REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-721/2026-14
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Štimac, u pravnoj stvari tužitelja KG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]), [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene 28. kolovoza 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja, 3. rujna 2026.,
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 016- 2687/2006 od 30.11.2006. sklopljenog između KG, [adresa], Strmec 22, 10434 Strmec, OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, danas ADDIKO BANK d.d., Slavonska Avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, a koja:
- u dijelu čl. 5. glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jednocijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.''
II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju KG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 1.220,38 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 4. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
III Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju KG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 2.187,50 eura, u roku 15 dana. IV Odbija se kao djelomično neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja KG, OIB: [osobni identifikacijski broj] za isplatu zateznih kamata koje na iznos 2.187,50 eura teku od 4. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
V Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, naknaditi tužitelju KG, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 1.074,05 eura sa zateznim kamatama koje teku od 3. rujna 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je u tužbi naveo da je sa prednikom tuženika 30. studenog 2006. zaključio Ugovor o kreditu broj 016-2687/2006, kojim Ugovorom mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos 160.400,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti. Dalje je naveo da se prema odredbi čl. 5. Ugovora prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu 1,25% iznosa kredita, zbog čega je tužitelju naplaćena i naknada za obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno tuženik predočio strukturu navedenih troškova. Tvrdio je da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem. Tuženik je faktično odobrio jedan iznos kredita, a isplatio drugi iznos umanjen za navodne troškove obrade kredita u iznosu 1.220,38 eura. Uglavničene zatezne kamate iznose 2.187,50 eura. Stoga je tužitelj predložio donijeti presudu kojom će sud utvrditi ništetnim dio odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu te kojom će sud naložiti tuženiku isplatiti mu iznos 1.220,38 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te isplatiti mu iznos 2.187,50 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i naložiti tuženiku naknaditi mu troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvenstveno istaknuo prigovor zastare. Smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama te da ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već da odražava volju tužitelja. Istaknuo je da je sporna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva te da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita. Ukazao je da smatra kako banka ima pravo naplatiti naknade za svoje usluge, a koje su prethodno naznačene u Tarifi naknada banke koja je odobrena od regulatora – HNB. Smatra da je tužitelj imao dovoljno informacija te da je o spornoj naknadi bio informiran. Istaknuo je da naplaćena sporna naknada ne uzrokuje neravnotežu među ugovornim stranama, jer je ista neznatna u odnosu na ukupni isplaćeni iznos. Prigovorio je da bi tužitelj imao status potrošača. Istaknuo je da se zatezne kamate, sve dok glavnica nije plaćena, ne mogu osamostaliti niti se na njih mogu obračunavati nove kamate. Zaključno je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan uz naknadu parničnog troška.
3. U podnesku od 18. lipnja 2026. tuženik je naveo kako smatra da se iznos uglavničenih zateznih kamata ne može uzeti u obzir prilikom označavanja vrijednosti predmeta spora. Tužitelj je u tužbi kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos 1.400,00 eura, a tužbom je tražio utvrđenje ništetnosti te isplatu iznosa 1.220,38 eura na ime glavnog duga te iznos 2.187,50 eura na ime uglavničenih zateznih kamata.
3.1. Prema odredbi čl. 35. ZPP-a kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva.
3.2. Stoga se kao vrijednost predmeta spora, u smislu odredbe čl. 35. ZPP- a, uzima samo vrijednost glavnog zahtjeva u iznosu 1.220,38 eura, a ne i vrijednost uglavničene zatezne kamate kao sporednog traženja. Kao vrijednost predmeta spora moguće je uzeti uglavničene zatezne kamate u situaciji ako čine glavni zahtjev, što ovdje nije slučaj.
3.3. U odnosu na, u tužbi naznačenu vrijednost predmeta spora, treba dodati da, prema shvaćanju ovoga suda, zahtjev za utvrđenje treba promatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu za isplatu te se taj nenovčani zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti glavnog zahtjeva za isplatu, koji u konkretnom slučaju iznosi 1.220,38 eura (tako VSRH u Rev-349/20 od 7. prosinca 2021., Rev 374/13 od 6. prosinca 2017. i dr., Županijski sud u Zagrebu u Gž 4623/23 i dr.).
4. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u obračun zakonskih zateznih kamata (listovi 5-6 spisa), Ugovor o kreditu broj 016-2687/2006 od 30. studenog 2006. (listovi 8-14 spisa), popis uplata (listovi 16-18 spisa) te je saslušan tužitelj (list 101 spisa).
4.1. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovanim.
5. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu o plaćanju troškova za obradu kredita te s tim u vezi zahtjev za isplatu plaćenog iznosa po toj osnovi.
5.1. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 016-2687/2006 od 30. studenog 2006. na iznos 160.400,00 CHF (dalje Ugovor o kreditu).
5.1.1. Također nije sporno da je tužitelju 27. prosinca 2006. naplaćena naknada u iznosu 1.220,38 eura te da uglavničene zatezne kamate na taj iznos u razdoblju od 27. prosinca 2006. do 4. veljače 2026. iznose 2.187,50 eura (listovi 102 i 104 spisa).
5.2. Sporno je da li je ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade u visini 1,25% iznosa kredita, sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu ništetna te s tim u vezi pripada li u tom slučaju tužitelju iznos koji je temeljem te odredbe isplatio tuženiku.
6. Prema odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu 1,25% iznosa kredita.
7. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužitelja.
