Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-401/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Josipu Grubišiću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja 1. AI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. EI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 3. UI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 4. NI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 5. VI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 6. ĆI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 7. ZI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 8. FI Josipa iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 9. RI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 10. TI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svi zastupani po punomoćniku Mirku Kovač, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, OIB:52634238587, zastupanog po ODO-u u Varaždinu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu Stalna služba u Ivancu poslovni broj Pr-2171/2021-29 od 10. prosinca 2025., dana 3. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu Stalna služba u Ivancu poslovni broj Pr-2171/2021-29 od 10. prosinca 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za dosuđenje troškova postupka povodom žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I do X izreke nalaže se tuženiku da tužiteljima isplati i to AI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime razlike plaće isplati ukupan iznos od 3,76 euro, tužitelju LI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime razlike plaće isplati ukupan iznos od 8,23 eura, ĐI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime razlike plaće isplati ukupan iznos od 4,65 eura, tužitelju NI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime razlike plaće isplati iznos od 0,36 eura, tužitelju FI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime razlike plaće isplati ukupan iznos od 2,77 eura, tužitelju VI, OIB [osobni identifikacijski broj] [adresa], na ime razlike plaće isplati ukupan iznos od 6,28 eura, tužitelju ĆI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime razlike plaće isplati ukupan iznos od 4,99 eura, tužitelju ZI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime razlike plaće isplati ukupan iznos od 3,43 eur, tužitelju RI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime razlike plaće isplati ukupan iznos od 3,94 euro, tužitelju HI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime razlike plaće isplati ukupan iznos od 7,24 eura, sve sa zateznom kamatom na pojedine iznose, a pod toč. XI presude da tužiteljima isplati i trošak parničnog postupka u iznosu od 125,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude 10. prosinca 2025. pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP), sa prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda odnosno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tužitelji se protive navodima žalbe te predlažu istu odbiti i potvrditi njome pobijanu odluku.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP. Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2.ZPP, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP.

6. Žalitelj pobijajući predmetnu odluku tvrdi kako sud u istoj nije utvrdio gdje su tužitelji vršili primopredaju dužnosti, smjene, evidencija, oružja i opreme; gdje im je bilo radno mjesto; koje mogućnosti putovanja do radnog mjesta su imali; da li su dobili naknadu troškova prijevoza od mjesta stanovanja do mjesta vanjske bolnice; da li se radi o organiziranom upućivanju na rad; da li su morali doći u Kaznionicu [naziv]; da li su za vrijeme putovanja obavljali poslove po nalogu poslodavca i koje; da li se putnim nalogom evidentira radno vrijeme; temeljem čega se evidentira radno vrijeme. Sud uopće ne uzima u obzir jedan od bitnih dokaza – knjigu evidencije primopredaje smjena, iz koje su također vidljivi radni zadaci i radno vrijeme. Sud pogrešno primjenjuje čl. 60 st. Zakona o radu (Narodne Novine 93/14, 127/17, 98/19), smatrajući radnim vremenom i vrijeme provedeno na putu od mjesta stanovanja do radnog mjesta (do vanjske bolnice) i natrag, iako za to vrijeme pravosudni policajci nisu obavljali nikakve poslove prema uputama poslodavaca. Jedina uputa i nalog poslodavca za obavljanje radnih zadataka je postojala u Dnevnim zapovijedima (i Knjizi primopredaje smjene) i time je za konkretne pravosudne policajce određeno radno mjesto obavljanja osiguranja zatvorenika (vanjska bolnica) i radno vrijeme turnusa (7-19, 19-7 sati), što znači da su oni na raspolaganju poslodavcu bili samo u okviru tog određenog vremena i tog određenog radnog mjesta. Izvan tih okvira žalitelj tvrdi kako nije postojao nalog poslodavca za obavljanjem radnih zadataka, a sami tužitelji po načelu tereta dokaza nisu dokazali niti su dali svoje iskaze kako bi naveli koje su to konkretno radne zadatke obavljali kad su putovali do mjesta rada (vanjske bolnice) i natrag.

