REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj. 15:P-746/2023

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji toga suda Jadranki Klečak, u pravnoj stvari tužitelja FL, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćnici Slavica Butigan Boras, odvjetnika u [adresa] protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB:02535697732, zastupana po punomoćnici Bojana Bogdan, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Matulić i Bilić d.o.o. Split, radi ništetnosti, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 07.srpnja 2026. godine, u nazočnosti punomoćnika tužitelja, a presude javno objavljene dana 03.rujna 2026. godine, istog dana,

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe izvršena podneskom od 05.11.2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb D.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB 02535697732, da tužitelju FL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.935,48 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 14.06.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu daljnjih 16.241,22 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama (preko iznosa koji je dosuđen točkom I. izreke).

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB 02535697732, da tužitelju TL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošaku iznosu od 3.453,53 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude 03.rujna 2026.g. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj na ovaj sud dana 14.lipnja 2023.g. tvrdi da je dana 14.12.2006.g. sklopio sa tuženicom Ugovor o kreditu broj 9012170107 kojim mu je tužena odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti od 79.500,00 CHF. obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. U članku 7. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja za CHF. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne kako se dalje objašnjava, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14.06.2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju -ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica

švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.

Imajući u vidu sve navedeno u točkama I. i II. ove tužbe, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu u valutu euro za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana i na sam dan konverzije prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita.Tužitelj je s tuženikom zaključio Dodatak Ugovoru o kreditu od dana 24.12.2015. kojim je gore navedeni Ugovor o kreditu konvertirao u valutu euro sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana provedbe konverzije kredita sklapanjem Dodatka. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže da sud po provedenom postupku naloži tuženiku isplatu iznosa od 11.060,44 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koji je uredila podneskom 15.travnja 2026.g. nakon provedenog vještaćenja, na način kako glasi u izreci ove presude.

2. U odgovoru na tužbu od 18.kolovoza 2023.g.tuženik se protivi tužbenom zahtjevu u cjelosti. Ističe prigovor nedostatka pravnog interesa tuženika za podnošenjem tužbe, ističe prigovor zastare i prekluzije isticanja ništetnosti prema čl. 326.st.2. ZOO-a.Smatra da je sklapnajem dodatka ugovoru o kreditu sukladno odrdbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju prvotni kredit u CHF prestao postojati nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF ne može biti nikakvog potraživanja.Poziva se na presudu Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018 od 3.rujna 2019.g. i Gos 1/2019.U odnosu na ugovaranje valutne kauzule poziva se na čl.22 ZOO- a. Tvrdi da je predmetni ugovor solemniziran po javnom bilježniku te ima snagu javnobilježničkog akta.Smatra nadalje da je predmetni ugovor o kreditu prestao isplatom 08.03.2016.g.pa se poziva na čl.326.st.2.ZOO-a. Osporava visinu tužbenog zahtjeva.

3.U dokaznom postupku sud je pregledao cjelokupnu pravno relevantnu dokumentaciju u spisu i to Dodatak ugovora o kreditu uz izračun i prikaz efekata konverzije (list spisa 11-17) Ugovor o kreditu broj: 9012170107 (list spisa 18-22), Izračun konverzije kredita na dan 30.rujna 2015. (list spisa 23-28), knjigovodstvena kartica (list spisa 29-59), plan otplate (list spisa 60-67), otplatna kartica s prikazom efektivne kamatne stope (list spisa 68-71), pregled uplata po kreditu na dan 18.05.2021. (list spisa 72-74), pregled pravnog mišljenja prof.dr.sc. GL i doc.dr.sc. DL s Pravnog fakulteta u Zagrebu od dana 17.10.2019.g. (list spisa 93-104), sudska praksa (list spisa 119-187, 289-376), pregled odluke ŽS u Puli posl. br. Gž-309/23 od 05.07.2023. (list spisa 205- 209), pregled presude Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-2637/23 od dana 09.04.2024. godine (list spisa 210-226), pregled odluke ŽS u Puli posl. br. Gž-1209/22 od 21.11.2022. g. (list spisa 233-237), pregled odluke ŽS u Splitu posl. br. Gž-1378/22 od 20.10.2022. g. (list spisa 227-232), pregled odluke ŽS u Puli posl. br. Gž-1325/23 od 27.11.2023.g. (list spisa 238-242), proveden je dokaz saslušanja tužitelja (list spisa 243- 244),provedeo financijsko vještaćenje te pročitan nalaz i mišljenje vještakinje Stefani Gardašanić (list spisa 252-275), sudska praksa (list spisa 388-425, 440-469), usmeno je saslušana vještakinja (list spisa 426-427), pročitana presuda Općinskog suda u Splitu P-958/2023-5 od 12.svibnja 2026. (list spisa 478-493), pročitana presude Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu posl. br. P- 978/2024-17 od 04. ožujka 2026.g.(list spisa 494-505).

4. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 05.11.2025. povisio ukupno utuženi novčani iznos sa 11.060,44 EUR na 19.176,70 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama. Sud je u skladu sa čl. 190. st. 2. ZPP dopustio takvu preinaku tužbe jer je do nje došlo nakon provedenog financijskog vještačenja, pa je stoga odlučeno kao u izreci rješenja. Naknadno je tužitelj iznova podneskom 15.04.2026 uredio tuženi zahtjev kojim potražuje 13.894,22 Eur-a.Ovo bi predstavljalo svojevrsno povlačenje tužbe o kojem se tuženik nije očitovao u tom smislu, pa je sud odlučivao temeljem preinačenog zahtjeva od 05.11.2025.

5.Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

6. Predmet parnice je tužiteljev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu broj 9012170107 od 14.12.2006.ovjerenog 19.04.2006 (list spisa 10 -16 ),, uz daljnji restitucijski zahtjev za povrat onoga što je tuženik stekao na temelju te ugovorne odredbi.

6. 1.U postupku nije sporno:

-da je tuženik kao kreditor (banka) sa tužiteljem kao korisnikom kredita sklopio prethodno navedeni Ugovor o kreditu od 14.12.2006.;

-da je taj kredit bio denonimiran u kunama uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF);

- da je tijekom otplate došlo do znatnog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu,

-da su tužitelj i tuženik 22.12.2015. na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015; dalje: ZID ZPK/15) sklopili Dodatak navedenog ugovora o kreditu kojim su proveli konverziju kredita na način da su izvršili izmjenu valutne klauzule iz CHF u EUR.

7. Valjanost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli (CHF) u potrošačkim ugovorima o kreditu bila predmet preispitivanja pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u parničnom postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a povodom tužbe udruge za zaštitu potrošača Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv osam tuženih banaka koje su takve kredite ugovarale sa potrošačima, a među kojim bankama (tuženicima) je bio i ovopredmetni tuženik Privredna banka Zagreb d.d.

8. U tom postupku je pravomoćnom presudom posl. br. P-1401/2012 od 04.07.2013. utvrđeno da je tuženik (jednako kao i ostale tužene banke) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača (korisnika kredita) zaključujući ugovore o kreditu sa ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, i to na način da je u razdoblju od 01.04.2005. do 31.12.2008. kao valutu uz koju je vezana glavnica ugovarao švicarski franak, a da prije zaključenja tih ugovora o kreditu, tijekom pregovora i u svezi zaključenja tih ugovora, banka kao trgovac nije u cijelosti informirala korisnike kredita (potrošače) o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je tuženik time postupio suprotno odredbama tada važećih Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. U navedenom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno je da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u potrošačkim ugovorima o kreditu nije bila razumljiva za potrošače, jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, s time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita (potrošače) zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, pri čemu su svjesno propustile o tome informirati kl ijente kao buduće korisnike kredita.

10. Po čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje ZPP) fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava građana da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11.Uvidom u Ugovor o kreditu (list spisa 18—22) utvrđeno je da je taj ugovor bio sklopljen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita te da je njime iznos kredita bio utvrđen u kunskoj protuvrijednosti iznosa 79.500,00 CHF po srednjem tečaju HNB na dan isplate (čl. 1.), uz rok otplate 180 mjeseci , u 180 jednaka mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan plaćanja, s kamatnom stopom od 4,15 % godišnje koja je promjenjiva a promjena kamatne stope se vrši po Odluci banke, s time da se radilo o kreditu za adaptaciju stambenog prostora.

