REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U POŽEGI
Sv. Florijana 2, POŽEGA
Poslovni broj: P-185/2026-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Ilki Leko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐD, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koga zastupa Odvjetničko društvo Hećimović i partneri d.o.o. iz Slavonskog Broda protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, OIB [osobni identifikacijski broj], Zagreb, Slavonska Avenija 6 koga zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane 26. kolovoza 2026. u nazočnosti punomoćnice tužitelja Ane Čulo, odvjetnice u Odvjetničkom društvu Hećimović i partneri d.o.o. i presude objavljene 3. rujna 2026.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005 od 21. srpnja 2005. godine, sklopljenog između pravnog prednika tuženika Addiko Bank dioničko društvo, Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora, i tužitelja ĐD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu članka 6. kojim je ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje naknade, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 1,00% jednokratno, unaprijed.
II Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju ĐD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva, odnosno ulazne naknade, isplati iznos od 91,78 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 23. srpnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja odgovara visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine sve u roku od 15 dana.
III Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, da tužitelju ĐD, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 187,50 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
S preostalim zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka tužitelj se kao s neosnovanim odbija.
Obrazloženje
1. Tužitelj ĐD podnio je tužbu protiv tuženika Addiko bank d.d. radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika dana 21. srpnja 2005. godine sklopio Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005. Tuženik je tužitelju dana 22. srpnja 2007. naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva odnosno ulaznu naknadu u iznosu od 691,48 kn što prema fiksnom tečaju konverzije kn u eur utvrđenom Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, prema kojem 1 eur iznosi 7,53450 kn, iznosi 91,78 eur. Samim sklapanjem Ugovora o kreditu koji sadrži predmetnu odredbu, a o kojoj se izvjesno nije pojedinačno pregovaralo, neravnoteža u pravima i obvezama je znatna i postoji jer se radi o odredbi u tipskim formuliranim ugovorima sastavljenim od strane tuženika, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik i ne znajući za njega jer o tome nije informiran, tužitelj nije raspolagao informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze i nije se odrekao pravne zaštite koju mu jamči Direktiva EU broj 93/13. Sukladno odredbi članak 323. stavak 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi stavka 2. istog članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U smislu odredbe članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U smislu odredbe članka 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti i plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kao lex specialis Zakon o zaštiti potrošača propisuje pojam nepoštene ugovorne odredbe gdje se između ostalog navodi da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Nepoštena odredba je ništetna. Tužitelj tužbu podnosi Općinskom sudu u Požegi kao mjesno nadležnom, temeljem članka 19.l stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju kojom odredbom je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Sukladno svemu gore navedenome tužitelj predlaže da sud nakon provedenog dokaznog postupka donese presudu kojom se utvrđuje ništetnom odredba Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005 od 21. srpnja 2005. godine, sklopljenog između pravnog prednika tuženika Addiko Bank dioničko društvo, Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora, i tužitelja ĐD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu članka 6. kojim je ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje naknade, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 1,00% jednokratno, unaprijed. Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju ĐD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva, odnosno ulazne naknade, isplati iznos od 91,78 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 23.07.2007. godine do 31.12.2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi koja odgovara visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana. Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju ĐD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
2. Tuženik Addiko bank d.d. po punomoćniku Hrvoju Matić, odvjetniku iz Zagreba u odgovoru na tužbu naveo je se tuženik u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Tuženik ne spori da je prednik tuženika dana 21. srpnja 2005. godine s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu br. 5140030242-69700010473/2005 (dalje: Ugovor), te da je sukladno istom naplaćena naknada za obradu kredita kako je to tužitelj naznačio u tužbi. Tuženik ističe da je u ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade u visini od 1,00 % iznosa kredita, stoga sporna odredba članka 6. ugovora o kreditu ne podliježe testu nepoštenosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03. – dalje u tekstu: ZZP). Predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Također, tuženik je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge. Nadalje, način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja ugovora pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u visini od 1,00 % (ugovorna transparentnost). Tuženik kao i svaka druga kreditna institucija prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Tuženik ističe kako troškovi obrade zajedno s ugovorenom kamatom predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita). Tuženik smatra kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža. Činjenica što obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo ne umanjuje niti spornu odredbu čini ništetnom. Tuženikova djelatnost je puno šira od samog kreditiranja i on bi svaki proizvod i uslugu koju pruži morao smjeti i naplatiti. Tuženik se financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva. Stoga tuženik ukazuje kako kroz spornu naknadu on naplaćuje svoju uslugu, a o primjerenosti cijene se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti. Također iz sadržaja ugovora i načina na koji su njegove odredbe sistematizirane, nije vidljivo da bi se radilo o sporednoj odredbi, „drugim“ troškovima ili ičemu što bi ukazivalo na supsidijarnost same odredbe i naknade. Naprotiv, troškovi obrade kredita jasno su definirani i tuženik smatra da ne bi smjelo biti upitno da se radi o dijelu cijene kredita koji se odnosi na konkretnu uslugu – obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva. Isti stav zauzima i sudska praksa pa tako Županijski sud u Splitu u t. 23. presude poslovni broj Gž-230/2023 od dana 9. veljače 2023. prilikom odbijanja tužbenog zahtjeva ističe „radi se o ugovornim odredbama koje su jasne, lako razumljive i uočljive, zbog čega uopće nije dopušteno ispitivati njihovu poštenost sve sukladno odredbi članka ZZP/07.