje da je zaključak suda da se u poreznom postupku činjenice mogu dokazivati isključivo vjerodostojnom dokumentacijom protivan načelima koja propisuje Opći porezni zakon i Zakon o upravnom postupku, mjerodavnim propisima u tim postupcima. Tužitelj upire na primjenu načela materijalne istine kao temeljnog načela u postupanju u upravnim stvarima, a sa time u vezi nabraja na temelju kojih dokaznih sredstava se mogu utvrđivati činjenice odlučne za donošenje meritorne odluke.

Tužitelj upire na primjenu svih mjerodavnih zakonskih odredaba, koje reguliraju način provođenja poreznog postupka. Napominje da porezno tijelo određuje vrstu i opseg radnji koje će u postupku poduzeti, pri čemu je dužno s jednakom pažnjom utvrditi i one činjenice koje idu u prilog poreznog obveznika. Dodaje da načelo materijalne istine nalaže poreznom tijelu u cilju utvrđivanja bitnih činjenica i objektivne istine utvrditi stvarno stanje stvari, a bez provođenja predloženih dokaza, smatra da mu je uskraćeno temeljno pravo na pristup sudu te povrijeđeno pravo na "jednakost oružja". Zaključuje da je prvostupanjski sud opisanim postupanjem, osim što je donio nezakonitu odluku, povrijedio i ustavna i konvencijska prava na način koji pobliže u žalbi obrazlaže.

Tužitelj u žalbi navodi kronologiju događaja te slijed radnji poduzetih u postupku, pri čemu daje osvrt na sve primitke i pozajmice pojedinačno, koje porezna tijela nisu uvažila, uključujući i iznos od 280.000,00 eura, koji mu je darovao otac, na temelju ugovora o darovanju sklopljenog dana 18. kolovoza 2018. Tužitelj daje osvrt i na sve pozajmice koje je primio njegov otac od pobliže navedenih pravnih subjekata, iako nije osporena valjanost ugovora o darovanju, niti je njegovom ocu NE omogućeno da sudjeluje u postupku i dokaže izvor i visinu novčanih sredstava kojima je prethodno raspolagao.

Zaključno, tužitelj navodi da sva novčana sredstva kojima raspolaže i koja su uplaćena na njegove račune potječu od prihoda ostvarenog obavljanjem djelatnosti, ili s osnove pozajmica i darovanja članova uže ili šire obitelji, a dio s osnove napojnica ostvarenih u ugostiteljskoj djelatnosti, tj. da se radi o zakonitom izvoru novčanih sredstava. Dodaje da su mu dio novčanih sredstva darovali roditelji, odnosno srodnici u vertikalnoj liniji, a da su svi članovi njegove obitelji financijski povezani, što znači da se novčana sredstva za određene potrebe raspoređuju na temelju zajedničkog dogovora članova obitelji. Tužitelj u žalbi poimence navodi osobe od kojih je primio pozajmice u pobliže naznačenim iznosima, kao i njegov otac , te da su novčana sredstva uplaćena na bankovne račune, a uplate novčanih sredstava se mogu utvrditi na temelju bankovnih izvoda. Dodaje da su vezano uz pozajmice sklopljeni i ugovori o zajmu, koje pozajmice uplaćene na račun tužitelja kao zajmoprimca porezno tijelo niti ne osporava. Tužitelj navodi da je mogao razjasniti svaku uplatu koja je izvršena na njegove račune, iako u vezi tih okolnosti nije saslušan kao porezni obveznik, ukoliko se radi o razlozima koji su od značaja za donošenje zakonite odluke. Dodaje i da su neki od članova šire obitelji radili u Švicarskoj, da su ostvarivali prihod od imovine na Kosovu, koju je naslijedila njegova supruga s očeve strane, tj. da je cijela obitelj uvijek raspolagala značajnim novčanim sredstvima i vrijednom imovinom. Navodi da je njegov otac od pobliže navedenih fizičkih osoba i pravnih subjekata primio novčana sredstva s osnove darovanja i pozajmica u znatno višem iznosu od iznosa novčanih sredstava koja je darovao tužitelju. Tvrdi da okolnost je li i kada je dužan vratiti novčana sredstva primljena s osnove pozajmice nije odlučna, jer je isključivo riječ o pitanju koje reguliraju ugovorne strane, a ne treće osobe, pa su i svi drugi zaključci poreznih tijela vezano uz raspolaganje primljenim novčanim sredstvima utemeljeni na pretpostavkama, a ne na utvrđenim činjenicama i provedenim dokazima. Tužitelj navodi da su zaključci i ocjene poreznih tijela proizvoljni te protivni priloženim ispravama, odnosno dokumentaciji iz spisa, a zbog čega odluke donesene na takvoj osnovi ne mogu biti zakonite. Ukazuje na razloge zbog kojih smatra da je tijekom postupka stavljen u bitno lošiju poziciju u odnosu na drugu stranu, da obrazloženje pobijane presude sadrži niz proturječja, dok za zaključke poreznih tijela i suda ne postoji uporište u podacima spisa.

