REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3734/2026-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Štimac, u pravnoj stvari tužitelja SL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Dominik Musulin, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Musulin i suradnici u Zagrebu, protiv tuženika HPB d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, kojeg zastupa punomoćnica Andreja Šeša, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene 2. rujna 2026., u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika stranaka, 3. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 5.1. Ugovora o kreditu br. 312118 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 6.6.2007., potvrđen dana 28.06.2007. kod javnog bilježnika Obrenije Ribarić iz Zagreba pod posl. br. OV-10343/2007 i izmijenjen i dopunjen Aneksom br. 1. Ugovora o kreditu br. 312118 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, potvrđen 3.6.2021. kod javnog bilježnika Marko Jurlina poslovni broj OV-2199/11, a sklopljen 1.6.2011. između tužitelja SL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i VOLKSBANK d.d., Zagreb, Varšavska 9 prednika tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 kao kreditora, koja glasi:

„Naknada za odobrenje kredita: 1,00% (slovima: jedanposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.''

II Nalaže se tuženiku HPB d.d., OIB: 87939104217, isplatiti tužitelju SL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 1.275,80 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 10. srpnja 2007. do isplate po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 9.13. Ugovora o kreditu br. 312118 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 6.6.2007., potvrđen dana 28.06.2007. kod javnog bilježnika Obrenije Ribarić iz Zagreba pod posl. br. OV-10343/2007 i izmijenjen i dopunjen Aneksom br. 1. Ugovora o kreditu br. 312118 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, potvrđen 3.6.2021. kod javnog bilježnika Marko Jurlina poslovni broj OV-2199/11, a sklopljen 1.6.2011. između tužitelja SL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i VOLKSBANK d.d., Zagreb, Varšavska 9 prednika tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 kao kreditora, koja glasi::

„Korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno uz uvjete dogovorene s Kreditorom sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora.''.

IV Nalaže se tuženiku HPB d.d., OIB: 87939104217, isplatiti tužitelju SL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 2.227,76 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku

- na iznos 729,98 eura od 30. svibnja 2011.

- na iznos 809,29 eura od 10. svibnja 2013.

- na iznos 165,90 eura od 26. srpnja 2016.

- na iznos 323,51 eura od 22. srpnja 2020.

- na iznos 199,08 eura od 29. ožujka 2021.

do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

V Nalaže se tuženiku HPB d.d., OIB: 87939104217, naknaditi tužitelju SL, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 945,79 eura sa zateznim kamatama koje teku od 3. rujna 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa prednikom tuženika 6. lipnja 2007. zaključio Ugovor o kreditu broj 312118, kojim Ugovorom mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos 961.250,00 kuna. Odredbom članka 5.1. Ugovora o kreditu određena je naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u jednokratnom iznosu od 1,00 % od iznosa kredita. Odredbom članka 9.13. Ugovora o kreditu određeno je: “Korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno uz uvjete dogovorene s Kreditorom sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora.''. O navedenim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, te smatra da su te odredbe uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama između banke i tužitelja. Temeljem čl. 5.1. Ugovora navedene odredbe tuženik je od tužitelja naplatio iznos 1.275,80 eura na ime ulazne naknade. Nadalje, sukladno čl. 9. st. 13. Ugovora o kreditu tuženik je od tužitelja naplatio naknadu za djelomičnu prijevremenu otplatu kredita u ukupnom iznosu 2.227,76 eura i to dana 30. svibnja 2011. u iznosu 729,98 EUR, dana 10. svibnja 2013. u iznosu 809,29 EUR, dana 26. srpnja 2016. u iznosu 165,90 EUR, dana 22. srpnja 2020. u iznosu 323,51 EUR te dana 29. ožujka 2021. u iznosu 199,08 EUR. Stoga predlaže donijeti presudu kojom će sud utvrditi ništetnima odredbe čl. 5.1. Ugovora o kreditu i 9.13. Ugovoru o kreditu te kojom će sud naložiti tuženiku isplatiti mu iznos 1.275,80 eura sa zateznim kamatama koje teku od 10. srpnja 2007. do isplate te iznos 2.227,76 eura sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose navedene u točki IV izreke, kao i naložiti tuženiku naknaditi mu troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovanost tužbenog zahtjeva u cijelosti. Naveo je da prvenstveno treba utvrditi je li tužitelj potrošač. Istaknuo je prigovor zastare. Naveo je da ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi ne uzrokuju protivno načelu savjesnosti i poštenja značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra da su spomenute ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Istaknuo je da je prilikom sklapanja ugovora postupao u dobroj vjeri te da svojim postupanjem nije na štetu potrošača prouzročio znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka pa da se ne može smatrati da su ispunjene pretpostavke za utvrđenje ništetnom sporne odredbe. Ukazao je i da je ugovaranje ulazne naknade bilo dopušteno Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite. Osporio je tijek zateznih kamata te predložio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan uz naknadu parničnog troška s pripadajućim zateznim kamatama.