7. Po žalitelju, pitanje je jesu li tužitelji doista bili na raspolaganju poslodavcu i izvan redovnog radnog vremena jer su morali biti na određenom mjestu i u određeno vrijeme dostupni i spremni radi izvršavanja radnih zadataka. Konačno, tumačenje Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, i to: broj 2/50 sa zapisnika sa 14. sjednice od dana 22. veljače 2019. tvrdi kako državni službenici i namještenici koji su iz različitih mjesta pojedinačno, neovisno jedan o drugome, upućeni na terenski rad u isto mjesto rada, kojima je pritom poslodavac osigurao prijevozno sredstvo ili priznao pravo na naknadu troškova prijevoza u mjesto rada, vrijeme putovanja ne računa se u sate rada, kako to propisuje čl. 50. st. 9. Kolektivnog ugovora. Također, i tumačenje br. 16/56 od dana 29. siječnja 2016. tvrdi da treba razlikovati osiguranje prijevoza za odlazak na rad na terenu od organiziranog upućivanju na rad na terenu. Organizirano upućivanje na rad na terenu u smislu čl. 56. st. 9. Kolektivnog ugovora je upućivanje grupe službenika ili namještenika na rad na terenu radi organiziranog obavljanje određenih zadataka. Tumačenje br. 5/50 od dana 4. studenog 2019. izričito navodi: „Državnom službeniku i namješteniku upućenom na terenski rad i kome je poslodavac osigurao prijevozno sredstvo ili priznao pravo na naknadu troškova prijevoza u mjesto rada, vrijeme putovanja ne računa se u sate rada, kako je to propisano čl. 50. st. 9. Kolektivnog ugovora za sve državne službenike i namještenike.“ Tumačenje broj: 7/56 od 4. srpnja 2014.: određuje da ukoliko službenik za vrijeme putovanja od mjesta stalnog rada do mjesta rada na terenu nije obavljao poslove radnog mjesta, vrijeme putovanja neće se uračunati u stvarno odrađene sate rada na terenu radi obračuna prekovremenih sati (uz izuzetak propisano čl. 56. st. 9. Kolektivnog ugovora). Tumačenje Zajedničke komisije broj: 5/50 dano je na pitanje da li se vrijeme putovanja od stalnog mjesta rada ([adresa]), do mjesta na terenu (KBC Rebro u Zagrebu) i obrnuto ubraja takvom službeniku u stvarno odrađene sate rada na terenu radi obračuna prekovremenih sati, ukoliko se službeniku osigura prijevozno sredstvo za dolazak iz Kaznionice u Lepoglavi do vanjske bolnice ili mu se priznaju troškovi prijevoza od mjesta stanovanja do vanjske bolnice, kao mjesta rada. Po tuženiku se vrijeme provedeno na putu do i od vanjske bolnice uopće ne može vrednovati po osnovi rada. Vrijeme koje su tužitelji proveli u dolasku na mjesto rada (vanjsku bolnicu) i odlasku s njega ne predstavlja rad i radno vrijeme. Da bi se nešto smatralo radnim vremenom, potrebno je da radnik obavlja poslove tijekom tog vremena, i to po uputi poslodavca ili po pozivu poslodavca. U situaciji kad ni sam tužitelj ne tvrdi da bi obavljao poslove prilikom vožnje na radno mjesto sa službenim vozilom, vožnja na posao i s posla, pa čak i službenim vozilom, ni u smislu odredbe čl. 60. Zakona o radu, ni u smislu odredaba Direktive 2003/88/EZ ne može se smatrati radnim vremenom, a kamoli prekovremenim radom. Obje odluke su temeljene na Direktivi 2003/88/EZ Europskog parlamenta i vijeća o određenim vidovima organizacije radnog vremena (dalje Direktiva 203/88/EZ), a koja je implementirana u odredbe Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/14, 127/17, 98/19; dalje ZR) i to odredbe članka 60. stavak 1. i 4. Slijedom navedenog evidentno je da su u ovome predmetu bitne činjenice: primopredaja (početak i kraj radnog vremena) se vršila u vanjskoj bolnici na terenu, a pravosudni policajci nisu morali dolaziti ranije u Kaznionicu radi obavljanja zadataka svog radnog mjesta, niti su za to imali zapovijed.

