REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Povrv-3306/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Ivanu Bešliću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja 6. MAJ d.o.o. za komunalne usluge, OIB: 56396370038, Ulica Tribje 2, Umag, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Nagy, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice FŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Dora Kožar, odvjetnica u Zagrebu, nakon glavne i javne rasprave zaključene 14. srpnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tuženice, 3. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Marine Dabelić iz Zagreba poslovni broj Ovrv-71405/2024 od 21. kolovoza 2024., u dijelu kojim je tuženici naloženo u roku osam dana isplatiti tužitelju iznos od 95,34

EUR sa zateznim kamatama koje teku:

na iznos od 15,89 EUR od 1. kolovoza 2023. do isplate,

na iznos od 15,89 EUR od 3. listopada 2023. do isplate,

na iznos od 15,89 EUR od 1. prosinca 2023. do isplate,

na iznos od 15,89 EUR od 1. veljače 2024. do isplate,

na iznos od 15,89 EUR od 30. ožujka 2024. do isplate,

na iznos od 15,89 EUR od 1. lipnja 2024. do isplate,

po kamatnoj stopi koja se do 29. prosinca 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, na račun tužitelja IBAN [broj bankovnog računa], model HR00, s pozivom na broj 6004180-13-4853.

II. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Marine Dabelić iz Zagreba, poslovni broj Ovrv-71405/2024 od 21. kolovoza 2024., u dijelu kojim je tuženici naloženo isplatiti tužitelju iznos od 39,60 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje teku:

na iznos od 6,60 EUR od 1. kolovoza 2023. do isplate,

na iznos od 6,60 EUR od 3. listopada 2023. do isplate,

na iznos od 6,60 EUR od 1. prosinca 2023. do isplate,

na iznos od 6,60 EUR od 1. veljače 2024. do isplate,

na iznos od 6,60 EUR od 30. ožujka 2024. do isplate,

na iznos od 6,60 EUR od 1. lipnja 2024. do isplate,

te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

III. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Marine Dabelić iz Zagreba, poslovni broj Ovrv-71405/2024 od 21. kolovoza 2024., u dijelu kojim je određena naknada troškova ovršnog postupka.

IV. Nalaže se tuženici u roku 15 dana naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 61,81 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 3. rujna 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 26. srpnja 2024. podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, tj. izvatka iz poslovnih knjiga oznake 24/0004853 od 25. srpnja 2024. Javni bilježnik Marina Dabelić iz Zagreba donio je rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv- 71405/2024 od 21. kolovoza 2024., kojim je tuženici naloženo da tužitelju isplati ukupan iznos od 134,94 EUR s pripadajućim zateznim kamatama te da mu naknadi troškove ovršnog postupka u iznosu od 25,00 EUR.

2. Tuženica je podnijela prigovor kojim u cijelosti pobija rješenje o ovrsi kako po osnovu tako i po visini. U prigovoru je istaknula da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je tužitelj uistinu vršio uslugu odvoza i zbrinjavanja otpada, u kojem kontinuitetu ni u kojem opsegu, te je opreza radi istaknula i prigovor zastare potraživanja.

3. Povodom prigovora tuženika, temeljem čl. 58. Ovršnog zakona (''Narodne novine'' broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24), rješenje o ovrsi stavljeno je izvan snage u dijelu kojim je određena ovrha, ukinute su provedene radnje te je određeno da će se postupak se nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

4. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je u podnesku od 7. svibnja 2026. naveo da je tuženica vlasnica posebnog dijela nekretnine na adresi [adresa] (k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], E-12) te da je korisnicima te stambene zgrade dodijeljen zajednički spremnik za komunalni otpad od 1.100 litara s ugrađenim čipom koji se redovito prazni te da se cijena javne usluge sastoji od dvije komponente: (1) cijene obvezne minimalne javne usluge (fiksni dio) u iznosu od 7,03 EUR bez PDV-a mjesečno i (2) cijene za količinu predanog miješanog komunalnog otpada (varijabilni dio) obračunate na temelju udjela korisnika u zajedničkom spremniku. Navodi također da je iz dostavljenih računa razvidno da su tuženici računi izdani za dvomjesečno razdoblje te da je prigovor zastare neosnovan s obzirom na to da je prijedlog za ovrhu podnesen 26. srpnja 2024. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud održi na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi te da tuženici naloži naknaditi tužitelju prouzročene parnične troškove.