“ Visoki trgovački sud RH u presudi posl. broj Pž-2437/2022 od dana 24. svibnja 2023. potvrđuje prvostupanjsku presudu kojom je u t. III. zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i isplatu odbijen te u točki 29. obrazloženja utvrđuje „sama odredba Ugovora je jasna, nedvosmislena, u skladu sa zakonskim propisom i nije podložna jednostranim promjenama od strane tuženika.“ Uz navedeno, da se sporna naknada ima smatrati dijelom ukupne cijene kredita proizlazi i iz definicije instituta efektivne kamatne stope. Naime, Hrvatska narodna banka definira kamatnu stopu kao slijedi: „Efektivna kamatna stopa jedinstven je način prikazivanja kamatne stope s ciljem transparentnosti i lakše usporedbe uvjeta za odobravanje kredita/depozita kod svih kreditnih institucija i kreditnih unija. Osim nominalne kamatne stope u izračun se uključuju i naknade koje se plaćaju pri odobravanju kredita ili ulaganja depozita te predstavlja realniji prikaz ukupne cijene kredita/depozita.“ Nadalje, da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz članka 81. ZZP i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. i) pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama. Nesporno je da se u predmetnom slučaju radi o tipskom ugovoru (što samo po sebi ne dovodi do zaključka kako se u vezi s ugovornim odredbama nije moglo pregovarati kako tužitelj pogrešno ističe u tužbi). Međutim, pregovaračka moć potrošača se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu. Tužitelj je prilikom sklapanja ugovora ovisio jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogao sam odlučiti odgovara li mu ta odredba. Riječ je o naknadi koja se naplaćuje odmah prilikom puštanja kredita u tečaj i tužitelj je bio upoznat s tom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita. Tužitelj je samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti Ugovor s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. ii) neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj pogrešno ističe kako je ugovaranjem sporne naknade došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja. Uz navedeno, nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena odredba bila nepoštena. Tužitelj samo paušalno navodi da nije imao bilo kakvog utjecaja na sadržaj iste stoga se smatra nepoštenom. Tuženik ističe kako je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. To je uostalom i potpuno životno logično jer nije riječ o nekakvoj obvezi koja je nenadano iskrsnula nakon proteka nekoliko godina ispunjavanja ugovora, nego je riječ o jednokratnoj obvezi koja je ispunjena odmah prilikom puštanja novaca te je tužitelj već u tom trenutku bio svjestan te obveze. U prilog navedenom tuženik dostavlja presudu Općinskog suda u Puli, Stalna služba u Rovinju, poslovni broj P-517/2018 od dana 5. ožujka 2020. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojem se traži utvrđenje ništetnosti odredbi o troškovima obrade kredita. Tako sud ističe: „..ovaj sud smatra da dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi glede ugovorenih troškova obrade kredita iz članka 5. strana 2. ugovora, ugovorene zatezne kamate u slučaju pada u zakašnjenje iz članka 7. stavak ugovora i konačno ugovorene naknade za prijevremeno vraćanje kredita iz članak 8. stavak. 1. i 2. ugovora su neosnovani. Prije svega, naprijed navedene odredbe iz spornog ugovora, po motrištu suda dovoljno su jasne i razumljive odnosno, čak i uobičajene za ugovore o kreditu iz toga razdoblja u bilo kojoj 3 valuti, a koje su korisnici kredita mogli i očekivali, to i prema samoj formulaciji teksta iz spornog Ugovora, sud ne vidi što bi za prvotužitelja u njegovom konkretnom slučaju nešto moglo biti upitnim.“ Navedenu presudu potvrdio je Županijski sud u Splitu presudom posl. br. Gž-1215/2020 od dana 24. veljače 2021. Tako drugostupanjski sud navodi: „Isto tako prvostupanjski sud je odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnose na utvrđenje ništetnosti odredbi glede ugovorenih troškova obrade kredita, budući su te odredbe dovoljno jasne odnosno zatezne kamate u slučaju pada uz zakašnjenje i naknadu za prijevremeno vraćanje kredita, iz razloga što su i prema utvrđenju ovog suda kao i prvostupanjskog navedene odredbe iz spornog ugovora dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za ugovor o kreditu iz citiranog razdoblja u bilo kojoj valuti a koje su korisnici kredita mogli očekivati i to prema samoj formulaciji teksta. Iz samog ugovora sud ne vidi što bi prvotužitelju u njegovom konkretnom slučaju nešto moglo biti upitno.“ Također, tuženik naglašava da ZZP propisuje značajnu neravnotežu kao pretpostavku nepoštenosti. Dakle, ne bilo kakvu neravnotežu, nego veći stupanj neravnoteže. Ugovorom je odobren i isplaćen iznos od 14.800,00 CHF (u kunskoj protuvrijednost), a sporna naknada je naplaćena u iznosu od 1,00 %. Iz navedenog je razvidno kako predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu. Tuženik ističe kako navodi tužitelja da ugovorna odredba ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja predmetne naknade odnosno ne sadrži strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, te da je stoga takva odredba nepoštena te u konačnici i ništetna neosnovani. Naime, takva obveza za kreditne institucije nije postojala u vrijeme sklapanja ugovora, a ne postoji niti danas. Osim toga, i Sud Europske unije je u svojoj praksi zauzeo jasan stav da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita. Naime, u predmetu C-565/21, Ciaxabank SA protiv X (ECLI:EU:C:2023:212), u postupku donošenja odluke po prethodnom pitanju, a koje pitanje se odnosi na ocjenu poštenosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, Sud Europske unije je utvrdio sljedeće: „32. Točno je da iz te sudske prakse ne proizlazi to da je davatelj zajma dužan u dotičnom ugovoru konkretno navesti prirodu svih usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene u jednoj ili više ugovornih odredbi. Međutim, s obzirom na zaštitu koju Direktiva 93/13 nastoji pružiti potrošaču s obzirom na to da se on nalazi u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe odnosno pružatelja usluga kad je riječ o mogućnosti pregovaranja i razini informacija, važno je da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.“ U konačnici je sud presudio kako ugovorna odredba, čiji je cilj naknada za usluge povezane s ispitivanjem, sastavljanjem i pojedinačnom obradom zahtjeva za kredit, može, ovisno o 4 okolnostima slučaja, ne uzrokovati, na štetu potrošača, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, pod uvjetom da postojanje takve neravnoteže bude predmet učinkovitog nadzora nadležnog suda, u skladu s kriterijima koji proizlaze iz sudske prakse Suda. Na istom tragu je i presuda u predmetu C-621/17, Kiss protiv CIB Bank (ECLI:EU:C:2019:820) gdje je Sud Europske unije presudio sljedeće: 1. Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. 2. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Slijedom navedenog, Sud EU je presudio da ugovorna odredba u ugovoru o kreditu u kojoj se utvrđuje iznos sporne naknade, metoda izračuna naknade i trenutak kada je istu potrebno platiti, ali koja i ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za tu naknadu – ne uzrokuje na štetu potrošača u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama strana proizišlima iz ugovora (toč. II. izreke, C-621/17). S obzirom na navode tužitelja kako u trenutku sklapanja ugovora korisnik kredita nije bio na jasan i nedvojben način upoznat sa strukturom navedenih troškova, odnosno od čega se isti sastoje, a da prema praksi Suda EU takve okolnosti ne znače ujedno da bi sporna odredba bila nepoštena, očito je kako je takav zahtjev tužitelja neosnovan. Slijedom iznesenoga, nesporno je da ne postoji niti jedan opravdani razlog na temelju kojeg bi odredba članka 6. ugovora bila ništetna, niti tužitelj ima pravo na isplatu predmetnog iznosa. Uz navedeno, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem zatezne kamate od dana plaćanja predmetne naknade pa do isplate. Naime, sukladno članku 214. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01. – dalje u tekstu: ZOO), zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Tuženik ovdje ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Iako predmetni slučajevi nisu identični, oni su svakako usporedivi budući da je ugovor o kreditu vrsta ugovora o zajmu. Stoga tuženik smatra kako nema osnove za tumačenje njegovog postupanja kao nepoštenog budući da Vrhovni sud RH u ranijim odlukama (iako se radilo o ugovoru o zajmu, a ne o kreditu), ponašanje ugovornih strana koje je bilo protivno izričitoj zakonskoj zabrani nije tumačio kao nepošteno. Tuženik, ističe prigovor zastare. U odnosu na zahtjev za povratom sporne naknade za obradu kredita tuženik ističe kako se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja. Tužiteljevo eventualno pozivanje na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda RH donesen na sjednici održanoj dana 30. siječnja 2020., prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva za vraćanjem primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je ta ništetnost utvrđena, bilo bi bespredmetno. Naime, osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredbe kada iste postoje. Tumačenje zastare ovisno o subjektivnom stavu svakog pojedinog suda ili suca u ovom kontekstu dovodi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Ovakvim arbitrarnim mišljenjem ukinuo bi se institut zastare, odnosno stvorilo bi se novo pravno pravilo za koje ne postoji zakonska odredba. Konačno, tuženik posebno ukazuje na odluku Europskog suda C-561/21 u kojoj se, u bitnome, ističe - nacionalni poredak osigurava zaštitu potrošača uspostavljenu pravom EU, poštujući načelo ekvivalentnosti (implementirana rješenja nisu nepovoljnija od sličnih situacija u nacionalnim pravima) te načela djelotvornosti (implementirana rješenja ne onemogućuju ili ne otežavaju korištenje prava potrošača iz prava EU), načelo djelotvornosti u obzir treba uzeti u obzir opća načela na kojima se temelji nacionalni pravosudni sustav, uključujući načelo pravne sigurnosti i dobrog odvijanja postupka, isticanje prigovora zastare u odnosu na restitucijske zahtjeve nije samo po sebi protivno načelu djelotvornosti jer ne onemogućuju niti pretjerano ne otežava ostvarenje prava dodijeljenih pravom EU, ne protivi se pravu EU da pružatelj usluga ima pravo dokazivati da je potrošač znao ili razumno mogao znati za postojanje okolnosti koje za posljedicu imaju ništetnost ugovorne i prije donošenja presude kojom se utvrđuje ništetnost. Gore citirana shvaćanja Europskog suda ukazuju na to da nije moguće zanemariti institut zastare u situaciji kada je od sklapanja ugovora o kreditu i odredbi koja je predmet ovog spora prošlo više od 21 godine. Razdoblje od gotovo 21 godine znatno premašuje neki razuman period u kojemu je potrošač odnosno tužitelj mogao steći svijest tj. saznanje o ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu odnosno odredbi o ulaznoj naknadi. To tim više ima li se na umu kao je ulazna naknada plaćena neposredno po sklapanju ugovora o kreditu, a na što je tužitelj bio upozoren kroz umanjenu isplatu glavnice zbog je djelomične kompenzacije za iznos ulazne naknade. Stoga, temeljem načela djelotvornosti na koje se poziva Europski sud, treba uzeti u obzir da objektivan rok od 5 godina od dana kada je izvršeno plaćanje sporne naknade predstavlja razuman period u kojemu je tužitelj mogao postati svjestan eventualnih ništetnosti te odredbe, a u skladu s općim načelima o institutu zastare te je isto trebalo primijeniti u ovom postupku odnosno, utvrditi da je nastupila zastara tužiteljeva potraživanja. Stoga je potraživanje tužitelja u odnosu na isplatu u zastari. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.
3. U odgovoru na tužbu punomoćnika tuženika Odvjetničko društvo Knezović i partneri j.t.d. tuženik je naveo da tužitelj tužbom zahtijeva od suda donošenje presude kojom se tuženiku nalaže isplatiti 91,78 eur temeljem ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita iz članka 6. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005 od 21. srpnja 2005. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Tuženik prvenstveno ističe kako osporava osnovu tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe kako je po predmetnom ugovoru o kreditu naplaćena naknada za obradu kredita dana 22.07.2005. u iznosu od 691,48 kn. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare. Imajući na umu da je tužitelj njime dobio na raspolaganje 14.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjev traži isplatu u iznosu od 91,78 eur tuženik ističe da je u slučaju ništetnosti spornih odredbi (što tuženik osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu članka 107., stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05., dalje u tekstu: ZOO 78).Slijedom toga, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev. Tuženik također ističe kako tužitelju osporava status potrošača. U odnosu na članak 6. Ugovora o kreditu (troškovi obrade kredita) U članku 6. ugovora jasno je navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kreda jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 1,00% jednokratno, unaprijed. Stoga je činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena. Pitanje određenosti moglo bi se postaviti ako bi ugovorne strane predvidjele da korisnik banci treba nadoknaditi neke troškove, a da pritom nije naveden paušalni iznos koji se plaća na ime te naknade, i to sam ako se pravilima tumačenja ne bi moglo utvrditi na koje se troškove takva odredba unosi. Onoga trenutka kad je iznos naknade kvantificiran, argument neodređenosti otpada. Člankom 1066., stavkom 2. ZOO-a 78 propisano je: Ugovorom o kreditu utvrđuje se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Troškovi obrade kredite jesu uvjeti davanja kredita. To je naknadno potvrdio i zakonodavac. Tako se u članku 2., stavku 1., točki 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 52/16) navodi da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Dakle, nije točno da banka na temelju ugovora o kreditu smije naplatiti samo ugovorenu kamatu, kao što to smatra prvostupanjski sud. Citirana odredba Zakona dokazuje da tomu nije tako jer se izričito navode i druge naknade. Iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, govori u prilog tomu da je tuženik na temelju članka 1066., stavka 2. imao pravo naplatiti tužitelju i druge naknade, što uključuje i troškove obrade kredita. Uz