Poslovni broj: P-1045/2024-10
--
REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zadru
Borelli 9, 23000 Zadar
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zadru, po sutkinji toga suda Maji Ivković, u pravnoj stvari tužitelja BĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Zlatku Jurlini, odvjetniku iz Zadra, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 1403633877, zastupana po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o., Zagreb, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 21. srpnja 2026. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja NĆ, odvjetničkog vježbenika kod odvjetnika Zlatka Jurline, dana 3. rujna 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Djelomično se prihvaća tužbeni zahtjeva tužitelja, te se sudi:
Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877, da tužitelju BĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 5.552,59 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:
na iznos od
0,18EUR
od dana 01.02.2011. godine do isplate na iznos od
57,46EUR
od dana 01.03.2011. godine do isplate na iznos od
48,75EUR
od dana 01.04.2011. godine do isplate na iznos od
54,30EUR
od dana 01.05.2011. godine do isplate na iznos od
65,13EUR
od dana 01.06.2011. godine do isplate,
na iznos od
1.535,12EUR
od dana 01.06.2011. godine do isplate, na iznos od
39,72EUR
od dana 01.07.2011. godine do isplate,
na iznos od
87,01EUR
od dana 01.08.2011. godine do isplate,
na iznos od
107,90EUR
od dana 01.09.2011. godine do isplate,
na iznos od
74,92EUR
od dana 01.10.2011. godine do isplate,
na iznos od
64,75EUR
od dana 01.11.2011. godine do isplate,
na iznos od
63,90EUR
od dana 01.12.2011. godine do isplate,
na iznos od
65,35EUR
od dana 01.01.2012. godine do isplate,
na iznos od
77,66EUR
od dana 01.02.2012. godine do isplate,
na iznos od
68,53EUR
od dana 01.09.2012. godine do isplate,
na iznos od
73,62EUR
od dana 01.10.2012. godine do isplate,
na iznos od
76,81EUR
od dana 01.11.2012. godine do isplate,
na iznos od
75,92EUR
od dana 01.12.2012. godine do isplate,
na iznos od
72,06EUR
od dana 01.01.2013. godine do isplate,
na iznos od
69,01EUR
od dana 01.02.2013. godine do isplate,
na iznos od
74,91EUR
od dana 01.03.2013. godine do isplate,
na iznos od
74,35EUR
od dana 01.04.2013. godine do isplate,
na iznos od
67,10EUR
od dana 01.05.2013. godine do isplate,
na iznos od
66,98EUR
od dana 01.06.2013. godine do isplate,
na iznos od
66,59EUR
od dana 01.07.2013. godine do isplate,
na iznos od
66,62EUR
od dana 01.08.2013. godine do isplate,
na iznos od
68,93EUR
od dana 01.09.2013. godine do isplate,
na iznos od
72,23EUR
od dana 01.10.2013. godine do isplate,
na iznos od
72,48EUR
od dana 01.11.2013. godine do isplate,
na iznos od
75,68EUR
od dana 01.12.2013. godine do isplate,
na iznos od
72,59EUR
od dana 01.01.2014. godine do isplate,
na iznos od
65,93EUR
od dana 01.02.2014. godine do isplate,
na iznos od
68,15EUR
od dana 01.03.2014. godine do isplate,
na iznos od
65,98EUR
od dana 01.04.2014. godine do isplate,
na iznos od
64,62EUR
od dana 01.05.2014. godine do isplate,
na iznos od
62,56EUR
od dana 01.06.2014. godine do isplate,
na iznos od
64,79EUR
od dana 01.07.2014. godine do isplate,
na iznos od
66,65EUR
od dana 01.08.2014. godine do isplate,
na iznos od
67,94EUR
od dana 01.09.2014. godine do isplate,
na iznos od
68,88EUR
od dana 01.10.2014. godine do isplate,
na iznos od
70,67EUR
od dana 01.11.2014. godine do isplate,
na iznos od
72,00EUR
od dana 01.12.2014. godine do isplate,
na iznos od
71,58EUR
od dana 01.01.2015. godine do isplate,
na iznos od
72,28EUR
od dana 01.02.2015. godine do isplate,
na iznos od
72,28EUR
od dana 01.03.2015. godine do isplate,
na iznos od
72,28EUR
od dana 01.04.2015. godine do isplate,
na iznos od
72,28EUR
od dana 01.05.2015. godine do isplate,
na iznos od
72,28EUR
od dana 01.06.2015. godine do isplate,
na iznos od
72,28EUR
od dana 01.07.2015. godine do isplate,
na iznos od
72,28EUR
od dana 01.08.2015. godine do isplate,
na iznos od
72,28EUR
od dana 01.09.2015 godine do isplate,
na iznos od
72,28EUR
od dana 01.10.2015 godine do isplate,
na iznos od
72,28EUR
od dana 01.11.2015 godine do isplate,
na iznos od
72,28EUR
od dana 01.12.2015 godine do isplate,
na iznos od
72,28EUR
od dana 01.01.2016 godine do isplate,
na iznos od
72,28EUR
od dana 01.02.2016 godine do isplate,
na iznos od
72,28EUR
od dana 01.03.2016 godine do isplate,
na iznos od
72,28EUR
od dana 01.04.2016 godine do isplate,
na iznos od
72,28EUR
od dana 01.05.2016 godine do isplate,
na iznos od
72,28EUR
od dana 01.06.2016 godine do isplate,
i to do 31.12.2007. po kamatnoj stopi od 15 % godišnje, od 01.01.2008 do 30.06.2011. godine po kamatnoj stopi od 14 % godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015 po kamatnoj stopi od 12 % godišnje, a od 01.08.2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinacijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna
poena, sve u roku 15 dana.