12.Tužitelj FL iskazuje da je trebao kredit za adaptaciju stana na adresi [adresa], u kojem je živio sa svojom obitelji. Išao je u PBZ, jer je tamo imao otvorene račune, te su mu u banci kao najpovoljniju opciju sugerirali da uzme kredit u valuti CHF. Tom prilikom nisu ga upozorili na promjenjivu kamatnu stopu, niti na valutnu klauzulu. Prije ovog imao kredit je imao kredit u Eur kod OTP banke, međutim oko tog kredita je mjesečni anuitet od prvog do zadnjeg dana otplate ostao isti. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu nisam imao saznanja što bi pojam valutna klauzula značio za moj kredit. Rata kredita je s prvotnih 4.000,00 HRK u jednom trenutku narasla do 6.000,00 HRK te mi je bilo otežano vraćati kredit tako da ga u jednom periodu nisma ni redovito otplaćivao. Iz medija je doznao za konverziju te to vidio kao opciju da smanji dug po tom kreditu te je zato i otišao u banku kako bi regulirali taj kredit. Što se tiče samog izračuna konverzije, banka je izvršila kalkulaciju, nisu ništa posebno objašnjaval i, slali su doma poštom nekakve izračune, a budući da nije te bankarske struke, nije imao saznanja na koji način je iskorištena pretplata koju je banka sama utvrdila. Što se tiče potpisa ugovora o kreditu kod javnog bilježnika Anđelka Stanića, nije bilo nikakvih objašnjenja vezano za klauzule iz kredita niti je bilježnik išta pročitao, upozorio ga ili objasnio. U banci prilikom dobivanja kredita nije bilo mogućnosti pregovarati o bilo kojoj stavci iz ugovora. Ovaj stan su isključivo koristili za stanovanje, nikada ga nisu iznajmljivali.

13. Već iz samog sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu, vremena njegova sklapanja te nesporne činjenice da je ugovoren uz valutnu klauzulu u CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja u ovom postupku temelji na istovjetnom činjeničnom i pravnom interesu kao i zahtjev koji je bio predmet postupka vođenog po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P - 1401/12, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na ovdje tuženika. U navedenom je postupku pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ništetne u dijelu u kojem je promjena kamatne stope ugovorena isključivo odlukom banke, kao i u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane uz tečaj kune prema tečaju CHF, a da se o tim odredbama nije individualno pregovaralo, niti su korisnici kredita kao potrošači bili primjereno informirani o parametrima koji utječu na njihova prava i obveze.

14. Slijedom navedenoga, tužitelj je, sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku, ovlašten pozvati se na utvrđenja suda donesena u navedenom kolektivnom postupku.

15. U navedenom kolektivnom sporu, u kojem je tuženica bila stranka u ulozi tuženika, a koji se odnosio na ugovore o kreditu sklopljene u istom razdoblju kao i ovdje predmetni ugovor, uz ugovaranje valutne klauzule u CHF te pravo banke da jednostranom odlukom, bez ugovorom određenih jasnih i objektivnih parametara, mijenja kamatnu stopu tijekom otplate kredita, u bitnome je utvrđeno da su ništetne one odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo, osobito u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a sve zbog izostanka potpunog informiranja potrošača o parametrima bitnima za donošenje valjane i svjesne odluke. Takve su odredbe, prema utvrđenju suda u tom postupku, dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. Usporedbom tih utvrđenja s sadržajem predmetnog Ugovora o kreditu, u kojem je ugovoreno da tuženica može jednostrano određivati visinu kamatne stope, i to bez ugovorenog objektivnog kriterija, uz obvezu tužitelja da takvu odluku bezuvjetno prihvati, te uz činjenicu da je tužitelj tijekom otplate kredita, zbog jednostranog povećanja kamatne stope i porasta tečaja CHF, otplaćivao znatno uvećane anuitete, ovaj sud zaključuje da je tuženica, kao profesionalni trgovac, tužitelju nametnula sporne ugovorne odredbe kao „jača” ugovorna strana. Na taj je način banka ugovorila pravo da cijenu svoje usluge mijenja po vlastitom nahođenju, bez obveze da promjenu veže uz objektivne razloge, i bez mogućnosti potrošača da na to utječe, čime je tužitelj doveden u bitno nepovoljniji položaj.

17. Sud je ocijenio razumnim i životno uvjerljivim da tužitelj, kao prosječni potrošač, nije bio svjestan rizika vezanih uz otplatu kredita denominiranog u švicarskim francima (CHF). Za razliku od tuženice – banke, kao profesionalne financijske institucije koja raspolaže specifičnim znanjem o valutnim kretanjima – tužitelj nije mogao predvidjeti moguće posljedice takvog ugovornog aranžmana, osobito imajući u vidu da valuta CHF u vrijeme sklapanja ugovora nije bila uobičajeno platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, već je predstavljala relativno novu i složenu financijsku pojavu.