3. Tijekom postupka izvršen je uvid u potvrde o izvršenoj prijevremenoj djelomičnoj otplati kredita (listovi 9-13 spisa), prometnu karticu po kreditu (listovi 14- 31 spisa), Aneks br. 1. Ugovora o kreditu br. 312118 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 1. lipnja 2011. (listovi 32-34 spisa), Ugovor o kreditu broj 312118 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 6. lipnja 2007. (listovi 35-46 spisa), otplatnu tablicu po kreditu (listovi 47-51 spisa), Opće uvjete za poslovanje s građanima (listovi 105-108 spisa) te je saslušan tužitelj (list 124 spisa).

3.1. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u cijelosti.

4. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita, te s tim u vezi zahtjev za isplatu plaćenog iznosa po toj osnovi.

4.1. Također predmet spora je i tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita te zahtjev za isplatu iznosa kojeg je tužitelj platio tuženiku po toj osnovi.

5. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 312118 od 6. lipnja 2007. na iznos 961.250,00 kuna (dalje Ugovor o kreditu).

5.1. Sporno je da li su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje naknade za odobrenje kredita u visini 1,00% iznosa kredita jednokratno sadržane u čl. 5.1. Ugovora o kreditu, ništetna te s tim u vezi pripada li u tom slučaju tužitelju iznos koji je temeljem te odredbe isplatio tuženiku.

5.2. Također je sporno da li su ugovorne odredbe kojima je ugovorena obveza na plaćanje naknada za prijevremenu otplatu kredita ništetne te s tim u vezi pripada li tužitelju pravo na povrat naknada koje je platio tuženiku za prijevremenu otplatu kredita.

6. Prema odredbi čl. 5.1. Ugovora o kreditu korisnik kredita obvezuje se platiti kreditoru naknadu za odobrenje kredita u visini 1,00% iznosa kredita jednokratno.

6.1. Prema odredbi čl. 9.13. Ugovora o kreditu korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno uz uvjete dogovorene s kreditorom sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora.

7. U vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03, dalje ZZP).

7.1. Prema odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

7.2. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

7.3. Kao posljedica nepoštenosti pojedine ugovorne odredbom čl. 87. ZZP propisana je ništetnost.

7.4. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

8. Tužitelj je u svom iskazu naveo da mu je novac trebao za kupnju stana. Stan koristi i dalje isključivo za stanovanje, u njemu i danas živi. Stan nikada nije bio davan u najam ili zakup. Tužitelj nikada nije imao obrt ili trgovačko društvo te na adresi stana nikada nije bilo prijavljeno sjedište društva ili obrta. Ugovor je pročitao i znao je da mora platiti sporne naknade. Kada je pitao kako i zašto rekli su mu da je takva politika banke. Nitko mu nije objasnio zbog čega se sporne naknade plaćaju. Teško mu je odgovoriti na pitanje bi li ugovor sklopio da mu je netko objasnio zbog čega se plaćaju te naknade, ali vjerojatno bi.

8.1. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao istinit, jer je on iskazivao uvjerljivo i iskreno.

9. U odnosu na svojstvo potrošača treba reći da iz Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja proizlazi da je isti sklopljen za kupnju stana, da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba te da ga i danas koristi za stanovanje, dakle za osobne potrebe. Iz sadržaja spisa nema nikakve naznake da je on kredit zatražio i ostvario u svrhu namijenjenu poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, odnosno da se tužitelj uopće bavio takvim djelatnostima. Prema odredbi čl. 3. ZZP potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

9.1. Stoga sud utvrđuje da je tužitelj potrošač sukladno odredbama ZZP, a tuženik je taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.).

10. Na temelju iskaza tužitelja u kojem je naveo da, kada je pitao kako i zašto mora platiti sporne naknade, su mu rekli da je takva politika banke sud je utvrdio da se u vezi spornih odredaba nije moglo posebno pregovarati. Također, na temelju iskaza tužitelja u kojem je naveo da mu nitko nije objasnio zbog čega se sporne naknade plaćaju, sud je utvrdio da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

U odnosu na odredbu o naknadi za obradu kredita

11. Iz odredbe 5.1. Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kredita u visini 1,00%.

12. Plaćanje troškova obrade kredita i naknade za osiguranje bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi te činjenica da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i osiguranje kredita, niti oko ne/prihvaćanja plaćanja sporne naknade, prema mišljenju ovoga suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Treba dodati da niti odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

14. S obzirom da se, dakle, o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj niti je mogao ishoditi da se ista eliminira iz ugovora, a sporna odredba prouzročila je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u odlukama broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž-4683/22-3 od 17. siječnja 2023. i dr.).

