Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26d

Poslovni broj: Gž-610/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] zastupane po punomoćniku Filipu Šimcu, odvjetniku u [adresa] protiv tuženice Zagrebačke banke d.d. OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 zastupane po punomoćnicima Sanji Porobija i dr., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1179/2020-32 od 13. ožujka 2026., na sjednici vijeća 3. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se odbija kao neosnovana, te se presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1179/2020-32 od 13. ožujka 2026. potvrđuje pod točkom I. izreke presude u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici zateznu kamatu na pojedinačno određene novčane iznose kako slijedi:

- iznos od 1,33 eura od 15. lipnja 2008. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 20,33 eura od 15. listopada 2008. do 29. rujna 2015. ,

- iznos od 37,47 eura od 15. studenog 2008. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 13,12 eura od 15. prosinca 2008. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 78,83 eura od 15. siječnja 2009. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 79,51 eura od 15. veljače 2009. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 57,44 eura od 15. ožujka 2009. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 64,01 eura od 16. travnja 2009. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 63,51 eura od 15. svibnja 2009. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 54,80 eura od 15. lipnja 2009. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 56,32 eura od 15. srpnja 2009. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 50,56 eura od 15. kolovoza 2009. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 60,08 eura od 15. rujna 2009. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 49,50 eura od 15. listopada 2009. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 56,34 eura od 15. studenog 2009. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 55,25 eura od 15. prosinca 2009. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 73,70 eura od 15. siječnja 2010. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 85,55 eura od 15. veljače 2010. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 82,98 eura od 15. ožujka 2010. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 94,76 eura od 15. travnja 2010. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 116,33 eura od 15. svibnja 2010. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 119,26 eura od 15. lipnja 2010. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 144,26 eura od 15. srpnja 2010. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 143,41 eura od 16. kolovoza 2010. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 195,25 eura od 15. rujna 2010. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 165,06 eura od 15. listopada 2010. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 172,04 eura od 15. studenog 2010. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 211,86 eura od 16. prosinca 2010. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 201,54 eura od 17. siječnja 2011. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 190,22 eura od 15. veljače 2011. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 197,07 eura od 15. ožujka 2011. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 197,43 eura od 15. travnja 2011. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 218,33 eura od 15. svibnja 2011. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 262,76 eura od 15. lipnja 2011. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 312,48 eura od 17. srpnja 2011. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 342,32 eura od 17. kolovoza 2011. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 275,09 eura od 16. rujna 2011. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 248,73 eura od 15. listopada 2011. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 246,24 eura od 16. studenog 2011. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 254,65 eura od 15. prosinca 2011. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 279,61 eura od 16. siječnja 2012. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 287,12 eura od 15. veljače 2012. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 277,53 eura od 16. ožujka 2012. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 277,71 eura od 16. travnja 2012. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 281,85 eura od 15. svibnja 2012. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 287,91 eura od 16. lipnja 2012. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 280,07 eura od 16. srpnja 2012. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 277,59 eura od 16. kolovoza 2012. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 255,55 eura od 17. rujna 2012. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 276,24 eura od 16. listopada 2012. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 283,51 eura od 17. studenog 2012. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 277,52 eura od 16. prosinca 2012. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 260,82 eura od 16. siječnja 2013. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 268,98 eura od 17. veljače 2013. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 265,53 eura od 15. ožujka 2013. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 283,08 eura od 15. travnja 2013. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 257,26 eura od 15. svibnja 2013. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 253,04 eura od 15. lipnja 2013. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 255,56 eura od 15. srpnja 2013. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 252,91 eura od 15. kolovoza 2013. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 262,36 eura od 15. rujna 2013. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 268,47 eura od 15. listopada 2013. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 271,45 eura od 15. studenog 2013. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 282,09 eura od 15. prosinca 2013. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 271,35 eura od 15. siječnja 2014. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 260,39 eura od 15. veljače 2014. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 266,47 eura od 15. ožujka 2014. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 261,18 eura od 15. travnja 2014. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 253,59 eura od 15. svibnja 2014. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 255,22 eura od 15. lipnja 2014. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 260,64 eura od 15. srpnja 2014. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 264,97 eura od 15. kolovoza 2014. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 265,69 eura od 16. rujna 2014. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 271,13 eura od 16. listopada 2014. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 277,36 eura od 16. studenog 2014. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 278,61 eura od 15. prosinca 2014. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 279,59 eura od 15. siječnja 2015. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 279,09 eura od 15. veljače 2015. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 279,09 eura od 15. ožujka 2015. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 279,09 eura od 15. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 279,09 eura od 15. svibnja 2015. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 279,09 eura od 15. lipnja 2015. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 279,09 eura od 15. srpnja 2015. do 29. rujna 2015.,

- iznos od 279,09 eura od 15. kolovoza 2015. do 29. rujna 2015.