18. Iz sudu uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja proizlazi da se o konkretnim ugovornim odredbama nije individualno pregovaralo te da nije bio informiran o svim bitnim parametrima potrebnima za donošenje valjane odluke. Tužitelju nije bila predočena niti jedna informacija iz koje bi mogao razumjeti da se anuitet može znatno povećavati tijekom otplate, već mu je kredit bio prikazan bez pojašnjena parametara, iako je bio vezan uz valutu koja nije bila u primjeni u Republici Hrvatskoj niti je predstavljala valutu u kojoj je ostvarivao prihode. Kad se dovede u vezu da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu s povjerenjem u profesionalnost tuženice, a da banka pri tome nije upozorila tužitelja na rizik rasta anuiteta niti na nepostojanje gornje granice rasta cijene kredita, proizlazi da tužitelj nije bio valjano i potpuno informiran o bitnim parametrima otplate kredita.

19.Valja naglasiti da ugovor može predstavljati stvarni izraz volje ugovornih strana samo ako su njegove bitne odredbe jasno i nedvojbeno utvrđene, osobito one koje se odnose na način određivanja visine tražbine i kriterije njezine promjene. U predmetnom slučaju ti uvjeti nisu bili ispunjeni.

20. Iz sadržaja tog Ugovora o kreditu proizlazi da on u niti jednom dijelu ne sadrži nikakve konkretne podatke pomoću kojih je tužitelj mogao shvatiti okolnosti važne za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, odnosno sve rizike i mogućnosti značajne fluktuacije tečaja CHF.

21. Slijedom navedenoga, ocjena je ovog suda da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF nepoštene u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/03).

22. S obzirom na nepoštenje navedenih odredbi ugovora o kreditu, odnosno ništetnost istih odredbi, tužitelj sukladno čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu: ZOO) imao pravo na vraćanje stečenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi.

23.Kako proizlazi iz tvrdnji stranaka te samog Dodatka ugovora o kreditu, nakon sklapanja osnovnog ugovora o kreditu koji sadrži predmetne ništetne odredbe ugovora, stranke su 22. prosinca 2015. proveli postupak konverzije osnovnog ugovora o kreditu.

24. Čitanjem Aneks uz ugovoru o kreditu broj 9012170107 utvrđeno je da je isti sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15), pri čemu se u Dodatku konstatira stanje preostale neotplaćene glavnice i kamate na dan dospijeća, te je utvrđeno da preostala glavnica na dan 30. rujna 2015., denomirane u kunama, s valutnom klauzulom u EUR iznosi 25.943,40 EUR, da je pretplata 6.716,79€. Sadržaj Dodatka jasno pokazuje da se time mijenja dio odredbi Osnovnog ugovora, odnosno glavnica je denominirana u eurima, otplata vezana za tečaj EUR-a u odnosu na kunu, a kamatna stopa jasno ugovorena, dok sve ostale odredbe ugovora ostaju neizmijenjene, uključujući i sredstva osiguranja kredita. Iz Dodatka je razvidno da su prijašnje uplate po kreditu uračunate u novi izračun glavnice, ali se niti jednom odredbom ne uređuje pitanje odricanja izvanugovornih potraživanja u vezi s uplatama tužitelja tijekom otplate kredita prije sklapanja Dodatka.

25. Vrhovni sud RH je u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potvrdio pravno shvaćanje da korisnik kredita sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru nije izgubio pravni interes za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi, dok je u oglednom postupku Gos 1/19 od 4. ožujka 2020. jasno navedeno da sporazum o konverziji sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15, u daljnjem tekstu ZID ZPK/15), ima pravne učinke i valjan je, iako se radi o ništetnim odredbama osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

26.U ovom postupku nije sporna valjanost Dodatka, koji ima pravne učinke na odnose stranaka po otplati kredita, budući da predstavlja osnovu za izračun svih budućih anuiteta. Sporno je u ovom postupku ima li tužitelj pravo na vraćanje stečenog uslijed preplata mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF i rasta kamatne, stope, sve temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko je s tuženicom sklopio Aneks ugovora o kreditu (tzv. konverziju), a prilikom koje konverzije su sve ranije uplate tužitelja uzete u obzir pri izračunu buduće glavnice kredita na koju je tužitelj pristao tzv. konverzijom.