8. Pravilno međutim u takvoj situaciji sud temeljem svih provedenih dokaza utvrđuje kako su tužitelji dokazali da su u utuženom vremenu osiguravali zatvorenike u vanjskim bolnicama, a što proizlazi iz priležeće evidencije o primopredaji smjene , dok iz iskaza svjedoka OI, voditelja osiguranja u Kaznionici u Lepoglavi, proizlazi kako su tužitelji opremu i naoružanje zaduživali i po obavljenom poslu, razduživali u vanjskim bolnicama te su na rad u vanjske bolnice putovali prema zapovijedi načelnika odjela osiguranja, a za što su dobivali i putne naloge za službeno putovanje sa službenim vozilom, kao prijevoznim sredstvom, time da su mogli koristiti i osobni automobil u službene svrhe, dok su radi zaduženja specijalnog vozila i odlaska u vanjsku bolnicu određenog radnog dana, a kako bi mogli pravodobno preuzeti službu (smjenu) od službenika u vanjskoj bolnici, morali u Kaznionicu doći ranije od uobičajenog dolaska redovnog radnog vremena i da je pri odlasku i dolasku pravosudnih policajaca u Kaznionicu u [adresa] u vanjsku bolnicu, istima trebalo oko 1,5 sat vremena, pri čemu je vrijeme dolaska i odlaska pojedinog tužitelja vidljivo je i na pojedinom putnom nalogu pa je očito kako su tužitelji na radu proveli duže od redovnog radnog vremena u turnusu.

9. Stoga sud pravilno primjenjuje čl. 60. st.1. ZOR prema kojemu se radnim vremenom smatra vrijeme u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca na mjestu na kojem se njegovi poslovi obavljaju ili na drugom radnom mjestu koje odredi poslodavac dok čl. 61. st. 1. ZOR određuje kako puno radno vrijeme ne može biti duže od 40 sati tjedno, pa čl. 94. ZOR propisuje pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad, te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi.

10. Također sud pravilno primjenjuje i čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj: 104/13, 112/17) koji određuje radnikovo pravo na uvećanje plaće za svaki sat rada noću 40%, prekovremeni rad 50%, subotom 25%, nedjeljom 35%, blagdanom neradnim danom utvrđenim Zakonom i dan Uskrsa 150%, u drugoj smjeni 10%, - dvokratni rad s prekidom dužim od 90 minuta 10% i za rad u turnusu 5%. Prekovremenim radom, kada je rad službenika i namještenika organiziran u turnusu, smatra se svaki sat rada duži od redovne smjene ili turnusa te svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati.

11. Dakle, jasno je kako se vrijeme provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena radi zaduženja i razduženja po obavljenom poslu ne može podvesti pod pojam prekovremenog rada, ali se vrijeme provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena može vrednovati odnosno honorirati po osnovi rada u smjenama i rada u turnusima jer su isti propisi usklađeni s odredbama Direktive 89/39L koja se primjenjuje na sektore djelatnosti tako da je potrebno u najvećoj mogućoj mjeri osigurati sigurnost i zdravlje radnika s obzirom na svrhu Direktive. dok je jasno u čl. 2. Direktive 2003/88 propisano da se za potrebe te Direktive određuje kako je radno vrijeme vremensko razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom. Stoga i ovaj sud u svemu prihvaća utvrđenja suda prvog stupnja o tome kako je osnovano obilježje radnog odnosa okolnost da neka osoba tijekom određenog razdoblja u korist druge osobe i prema njezinim uputama obavlja poslove za koje u zamjenu prima plaću što pretpostavlja postojanje odnosa podređenosti između radnika i njegova poslodavca pa je očito kako su tužitelji radi obavljanja poslova svog radnog mjesta u bolnicama, te radi zaduženja specijalnog vozila prema priležećim putnim nalozima za službeno putovanje, morali u Kaznionicu [naziv] dolaziti ranije i vraćali se kasnije (oko sat i pol) od redovnog radnog vremena, te su i u to vrijeme radi obavljanja radnog zadatka prema zapovijedi voditelja osiguranja za pojedini dan, neovisno o tome jesu li za odlazak u vanjsku bolnicu i povratak iz vanjske bolnice, koristili službeno vozilo ili osobni automobil, ali su nedvojbeno bili na raspolaganju poslodavcu, čime se ovdje radi o vremenu provedenom na radu duljem od formalno propisanog radnog vremena pa podvelo se isto ili ne pod pojam prekovremenog rada, isto svakako valja vrednovati po osnovi rada u smjenama i rada u turnusu jer rad tužitelja po navedenim propisima mora biti plaćen. Stoga je tužbeni zahtjev pravilno prihvaćen i presuđeno kao u pobijanoj odluci.

12. Konačno, tuženik nije uspio sa žalbom, pa mu temeljem čl. 166. st. 1. ZPP ne pripada niti pravo na trošak sastava iste.

13. Stoga je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP pobijanu odluku valjalo potvrditi, odbiti podnesenu žalbu i odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 3. rujna 2026.

Sudac:

Josip Grubišić