- iznos od 279,09 eura od 15. rujna 2015. do 29. rujna 2015.,

za razdoblje od 15. lipnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 29. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Žalba tuženice djelomično se prihvaća kao osnovana, te se presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1179/2020-32 od 13. ožujka 2026. preinačuje pod točkom I. izreke presude i odbija zahtjev za isplatu iznosa od 17.572,39 EUR-a i za isplatu zatezne kamate na pojedinačne iznose navedene pod točkom I. izreke ove presude od 30. rujna 2015. do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća kao osnovana te se presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1179/2020-32 od 13. ožujka 2026.:

- potvrđuje pod točkom V. izreke presude (odluci o trošku),

- preinačuje pod točkom II. izreke presude (odluci o trošku) i rješava:

Svaka stranka snosi svoj trošak parničnog postupka.

- potvrđuje rješenje kojim je dopuštena preinaka tužbe.

II. U nepobijanim točkama III. i IV. izreke presude, prvostupanjska odluka ostaje neizmijenjena.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom odlukom pod točkom I. izreke presude naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 17.572,39 EUR-a pripadajućim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni iznos od dana izvršenih uplata do isplate. Pod točkom II. izreke presude naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 4.369,00 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama od 13. ožujka 2026. do isplate. Pod točkom III. izreke presude odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu razlike glavnice u iznosu od 5.132,60 EUR-a sa zateznom kamatom od 30. rujna 2015. do isplate kao neosnovan. Pod točkom IV. izreke presude odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan. Pod točkom V. izreke presude odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troška parničnog postupka kao neosnovan. Rješenjem je dopuštena preinaka tužbe isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći učinjena podneskom od 19. veljače 2026.

2. Navedenu prvostupanjsku odluku pravovremenom žalbom pobija tuženica u točkama I., II. i V. izreke presude te pobija i rješenje kojim je dopuštena preinaka tužbe zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu da preinači presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno da ukine presudu u pobijanom dijelu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice djelomično je neosnovana i djelomično je osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa plaćenih na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose, a u odnosu na koji su ugovor o kreditu parnične stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu dana 22. siječnja 2016.

6. Prvostupanjski sud, polazeći od utvrđenih činjenica:

- da je nesporna aktivna i pasivna legitimacija,

- da su nesporno tužiteljica kao korisnica kredita i tuženica kao kreditor sklopili 11. travnja 2008. ugovor o kreditu, kojim je tuženica odobrila tužiteljici stambeni kredit u iznosu od 149.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF tuženice na dan isplate kredita (čl. 1. ugovora o kreditu) sa ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom sukladno odluci Banke o kamatnim stopama, a koja je na dan sklapanja kredita iznosila 5,80% (čl. 2. ugovora), ugovorenim rokom otplate 15 godina i otplatom u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan plaćanja (čl. 7. ugovora o kreditu),

- da su nesporno stranke 22. veljače (ispravno: siječnja) 2016. sklopile Dodatak ugovora o kreditu (dalje: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog ugovora o kreditu iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/2015, dalje: ZID ZPK/15),

- da se tužiteljica pravilno pozvala na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojima je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer banke kao trgovci nisu informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, a što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 i 146/2025– dalje: ZPP) i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 56/2013, dalje: ZZP/13),

- da je tužiteljica potrošač u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014, dalje: ZZP/07) jer iz njezinog iskaza, detaljno opisanog pod točkom 11. obrazloženja, proizlazi da je ugovor sklopila kao fizička osoba u svrhu rješavanja stambenog pitanja, kako je to navedeno i u čl. 6. ugovora o kreditu, dok, s druge strane, tuženica tijekom postupka nije dostavila niti jedan dokaz kojim bi tužitelj ici osporila status potrošača,