27.Valja naglasiti da je ZID ZPK/15 donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene u posebnom razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i obzirom da je tečaj CHF izrazito jačao s vremenom te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope što je dovelo u izrazito težak položaj korisnike kredita i potrošača. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati korisnicima kredita u CHF, odnosno u kunama vezano za tečaj CHF, isti položaj u odnosu na korisnike kredita u valuti EUR.

28.U odnosu na praksu Suda EU u određenim predmetima, valja ukazati na presudu Suda EU u predmetu C-567/20 od 5. svibnja 2022. donesenu u povodu zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske Unije koji je uputio Općinski građanski sud u Zagrebu, i gdje je Sud EU dao tumačenje o području primjene ratione temporis i ratione materiae Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima u podudarnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Tako je Sud EU odgovarajući na postavljeno pitanje izrazio pravno shvaćanje da čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima (odredbama) u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjene njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu, nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.

29.Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način, ugovoren među strankama, prestala je obveza tuženice (čl. 160. ZOO) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice. ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d i čl. 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju Ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još prije sklapanja Dodatka Ugovora proučiti njegove odredbe.

29.1. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15.

29.2. Nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, radilo se o valjanom izboru koji je učinjen od strane korisnika kredita i potrošača i u skladu sa zakonom čija ustavnosti zakonitost nije dovedena u pitanje. Stoga nema nejednakosti tužitelja p red zakonom i sudovima jer na potrošače koji su konvertirali kredit primjenjuje se specijalni propis ZID ZPK/15 na temelju kojeg je konverzija kredita provedena i između stranaka zaključen Aneks ugovoru o kreditu koji izaziva pravne učinke.Nasuprot tome, na potrošače koji nisu proveli konverziju svog kredita navedeni lex specialis nije moguće primijeniti i stoga se ne radi o usporedivoj pravnoj situaciji.

30. O restitucijskim pravima potrošača koji su izvršili konverziju u skladu sa odredbama ZID ZPK/15, a čiji ugovori o kreditu su sadržavali ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci proširenog vijeća posl. br. Rev-457/2025 od 27.05.2026. zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: „Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren sa valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit sa valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljenog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljenog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja preplate utvrđene u konverziji“.

31. Prema tome, s obzirom na konverziju koja je provedena po odredbama ZID ZPK/15, tužiteljica uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od 21.07.2005. ima pravo samo na zatezne kamate na preplaćene iznose mjesečnih anuiteta zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, koje zatezne kamate su tekle od dana preplate svakog pojedinog anuiteta pa do 30.09.2015.

32. Neosnovani su tuženikovi navodi o tome da je tužiteljev restitucijski zahtjev u zastari. Naime, sukladno pravnom shvaćanju VSRH od 30.01.2020. kada se radi o ništetnosti ugovora zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga se u konkretnom slučaju opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO) za restitucijski zahtjev potrošača računa tek od 14.06.2018., kao datuma pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora kojom je ustanovljena ništetnost valutne klauzule u CHF u potrošačkim ugovorima o kreditu. Budući da je tužitelji tužbu u ovom predmetu podnio 14.06.2023., to znači da utuženo potraživanje nije zastarjelo. U zastari nije ni preinačeni (povišeni) zahtjev iz podneska od 05.11.2025., jer se radi o nepravoj preinaci tužbe iz iste činjenične osnove, pa je do prekida zastare za cjelokupni zahtjev došlo još podnošenjem tužbe od 14.06.2023.

33.Na okolnost utvrđivanja iznosa koje je tužitelj do dana konverzije preplatio zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Stefani Gardašanić iz Mačus d.o.o. Vještakinja je sačinila pisani nalaz od 30.10.2025. (str. 252-275 spisa) koji je jasan, obrazložen i neproturječan te je izrađen na temelju vjerodostojne dokumentacije u spisu i u skladu sa pravilima struke. Stranke nisu imale primjedbe na nalaz vještaka u računskom dijelu, već je tuženik iznosio primjedbe samo pravne prirode.

34. U navedenom nalazu vještakinja je izračunala da zatezne kamate na preplaćene iznose mjesečnih anuiteta zbog ništetne ugovorne odredbe u CHF, i to od dana svakog pojedinačnog plaćanja pa do 30.09.2015., iznose ukupno 2.935,48 EUR.