navedeno, tuženik posebno ističe kako se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Naime, prema članku 173. stavku 1. Zakona o bankama (NN 84/2002), Banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. U stavku 3., točki 5. tog članka navedeno je da pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci: efektivne kamatne stope koje odražavaju ukupnu cijenu kredita, izračunate sukladno propisima Hrvatske narodne banke. Nadalje, prema članku 174. Zakona o bankama, Hrvatska narodna banka može propisati jedinstveni način izračunavanja i iskazivanja cijene kredita i depozita (efektivne stope iz članka 173. stavka 3. točke 5. i stavka 4. točke 5.). Na temelju tog članka Hrvatska narodna banka donijela je Odluku o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite (NN 74/03). Dakle, trošak obrade kredita naplaćen je kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Efektivna kamatna stopa (EKS) je kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit, i ostale izravno povezane troškove kredita. Ako smatra da je potrebno, tuženik predlaže sudu da na temelju članka 12., stavka 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22.) zatraži očitovanje (pomoć) Hrvatske narodne banke o tome što je efektivna kamatna stopa i jesu li troškovi obrade kredita njome obuhvaćeni. Tuženik ističe kako je ulazna naknada, prema stavu Hrvatske narodne banke dio efektivne kamatne stope koja predstavlja cijenu u smislu članka 84. ZZP-a te se posljedično prema istom ne provode testovi transparentnosti i poštenosti. Također, u članku 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik je navedenu obvezu ispunio. Slijedom navedenog, članak 6. ugovora o kreditu ugovorna je odredba koja je uvjet davanja kredita i koja se iskazuje kroz efektivnu kamatnu stopu, pa za njezino ugovaranje postoji valjani pravni temelj. Tuženik posebno ističe da se predmetna naknada izrijekom navodi u članku 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014): Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja. U odnosu na tužiteljeve tvrdnje o navodnoj nepoštenosti i posljedično ništetnosti sporne ugovorne odredbe, tuženik ističe sljedeće. Naime, članak 6. ugovora o kreditu je jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Jasna jer je navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade. Lako uočljiva jer je navedena u članku 6. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe ugovora o kreditu. Naposljetku, graničilo bi s vrijeđanjem kazati da tako sročena odredba nije razumljiva. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP 03). Takva odredba kao što je već rečeno je jasna i nedvosmislena, u skladu s zakonom i nije podložna jednostranim promjenama od stranke banke. U pogledu jasnosti i uočljivosti tuženik nadodaje kako su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora, te su tužitelju odnosno klijentu stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja te je tuženica postupala sukladno prisilnim propisima i pod nadzorom Hrvatske narodne banke. Nadovezujući se na prethodne tvrdnje za ukazati je kako je člankom 296. stavkom 3. ZOO-a propisano da se odredba istog članka, stavka 1. ne primjenjuje na odredbe općih uvjeta čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja Ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga strana je pritom mogla utjecati na njihov sadržaj – stoga jasno je kako predmetna odredba nije i ne može biti ništetna. Osim činjenice da je tužitelju sve bilo jasno i da mu je prije potpisivanja ugovora iz prezentiran ugovor i njegovi učinci pa tako i u odnosu na predmetnu odredbu, tuženik ukazuje kako je ugovor solemniziran sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, stoga je tužitelj potpisivanjem ugovora iskazao svoju volju za sklapanjem Ugovora pod predočenim uvjetima. Tuženik posebno napominje da je naknada koja se odnosi na trošak obrade kredita bila predmet prosudbe Suda Europske unije u kontekstu Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., i to u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. (Kiss protiv CIB Bank) i presudi C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi Credit Polska SA protiv QJ). U presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU zauzeo je stav da ta odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. Tako se u toj odluci izričito navodi: Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Nadalje, u točki 75. presude C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi cerdit Polska SA protiv QJ) Sud EU drugim je riječima ponovio stav koji je zauzeo u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. godine: Doduše, prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to „provizija“ i „početna naknada“. Međutim, kako bi se ispunila obveza transparentnosti, važno je da se priroda usluga koje su stvarno prižene može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Dokaz: presuda Suda Europske unije C-84/19 od 3. rujna 2020. Osobito je važno što je u toj presudi Sud EU zauzeo stav da je tzv. ulazna naknada ugovorna odredba koja je izuzeta iz tzv. testa poštenosti u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine. Razlog za to izuzimanje je u tome što ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti. Tako je u točki 79. navedeno: Kao drugo, kad je riječ o provjeri „primjerenost[i] cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i rob[e], na drugoj”, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je ta kategorija ugovornih odredbi, prema kojima se ne može primijeniti provjera eventualne nepoštenosti, ograničena opsega, s obzirom na to da se odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili objektivan pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti (vidjeti u tom smislu presude od **.**.2014., Đ i ND, C-26/13, EU:C:2014:282, t. 55. i od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 34.). Dokaz: presuda Suda Europske unije C-84/19 od 3. rujna 2020. (u privitku) Sumirajući dosad navedeno, prema stavu Suda Europske unije, ako je odredba kojom je banka ugovorila tzv. ulaznu naknadu jasno predočena potrošaču i ako je potrošač shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja, ona je valjana i proizvodi sve pravne učinke. Naprijed navedeno potvrđuje zauzeti stav u spojenim predmetima C-224/19 i C 259/19, u kojem Sud EU navodi da se odredba članka 3., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Činjenica da je naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma ne može odrediti da je ona njegova bitna činidba. Također u presudi Suda EU C-565/21 zauzet stav da se odredba članka 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da je za ocjenu jasnoće i razumljivosti ugovorne odredbe kojom se predviđa da zajmoprimac plaća naknadu za obradu zahtjeva nadležni sud dužan provjeriti, s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, je li zajmoprimcu omogućeno da procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, shvati prirodu usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene navedenom odredbom i provjeri da ne postoji preklapanje među različitim troškovima predviđenim ugovorom ili među uslugama za koje se oni naplaćuju. Dokaz: presuda Suda Europske unije C-565/21 Nadalje je u presudi Suda EU C-186/16 zauzet stav da se odredba članka 4. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da pojam „glavni predmet ugovora” u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena. Dokaz: presuda Suda Europske unije C-186/16 Suprotan stav, stav da trgovci moraju potrošače obavještavati o svim svojim troškovima i mehanizmima kako su ih utvrdili, doveo bi do nesagledivih ekonomskih posljedica. Tako bi, primjerice, kupac automobila mogao tražiti trgovca da mu objasni koji su sve to troškovi proizvodnje i prodaje automobila i kako su oni alocirani upravo na onaj automobil koji mu se nudi. Dakle, tuženik je jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom. Ugovorena kamatna stopa predstavlja prihod od plasmana i ne obuhvaća troškove poslovanja, koji se mogu samostalno ugovoriti, kako je to učinjeno u članku 6. ugovora o kreditu. Najbolja je praksa kreditnih institucija – i to ne samo u Republici Hrvatskoj – operativne troškove (troškovi osoblja, trošak razvoja IT sustava), regulatorne troškove, materijalne troškove (oprema, uredski materijal, informatička oprema, energenti), poštarine i slično, podmirivati kroz posebnu naknadu koja se naplaćuje u postotnom iznosu odobrenog kredita. Time one nisu primorane te troškove uključivati u ugovorenu kamatnu stopu, što bi to tužiteljevom nepotkrijepljenom stavu morale činiti, pa klijentima mogu ponuditi kreditne proizvode s nižom kamatnom stopom. Praksa je pokazala da su one banke koje nisu naplaćivale navedeni trošak obrade kredita u konačnici klijentima ponudile skuplji proizvod. Uostalom, u ovom je slučaju nejasno kako bi to eventualni prikaz strukture naplaćene naknade za troškove obrade kredita mogao utjecati na veći stupanj potrošačeve informiranosti. Naime, u hipotetskoj situaciji da je tuženik prije sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju detaljno prikazao strukturu svih troškova, primjerice da je tužitelj dobio tablicu u kojoj bi bilo prikazano koji iznos od troškova obrade kredita će biti utrošen na hladni pogon, koji na plaće zaposlenika, koji na uredski materijal itd., kako bi to točno utjecalo na stupanj tužiteljeve informiranosti glede ugovora o kreditu koji je sklopio? Naknada za obradu troškova kredita standard je bankarskog poslovanja u svim državama svijeta s razvijenim tržišnim gospodarstvom. Dovoljno je pogledati godišnji izvještaj European Banking Authority (EBA) i uvjeriti se u navedeno. Nakon što je Vrhovni kasacioni sud Republike Srbije u rujnu 2021. godine dopunio svoj stav tako što je jasno kazao da banke imaju pravo naplatiti trošak obrade kredita i da pritom ne moraju prethodno objašnjavati potrošačima strukturu tog troška1, Republika Hrvatska ostaje jedina zemlja tržišnog gospodarstva u kojoj se masovno počela dovoditi u pitanje zakonitost predmetne naknade. S tim u vezi tuženik napominje da je austrijski Vrhovni sud, Oberste Gerichsthof (OGH) u presudi OGH br. 6ob13/16d od 30. ožujka 2016. preinačio odluke nižestupanjskih sudova koji su usvojili tužbeni zahtjev udruge potrošača i zabranili jednoj poslovnoj banci da u ugovorima o kreditu unosi odredbu o naknadi troškova kredita tako što je odbio taj tužbeni zahtjev i zauzeo stav da banka ima pravo naplaćivati tu naknadu. Isti stav zauzeli su i sudovi Češke Republike (Odluka Najvišeg suda Češke Republike CPJN 203/2013 i Odluka III. US – 3725/13 Ustavnog suda Češke Republike. Tuženik naglašava da je bankarski sektor jedan od reguliranijih sektora u gospodarstvu, vjerojatno i najreguliraniji. Tuženik je, naime, konstantno pod intenzivnim nadzorom Hrvatske narodne banke, koja nikada nije dovodila u pitanje zakonitost naplaćivanja predmetne naknade, a ni danas je ne dovodi u pitanje – upravo zato što ta naknada predstavlja standard bankarskog poslovanja u cijelom svijetu. Ako sud unatoč dosad navedenome sud odluči provoditi tzv. poštenosti prema članku 81., stavku 1. ZZP-a 03, u kojemu je navedeno kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tuženik ističe sljedeće. Tuženik ističe kako tuženik nije iznio nije jednu tvrdnju u prilog tome da je sporna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja. Naime, konkretizacija tih načela nije zamišljena tako da se ona samo prepišu iz zakona s „konstatacijom“ da je tome tako. Zaključno, tuženik ukazuje na sudsku praksu koja potvrđuje dosadašnje navode. Trgovački sud u Osijeku u presudi P-2/2021 28. travnja 2022. u točki 46. obrazloženja presude odbio je tuženi zahtjev za utvrđivanje „ulazne naknade“ ništetnom sa sljedećim obrazloženjem: „Sud je utvrdio kako se u konkretnom slučaju radi o jednokratnoj naknadi koja se na temelju čl. 173. st. 1. Zakona o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovdje spornog Ugovora, zaračunavala korisniku kredita, a sama odredba Ugovora je jasna, nedvosmislena, u skladu sa zakonskim propisom i nije podložna jednostranim promjenama od strane tuženika, iz čega proizlazi kako čl. 7. ovdje spornog Ugovora nije ništetan.“ Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž-2437/2022 od 24. svibnja 2023. potvrdio je spomenutu presudu Trgovačkog suda u Osijeku: „28. Naime, odredbom članka 173. stavak 1. Zakona o bankama („Narodne novine“ broj 84/02) propisano je kako je banka dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, dok je stavak 3. točka 4. istog članka propisano kako pod informacijama iz stavka 1. predmetnog članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se i podaci o naknadama, odnosno provizijama koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita. 29. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o jednokratnoj naknadi koja se na temelju odredbe članka 173. stavak 1. Zakona o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovdje spornog Ugovora, zaračunavala korisniku kredita, a sama odredba Ugovora je jasna, nedvosmislena, u skladu sa zakonskim propisom i nije podložna jednostranim promjenama od strane tuženika.“ Nadalje, Županijski sud u Splitu je u presudi poslovni broj Gž-279/2023 od 8. ožujka 2023. preinačio prvostupanjsku presudu sa sljedećim obrazloženjem: „Međutim, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, s obzirom da su u spornoj odredbi članka 6. stavak 1. ugovora odnosno aktima koji predstavljaju sastavni dio ugovora i tužitelju su uručeni te da su tužitelju predočeni razlozi i pojedinosti vezane za naknadu za obradu kredita pa kako je ta odredba jasna, uočljiva, razumljiva i ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja odnosno nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja, to je pravilno pravilnom primjenom odredaba čl. 81. i čl. 87. ZZP/03 i odredaba čl. 96., čl. 97. i čl. 99. ZZP/07 te čl. 3-4., čl. 272. i čl. 323. ZOO-a tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti odbiti kao neosnovan“. Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH (1/04) održane 05. ožujka 2004., Su- IV-222/04 koji kaže da „ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva“. Što znači da čak i u slučaju kada bi bio opravdan zahtjev za povrat plaćenog (što tuženik osporava), tužitelju ne bi pripadale zatezne kamate od dana naplaćene naknade. Slijedom svega navedenog, posebice uzimajući u obzir pravni temelj za naplatu naknade te dostavljenu sudsku praksu tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan i obveže tužitelja da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.