II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja iz točke I. preko dosuđenog do zatraženog, odnosno za iznos od 571,24 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.693,69 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinacijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj BĆ u tužbi podnesenoj dana 24. studenog 2021. te tijekom postupka navodi da je dana 19. studenog 2004. sklopio sa prednikom tuženika Ugovor o kreditu broj 236-294/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, solemniziran od strane javnog bilježnika Alkica Kolega Zubčić, javni bilježnik u [adresa], pod brojem OU-950/04-1. Navedeni kredit tužitelju je odobren u iznosu od 76.500,00 CHF, s rokom trajanja kredita do 30. studenog 2024. U članku 2.navedenog ugovora pod nazivom Odnos na temelju duga (Potraživanje i pravna osnova) navedeno je da Banka tužitelju odobrava stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 76.500,00 CHF prema srednjem tečaju za devize banke vežećem na dan korištenja kredita. U čl. 3. predmetnog ugovora pod nazivom Ispunjenje je navedeno da se na iznos od 76.500,00 CHF obračunava kamata. Nadalje u čl. 3. st. 2 navedeno je da protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 515,49 CHF te da se podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju banke za devize na dan plaćanja. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu iz kojih proizlazi da je glavnica vezana uz valutu švicarski franak su ništetne te je tuženik temeljem ništetnih odredbi bez osnove stekao određene novčane iznose koje tužitelj potražuje ovom tužbom. Presudom posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Trgovačkog suda u Zagrebu, koja je potvrđena presudom posl.br. Pž-6632/17-10 od dana 13. lipnja 2014. Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu vezanom uz ugovaranje valutne klauzule u CHF, koja je u odnosu na potonje potvrđena i presudom VSRH broj Rev- 2221/18-11 od dana 3. rujna 2019., utvrđeno je da je između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme sklapanja ugovora nijekao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Dakle sukladno navedenim presudama odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koji se odnose na valutnu klauzulu su utvrđene ništetnima, a sud je vezan navedenim pravnim shvaćanjima sukladno odredbi 502.c. Zakona o parničnom postupku. Korištenje ovih odredbi predstavlja postupanje protivno Zakonu o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te se na ovaj konkretni slučaj može primijeniti sve navedeno u gore citiranim sudskim odlukama. Presude iz točke 3. ove tužbe temelje se na direktivi Vijeća EU 93/13/EEZ od dana 05.04.1993. godine. Europski sud pravde je u svojoj Presudi broj: C-26/13, od dana 30. travnja 2014. godine, izrazio stajalište da prema odredbi čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ (Direktiva Vijeća o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima) propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima. Nesporno je da tuženik i tužitelj nisu pojedinačno pregovarali o pojedinim odredbama pa tako ni o odredbi kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak. Zakon o zaštiti potrošača govori da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ovdje se radilo o tipskom ugovoru kojeg je kao takvog sastavila Banka te tužitelju nije dana mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama. U konkretnom slučaju, potrošaču je trebalo jasno izložiti sve rizike vezane uz valutu švicarski franak i kriterije na temelju kojih bi potrošač bio u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje za njega iz toga proizlaze, a što tuženik nije učinio. S obzirom da prilikom sklapanja predmetnog ugovora tuženik nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, predmetne odredbe kojima se glavnica vezuje uz valutu švicarski franak, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja, slijedom čega su te odredbe nepoštene, odnosno ništetne. Slijedom svega navedenoga a budući da je tuženik povrijedio odredbu čl.3. ZOO-a o ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu te temeljem ništetne odredbe o valutnoj kaluzuli bez osnove stekao utužene iznose, tužitelj podnosi ovu tužbu i predlaže da sud donese presudu.