35.Slijedom navedenoga – polazeći od pravnog shvaćanja proširenog vijeća VSRH iz odluke Rev-457/2025 od 27.05.2026. – sud utvrđuje da tužitelj uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu, nakon izvršene konverzije, ima pravo na isplatu daljnjeg iznosa od 2.935,48 EUR, što predstavlja zatezne kamate na stvarnu preplatu izražene u apsolutnom iznosu, koje su obračunate od svake pojedinačne preplate pa do 30.09.2015.

36. U skladu sa čl. 31. st. 2. ZOO na iznos neisplaćenih (zateznih) kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. Tužba u ovom predmetu je podnesena 14.06.2023., pa stoga tužitelj na navedeni obračunati iznos zatezne kamate od 2.935,48 EUR, ima pravo na daljnju procesnu kamatu od 14.06.2023.

37.Slijedom svega navedenoga sud utvrđuje da je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu 2.935,48 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 14.06.2023. do isplate pa ga je u tom dijelu valjalo prihvatiti i odlučiti kao pod točkom II. izreke presude.

37.1. Time tužitelju nije dosuđeno nešto drugo niti više od onoga što je u ovom predmetu utužio. Naime tužitelj u ovoj parnici kao potrošač zahtijeva punu (maksimalnu) novčanu restituciju zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, zajedno sa zateznim kamatama na onaj novčani iznos koji mu pripada po osnovi restitucije. Stoga kada je ovaj sud tužbeni zahtjev utvrdio osnovanim za iznos od 2.935,48 EUR sa zateznim kamatama od 14.06.2023., time je po službenoj dužnosti primjenjivao materijalno pravo u okviru činjeničnih navoda tužitelja i unutar granica postavljenog tužbenog zahtjeva.

38. S druge strane, imajući u vidu pravno shvaćanje proširenog vijeća VSRH iz odluke Rev-457/2025 od 27.05.2026., tužbeni zahtjev u pogledu restitucije zbog ništetnosti valutne klauzule nije osnovan za preostalih 16.241,22 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama (razlika do tzv. pune restitucije), pa ga je u tom dijelu valjalo odbiti i odlučiti kao pod točkom II. izreke.

39.Također su neosnovani i navodi tuženika vezani za tvrdnju tužene da tužitelj ne može tražiti utvrđenje ništetnosti navedene ugovorne odredbe iz razloga što je ugovorni odnos prestao isplatom kredita.

Naime prema odredbama članka 327. i članka 328. ZOO-a na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba , a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.Dakle sama činjenica da je ugovoreni odnos prestao nema utjecaja na pravo tužitelja za podnošenje tužbe u ovome predmetu.

40. U kontekstu do sada izloženog, neutemeljenim drži ovaj sud navode tuženika u dijelu u kojem upire na činjenicu što je ugovor o kreditu solemniziran pred javnim bilježnikom.

U svezi tih navoda, skreće se tuženiku pažnja na čl. 59. st.2. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ broj 78/1993 i dr., u daljnjem tekstu ZJB -a), kojim je propisano da javni bilježnik privatnu ispravu ispituje u skladu sa čl. 34., 57. i 58. tog Zakona i ako za to ne nađe zapreke, da će ju potvrditi (solemnizirati). Odredbom čl. 57. istog Zakona, propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće ispitati da li su stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti smisao i pravne posljedice posla, uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Javni bilježnik će izjave sudionika potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Prilozi će se uvijek pročitati, osim ako se stranke ne odreknu tog prava i izjave da su upoznate sa njihovim sadržajem, što mora biti utvrđeno u javnobilježničkom aktu. Ekonomske posljedice posla nisu u domeni izlaganja i objašnjenja javnog bilježnika sudionicima posla.

40.1.Prema čl. 58. ZJB-a ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unesu nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave, koje bi mogle dati povoda sporovima ili koje ne bi bile pravno valjane ili bi se mogle pobijati ili ne bi imale namjeravani učinak ili bi se opravdano moglo smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuće pouke. Ako oni ipak ostanu kod tih izjava, unijet će ih u javnobilježnički akt, ali će u tom aktu napomenuti da je stranke upozorio na posljedice takvih izjava.

40.2.Kako iz citiranih odredaba ZJB-a, u bitnome proizlazi da ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, da ga javni bilježnik neće solemnizirati, a iz stanja u spisu nedvojbeno proizlazi da je u konkretnom slučaju sporn i Ugovor o kreditu solemniziran, to prema ocjeni ovog suda, znači da za isti vrijedi presumpcija istinitosti dok se ne dokaže suprotno.