15. Slijedom navedenoga sud je utvrdio ništetnom predmetnu ugovornu odredbu te je odlučio kao u točki I izreke ove presude.

U odnosu na odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita

16. Odredba o obvezi plaćanja prijevremene otplate kredita nije razumljiva, jer nije određeno na koji način i po kojim parametrima će se formirati visina naknade tako da je tužitelj stavljen u neravnopravan položaj, jer je dužan platiti naknadu za koju ne zna na koji način će se formirati njezina visina i koja je podložna jednostranom određivanju od strane tuženika odlukom na koju tužitelj ne može utjecati.

16.1. Zbog toga se odredba smatra nepoštenom, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16.2. Osim toga, na dan zaključenja ugovora o kreditu tuženik sukladno zakonskim propisima nije imao pravo na naplatu naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, jer takva mogućnost nije bila predviđena niti odredbama ZZP, niti odredbama ZOO. Na ovo ukazuje odredba čl. 64. ZZP prema kojoj potrošač ima pravo na prijevremenu otplatu kredita i prije roka određenog za vraćanje uz ne naplatu preostale kamate.

16.3. Kako je odredba čl. 9. st. 13. Ugovora o kreditu nepoštena, to je ista sukladno odredbi čl. 87. ZZP ništava.

16.4. Za dodati je i da banka nema pravo zahtijevati nikakvu naknadu koja u svojoj biti i funkciji predstavlja ugovornu kaznu za korisnika kredita i to na način da je banka ugovorila plaćanje novčanog iznosa u slučaju prijevremene otplate kredita (čl. 350. i čl. 351. ZOO). Ugovorna kazna za novčane obveze ne može biti ugovorena te je ista ništetna kako to propisuje odredba čl. 350. st. 3. ZOO-a koja izrijekom propisuje da ugovorna kazna ne može biti ugovorena za novčane obveze. Osim toga odredbe čl. 10. ugovora o kreditu suprotne su načelu savjesnosti i poštenja prema čl. 6. ZOO- a koji zabranjuje ostvarivanje prava iz obveznog odnosa koje je suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno i priznato (zabrana zloupotrebe prava) te čl. 10. st. 3. ZOO na način da nije dopušteno postupanje drugog sudionika obveznog odnosa kojim se otežava ispunjenje obveze drugog sudionika obveznog odnosa kojim se otežava ispunjenje obveze drugog sudionika u odnosu, a što je upravo ovdje slučaj na način da tuženik ugovara naknadu iako je Zakonom zajamčeno pravo na prijevremenu otplatu kredita bezuvjetno pa prema tome ne može biti uvjetovano plaćanjem bilo kakvih ugovornih kazni i naknada.

17. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u točki III izreke ove presude.

18. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

18.1. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu naknada za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita koje je platio tuženiku na temelju ništetnih ugovornih odredaba.

18.2. Punomoćnici stranaka na ročištu održanom 2. rujna 2026. učinili su nespornim da je tužitelj platio naknadu za odobrenje kredita 10. srpnja 2007. u iznosu 1.275,80 eura te da je tužitelj platio naknade za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita u ukupnom iznosu 2.227,76 eura i to dana 30. svibnja 2011. u iznosu 729,98 eura, dana 10. svibnja 2013. u iznosu 809,29 eura, dana 26. srpnja 2016. u iznosu 165,90 eura, dana 22. srpnja 2020. u iznosu 323,51 eura te dana 29. ožujka 2021. u iznosu

199,08 eura. (list 123 spisa)

18.3. Stoga su tužitelju dosuđeni iznosi čiju isplatu je zatražio.

19. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

19.1. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koja su utvrđene ništetnima, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem ništetnih ugovornih odredaba o naplati naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita zbog propusta tuženika, njegovo je postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju je priznata kako je i zatraženo, od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa odnosno dana izvršenih uplata.

19.2. Odluka o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22), a od 1. siječnja 2024. do isplate na odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

20. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO.

20.1. Kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe čl. 1111. ZOO- a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude (3. rujna 2026.), jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti spornih odredaba Ugovora o kreditu, to zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

21. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama II i IV izreke ove presude.

22. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa).

22.1. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe u visini 100 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, sastava podneska od 13. srpnja 2026. u visini 100 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife i zastupanja na ročištu 2. rujna 2026. u visini 100 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife.

22.2. Vrijednost jednog boda prema Tbr. 52/3 i 54 Tarife iznosi 2,00 eura te tužitelju pripada iznos 600,00 eura, odnosno uvećano za 25% PDV-a ukupno 750,00 eura.

22.3. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 40,75 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu 155,04 eura.

22.4. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo dosuditi parnični trošak u iznosu 945,79 eura.

22.5. Na tako određeni trošak tužitelju su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

23. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 3. rujna 2026.

Sutkinja

Ana Štimac

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. punomoćniku tužitelja, pristojba za presudu 155,04 eura

2. punomoćnici tuženika