2. Tuženik u svom odgovoru na tužbu od 28. siječnja 2022. navodi da u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe iz razloga kako je objašnjeno u nastavku. Postupak se u ovoj pravnoj stvari vodi radi utvrđenja ništetnosti te isplate kao posljedice ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog među parničnim strankama, za koji je provedena konverzija sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015; dalje u tekstu: ZIDZPK). Iz tužbe proizlazi da tužitelj, kao predmet raspravljanja u ovom postupku, navodi ništetnost pojedinih odredaba Ugovora o kreditu br. 236-294/2004 od 19. studenog 2004. sklopljenog s tuženikom iako su stranke sporne ugovorne odredbe zamijenile drugima i to s retroaktivnim učinkom uslijed čega iste više ne proizvode pravne učinke, kao što su se sporazumjele oko iznosa kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku. Drugim riječima, tužitelj je pravo čije ostvarenje traži u ovom postupku sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu br. 236-294/2004 od 8. lipnja 2016. (dalje: Aneks uz Ugovor o kreditu) već u cijelosti ostvario zbog čega mu se osporava pravni interes za vođenjem ovog postupka. Tuženik ističe da su tužitelj i tuženik sklopili Aneks uz ugovor o kreditu kojim su konvertirali kredit, sukladno za tuženika prisilnim ZIDZPK, a za koji je Aneks uz ugovor o kreditu Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g., utvrdio da, cit.: „…ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ ZIDZPK predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i riješeno pitanje restitucije potrošača. Navedenim ZIDZPK, u čl. 19.b, određeno je načelo konverzije kredita koje određuje da se konverzija kredita denominiranog u CHF provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR. U tom smislu se ističe i kako se za nepoštenu odredbu mora smatrati načelno, kao nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a što je ostvareno kroz primjenu ZIDZPK i sklapanje Aneksa uz ugovor o kreditu. ZIDZPK je u pogledu presumirano nepoštenih i time ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, a čija ništetnost jest predmetom raspravljanja u ovom postupku, naložio tuženiku, ali i ostalim bankama, ponuditi tužitelju i ostalim potrošačima, konvertiranje istih u poštene i to s ex tunc učinkom. Stoga sve i da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna, takva ništetnost djeluje ex tunc i smatra se da iste nikada nije niti bilo, a strane Ugovora o kreditu su je zamijenile dopuštenim odredbama i uredile sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo tužiteljevim prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Naime, cilj utvrđivanja pojedinih odredaba ugovora o kreditu nepoštenima, i posljedično ništetnima, jest restitucija potrošača, ovdje tužitelja, a upravo je isto učinjeno ZIDZPK, prihvatom Izračuna konverzije od strane tužitelja i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, s kojim se tužitelj usuglasio. Valja odmah naglasiti i da s obzirom na temeljnu razliku u okolnostima u kojima je donesena presuda Europskog suda u predmetu broj C-118/17 Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. i učincima ZIDZPK, a koja se očituje u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok je prema ZIDZPK tužitelj mogao odbiti konverziju koju mu je prethodno tuženik morao ponuditi, spomenuta presuda Europskog suda nije primjenjiva u konkretnom slučaju. Sklopljenim Aneksom uz Ugovor o kreditu tuženik je pristao da ukupan iznos kojega je tuženiku uplatio po osnovi otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, a u kojem iznosu su uključeni i iznosi koje tužitelj potražuje ovom tužbom (dakle i oni iznosi koji su posljedica povećanja kamatne stope i rasta tečaja CHF), bude iskorišten za namirenje anuiteta po Aneksu uz Ugovor o kreditu čija je valutna klauzula (EUR) dopuštena. Pritom, tuženik niti ne tvrdi da su sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, konvalidirane odredbe Ugovora o kreditu za koje je zakonodavac presumirao da bi bile ništetne, već su iste, sukladno prisilnom propisu, zamijenjene dopuštenim ugovornim odredbama i to s retroaktivnim učinkom, ex tunc. Tuženik ovdje posebno napominje i da je sam Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. isključio primjenu pravila općeg obveznog prava jer prisilni propis čl. 19.e ZIDZPK predstavlja posebno zakonsko rješenje i propisuje u slučaju da korisnik kredita ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, da se otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama navedenog zakona. Pored dopuštene valutne klauzule u EUR, Aneksom uz ugovor o kreditu ugovorena je i kamatna stopa na način da je definiran parametar koji tuženik prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, kvalitativno i kvantitativno su razrađene uzročno-posljedične veze kretanja parametra i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i određeno je u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Također, i kondemnatorni zahtjev koji je predmet raspravljanja u ovom postupku jest, a kako je prethodno navedeno, u potpunosti konzumiran prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Naime, upravo je iznos kojega tužitelj potražuje u ovom postupku tuženik iskoristio prilikom izračuna konverzije i za taj iznos (kao i za sve iznose određene ZIDZPK, koje je tužitelj uplatio radi namirenja anuiteta u CHF) umanjio obveze po konvertiranom kreditu u EUR. Zato, kada bi tužitelj uspio sa svojim tužbenim zahtjevom na isplatu, upravo bi za taj iznos nastao manjak kod konvertiranog kredita jer je za taj isti iznos tuženik umanjio obveze tužitelja po konvertiranom kreditu, a pritom tuženik ne bi na raspolaganju imao sredstvo da ostvari povrat više priznatih uplata tužitelja. Tuženik napominje da je u tom smislu potrebno sagledati ne samo iznos preplate ili manjka na dan 30. rujna 2015. kao dan konverzije, nego i stanje glavnice izražene u HRK prije i poslije provedene konverzije. Kako je dakle zakonodavac prisilnim propisom ZIDZPK uredio način potpune restitucije potrošača pa je stoga tužitelj pravo koje traži ovom tužbom već u cijelosti ostvario konverzijom Ugovora o kreditu, na koju je slobodnom voljom pristao, tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka. Tuženik ovdje upućuje na zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja od 4. ožujka 2020.g. broj: Gos 1/2019-36 kojim se navodi da se pravni interes ne bi mogao isključiti tek u slučaju cit. „onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona“, ali i na dio ranije odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.g. u kojoj je postojanje pravnog interesa zadržano samo u onim okolnostima u kojima korisnik kredita nije konvertirao ugovor o kreditu, cit.: to znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.