5. Tuženica je u podnesku od 10. lipnja 2026. u cijelosti ostala pri navodima iz prigovora, tj. kod navoda da joj usluga od strane tužitelja nije niti pružena, da je tužiteljeva dokumentacija jednostrana, da ne postoji nikakav dokaz o izvršenim odvozima niti o konkretnoj količini preuzetog otpada te je predložila odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

6.1. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u izvadak iz poslovnih knjiga (list 13 spisa), zk. izvadak za predmetnu nekretninu (list 43-44 spisa), izjavu o načinu korištenja javne usluge prikupljanja komunalnog otpada (list 45-46 spisa) i utužene račune (list 80-85 spisa).

6.2. Dostavljene dokaze iz podneska tužitelja od 8. srpnja 2026., kojim se po prvi put dostavljaju fotografija barkoda na spremniku, GPS zapis i evidencija pražnjenja ovaj sud nije uzeo u obzir prilikom donošenja ove odluke. Naime, tuženica je navod da usluga nije izvršena istaknula već u prigovoru od 3. rujna 2024., dakle od samog početka postupka. Tužitelju je ta okolnost bila poznata te je bio dužan dokaze o izvršenoj usluzi, koji su od početka u isključivom posjedu tužitelja kao davatelja usluge, priložiti u prvom podnesku upućenom sudu, a sve u smislu odredbe čl. 461.a st. 6. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 , 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP). S obzirom na to da tužitelj nije dokazao da ih bez vlastite krivnje nije mogao predložiti ranije, ovaj sud prilikom donošenje ove odluke nije uzeo u obzir navode i dokaze iz podneska tužitelja od 8. srpnja 2026. koji se odnose na dokazivanje izvršenja varijabilnog dijela usluge (evidencija pražnjenja, GPS zapis, fotografija čipa).

7. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu s čl. 8. ZPP na temelju rezultata cjelokupnog postupka, ovaj sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

8. Predmet spora je naknada za komunalnu uslugu odvoza i zbrinjavanja komunalnog otpada za nekretninu na adresi [adresa] za razdoblje od svibnja 2023. do travnja 2024.

9. Nije sporna aktivna legitimacija tužitelja, kao niti to da je tuženica vlasnica nekretnine na navedenoj adresi.

10. Među strankama je sporno je li tuženica dužna podmiriti utužene račune s obzirom na to da s tuženikom nije sklopila ugovor i da u navedenom razdoblju nije koristila predmetnu nekretninu, a sporno je i to da li je potraživanje tužitelja u zastari.

11. U skladu s odredbom čl. 70. st. 1. Zakona o gospodarenju otpadom (Narodne novine br. 84/21 i 142/23, dalje: ZGO) korisnik javne usluge je vlasnik nekretnine, odnosno vlasnik posebnog dijela nekretnine. S obzirom na to da među strankama nije bilo sporno da je tuženica vlasnica predmetne nekretnine, a isto proizlazi i iz dostavljenog zk. izvatka za istu, tuženica time ispunjava zakonsku pretpostavku pasivne legitimacije kao korisnik javne usluge. Sukladno odredbi čl. 70. st. 4. toč. 5. ZGO korisnik usluge dužan je platiti davatelju usluge iznos cijene javne usluge za obračunsko mjesto i obračunsko razdoblje, osim za obračunsko mjesto na kojem je nekretnina koja se trajno ne koristi. Tuženica nije dokazala da se predmetna nekretnina trajno ne koristi u smislu čl. 71. ZGO (nekorištenje u trajanju od najmanje 12 uzastopnih mjeseci, što se dokazuje očitovanjem vlasnika i podacima o potrošnji komunalnih medija), iako je na njoj bio teret dokazivanja navedene tvrdnje u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP.

12. Strukturu cijene javne usluge čine cijena obvezne minimalne javne usluge (fiksni dio) i cijena za količinu predanog miješanog komunalnog otpada (varijabilni dio), sukladno čl. 75. ZGO i čl. 20. st. 2. Uredbe o gospodarenju komunalnim otpadom (Narodne novine 50/17, 84/19). Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudama poslovni broj Rev-679/2022-2 od 28. ožujka 2023. i Rev-101/2023-2 od 14. veljače 2023. zauzeo je pravno shvaćanje da su vlasnici nekretnina dužni plaćati cijenu obvezne minimalne usluge (fiksni dio) za sve mjesece kalendarske godine, neovisno o tome što nekretninu ne koriste u pojedinim razdobljima te neovisno o tome jesu li s pružateljem usluge sklopili ugovor. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-II-2492/17 od 23. ožujka 2021. pod točkom 25. točka 3. i 25. točka 4. zauzet je stav da obračun cijene javne usluge sadrži dva dijela te da je prvi dio obračuna fiksni i da se njime osigurava ekonomski održivo poslovanje, osiguranje sigurnosti, redovitosti i kvalitete pružanja javne usluge, dok je drugi dio obračuna varijabilni, njime se osigurava načelo onečišćivač plaća i taj dio ovisi o količini predanog otpada korisnika javne usluge. Naime, u istoj odluci zauzet je stav da je cijenu obvezne minimalne usluge potrebno osigurati kako bi se sustav učinkovitog gospodarenja otpadom mogao uspostaviti i održati, odnosno kako bi uopće mogao funkcionirati, s obzirom na sve troškove koje takva usluga iziskuje, kao i sva potrebna materijalna sredstva te da iz tih razloga navedeni sustav ne bi mogao funkcionirati kada bi cijena javne usluge bila formirana samo kroz količinu predanog otpada.

13. Fiksni dio cijene koju tužitelj potražuje po svakom dvomjesečnom obračunskom razdoblju iznosi 15,89 EUR (s PDV-om), a odnosi se na stavku „ [adresa] – odvoz smeća". Slijedom navedenog, proizlazi da mjesečni iznos tog fiksnog dijela iznosi 7,95 eura, a to je ujedno cijena minimalne javne usluge iz čl. 1.1. Cjenika javne usluge sakupljanja komunalnog otpada tužitelja koji je u primjeni od 1. siječnja 2023. Slijedom navedenog, ukupno za šest obračunskih razdoblja fiksni dio iznosi 95,34 EUR te je tužbeni zahtjev u tom dijelu osnovan.

14. Neosnovan je prigovor zastare koji je tuženica istaknula Naime, prijedlog za ovrhu podnesen je dana 26. srpnja 2024., dok je najstarije utuženo potraživanje za fiksni dio usluge dospjelo na naplatu 31. srpnja 2024. Na tražbinu naknade za komunalne usluge prikupljanja otpada, kada je usluga pružena za potrebe kućanstva , primjenjuje se jednogodišnji zastarni rok iz čl. 232. st. 1. toč. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO), koji se odnosi na tražbine naknade za isporučenu električnu i toplinsku energiju, plin, vodu, za dimnjačarske usluge i za održavanje čistoće. Komunalna usluga prikupljanja otpada ima obilježja usluge održavanja čistoće u smislu te odredbe, pa joj se primjenjuje jednogodišnji rok zastare. Podnošenjem prijedloga za ovrhu zastara je prekinuta sukladno čl. 241. ZOO, prema kojemu se zastara prekida svakom vjerovnikovom radnjom poduzetom pred nadležnim t ijelom radi ostvarenja tražbine te samim time zastara nije nastupila niti za jedno utuženo potraživanje.

15.1. Tužitelj pored fiksnog dijela potražuje i varijabilni dio cijene javne usluge, tj. stavku „Novigrad – Kaštijun" po 6,60 EUR za svako od šest dvomjesečnih obračunskih razdoblja, ukupno 39,60 EUR. Iz IOS-a i sadržaja računa jasno je da se ta stavka odnosi na naknadu za odlaganje i obradu otpada, tj. na varijabilni dio cijene koji se obračunava razmjerno predanom otpadu. Tuženica je već u prigovoru od 3. rujna 2024. izričito osporila da bi joj tužitelj uistinu vršio uslugu odvoza i zbrinjavanja otpada.