41.Kvalitativno i kvantitativno tužitelj je u sporu uspio sa 59,03% (100% pravna osnova, 18,07% visina), a tuženik sa 40,96%. S obzirom na takav djelomičan uspjeh u sporu, doslovnom primjenom čl. 154. st. 2. ZPP tužitelj ne bi bila dužna tuženiku naknaditi nikakve troškove postupka, već bi tuženik bio dužan njemu naknaditi troškove postupka, ali u značajno sniženom postotku i to samo 59% njegovih troškova postupka.

42.Nije sporno da pravilo iz čl. 154. st. 2. ZPP ima legitiman cilj, koji se sastoji u izbjegavanju neopravdanog parničenja i nerazumno visokih troškova parničenja odvraćanjem potencijalnih tužitelja od podnošenja previsokih tužbenih zahtjeva bez snošenja posljedica. Međutim, valja imati na umu da se u ovoj parnici radilo o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnih ugovornih odredbi koje je tuženik kao trgovac nametnuo tužiteljici kao potrošaču. Sudska praska o tom pitanju (s obzirom na provedenu konverziju) je dugi niz godina bila izrazito neujednačena, a čak je i Vrhovni sud RH donosio različite odluke, sve dok odlukom proširenog vijeća VSRH Rev- 457/2025 od 27.05.2026. nije usklađena sudska praksa o tom pitanju (do čega je došlo tek nakon provedenih svih dokaza u ovoj parnici). Stoga puni restitucijski zahtjev tužitelja nije bio očito neosnovan niti lišen ikakvog smisla, iako mu je u konačnici dosuđen samo djelomično.

42.1.U takvim okolnostima konkretnog slučaja, prema stavu ovog suda tuženiku kao trgovcu se ne može priznati nikakvo pravo na razmjerno sniženje troškova postupka koje je dužan naknaditi tužitelju kao potrošaču, već tužitelj ima pravo da mu tuženik naknadi pune troškove postupka, i to prema onoj vrijednosti predmeta spora sa kojom je uspio u parnici. Drugačije tumačenje bi za posljedicu imalo odvraćanje potrošača od traženja sudske zaštite prema trgovcima, što bi bilo protivno pravilima javnog poretka kojima se osigurava visoki stupanj zaštite potrošača. Osim toga, na taj način bi trgovac

– makar posredno – u konačnici ostvario djelomičnu korist od toga što je potrošaču nametao ništetne ugovorne odredbe (kroz to što bi mu se umanjivala obveza naknade troška postupka), što je bez daljnjeg neprihvatljivo i protivno sustavu zaštite potrošača jer trgovac nikakvu korist od nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi ne smije imati, naime jedino na taj način se trgovca odvraća od nametanja nepoštenih ugovornih odredbi potrošačima za ubuduće.

42.2.Stoga je tuženik tužitelju dužan naknaditi troškove postupka u cijelosti, i to prema vrijednosti predmeta spora 2.935,48 EUR sa kojim je uspio u parnici. Tužitelja je zastupao punomoćnik odvjetnik, pa sukladno čl. 155. ZPP i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023; dalje: Tarifa) ima pravo na naknadu troška za:

-sastav tužbe – 250,00 EUR (Tbr. 7/1);

-sastav podnesaka od 13.06.2023., 19.02.2024., 05.11.2025, 21.11.2025 – po 250,00

EUR (Tbr. 8/1) i 15.04.2026.-125,00Eur (Tbr.8/3)

-zastupanje na ročištima od 05.02.2024, 06.05.2024, 04.09.2024, 11.02.2026, 20.04.2026 i 07.07.2026. – po 250,00 EUR (Tbr. 9/1);

-predujam financijskog vještačenja – 500,00 EUR;

-plaćena pristojba na tužbu - 78,53 Eur

što ukupno iznosi 3.453,53 EUR (sa uračunatim PDV-om). Stoga je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

U Dubrovniku, 03. rujna 2026.

Sutkinja

Jadranka Klečak

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku 15 dana, a rok počinje teči od primitka pisanog otpravka iste.O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1.pun tužitelja Slavica Butigan Boras, odvjetnica u Dubrovniku

2. pun. tuženika Bojana Bogdan, odvjetnica u Splitu