7.1. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je kupovao stan koji mu je trebao za stanovanje. U njemu živi i danas. Nikada ga nije davao u najam ili zakup. Ugovor je pročitao. Nitko mu nije objasnio zbog čega se sporna naknada plaća odnosno koji troškovi se tom naknadom pokrivaju. Nije mogao pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, već mu je bio predočen gotov ugovor.
8. Prvenstveno u odnosu na svojstvo potrošača treba reći da iz Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja proizlazi da je ugovor sklopio tužitelj kao fizička osoba te da se radilo o kreditu za kupnju stana, u kojem živi i danas, odnosno koji koristi za osobne potrebe. Iz sadržaja spisa nema nikakve naznake da je on kredit zatražio i ostvario u svrhu namijenjenu poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, odnosno da se tužitelj uopće bavio takvim djelatnostima. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03, dalje ZZP) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
8.1. Stoga sud utvrđuje da je tužitelj potrošač sukladno odredbama ZZP, a tuženik je taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.).
9. Nadalje, sud je prihvatio iskaz tužitelja, jer je on iskazivao uvjerljivo i iskreno. Na temelju iskaza tužitelja u kojem je naveo da mu je bio predočen gotov ugovor te da nije mogao pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama sud je utvrdio da se u vezi sporne odredbe nije moglo posebno pregovarati. Također, na temelju iskaza tužitelja u kojem je naveo da mu nitko nije objasnio zbog čega se plaća sporna naknada, odnosno koji se troškovi njome pokrivaju, sud je utvrdio da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).
10. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
10.1. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
10.2. Kao posljedica nepoštenosti pojedine ugovorne odredbom čl. 87. ZZP propisana je ništetnost.
10.3. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
11. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u visini 1,25% iznosa kredita.
11.1. Plaćanje troškova obrade kredita, bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi te činjenica da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko ne/prihvaćanja plaćanja sporne naknade, prema mišljenju ovoga suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
11.2. Treba dodati da niti odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.
12. S obzirom da se, dakle, o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj niti je mogao ishoditi da se ista eliminira iz ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u presudi i rješenju poslovni broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021.).
13. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u točki I izreke ove presude.
14. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa naplaćenog na ime naknade za obradu kredita, odnosno tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.
14.1. Tuženik je u podnesku 18. lipnja 2026. učinio nespornim da je sporna naknada naplaćena u iznosu 1.220,38 eura dana 27. prosinca 2006. te da obračun zateznih kamata od dana 27. prosinca 2006. do 4. veljače 2026. iznosi 2.187,50 eura (listovi 102 i 104 spisa).
15. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
15.1. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ga tužitelju. Ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita zbog propusta tuženika, njegovo je postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju pripada od dana naplate sporne naknade do isplate.
16. Tužitelj je uglavničio zateznu kamatu koja je na iznos glavnog potraživanja 1.220,38 eura tekla od 27. prosinca 2006. kao dana plaćanja sporne naknade do podnošenja tužbe na način da traži isplatu iznosa 2.187,50 eura, koji obračun zatezne kamate je tuženik učinio nespornim (list 104 spisa).
16.1. Stoga je tužitelju dosuđen ukupan iznos 3.407,88 eura čiju isplatu je zatražio.
16.2. Kako su u uglavničenom iznosu 2.187,50 eura obračunate zatezne kamate od 27. prosinca 2006. do podnošenja tužbe, to je tužitelju dosuđena i zatezna kamata na iznos glavnog potraživanja 1.220,38 eura od 4. veljače 2026. kao dana podnošenja tužbe do isplate.
16.3. Odluka o visini stope zatezne kamate za razdoblje temelji se na odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).
17. Međutim, kako se procesne (zatezne) kamate iz čl. 31. st. 2. ZOO-a na dospjele zatezne kamate mogu zahtijevati tek nakon prestanka glavnog potraživanja, i to od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu, to je odbijen kao djelomično neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos 2.187,50 eura.
18. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO. Kako zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude (3. rujna 2026.), jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita, to zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.
19. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama II, III i IV izreke ove presude.
20. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 5. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa).
20.1. Tako je tužitelju, prema vrijednosti predmeta spora 1.220,38 eura (obrazloženo u dijelu 3.-3.3. obrazloženja) priznat trošak sastava tužbe u visini 75 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, sastava podneska od 16. ožujak 2026. u visini 75 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife, zastupanja na ročištu 11. lipnja 2026. u visini 75 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife, sastava podneska od 9. srpnja 2026. u visini 75 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife i zastupanja na ročištu 28. kolovoza 2026. u visini 75 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife.
20.2. Vrijednost jednog boda prema Tbr. 52/3 i 54 Tarife iznosi 2,00 eura te tužitelju pripada iznos 750,00 eura, odnosno uvećano za 25% PDV-a tužitelju ukupno pripada iznos 937,50 eura.
20.3. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 26,55 eura te na presudu u iznosu 110,000 eura.
20.4. Tužitelju je trošak dosuđen u cijelosti temeljem odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a, obzirom da nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.
20.5. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo dosuditi parnični trošak u iznosu 1.074,05 eura.
20.6. Na tako određeni trošak tužitelju su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).
21. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 3. rujna 2026.
Sutkinja
Ana Štimac
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.
Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.
DNA:
1. Punomoćniku tužitelja
2. Punomoćnici tuženika