“ Naslovnom sudu se pozornost posebno skreće na okolnost da je ZIDZPK bio predmetom ocjene ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je Rješenjem broj: U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.g. (Narodne novine broj 39/2017) potvrdio sukladnost istoga s Ustavom Republike Hrvatske. Uz ostalo, u navedenom rješenju se navodi kako se zakonodavac odlučio na ovakvu izvanrednu intervenciju s retroaktivnim učinkom i kako bi se smanjila opterećenost općinskih sudova radi postupaka koje su ili koje će pokrenuti potrošači. Kako je Ustavni sud Republike Hrvatske potvrdio suglasnost ZIDZPK s Ustavom Republike Hrvatske, kao sistemskog propisa kojim su obuhvaćeni svi potrošači korisnici kredita s valutnom klauzulom u CHF i kojim se konačno rješava pitanje problematike valutne klauzule u CHF, usvajanje tužbenog zahtjeva bi značilo da se ZIDZPK, za koji Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio suglasnost s Ustavom, odnosio na nepostojeće potrošačke kredite i da je zakonodavac naložio bankama (pa time i tuženiku) da ponudi konverziju kredita uz valutnu klauzulu u CHF iako istih nema jer je takva valutna klauzula ništetna, prema navodima tužitelja. To bi naime značilo da je zakonodavac donošenjem ZIDZPK naložio konverziju nečega što ne postoji, Ustavni sud Republike Hrvatske u postupku povodom prijedloga za ocjenu sukladnosti ZIDZPK s Ustavom Republike Hrvatske potvrdio ispravnost istoga, a na kraju tuženik trpi štetu jer pored toga što je tužitelja restituirao kroz konverziju to mora napraviti još jednom. Radi svega navedenoga, tuženik smatra da predmet ovog postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije, odnosno postupanje tuženika u skladu s ZIDZPK. Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003) odnosno članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora. Tužitelju je, pod pretpostavkom da je postupao pažnjom koja se zahtjeva od prosječnog potrošača, bilo i moralo biti jasno i razumljivo da ugovaranje valutne klauzule znači da se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, konkretno CHF-u. Pritom, tuženik smatra kako u ovom postupku nije moguće primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka, a da pri tome Naslovni sud prethodno ne ispita mogu li se ista primijeniti na konkretna činjenična utvrđenja oko sklapanja Ugovora o kreditu. Tuženik ističe i kako je razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli potrebno promatrati u kontekstu njezine učestale primjene u Republici Hrvatskoj (primjerice, štednje u bankama su se u pravilu ugovarale uz valutnu klauzulu, jednako kao i krediti; kupoprodajne cijene i cijene najma stambenih prostora u pravilu se ugovaraju uz valutnu klauzulu, i slično). Tuženik ističe kako je na primjeren način, javno, objavljivao relevantne informacije o valutnoj klauzuli u CHF na temelj koje je svaki potrošač mogao donijeti informiranu odluku te je na taj način razumljivost same odredbe dodatno naglašena. Tuženik ističe da je upravo tužitelj tražio sklapanje Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a što proizlazi i iz zahtjeva za kredit. Budući da nisu ispunjenje pretpostavke za utvrđivanje nepoštenosti, i posljedično ništetnosti, predmetne ugovorne odredbe te da ništetnost ne proizlazi ni iz nekog drugog osnova tužbeni zahtjev je neosnovan. Konačno tuženik ističe da bi utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stopi i valutnoj klauzuli na način kako to traži tužitelj dovela do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u kunama, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u švicarskim francima. Prihvaćanje financijskog vještačenja tužitelja i usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga tužitelj predlaže značilo bi zanemarivanje činjenice da je, sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kamatna stopa na kredite koji su odobravani u kunama bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF. Navedeno bi dovelo tužitelja u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njega vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF. Slijedom navedenog, tuženik smatra da bi pravilnom primjenom materijalnog prava Naslovni sud, a samo ako bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, što tuženik u cijelosti osporava, na ugovor o kreditu kojega je sklopio tužitelj trebao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK. Tuženik ovdje napominje, da je navedenu činjenicu vrednovao i imao u vidu i sam zakonodavac prilikom donošenja spomenutog zakona. Naime, navedenim ZIDZPK, a u slučaju da korisnik kredita prihvati konverziju ugovora o kreditu, kamatna stopa izračunavala se tako da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik napominje da ni sam tužitelj u sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio da se promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF zamijeni fiksnom kamatnom stopom već je upravo ustrajao na promjenjivoj kamatnoj stopi, za koju je tražio da se definiraju parametri i metoda izračuna, cit.: „…nalaže se tuženim bankama da u roku od 60 dana izmjene odredbe koje se odnose na pravo banke da jednostrano mijenjaju kamatnu stopu na način da ista bude ugovorena tako da budu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara na temelju kojih banka izračunava i mijenja kamatnu stopu, a da svaki prosječni potrošač može izračunati visinu kamatne stope te njezinu visinu u budućnosti odnosno da visina kamatne stope bude vezana uz varijabilni egzaktno određeni dio čija promjena je transparentno odrediva svakome potrošaču plus fiksni dio koji čini bankarsku maržu, pri čemu formula za izračun kamatne stope ne smije biti nepovoljnija od sličnih kamatnih stopa u novougovorenim kreditima iste vrste….“U slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, tuženik ističe i prigovor zastare za potraživanja tužitelja na isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Budući da bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, tužitelj ističe kako se u tom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine za povrat tako plaćenih iznosa. Tuženik ističe i kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, budući da se podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku. Slijedom navedenoga, predlaže se Naslovnom sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbaciti radi nedostatka pravnog interesa, a u slučaju da Naslovni sud smatra da radi konačnog razrješenja odnosa među strankama treba donijeti meritornu odluku, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana donošenja presude do isplate, u roku od petnaest dana od dana donošenja presude.