4. U podnesku od 29. srpnja 2026. tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu tuženika od 9. srpnja 2026. te je naveo da tužitelj u cijelosti osporava navode tuženika iz odgovora na tužbu. Tužitelj posebno osporava navod tuženika kojim mu se osporava status potrošača. Tužitelj je predmetni ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba, radi adaptacije kuće odnosno u svrhu koja nije povezana s njegovom trgovačkom, poslovnom, obrtničkom ili profesionalnom djelatnošću, slijedom čega u predmetnom ugovornom odnosu ima status potrošača. U odnosu na navode tuženika o gramatičkoj razumljivosti predmetne odredbe tužitelj ističe da tuženik pogrešno izjednačava gramatičku razumljivost ugovorne odredbe s njezinom poštenošću. Nije sporno da je u ugovoru navedeno da se naplaćuje naknada u visini od 1,00 % iznosa kredita. Međutim, iz toga ne proizlazi da je predmetna odredba poštena, niti da je izuzeta od testa nepoštenosti. Sporno je što se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je bila unaprijed formulirana od strane banke, što tužitelj kao potrošač nije imao stvaran utjecaj na njezin sadržaj te što mu nije razjašnjeno što točno plaća tom naknadom. Činjenica da propisi omogućuju bankama naplatu naknada te da se pojedine naknade uključuju u efektivnu kamatnu stopu ne znači da je svaka ugovorna odredba o naknadi automatski poštena i valjana. Efektivna kamatna stopa predstavlja način prikazivanja ukupnog troška kredita, ali sama po sebi ne dokazuje da se o predmetnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, da je tužitelju pružena posebna protučinidba niti da je iznos naknade imao stvarnu i objektivnu osnovu. Stoga ni eventualno očitovanje Hrvatske narodne banke o tome ulazi li naknada za obradu kredita u efektivnu kamatnu stopu ne može zamijeniti sudsku ocjenu je li konkretna ugovorna odredba bila pojedinačno pregovarana, transparentna i poštena. Prema članku 53. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača: „Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“ Nadalje, prema članku 53. stavak 2. Zakona o zaštiti potrošača: „Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.“ Te prema članku 53. stavak. 4. Zakona o zaštiti potrošača: „Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.“ Tuženik nije dokazao da je tužitelj mogao pregovarati o postojanju naknade, o njezinoj visini, niti o načinu njezina obračuna. Sama činjenica da je tužitelj potpisao ugovor ne predstavlja dokaz pojedinačnog pregovaranja. Ni činjenica da je ugovor solemniziran ne dokazuje da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Solemnizacija ugovora ne znači da je tužitelj mogao utjecati na sadržaj unaprijed formulirane ugovorne odredbe, niti isključuje mogućnost ispitivanja njezine nepoštenosti. Na isto upućuje i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024., u kojoj je navedeno: „Iz utvrđenja sudova proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužitelj pristupio u poslovnicu tuženice na temelju Posebne ponude koja je sadržavala i odredbu o predmetnoj naknadi, što upućuje na to da je tužitelj već i prije sklapanja ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.“ Tužitelj osporava navod tuženika da sporna naknada predstavlja dio cijene kredita. Takav navod tuženika je neosnovan. Sporna naknada nije ugovorena kao kamata niti kao dio glavne činidbe tužitelja, već kao posebna i dodatna novčana obveza za „obradu kredita”. Upravo zato tuženik mora dokazati stvarnu osnovu te naknade, odnosno koje su konkretne usluge pružene tužitelju i koji su objektivno nastali troškovi tom naknadom pokriveni. Tužitelj traži da sud utvrdi nepoštenost ugovorne odredbe kojom je potrošaču nametnuta paušalna obveza plaćanja bez dokazane stvarne osnove, bez pojedinačnog pregovaranja i bez jasne protučinidbe. Tuženik ne navodi koji su konkretni troškovi obrade kredita nastali u ovom predmetu, u kojem su iznosu nastali, niti zašto su određeni baš u visini od 1,00 % iznosa kredita. Ako tuženik tvrdi da je tužitelju pružio posebnu uslugu obrade kreditnog zahtjeva, tada mora dokazati u čemu se ta usluga sastojala, zašto nije obuhvaćena redovnom uslugom kreditiranja i ugovorenom kamatom te zašto je naplaćena upravo u postotku od iznosa kredita. Sporna naknada nije ugovorena kao stvarni trošak, nego kao paušalni postotak. Time je tužitelju kao potrošaču nametnut dodatni trošak za koji nije utvrđena jasna protučinidba. Takva odredba je nepoštena i ništetna. Prema članku 55. stavak 2. Zakona o zaštiti potrošača: „Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba nepoštena uzimat će se u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.“ Prema članku 59. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača: „Nepoštena ugovorna odredba je ništetna.“ Odluke na koje se tuženik poziva nisu odlučne za ovaj postupak jer se tuženik poziva na praksu koja polazi od toga da je za valjanost odredbe dovoljna njezina formalna jasnoća. Takvo shvaćanje nije prihvatljivo nakon presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024., kojom je izravno razmatrana upravo naknada za obradu i odobravanje kredita. Novija praksa potvrđuje isti pravni pristup. U presudi i rješenju Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2302/2025-2 od 16. rujna 2025. potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je utvrđena ništetnost odredbe o administrativnoj naknadi od 1,00 % jednokratno na iznos odobrenog kredita. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju navedene odluke ističe: „Osim toga, i u ovom postupku je utvrđeno i da korisniku kredita (tamo tužitelju) ‘nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita)’“. Tuženik i sam navodi da je riječ o tipskom ugovoru. Kod tipskog ugovora potrošač ne oblikuje sadržaj ugovora, već sklapa ugovor koji je unaprijed pripremila banka. Mogućnost da potrošač eventualno ode u drugu banku nije isto što i pojedinačno pregovaranje o konkretnoj ugovornoj odredbi. Ako tuženik tvrdi da je tužitelj imao stvarnu mogućnost izbora između više modela ugovora, pa i modela bez predmetne naknade, tu je činjenicu dužan dokazati, što tuženik nije učinio. Tuženik također pogrešno svodi pitanje znatne neravnoteže samo na visinu naknade u odnosu na iznos kredita. Znatna neravnoteža ne ocjenjuje se samo matematički. Ona postoji i kada se potrošaču nametne dodatna obveza plaćanja za koju trgovac nije dokazao stvarnu osnovu. U konkretnom slučaju tužitelj je morao platiti tuženiku iznos za koji nije znao koju konkretnu uslugu plaća, niti je tuženik dokazao koji se konkretni trošak tom naknadom podmiruje. Neosnovano je i pozivanje tuženika na zabranu manjeg značaja. Iznos pojedinačne naknade u odnosu na ukupni iznos kredita nije odlučan za ocjenu nepoštenosti ugovorne odredbe. Zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ne ovisi o tome je li nepošteno naplaćeni iznos velik ili malen, već o tome je li odredba bila pojedinačno pregovarana te uzrokuje li, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu na štetu potrošača. Nadalje, tuženik u svom odgovoru na tužbu selektivno tumači praksu Suda Europske unije. Naime, točno je da Sud Europske unije u predmetu SD protiv CIB Bank Zrt., C-621/17, navodi da ugovor ne mora nužno detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za naknadu. Međutim, u istoj odluci Sud Europske unije navodi: „Na taj je način transparentnost ugovorne odredbe, koja se zahtijeva u članku 5. Direktive 93/13, jedan od elemenata o kojima treba voditi računa prilikom ocjenjivanja njezine nepoštenosti, što je zadaća nacionalnog suda na temelju članka 3. stavka 1. te direktive. U okviru te ocjene, na spomenutom je sudu da, s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača, u smislu te odredbe“ Nadalje, Sud Europske unije u istoj odluci navodi: „Kada je riječ o pitanju je li poštovan zahtjev dobre vjere u smislu članka 3. stavka 1. Direktive, važno je napomenuti da, s obzirom na njezinu uvodnu izjavu, nacionalni sud mora s tim u vezi provjeriti je li prodavatelj robe odnosno pružatelj usluga, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s potrošačem, mogao razumno očekivati da će potonji prihvatiti takvu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora“. Stoga se tuženik ne može pozivati na navedenu odluku kao da ona isključuje nepoštenost predmetne odredbe. Naprotiv, navedena odluka potvrđuje da sud mora ispitati sve okolnosti konkretnog slučaja. U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao pojedinačno pregovaranje, stvarne troškove, stvarnu protučinidbu, niti razlog zbog kojeg je naknada određena upravo u visini od 1,00 % iznosa kredita. Tužitelj osporava navode tuženika o zateznim kamatama. Tuženik je banka koja je sastavila tipski ugovor, odredila sadržaj sporne odredbe i naplatila predmetnu naknadu. Budući da se radi o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi, tuženik nije imao valjanu pravnu osnovu za zadržavanje naplaćenog iznosa. Prema članku 1115. Zakona o obveznim odnosima: „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.“ Nadalje, tužitelj osporava i prigovor zastare. Prema članku 327. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima: „Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba.“ Prema članku 328. Zakona o obveznim odnosima: „Pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se.“ Neosnovan je i prigovor zastare u odnosu na restitucijski zahtjev. Kod zahtjeva za povrat iznosa koji je plaćen na temelju ništetne ugovorne odredbe, odnosno kod zahtjeva za povrat naplaćene naknade za obradu kredita, zastarni rok ne može početi teći prije nego što je ništetnost utvrđena, odnosno prije nego što je potrošač mogao ostvarivati pravo na povrat tako naplaćenog iznosa. Tuženik pogrešno izjednačava znanje o tome da je naknada naplaćena sa znanjem o tome da je ugovorna odredba nepoštena i ništetna. Sama činjenica da je tužitelj znao da mu je naknada naplaćena ne znači da je znao za pravnu nevaljanost odredbe. Prema članku 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima: „Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“ Prema članku 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima: „U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.“ Slijedom navedenog, tužitelj u cijelosti ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva te predlaže sudu da nakon provedenog dokaznog postupka prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka.
5. U podnesku od 24. kolovoza 2026. tuženik je naveo da ne spori datum i visinu naplaćene naknade za obnovu kredita kako je to tužitelj naveo u tužbi.
6. U dokaznom postupku izvršen je uvid u ugovor o namjenskom kreditu bez depozita od 21. srpnja 2005., obračun od 22. srpnja 2025. pregled prometa za klijenta. Te je izvršen uvid u web stranice Hrvatske narodne banke- kamata, efektivna kamatna stopa te Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite.
7. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka sud je nesporno utvrdio da je tužitelj kao korisnik kredita s prednikom tuženik Slavonska banka d.d. kao kreditorom sklopila ugovor o namjenskom kreditu bez depozita dana 21. srpnja 2005.
7.1. Člankom 2. predmetnog ugovora o kreditu prednik tuženik je tužitelju odobrio stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti od 14.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. na dan korištenja kredita. Ugovorne strane ugovorile su da će korisnik kredita kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunati po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan plaćanja te su ugovorile kamatnu stopu od 4,90 % godišnje i promjenjivu kamatnu stopu.
7.2. Člankom 6. stavak 1. istog ugovora tužitelj se obvezao predniku tuženika kao kreditoru platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja trenutačno iznosi 1,00 % jednokratno unaprijed.
8. Između stranaka nije sporno da je tužitelju sukladno članku 6. stavak 1. predmetnog ugovora o kreditu dana 22. srpnja 2007. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 691,48 kn što sada prema konverzijskom tečaju iz Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj prema kojem 1 eur iznosi
7,53450 kn iznosi 91,78 eur
9. Sud nalazi da je predmetna ugovorna odredba o naknadi sukladno Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga prednika tuženika sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljen od strane kreditora pa sud nalazi da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj ugovorne odredbe. Takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne ugovorne strane, ovdje tužitelja u odnosu na drugu ugovornu stranu ovdje tuženika, a što je u suprotnosti s osnovnim načelima obveznog prava, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima i sud nalazi da je ništetna jer je suprotna prisilnim propisima.
10. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) koji odredbom članka 81. stavak 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štete potrošača. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u naprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati. Odredbom članka 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbe o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Člankom 87. stavak 1. istog zakona propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe.
11. Prema odredbi članka 295. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO-a) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.
12. Temeljem izvedenih dokaza sud je utvrdio da je odredba sadržana u članku 6. stavak 1. predmetnog ugovora o kreditu kojom je određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obavljenu bankarsku uslugu odnosno za obradu kredita ništetna sukladno odredbi članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/06) jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe članka 81. stavak 1. istog zakona. Naime, navedeni ugovor o kreditu sklopljen je bez pojedinačnog pregovaranja o takvoj ugovornoj odredbi pa je na taj način tužitelja kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika, banku, kreditora. Tužitelju je prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge ugovaranja naknade i objasniti mu na što se ista točno odnosi, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način tužitelju kao potrošaču omogućiti da pristane na takvu ugovornu odredbu. Takva ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima.
13. Tuženik nije dokazao niti osporio navode tužitelja da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo niti je osporio da se radilo o tipskom ugovoru pa je nedvojbeno utvrđeno da se radi o u naprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao ni na koji način utjecati na sadržaj odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za bankarske usluge.
14. Tuženik nije dokazao opravdanost naknade za bankarske usluge u ugovorenom postotku od iznosa kredita jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu i proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje tuženik ima za obradu svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.
15. Budući da je sud utvrdio da je ništetna odredba članka 6. stavak 1. ugovora o namjenskom kreditu koji je sklopljena između parničnih stranaka 21. srpnja 2005. to je sud tužbeni zahtjev tužbe tužitelja radi utvrđenja ništetnosti te odredbe prihvatio i odlučio kao u točki I izreke.
16. Odredbom članka 1111. stavak 1., 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
16.1. Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
17. Tužitelj je tužbom i tužbenim zahtjevom uz utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ugovora o namjenskom kreditu zatražio i isplatu iznosa od 91,78 eura što čini naknadu za bankarske usluge koja je od tužitelja nesporno naplaćena 22. srpnja 2007.
18. Budući da je sud utvrdio da su odredba članka 6. stavak 1. ugovora o namjenskom kreditu kojeg je tužitelj sklopio s prednikom tuženikom 21. srpnja 2005. ništetne to sud nalazi da je tuženik iznos od 91,78 eur koji je tužitelj platila tuženiku na ime naknade za bankarske usluge i odnosno obradu kredita stekao bez osnove to je tuženik taj iznos dužan vratiti tužitelju.
19. Prema odredbi članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunio protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
20. Sukladno odredbi članka 323. stavak 2. istog zakona ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnosti nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
21. U konkretnom slučaju tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za bankarsku uslugu odnosno obradu kredita te je u obvezi isplatiti tužitelju iznose naknade koju je naplatio temeljem ništetne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu.
22. Sud je tužitelju i dosudio iznos od 91,78 eura što čini protuvrijednost plaćenog iznosa na ime naknada za obradu kredita od 691,48 kn po konverzijskom tečaju od 7,53450.
22.1. Sud je prihvatio i zahtjev tužitelja za isplatom zakonske zatezne kamate koja na dosuđeni iznos naknade za obradu kredita od 91,78 eur bankarske usluge od 275,74 eura teče od 22. srpnja 2007. jer sud nalazi da je tuženik nepošteni stjecatelj pa je obvezan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja sukladno članku 115. Zakona o obveznim odnosima.
23. Stoga je odlučeno kao u točki II izreke.
24. Tuženik je osporio tužitelju status potrošača, a sud taj prigovor tuženika nije prihvatio budući da iz samog ugovora o kreditu nedvojbeno proizlazi da se radi o potrošačkom kreditu budući je u članku 2. istoga ugovora o kreditu navedeno da je tužitelju odobren stambeni kredit za adaptaciju kuće.
25. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare potraživanja tužitelja.
26. Sud smatra da prigovor zastare potraživanja tuženika nije osnovan.
27. Odredbom članka 328. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi pa posljedično tome ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatom temeljem ništetne ugovorne odredbe, sud nalazi da se radi o restitucijskom zahtjevu prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primili na temelju ništetnog ugovora u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je slučaj i u ovom postupku donošenjem ove odluke.
28. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25). Sud je kao osnovan priznao trošak tužitelja za sastav tužbe u iznosu od 50,00 eura, za sastav obrazloženog podneska od 29. srpnja 2026. u iznosu od 50,00 eura i za pristup na pripremno ročište odnosno ročište glavne rasprave od 26. kolovoza 2026. u iznosu od 50,00 eur pa je priznao trošak zastupanja tužitelja u iznosu od 150,00 eur i PDV na taj iznos od 37,50 eur pa je priznao ukupan trošak tužitelja u iznosu pod 187,50 eur. Sud nije priznao trošak tužitelja na ime sudske pristojbe na tužbu i na presudu jer tužitelju takav trošak nije nastao.
29. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.
U Požegi 3. rujna 2026.
S u d a c:
Ilka Leko
Naputak o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.
DNA:
1. Odvjetničko društvo Hećimović i partneri d.o.o., Slavonski Brod, N [adresa]
2. Odvjetnik Hrvoje Matić, Zagreb, Maksimirska 81