15.2. S obzirom na to da ovaj sud niti iz jednog izvedenog dokaza nije mogao utvrditi da je tužitelj u utuženom razdoblju faktično izvršavao uslugu sakupljanja i odvoza otpada, to tužitelj nije dokazao odlučnu činjenicu o kojoj ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva u dijelu kojim tužitelj potražuje isplatu iznosa od 39,60 EUR. Naime, u skladu s načelom tereta dokaza iz čl. 219. st. 1. ZPP-a, teret dokaza o izvršenoj usluzi leži na tužitelju kao tražitelju naknade za uslugu. Ovaj zaključak sukladan je i stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u predmetu Rev-115/2024-2 od 4. lipnja 2025., prema kojemu je davatelj usluge dužan voditi evidenciju o preuzetoj količini otpada od pojedinog korisnika sukladno čl. 33. st. 3. ZOGO-a, a tu evidenciju predočiti sudu kad je obveza korisnika osporena.

15.3. Slijedom navedenog, na temelju čl. 451. st. 3. ZPP ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika i odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan u dijelu u kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 39,60 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama kako je precizirano u stavku II. izreke presude.

16. Uvidom u dostavljene račune utvrđeno je da su sva utužena potraživanja dospjela prije pokretanja ovršnog postupka, pa je stoga tuženica temeljem čl. 29. ZOO dužna tužitelju platiti i pripadajuće zatezne kamate u odnosu na fiksni dio usluge.

17. S obzirom na to da se postupak povodom prigovora tuženika protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave nastavio kao parnični postupak, to nema mjesta razdvajanju troška postupka na ovršni trošak i parnični trošak, već o trošku postupka treba odlučiti kao da se radi u cijelosti o parničnom postupku, kako će biti obrazloženo u nastavku odluke (Zaključak broj 3 sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanom 2. lipnja 2017.). Tako se odluka o parničnim troškovima temelji na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP te čl. 155. ZPP, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje u tekstu: Tarifa) i odredbama Pravilnika o nagradama i naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku (Narodne novine broj: 9/21, 18/22; dalje u tekstu: Pravilnik).

18.1. Prema odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a u slučaju djelomičnog uspjeha stranaka u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

18.2. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev uspio u pogledu visine s 70,65%, dok je u pogledu osnove uspio s 100%, pa je tužitelj ukupno uspio s 85,32%, slijedom čega je tuženica u odnosu na osnovu i visinu tužbenog zahtjeva uspjela sa 14,68%. Razlika njihovih uspjeha iznosi 70,64% u korist tužitelja.

18.3. Odluka o parničnom trošku donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 2. i 155. ZPP u skladu s vrijednosti predmeta spora (134,94 EUR) i Tarife. Tužitelju je priznat trošak zastupanja na ročištu održanom 14. srpnja 2026. u iznosu od 50 bodova, što pomnoženo sa vrijednošću jednog boda u iznosu od 2,00 eura te uvećano za 25% na ime PDV iznosi 62,50 eura. Priznat mu je i trošak javnobilježničke nagrade u iznosu od 25,00 EUR. Dakle, tužitelju pripada pravo na naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 87,50 eura te kada se navedeni iznos podijeli s omjerom uspjeha tužitelja u parnici od 70,64%, proizlazi da tužitelj ima pravo na naknadu troškova u iznosu od 61,81 EUR.

19. Slijedom navedenog, u skladu s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP, naloženo je tuženici naknaditi tužitelju ukupan trošak postupka u iznosu od 61,81 EUR zajedno sa zateznim kamatama na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP -a po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je to odlučeno u točki IV. izreke presude.

20. Iznosi u kunama pretvoreni su u eure prema službenom tečaju konverzije 7,5345 kn/1 euro.

U Zagrebu 3. rujna 2026.

Sudac

Ivan Bešlić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba o kojoj odlučuje nadležni županijski sud. Žalba se podnosi ovom sudu pisanim putem u roku od osam dana od dana objave presude, a za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Presuda u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. ZPP).

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženici po pun.