Tužitelj predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu, poništi prvostupanjsku presudu i obveže tuženika da tužitelju naknadi troškove postupka, uključujući i troškove žalbenog postupka u pobliže naznačenom iznosu.

4. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući zakonitost prvostupanjske presude, kao i postupka koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći na razloge ništavosti po službenoj dužnosti, sukladno članku 134. stavku 1. ZUS-a, ovaj Sud ocjenjuje da razlozi kojima se presuda pobija nisu osnovani, niti postoje razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

7. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je kod tužitelja proveden nadzor u smislu članka 88. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 138/20., 151/22. i 114/23. – dalje: ZPD). Tijekom provedenog nadzora je utvrđen manje obračunati porez na dohodak i prirez za 2018., 2019., 2020., 2021. i 2022., odnosno utvrđene su nezakonitosti koje su bile osnova za donošenje prvostupanjskog rješenja kojim je tužitelju naloženo da uplati porez na dohodak i prirez u pobliže naznačenom iznosu te daljnje kamate poreza na dohodak i prirez od dana izvršnosti prvostupanjskog rješenja do dana uplate.

8. Svrha provedenog poreznog nadzora je bila utvrditi je li tužitelj u smislu članka 76. stavka 1. ZPD-a, ostvario drugi dohodak, odnosno postoji li razlika između vrijednosti stečene imovine i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje i stjecanje izdataka s druge strane u smislu te zakonske odredbe, zbog čega je proveden postupak prikupljanja i usporedbe podataka bitnih za oporezivanje i utvrđivanje obveze poreza na dohodak na način naveden u prvostupanjskom rješenju. Ukoliko se tijekom provedenog nadzora i na temelju svih dostupnih podataka utvrdi da izvori sredstava za stjecanje imovine fizičkih osoba nisu dokazani, s te osnove će se utvrditi drugi dohodak u skladu s člankom 76. ZPD-a, a na temelju međusobne usporedbe svih prikupljenih podataka u smislu članka 89. stavka 1. ZPD-a.

9. Nakon iscrpno izvršene analize svih prikupljenih podataka i usporedbe s dokumentacijom koja prileži spisu, prema ocjeni ovog Suda porezno tijelo je u provedenom postupku pravilno utvrdilo da kod tužitelja postoji razlika između stečene imovine i visine dokazanih sredstava za njezino stjecanje u pobliže naznačenom iznosu, za svaku pojedinu godinu. Stoga je, na temelju utvrđene osnovice za oporezivanje drugog dohotka osnovano tužitelju prvostupanjskim rješenjem utvrđena porezna obveza u pobliže naznačenom iznosu.

10. Iz cjelokupnih podataka spisa predmeta proizlazi da je porezno tijelo kod utvrđivanja bitnih činjenica u smislu mjerodavnih zakonskih odredbi uzelo u obzir sve tužiteljeve primitke i izdatke u relevantnom razdoblju, uključujući i iznos novčanih sredstava koji je tužitelju darovao njegov otac (iznos od 280.000,00 eura), ali su porezna tijela u vezi toga ispitala i ukupan iznos kojim je tužiteljev otac imao mogućnosti raspolagati prethodno sklapanju ugovora o darovanju od 18. kolovoza 2018. Uvažavajući sve raspoložive podatke, utvrđeno je da je dio novčanih sredstava tužiteljev otac dobio od svog oca te od pobliže navedenih pravnih osoba, da je izvršio pozajmicu u svoj obrt tijekom 2016. i 2017. te u korist društva World Immobillien GMGH. Porezna tijela su, nakon analize i usporedbe svih prikupljenih podataka, procijenila da je prije sklapanja navedenog ugovora o darovanju tužiteljevom ocu preostao iznos od 903.068,65 kuna, koji je mogao darovati tužitelju . Takvo utvrđenje poreznih tijela je sud prihvatio pravilnim, tim više jer tužitelj utvrđene činjenice s time u vezi nije osporio i priložio vjerodostojnu dokumentaciju kojom bi dokazao drugačije tvrdnje.

11. Porezno tijelo je za iznesene zaključke i stajališta dalo valjane, iscrpne i relevantne razloge, odnosno jasno je obrazložilo zaključke vezane uz tijek novčanih transakcija i njihovu osnovu – bankovni račun oca tužitelja, na temelju kojeg su uvažavajući cjelokupan slijed prometa novčanih sredstava došla do navedenih utvrđenja. Sukladno tome je porezno tijelo posebno obrazložilo razloge zbog kojih, neovisno o priloženom ugovoru o darovanju, iznos darovanih novčanih sredstava nije bilo moguće prihvatiti kao izvor sredstava s kojima je tužitelj raspolagao prije provedenog nadzora, jer niti njegov otac, kao darovatelj nije raspolagao sa novčanim sredstvima koji bi odgovarali visini darovanih sredstava tužitelju.

12. U obrazloženju pobijane presude sud dodaje i da je tužitelj tijekom poreznog postupka bio pozvan očitovati se o svim primljenim novčanim uplatama izvršenim na njegovim računima, uključujući i iznose koji se odnose na napojnice koje su davali gosti te iznose primljene od roditelja za plaćanje leasing rata, tj. s time u vezi dostaviti dokaze o izvorima stjecanja, što tužitelj nije učinio, a kao porezni obveznik snosi teret dokaza za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez u smislu pravila propisanih u č lanku 88. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 42/20. i 114/22. – dalje: OPZ). Sukladno tome logični su i obrazloženi razlozi poreznih tijela da u slučaju kada porezni obveznik, ovdje tužitelj, ne surađuje s poreznim tijelom nije bilo moguće utvrditi izvore sredstava iz kojih su izvršene uplate na bankovne račune, osobito kada se radi o gotovinskim uplatama. Naime, tužitelj je kao porezni obveznik bio dužan dostaviti bankovne izvatke i detaljne podatke vezano uz pojedine uplate, odnosno tko mu je i s kojom svrhom uplaćivao novac na račune, a potom izvršiti povezivanje svih uplata i izvršenog prometa, što je propustio učiniti, iako je u svim stadijima postupka sudjelovao i bio je pozivan o navedenom se očitovati.

13. Uvažavajući sve navedeno, ovaj Sud smatra da su porezna tijela pravilno utvrdila bitne činjenice, pri čemu nisu povrijedila načelo materijalne istine . Dodaje se da tužitelj kao porezni obveznik za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez nije dostavio vjerodostojne dokaze, iako je bio pozvan od strane poreznog tijela da dokaže svoje tvrdnje.

14. Prema ocjeni ovog Suda podaci spisa predmeta daju pouzdanu osnovu za zaključak da su porezna tijela bitne činjenice za oporezivanje utvrdila na temelju pravilno i iscrpno provedenog postupka, dok je tužitelj imao mogućnost dokazati izvor novčanih sredstava svim raspoloživim dokaznim sredstvima. Razloge zbog kojih porezna tijela priloženu dokumentaciju nisu priznala kao vjerodostojan dokaz iscrpno su obrazložila, odnosno dala su životno logične razloge zbog kojih tvrdnje tužitelja o izvoru sredstava nisu prihvatila. Dakle, porezna tijela su jasno obrazložila razloge zbog kojih dokumentaciju spisa, odnosno isprave koje je dostavio tužitelj nisu ocijenila vjerodostojnom ispravom u smislu odredbe članka 66. stavka 4. OPZ-a.

15. U osvrtu na žalbene navode koji se tiču povrede ustavnih i konvencijskih prava (prava na pravično suđenje), valja reći da je prvostupanjski sud postupak proveo u razumnom roku u kojem je tužitelj imao mogućnost ostvariti sva svoja procesna prava, odnosno sudjelovati u postupku i očitovati se o svim bitnim pitanjima za donošenje pravilne i zakonite odluke.

Tijekom upravnog spora prvostupanjski sud nije postupio na način koji bi utjecao na donošenje pravilne i zakonite presude, niti je na bilo koji način svojim postupanjem tužitelja doveo u neravnopravan položaj u odnosu na drugu stranu u postupku . Navedeno znači da sud nije povrijedio načelo "jednakosti oružja" u kojem pravcu tužitelj sugerira u žalbi, a s time u vezi valja reći da sud nije dužan očitovati se na sve prijedloge i podneske tužitelja. Naime, sud može ocijeniti u kojoj mjeri i na koji način će iznijeti razloge vezano uz ključne navode tužitelja, bez potrebe da doslovno ponavlja sve razloge koje su već navela javnopravna tijela. Opseg obrazloženja sudske odluke uvijek ovisi o osobitim okolnostima svakog pojedinog slučaja (mjerilo dostatnosti), što znači da se ustavna obveza obrazloženja sudske odluke ne može tumačiti na način da sudovi moraju detaljno odgovoriti na svaki argument ko ji stranke iznesu u postupku, ili u svojim podnescima. Prema ocjeni ovog Suda, sud se upravo rukovodio mjerilom dostatnosti i relevantnosti iznesenih razloga jer je tužitelj upoznat s razlozima na kojima je utemeljena odluka u mjeri koja odgovara okolnostima konkretnog slučaja te koja je donesena u postupku u kojem je tužitelj sudjelovao i imao mogućnost aktivno se očitovati o svim bitnim pitanjima što znači da je prvostupanjski sud u cijelosti postupio u skladu sa zahtjevima ustavnog prava na pošteno suđenje. Također je sud naveo i obrazložio razloge zbog kojih nije prihvatio prijedloge tužitelja za provođenje daljnjeg dokaznog postupka, jer ih je ocijenio suvišnim u okolnostima konkretnog slučaja, uvažavajući već utvrđene činjenice tijekom provedenog poreznog postupka, koje je prihvatio pravilnim. Za takav zaključak sud je dao iscrpne i obrazložene razloge, odnosno obrazložio je razloge zbog kojih nije našao potrebnim saslušati poimence navedene osobe, ocijenivši da njihove izjave ne mogu utjecati na drugačije utvrđenje bitnih činjenica. To tim više jer su predloženi svjedoci članovi tužiteljeve obitelji i zainteresirani za ishod postupka, pa ne mogu dati izjavu koja bi se objektivno mogla ocijeniti vjerodostojnim dokazom.

16. Stoga je, ovaj Sud, ocijenivši da tužitelj žalbenim navodima nije s uspjehom osporio pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude, a niti su osnovani navodi o povredi ustavnih prava, na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS -a odbio žalbu tužitelja i potvrdio prvostupanjsku presudu.

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 147. stavka 1. ZUS- a.

U Zagrebu 3. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Ljiljana Karlovčan-Đurović