- da je prema nalazu financijskog vještaka NŠ tužiteljica tuženici u razdoblju otplate kredita, uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita više platila iznos od 17.572,39 EUR-a, a koji iznos predstavlja razliku između iznosa mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica stvarno platila tuženici i iznosa koje bi tužiteljica platila da je tijekom cijelog utuženog razdoblja plaćala svoju obvezu prema tečaju CHF u vrijeme isplate kredita,

- da je neosnovan prigovor zastare jer je zastarni rok za podnošenje individualne tužbe za restituciju počeo teći od trenutka pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (zastarni rok za restituciju po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli počeo je teći 14. lipnja 2018. ), pa kako je tužba podnesena 28. veljače 2020., to u smislu odredbe čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO) tužba podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina,

odlučujući o ništetnosti kao o prethodnom pitanju, zaključuje da su ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita jer su iste sadržajno jednake odredbama standardnih ugovora o potrošačkim kreditima koji su razmatrani u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, te iste kao odredbe unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu tužiteljici kao potrošaču nisu bile jasne i razumljive u smislu posljedica sklapanja takvog ugovora te su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača (čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, "Narodne novine" broj: 96/03 - dalje: ZZP/03, ispravno čl. 96. st. 1. i 2. i 102. ZZP/07 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu).

7. Polazeći od utvrđenja da među strankama nije sporno da je sama konverzija provedena u skladu sa ZID ZPK/15, pozivajući se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u rješenju poslovni broj Rev-1096/2022 od 8. studenoga 2022. i odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. te pravno shvaćanje Suda Europske unije u predmetu broj C-452/2018 i C-118/2017, prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljica konverzijom nije izgubila pravo na potraživanje na temelju nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, da to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Dodatka, te da tužiteljica ima pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.

7.1. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je na temelju odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 327. st. 2. ZOO-a prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice te naložio tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 17.572,39 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama opisanim u točki I. izreke presude, koje kamate su na temelju čl. 1115. ZOO-a tužiteljici dosuđene od dana izvršenog plaćanja do isplate zaključivši da je tuženica nepoštena stjecateljica jer je znala za nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, dok je odbio kao neosnovan zahtjev tužiteljice radi isplate na ime razlike glavnice u iznosu od 5.132,60 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama od 30. rujna 2014. do isplate kao neosnovan.

8. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i 12. ZPP -a, te čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. ZPP-a. Naime, tužiteljica je u tužbi zahtijevala isplatu iznosa od 17.645,98 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama, dok je podneskom od 19. veljače 2026., nakon provedenog financijskog vještačenja, iz iste činjenične i pravne osnove potraživala iznos od 22.704,99 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama. Iako je tužiteljica podneskom od 19. veljače 2026. povećala tužbeni zahtjev u odnosu na preplaćene iznose zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a kojoj se preinaci tuženica protivila, pravilno je prvostupanjski sud na temelju odredbe čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a dopustio preinaku zaključivši da se radi o tzv. nepravoj preinaci odnosno o zahtjevu usklađenom s nalazom i mišljenjem vještaka po istoj činjeničnoj osnovi kao u tužbi i da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, pa je odlučio u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva i isti nije prekoračio, kako to neosnovano tvrdi tuženica.