3. Ovaj sud je presudom poslovni broj P-2233/2021-44 od 11. prosinca 2023. odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja. Županijski sud u Velikoj Gorici je rješenjem poslovni broj Gž-107/2024-2 od 26. travnja 2024. ukinuo presudu ovog suda P-2233/2021-44 od 11. prosinca 2023. i vratio predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao: u ugovor o kreditu br. 236-294/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 19. studenog 2004. godine sa ugovorom o kupoprodaji stana i Aneksom ugovora o kupoprodaji stana (l.s. 7-31), specifikaciju uplata (l.s. 32-36, 80- 87), otplatni plan (l.s. 37-40), izvod po kreditu (l.s. 41), izračun utjecaja promjene tečaja CHF na visinu anuiteta sukladno ugovoru o kreditu sudskog vještaka Petra Bajlo, mag.oec. (l.s. 42-47), preslik osobne iskaznice tužitelja (l.s. 50-51), Aneks uz ugovor o kreditu broj: 236-294/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 08. lipnja 2016. godine (l.s. 74-79), dopis Hypo Alpe Adria banke upućen tužitelju od 27. siječnja 2016. godine (l.s. 88-91), simulirani otplatni plan u Eur (l.s. 92-96), Aneks uz ugovor o kreditu broj: 236-294/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 24. siječnja 2016. godine (l.s. 97-100, 287-290), obavijest o provedenoj konverziji od 13. lipnja 2016. godine (l.s. 101-102), otplatni plan (l.s. 103-105), zahtjev za kredit (l.s. 136), izjavu svjedoka BĆČ (l.s. 137-141), tablicu kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (l.s. 142-145), Aneks br.1. uz ugovor o kreditu br: 236-294/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (l.s. 158-162), nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Snježane Herceg od 20. ožujka 2023. godine (l.s. 179-186), realizirani otplatni plan (l.s. 207-212, 272-277), izjavu svjedoka ĐĆ s dokumentacijom (l.s. 215- 221), nalaze tužitelja (l.s. 226-230), očitovanje sudskog vještaka financijske struke Snježane Herceg od 11. srpnja 2023. godine (l.s. 237-242), saslušan je tužitelj BĆ u svojstvu stranke (l.s. 249-250), pročitana je dopuna financijskog vještačenja sudskog vještaka Snježane Herceg od 20. rujna 2023. godine (l.s. 256-262), očitovanje sudskog vještaka financijske struke Snježane Herceg od 21. rujna 2023. godine (l.s. 266-268), dopis banke o izračunu konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku od 27. siječnja 2016. godine (l.s. 278-281), simulirani otplatni plan u EUR (l.s. 282-286), očitovanje sudskog vještaka financijske struke Snježane Herceg od 18. listopada 2023. godine (l.s. 294-296) i ovosudni spis P-1610/19 (u privitku).
5. Tužbeni zahtjev je pretežito osnovan.
6. Ponajprije je navesti da je tužitelj nakon provedenog financijskog vještačenja uredio tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev, i to podneskom zaprimljenim 29. ožujka 2023. (l.s. 192-195).
6.1. Tuženik se usprotivio preinaci tužbe ističući da se radi o povišenju tužbenog zahtjeva. Sud je dopustio preinaku tužbe na ročištu održanom 19. travnja 2023. (l.s. 213-214. Međutim je navesti da se u konkretnom slučaju zapravo ne radi o preinaci već uređenju tužbe, a sve imajući na umu da tužitelj uređenim tužbenim zahtjevom nije potraživao nešto drugo od onoga što je potraživao tužbom, te da je tek po provedenom sudskom vještačenju mogao znati visinu svojeg potraživanja, u skladu s kojim je i uredio tužbeni zahtjev.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tužena isplati razliku preplaćenih mjesečnih anuiteta u iznosu od 5.966,07 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a koji su stečeni temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.
7.1. Nije sporno da se između istih stranaka pod poslovnim brojem P-1610/19 (u privitku) vodi spor radi utvrđenja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 6. istog Ugovora, te isplate više stečenog temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.
8. Dakle, među strankama je sporna ništetnost ugovornih odredbi da je glavnica vezana uz valutu CHF, te isplata više stečenog temeljem ništetne valutne klauzule.
8.1. Nadalje je sporno da li je li sklapanjem sporazuma o konverziji prestala obveza tuženika da izvrši povrat stečenog temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.
9. Uvidom u ugovor o kreditu br. 236-294/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 19. studenog 2004. (l.s. 7-31) je utvrđeno da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika Hypo Alpe- Adria bank d.d. kao kreditor 19. studenoga 2004. sklopili Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava broj 236- 294/2004 koji je solemniziran kod Javnog bilježnika Alkice Kolega Zubčić u [adresa] pod brojem OU-950/04-1, a kojim Ugovorom je tuženiku odobren stambeni kredit u iznosu od 76.500,00 CHF s rokom otplate od 20 godina, odnosno u 240 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti od 515,49 CHF. Nadalje je utvrđeno da je ugovorena kamatna stopa od 5,25%, s tim da je u članku 6. Ugovora naznačeno da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje.
9.1. Uvidom u Aneks ugovora o kreditu od 8. lipnja 2016. (l.s. 74-78), proizlazi da su stranke aneksom izvršile konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro.
9.2. Tužitelj BĆ, rođen 1967. godine, po zanimanju informatičar je naveo u svom stranačkom iskazu da je 2004. godine uzeo kredit u CHF, u protuvrijednosti 50.000,00 eura na 20 godina. Više je banaka obilazio, imao je status HRVI i imao je malu vojnu mirovinu. Rata mu je iznosila 2.500,00 kuna, a od mirovine bi mu ostalo 1.000,00 kuna. Uglavnom su ga banke odbijale zbog male mirovine, a pogotovo što nije imao trajno rješenje o invaliditetu. Addiko banka je prihvatila da mu da kredit i prvih nekoliko godina nije imao problema, a kredit mu je trebao radi kupnje stana. Sam investitor je imao ugovor s bankom za CHF pa su stanari uzeli kredit u švicarskim francima. Njemu je samo rečen iznos početne kamatne stope oko 4 % i vezano za bilo što drugo nije bilo objašnjenja. Nije niti dalje o tome razmišljao, išao je na povjerenje prema banci. Problemi su počeli kada je CHF počeo divljati negdje 2011. godine. Vrlo brzo mu je rata porasla duplo, pa je da bi se smanjila rata uplatio 10.000,00 eura u gotovini, a njihovo objašnjenje je bilo da je 10.000,00 eura pojela inflacija. To znači da je taj novac bacio u vjetar. Čak su mu i invalidninu ovršili, a to se ne smije, on bez lijekova ne može živjeti. On je u OTP banci digao kredit da bi se riješio kredita sa Addiko bankom.
9.3. Stranke nisu imale primjedbe na iskaz tužitelja.
10. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije.
10.1. Slijedom tumačenja Suda Europske unije, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača.
10.2. U konkretnom slučaju iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da je isti u trenutku sklapanja prijepornog Ugovora imao status potrošača.
11. Nadalje je među strankama sporno da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja iz presuda po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", da li je odredba ugovora o valutnoj klauzuli nepoštena i ništetna te da li to dovodi do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu i koji iznos obeštećenja pripada tužitelju, kao i da li je osnovan prigovor zastare.
11.1. Ovdje je navesti da tuženik pogrešno smatra da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., te presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presude Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018., jer je u tom sporu koji se vodio između ostalog i protiv tuženika, predmet kolektivne tužbe u tom postupku bila zaštita kolektivnih interesa potrošača kao korisnika kredita jer su banke sklapale ugovore o kreditima koristeći nedopuštene ili nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak (CHF), te na ugovornu odredbu kojom je banci omogućeno jednostrano mijenjati kamatnu stopu. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud. (tako i ŽS SB, Gž-508/2018-2 od 23. travnja 2019., ŽS ZG, Gž-6053/17-2 od 6. ožujka 2018.) Osim toga, i sam zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi, dakle, zakonodavac je proširio utjecaj presude iz kolektivnog spora i na parnice zbog isplate, a što je ovdje predmet spora.
11.2. Nadalje je Visoki trgovački sud RH u presudi posl. broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ovdje pravnog prednika tuženika Hypo Alpe- Adria Bank d.d. (sada Addiko banke) i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđeno je u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno u točki 1. izreke je preinačio navedenu presudu trgovačkog suda i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria Bank d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.
11.3. Potom je Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1-7 među kojima i tuženik, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.
11.4. Međutim, odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13 – 4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo". Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt
-575/16-5 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014 u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF. VTSRH je donio novu presudu Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i p promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.
11.5. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.
11.6. Konačno, VSRH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
12. Dakle, nakon donošenja pravomoćnih odluka u postupku pokrenutom tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja ''Udruge Potrošač'' protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, pojedinačni tužitelji (potrošači) raspolažu sudskom odlukom kojom je riješeno prethodno pitanje glede ništetnosti odredbi iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama banaka. Restituciju preplaćenih iznosa potrošači mogu ostvariti podnošenjem individualnih tužbi u restitucijskim parnicama u kojima će od poslovnih banaka tražili isplatu na ime razlike između ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom banaka o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo odnosno tražiti razliku nastalu promjenom tečaja CHF-a za koji je bila vezana glavnica.
13. Polazeći od prednjih utvrđenja, a na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis je sud utvrdio da je ugovorna odredba, kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču, nerazumljiva i nepoštena, pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.
13.1. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a što je u svom iskazu izjavio i sam tužitelj.
13.2. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. K tome, kad se uzme u obzir da su ugovori o stambenim kreditima kao predmetni ugovor u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.
13.3. Ocjenjujući ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da je takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF.
14. Dakle, iz nekoliko naprijed navedenih odlomaka je razvidno da je sud neprijeporno utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli, slijedom čega je sud u skladu s odredbom čl. 323. st.1. ZOO/05 prihvatio pretežito osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu više stečenog od tuženika temeljem te ništetne odredbe.
15.1. Naime, iako je presudom u kolektivnom sporu i u ovoj pravnoj stvari utvrđena ništetnom odredba o valutnoj klauzuli, to ugovor o kreditu ne čini ništetnim u cijelosti obzirom da i bez tih odredbi ugovor može opstati. Budući da su prema odredbi članka 1021. ZOO/05 bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, ništetnost odredbe u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula, s obzirom da to nije bitan element ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez te odredbe, ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora. Ovakvo stajalište je izraženo i u presudu Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/2017-10.
16. Tuženik je u istaknuo prigovor zastare koji ovaj sud nalazi neosnovanim kako će niže biti obrazloženo.
16.1. Naime, prema shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. (Su-IV-33/2022-2), pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz tog postupka nastaju i u pogledu zastare jer ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača.
16.2. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. djelomično je preinačena presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče promjenjive kamatne stope i to u odnosu na tuženika, a protiv koje je tužbeni zahtjev odbijen. Nakon što je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt- 249/14-2 odbijena revizija tužitelja protiv drugostupanjske presude br. Pž-7129/13-4 kojom je preinačenjem prvostupanjske presude posl. br. P-1401/2012 odbijen zahtjev protiv ovdje tuženika, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom br. U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja i ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14-2 u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja za utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo" (točka I.1. izreke drugostupanjske presude) kao i u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. i u tom dijelu je predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, koji je potom ukinuo odluku Visokog trgovačkog suda. Tek presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je tamo tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. U ponovnom je postupku presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena revizija tuženika protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojom je utvrđeno da je ta banka u određeno navedenom razdoblju povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. a koje povrede traju i dalje, kao i da je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate te joj je naloženo prekinuti s takvim postupanjem uz zabranu takvog ili sličnog postupanja.
16.3. Stoga je neosnovan prigovor tuženika da bi u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja tužitelja jer je, u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, u pogledu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF zastara počela teći 14. lipnja 2018. (danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017- 10).
16.4. Budući da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 24. studenog 2021. to nije protekao opći petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, računajući od 14. lipnja 2018. do podnošenja tužbe.
17. Sud ne prihvaća prigovor tuženika da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu (konverziju) i da su time u cijelosti regulirale iznos obeštećenja, budući da je ugovorom o konverziji očito riješeno samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije, pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašlih iz ništetnosti ugovornih odredaba. Tužitelj ima pravo na potpuno obeštećenje jer se tim dodatkom tužitelj nije odrekao predmetnih potraživanja, pa ne postoji osnova po kojoj bi banka zadržala preplaćeno.
18. Sud je odredio knjigovodstveno financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku Niels j.d.o.o. (l.s. 179-186) iz kojeg proizlazi da preostalo potraživanje tužitelja nakon odbitka uračunate preplate u iznosu od 571,24 eura (4.303,99 kn), sukladno Obavijesti o provedenoj konverziji od 13. lipnja 2016. (bez obračuna zateznih kamata), te umanjeno za potraživanje za razliku redovnih kamata, iznosi 5.552,59 EUR (41.835,97 kn). Vještak nadalje navodi da je razlika između nedospjele glavnice nakon konverzije u EUR, dana 13. lipnja 2016., iskazana u kunama primjenom ugovornog tečaja, i nedospjele glavnice prema otplatnom planu s fiksnom kamatnom stopom (iskazane u kunama prema tečaju važećem na dan isplate kredita) iznosi ukupno 157,76 EUR (1.188,63 kn), da je razlika obveza (preplata) u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do dana dospijeća posljednje obveze prije konverzije, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 5.966,07 EUR (44.951,33 kn), pa da potraživanje tužitelja od 5.966,07 eura umanjeno za iznos preplate od 571,24 eura iznosi naprijed navedenih 5.552,59 eura.
18.1. Iz dopune nalaza vještaka (l.s. 256-262) po varijanti tuženika dan je izračun više stečenog uračunavajući negativne razlike. U pisanom očitovanju (l.s. 266- 268) navodi da je konverzija kunskog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR izvršena na način propisan odredbama čl. 19. a do čl. 19. i Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/12, 9/15, 78/15 i 102/15- dalje: ZKP.
18.2. Vještak Niels j.d.o.o. u pisanom očitovanju na prigovore tuženika (l.s. 294- 296) navodi da u cijelosti ostaje kod svog nalaza i mišljenja od 17. ožujka 2023., uz dopunu nalaza i mišljenja od 20. rujna 2023. kao inačicu izračuna potraživanja. Nadalje ističe da se u čl. 3. stavak II. Ugovora o kreditu br. 236-294/2004 navodi slijedeće: „…Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 515,49 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je određeno važećom odlukom o kamatnim stopama Banke, počevši….“. Rečenica koju tuženik navodi u prigovoru, a koja glasi: „…tečaj na dan dospijeća, odnosno plaćanja ukoliko je plaćanje bilo izvršeno prije roka dospijeća“, nije sastavni dio Ugovora o kreditu. Iz ugovora o kreditu proizlazi mogućnost izbora tečaja na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, što je vještak i učinio, tj. sačinio obračun primjenom tečaja na dan plaćanja. Iz navedene klauzule ne proizlazi da bi primjena tečaja na dan plaćanja, bila pogrešna. Nadalje, tuženik tvrdnju da je potrebno primijeniti tečaj na dan plaćanja samo ako je plaćanje izvršeno prije roka dospijeća, ničim ne dokumentira. U odnosu na prigovor tuženika da u izračun nije trebalo uzeti iznos na dan 30. rujna 2015. jer je obveza plaćena nakon provedene konverzije, vještak navodi da je na dan 13. lipnja 2016. tužena uputila tužitelju dopis pod naslovom „Obavijest o provedenoj konverziji“. Dokumentacija sadrži „rekapitulaciju prijelaznog razdoblja“ - promete po kreditu – uplata i dospjelih anuiteta u razdoblju od 30. rujna 2015. do zaključno 13. lipnja 2016. Također je utvrđen i konačni saldo preplate na dan 13. lipnja 2016. Dakle sva neophodna knjiženja provedena su na dan 13. lipnja 2016. Vještak je sačinio izračun temeljem tih podataka. Osim utvrđene preplate na taj datum, svih uplata, sastavni dio izračuna čini i iznos nedospjele glavnice na dan 13. lipnja 2016. od 185.346,54 kn, što se također navodi u dokumentu Obavijesti o provedenoj konverziji. Tako da je prema dokumentaciji tuženik izradio konačni obračun na dan 13. lipnja 2016., a ne na dan 30. lipnja 2015.
18.3. Sud je nalaz vještaka Niels j.d.o.o. prihvatio u cijelosti kao objektivan i izrađen u skladu s pravilima struke, kod čega sud nalazi da je vještak u cijelosti postupio po nalogu suda, te da je argumentirano odgovorio na prigovore tuženika.
19. Navesti je da je ovaj sud uzeo u obzir samo pozitivnu razliku prvenstveno imajući na umu predmet i narav ovog spora, tj. zahtjev za vraćanjem stečenog bez osnove, pa stoga po ocjeni ovog suda tužitelj nije dužan vratiti nešto što nije ni stekao.
19.1. Naime, predmet tužbenog zahtjeva je preplata po kreditu te potraživanje tužitelja može obuhvaćati samo pozitivne mjesečne razlike dok negativne mjesečne razlike nisu predmet ovoga postupka. Osim toga je tuženik naplaćivao tužitelju sve sukladno Ugovoru o kreditu kojeg je sam koncipirao te stoga ne može imati nikakva potraživanja u odnosu na tužitelja. Nadalje, utvrđenja iz kolektivne presude odnose se samo na zahtjeve potrošača prema banci, no ne i na zahtjeve banke prema potrošačima. Obzirom da je upravo tuženik uglavio nepoštene ugovorne odredbe, to samo druga strana odnosno tužitelj može trpjeti štetu zbog toga. Ukoliko tuženik trpi štetu temeljem vlastitih ugovornih odredbi onda je za to sam odgovoran te za isto potrošač ne može snositi odgovornost.
20. Dakle, temeljem provedenog financijskog vještačenja je utvrđeno kako je tuženik banka uslijed promjene tečaja više obračunala tužitelju iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 5.966,07 eura. Kada se uračuna pretplata iz konverzije u utvrđenom iznosu od 571,24 eura, koji iznos je utrošen za podmirenje dijela anuiteta, prema ugovoru o konverziji, što tužitelj ni tuženik tijekom postupka nisu doveli u pitanje, isto rezultira iznosom od 5.551,59 eura, koji je tužitelj više platio tuženiku zbog promjene u tečaju CHF, a koji iznos nije obuhvaćen obračunom konverzije, te će tek isplatom tog iznosa tužitelju u potpunosti biti vraćen iznos koji je tuženik primio kao rezultat ništetnih odredbi. Stoga je usvojen tužbeni zahtjev u pretežitom dijelu, dok je odbijen za iznos preplate uračunate u konverziji od 571,24 eura, sve kao u točki I. i II. izreke presude.
21. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.
22. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a obzirom da je tužitelj pretežito uspio u sporu, a tuženik samo u neznatnom dijelu, sud je odredio da tužitelj ima pravo na nadoknadu svih svojih parničnih troškova prema VPS od 5.551,59 eura, a u kojem iznosu je usvojen njegov tužbeni zahtjev. Tako je tužitelju prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23 i 107/25, dalje: Tarifa) priznat parnični trošak za: sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7.1.), sastav obrazloženog podneska od 7. rujna 2022. 100 bodova (Tbr. 8.1.), za sastav podneska kojim se uređuje tužbeni zahtjev od 29. ožujka 2023. 25 bodova (Tbr. 8.4.), te za pristup na ročišta od 7. rujna 2022., 19. travnja 2023., 31. kolovoza 2023., 20. rujna 2023., 26. listopada 2023. i 21. srpnja 2026. po 100 bodova za svako ročište (Tbr. 9.1.), ukupno 825 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura PDV od 25 % iznosi 2.062,50 eura, čemu treba pridodati plaćeni predujam za financijsko vještačenje od 530,89 EUR, uplaćeni predujam za troškove izlaska suda na adresu tužitelja radi njegovog saslušanja od 50,00 eura i plaćenu sudsku pristojbu na tužbu od 50,30 eura, proizlazi da je tužitelju priznat parnični trošak u iznosu od 2.693,69 eura, te je sud naložio tuženiku da mu ga naknadi zajedno sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, dok se preko dosuđenog odbija zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška kao neosnovan, sve kako je to navedeno u točki III. izreke presude.
U Zadru, 3. rujna 2026.
Sutkinja
Maja Ivković
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovome sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivne stranke, u roku od 15 dana od dana objave odluke, a o njoj odlučuje županijski sud.
DNA:
-Tužitelju po punomoćniku
-Tuženiku po punomoćnicima