9. Tuženica u žalbi navodi da su tužiteljica i tuženica dana 22. veljače (ispravno siječnja) 2016. sklopile Dodatak kojim je izvršena konverzija osnovnog ugovora iz CHF u EUR na temelju odredbi ZID ZPK/15, da su cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF uzeti u obzir prilikom konverzije, da je nesporno konverzija predmetnog kredita provedena sukladno zakonskim odredbama ZID ZPK/15. Navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe čl. 19.a., čl. 19.b. i čl. 19.c. ZID ZPK/15 kada je zaključio da tužiteljica ima pravo na otplatu kredita prema uvjetima koji su ugovoreni Dodatkom i povrh toga da ima pravo i na preplatu u dosuđenim iznosima kao da konverzija nije prihvaćena od strane tužitelj ice, jer to tužiteljicu stavlja u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR-ima, iako je cilj ZID ZPK/15 bio izjednačavanje upravo s tim potrošačima. Ističe da je ZID ZPK/15 lex specialis u odnosu na ZOO i njegove odredbe imaju prednost pred odredbama ZOO-a i ZZP-a u smislu ništetnosti ugovornih odredbi, pa u odnosu na tematiku konverzije kredita sudovi mogu primjenjivati i tumačiti pravo jedino u odnosu na ZID ZPK/15 koji izričito uređuje konverziju spornih ugovora. Nadalje navodi da je Sud Europske unije u predmetu broj C-567/2020, a s kojom odlukom je u suglasju pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izneseno u odluci iz oglednog postupka Gos-1/2019 i odluci Rev- 637/2019-2 od 15. studenog 2022., odgovorio da potrošači koji su proveli konverziju kredita nemaju pravo osporavati odredbe Ugovora o kreditu i dodataka iz razloga što su odredbe Glave IV.a ZID ZPK/15 sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13EZ isključene od ispitivanja nepoštenosti, da je cilj zakonodavca bio uspostaviti ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana i to s retroaktivnim učinkom konverzije, pri čemu je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu, pa stoga nema stečenog bez osnove niti obveze banke na povrat stečenog bez osnove niti tužiteljica ima pravo na bilo kakvu isplatu uslijed provedene konverzije i sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu sukladno odredbama ZID ZPK/15, pri čemu dodatno ističe da su ugovorne odredbe Dodatka ugovora o kreditu kao odraz prisilne zakonske odredbe ZID ZPK/15 isključene od ispitivanja nepoštenosti. Osporava zaključak prvostupanjskog suda o ništetnosti dijelova ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli zaključivši da se temeljem čl. 502.c ZPP-a utvrđenja iz presude iz kolektivnog spora primjenjuju i u ovoj konkretnoj parnici, osporava tužiteljici status potrošača odnosno svojstvo prosječnog potrošača. Smatra da je prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir i tzv. negativne razlike, te ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odnosu na pitanje zastare i tijeka zateznih kamata.

10. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga tuženice, po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju sadržajem žalbe ukazuje tuženica, jer presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, koji imaju uporišta u sadržaju provedenih dokaza i stanju spisa, a odnose se na doseg pravomoćne presude iz postupka kolektivne zaštite. Prvostupanjski sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a na koje povrede ovaj sud temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

11. Prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita ništetne, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženice. Naime, iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da ovaj konkretan ugovor o kreditu i način njegovog ugovaranja te postupan je tuženice tijekom ugovoranja u cijelosti odgovara ugovaranju valutne klauzule u ugovorima o kreditima koji su bili obuhvaćeni kolektivnom tužbom, pa imajući u vidu shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, kao i činjenicu da se tužiteljica u tužbi pozvala na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača, a u kojim presudama su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ocijenjene nepoštenim i dani su dostatni i relevantni razlozi o tome zašto je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. primjenjiva i u ovom konkretnom slučaju, a na koja se utvrđenja pravilnom primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a pozvao i prvostupanjski sud, a da tuženica nije dokazala postojanje razloga na temelju kojih se presuda iz postupka kolektivne zaštite prava ne bi primijenila, to je prvostupanjski sud, odlučujući o tome kao o prethodnom pitanju, pravilno zaključio da su sporne ugovorne odredbe u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula ništetne temeljem odredbe čl. 81. i čl. 87. ZZP/03 (ispravno čl. 96. i čl. 102. ZZP/07). Stoga su žalbeni navodi tuženice kojima se poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovani.

12. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženica tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena obzirom je u ovom sporu valutna klauzula utvrđena ništetnom iz razloga što tuženica nije tužitelja na pravilan način informirala o rizicima takve klauzule, a što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka i posljedično tome do ništetnosti te odredbe, pri čemu valja istaknuti da nije sporno da ZOO izričito dopušta zaključenje ugovora uz valutnu klauzulu.

13. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženice kojima u žalbenoj fazi postupka osporava tužiteljici status potrošača, jer tuženica niti jednom činjenicom nije dovela u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da je tužiteljica sklopila ugovor o kreditu nevezano uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, tim više što je u točki 6. ugovora o kreditu navedeno da se radi o stambenom kreditu za kupnju kuće u [adresa], a u točki 5. ugovora o kreditu navedeno je da će se isti koristiti isplatom na račun prodavatelja podnošenjem od strane korisnika kredita dokumentacije koju propisuje kreditor, dakle tuženica je imala mogućnost kontrole načina korištenja kredita, odnosno da li je isti korišten za kupnju kuće, a kako je to navela tužiteljica u svom iskazu. Protivno stavu tuženice, u ovom konkretnom slučaju upravo je na tuženici bio teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (tako i VS RH Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.), uključujući i da tužiteljica nije potrošač, a tuženica u tom smislu nije dovela u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljica ima status potrošača kako je definiran u čl. 3. ZZP/07. Osim toga, proveden je i postupak konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15, koji u čl. 19.a st. 1. uređuje prava i obveze vjerovnika i potrošača, pa su i iz tog razloga u potpunosti promašeni žalbeni navodi tuženice kojima tužiteljici u žalbenom postupku osporava status potrošača.

14. Protivno žalbenim navodima tuženice, pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača imaju svi potrošači, a ne samo oni koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačem'', jer zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje tuženicu (a ne tužiteljicu kako to nepravilno u žalbi tvrdi tuženica) da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U konkretnom slučaju taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega u smislu da prosječan potrošač koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen, već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Obzirom na opseg informiranosti koji je opisala tužiteljica u svom iskazu, u ovom konkretnom slučaju taj zahtjev transparentnosti nije zadovoljen.

15. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima je tijekom postupka, kao i sada u žalbenoj fazi, prigovarala visini zahtjeva za isplatu tvrdeći da su za isplatu odlučne tzv. negativne tečajne razlike (kada je primijenjeni tečaj za CHF bio za tužitelj icu povoljniji od tečaja koji je primijenjen prilikom isplate kredita). Naime, ništetnost ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF utvrđena je zbog toga što je riječ o odredbama koje stvaraju znatnu neravnotežu među pravima i obvezama ugovaratelja na štetu tužiteljice kao potrošača jer je te ugovorne odredbe sama tuženica unijela u ugovor o kreditu pa je na tuženici da snosi posljedice i u situaciji kada se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača obzirom da potrošač nije sudjelovao u njihovu kreiranju i ne mogu mu se predbaciti, a pogotovo ne u situaciji kada je platio anuitet po tečaju koji je u njegovu korist promijenila sama banka. Osim toga, uračunavanje tzv. negativnih tečajnih razlika imalo bi za posljedicu ugrožavanje restitucije potrošača koja je nužna posljedica ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe jer deklaracija sama za sebe, bez potpunog obeštećenja, nema traženu kvalitetu zaštite koju ZZP/07 kao prisilni propis predviđa, obzirom da ništetnost odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF proizlazi iz njezine nepoštenosti prema potrošaču, a ne prema trgovcu.

16. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženice kojima i u žalbenom postupku ističe prigovor zastare. Naime, sada već ustaljena sudska praksa zauzela je stav kako zastara restitucijskih zahtjeva koji se temelje na utvrđenjima iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača teče od pravomoćnosti odluka kojima je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno zastara u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počela je teći od 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u tom dijelu, te do podnošenja predmetne tužbe 28. veljače 2020. nije protekao zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, a kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud. Neosnovan je i tuženičin prigovor zastare za preinačeni dio (tužiteljica je nakon provedenog vještačenja u podnesku od 19. veljače 2026. postavila konačni kondemnatroni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka potražujući na ime preplaćenih iznosa kredita zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 22.704,99 EUR-a, čime je povećala tužbeni zahtjev u odnosu na zahtjev postavljen u tužbi u iznosu od 17.572,39 EUR-a), jer se radi o zahtjevu usklađenom s nalazom i mišljenjem vještaka po istoj činjeničnoj osnovi kao u tužbi, a koja zastara je prekinuta podnošenjem tužbe, što je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024., broj Su-IV-123/2024-5.

17. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima osporava tijek zateznih kamata, jer je tuženica nepošteni stjecatelj obzirom je utužene iznose primila na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, slijedom čega tužiteljici primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženica stekla preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

18. Međutim, osnovano ističe tuženica da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa koji su tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.) plaćeni na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

19. U žalbenom stadiju postupka, niti tijekom prvostupanjskog postupka, nije sporno da su stranke dana 22. siječnja 2016. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu, kojim su sukladno odredbama ZID ZPK/15 izvršile konverziju kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR, te je nesporno da tužiteljica tijekom postupka nije osporavala valjanost sklopljenog Dodatka ugovoru o kreditu, niti je osporavala da je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu sklopila na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Obzirom da je u ovoj fazi postupka sporno da li su stranke sklapanjem Dodatka uredile sve svoje odnose vezano za ništetne odredbe ugovora o kreditu i da li se tim Zakonom uspostavila stvarna ravnoteža u pravima i obvezama stranaka (tužiteljice kao potrošača i tuženice kao trgovca), odnosno sporan je pravni doseg Dodatka ugovoru o kreditu, to u ovom konkretnom slučaju za ocjenu osnovanosti zahtjeva odlučno je odgovoriti na ta pitanja.

20. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u oglednom postupku koji se vodio u predmetu poslovni broj Gos-1/2019 u rješenju od 4. ožujka 2020., odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava, dao slijedeći odgovor: ''Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/2015) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.''. Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedloge više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/2015, na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

21. Obzirom da u smislu odredbe čl. 102. st. 1. ZPP/07 ništetnost djeluje ex tunc, pa za ugovornu odredbu u potrošačkom kreditu koja je proglašena nepoštenom i ništetnom vrijedi pravilo kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, te imajući u vidu i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske citirano u točki 18. ovog obrazloženja, nepoštene odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF nakon sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu ne obvezuju tužiteljicu obzirom su izmijenjene na način kao da je za cjelokupno ugovoreno vrijeme vraćanja kredita ispunjenje kreditne obveze bilo ugovoreno s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren neobvezujući učinak ništetnih ugovornih odredbi u skladu s odredbom čl. 102. st. 1. ZZP/07, a posljedica te neobvezujuće prirode ništetnih ugovornih odredbi je pravo potrošača na povrat plaćenog na temelju nepoštenih ugovornih odredbi.

22. Stranke su sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF do 30. rujna 2015. (kao dana obračuna konverzije) iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza ugovorenih valjanim Dodatkom ugovoru o kreditu, odnosno u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, kako to osnovano ističe i tuženica u svojoj žalbi, a utvrđena preplata je iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta kredita u valutnoj klauzuli u EUR-ima, što ne osporava niti sama tužiteljica, a isto proizlazi i iz čl. 6. Dodatka.

23. Stoga, prema shvaćanju ovog suda, prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu tužiteljica je restituirana s osnova nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu i to na način da ju ista ne obvezuje jer je zamijenjena valjanom odredbom o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR, kao i time što je sve plaćeno iskorišteno u tužiteljičinu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Dodatkom ugovoru o kreditu, čime je de facto konzumirano restitucijsko pravo. Dodatak ugovora o kreditu ne djeluje samo pro futuro, već ima retroaktivni učinak i kao takav čini pravnu osnovu temeljem koje je s pozicije tužiteljice kao potrošača konzumirano njezino restitucijsko pravo, dok s pozicije tuženice čini pravnu osnovu temeljem koje tuženica ima pravo zadržati sve što je primila na ime ispunjenja obveze tužiteljice koja proizlazi iz obveze ugovorene valjanim Dodatkom ugovoru o kreditu, radi čega nisu ispunjene pretpostavke za povrat stečenog bez osnove propisane odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a po osnovi razlike u tečaju CHF u iznosu od 17.572,39 EUR-a, a koji iznos prema nalazu vještaka NŠ predstavlja razliku između iznosa mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica stvarno platila tuženici i iznosa koje bi tužiteljica platila da je tijekom cijelog utuženog razdoblja plaćala svoju obvezu prema tečaju CHF u vrijeme isplate kredita.

24. Navedeno pravno shvaćanje ovog suda podudarno je s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026.

25. Tužiteljica je tužbom zahtijevala i zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli od dana plaćanja pojedinačnih iznosa do isplate.

26. Prošireno vijeće od 13 sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev - 457/2025-21 od 27. svibnja 2026. na pitanje: ''Ima li potrošač korisnik kredita koji je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/2015 – dalje: ZID ZPK/15) ugovaranjem aneksa ugovoru konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valu tnom klauzulom CHF, ako konverzijom vjerovnik nije vratio sve neosnovane stečene koristi koje je stekao primjenom ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora? '' odgovorilo je: ''Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od sklapanja temeljnog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.''

27. Prihvaćajući citirano pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ovaj sud je stava da tužitelj ima pravo na isplatu zatezne kamate na plaćene pojedinačne novčane iznose. Naime, iako je tuženica na temelju sklopljenog Dodatka u izračun konverzije propisan ZID ZPK/2015 unijela glavne iznose na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, a koji su iznosi doista na temelju te nepoštene ugovorne odredbe sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu bez osnove bili prešli u njezinu imovinu do dana 30. rujna 2015. kada su zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja anuiteta u skladu sa sklopljenim Dodatkom iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, ostaje činjenica da je riječ o iznosima koje je tuženica držala bez pravne osnove od dana kada su joj plaćeni do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.). Obzirom da u skladu sa čl. 1115. ZOO-a nepošteni stjecatelj vraća stečeno bez osnove sa zateznim kamatama od dana stjecanja, tuženica je na dan obračuna konverzije (30. rujna 2015.) dugovala tužitelj ici zatezne kamate koje su na pojedine iznose koje je stekla na temelju nepoštene ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu tekle od dana kada ih je primila do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.) kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje obveze tužiteljice preuzete valjanim Dodatkom tom ugovoru, pa stoga na temelju navedene zakonske odredbe tužiteljici pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njezine obveze ugovorene Dodatkom (30. rujna 2015.).

28. Slijedom navedenog, ovaj sud djelomično je odbio žalbu tuženice, te je primjenom čl. 368. st. 2. ZPP potvrdio prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke presude u dijelu dosuđene zatezne kamate na pojedinačne novčane iznose od dana plaćanja do 29. rujna 2015. (točka I. izreke ove presude). Primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP - a ovaj sud je preinačio presudu na način da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu pod točkom I. izreke presude za isplatu iznosa od 17.572,39 EUR-a i zateznih kamata na pojedinačne iznose navedene pod točkom I. izreke ove presude od 30. rujna 2015. do isplate (točka II. izreke ove presude). Primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a odbijena je žalba tuženice i potvrđeno rješenje kojim je dopuštena preinaka tužbe.

29. Kako je ovaj sud djelomično preinačio prvostupanjsku presudu, to je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučio o troškovima parničnog postupka.

30. Stranke su djelomično uspjele u sporu na način da je tužitelj ica uspjela sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice (točka I. izreke ove odluke), a tuženica s dijelom zahtjeva za isplatu glavnice i dijela zateznih kamata na pojedinačne iznose (točka II. izreke ove odluke). Kada bi sud primijenio čl. 154. st. 2. ZPP (rukovodeći se visinom novčanog zahtjeva) tužitelj ica bi trebala naknaditi tuženici razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužiteljica zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženica u ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unosila nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosila i one koje bi morala platiti tuženici bili bi daleko veći od zateznih kamata koje su joj dosuđene zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužiteljice na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od 18.7.2013., Mafalani protiv Hrvatske od 26.9.2023. koji se u sporovima u kojima stranka nije država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). O predmetima u kojima je sporno pravo za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su konvertirani u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postojala je neujednačena praksa drugostupanjskih sudova i Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji su na istovjetne činjenice različito primjenjivali pravo, te je mehanizam ujednačavanja prakse sudova primijenjen tek u odluci V rhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2026. broj Rev-457/2025-21. U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije bilo podložno (različitom) tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može dovesti do zaključka da je tužba u konkretnom slučaju bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužitelj ici da naknadi troškove postupka tuženici predstavljalo bi miješanje u pravo na mirno uživanje imovine koja joj je dosuđena u ovom postupku.

31. Stoga je u okolnostima ovog predmeta valjalo djelomično prihvatiti žalbu tuženice, te primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP-a preinačiti točku II. izreke presude i temeljem čl. 154. st. 4. ZPP odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove, dok je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a žalbu tuženice valjalo djelomično odbiti kao neosnovanu i potvrditi točku V. izreke presude.

32. Iz istih razloga zbog kojih je ovaj sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, odbijen je i zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

33. U nepobijanim točkama III. i IV. izreke presude, prvostupanjska odluka nije bila predmetom ispitivanja u žalbenom postupka pa ostaje neizmijenjena.

U Varaždinu, 3. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun