Poslovni broj: Us II-287/2025-13

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Silvija Čovića članova vijeća te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Hrvatski Telekom d.d., Radnička cesta 21, Zagreb, OIB: 81793146560, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Bogdanović, Dolički i partneri, Zagreb, Miramarska cesta 24, protiv tuženika Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti, Roberta Frangeša Mihanovića 9, Zagreb, OIB: 87950783661, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Hrvatske ceste d.o.o. Zagreb, Vončinina ulica 3, OIB: 55545787885, kojeg zastupa Marko Vukelić iz Odvjetničkog društva Jajaš i Vukelić d.o.o., OIB: 25494057889, Rijeka, Trg 128. brigade Hrvatske vojske 4, radi utvrđenja infrastrukturnog operatora i prava puta, na sjednici vijeća održanoj dana 3. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje djelomičnog rješenja Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti, klasa: UP/II-344-03/25-011/01, urbroj: 376-08-25-25 od 4. prosinca 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

III. Nalaže se tužitelju da nadoknadi zainteresiranoj osobi Hrvatske ceste d.o.o. Zagreb, Vončinina ulica 3 troškove upravnog spora u iznosu od 1.250,00 eura u roku od 15 dana od dana dostave presude, a u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv djelomičnog rješenja tuženika prijedlogom za donošenje privremene mjere zabrane zainteresiranoj osobi prisilnog izvršenja osporenog djelomičnog rješenja od 4. prosinca 2025. iz točke III., IV., V. i VI. te s prijedlogom za donošenje rješenja o odgodi izvršenja djelomičnog rješenja od 4. prosinca 2025.

2. Osporenim djelomičnim rješenjem točkom I. izreke utvrđeno je da je Hrvatski Telekom d.d. Zagreb, Radnička cesta 21 (dalje: HT) infrastrukturni operator i ima pravo puta na državnim cestama u vlasništvu Republike Hrvatske i pod upravljanjem Hrvatskih cesta d.o.o. navedenim u Odluci o razvrstavanju javnih cesta („Narodne novine“ 86/24.) na kojima HT ima izgrađenu elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu (dalje: EKI) prema djelomičnim podacima o duljini, vrsti i prostornom položaju EKI navedenim u Elaboratu o pravu puta broj: 7/25 (dalje: Elaborat) koje ceste koristi za pristup, postavljanje, korištenje popravljanje i održavanje svoje EKI. Točkom II. izreke navedenog rješenja utvrđeno je da EKI iz točke I. rješenja čine trase kabelske kanalizacije, trase elektroničkih komunikacijskih vodova koje su postavljeni izvan kabelske kanalizacije, ulične ormare i kabinete, nadzemnu komunikacijsku mrežu i stupove nadzemne komunikacijske mreže. Točkom III. izreke rješenja utvrđuje se pravo Hrvatskih cesta na godišnju naknadu za pravo puta za korištenje nekretnina iz ovog djelomičnog rješenja prema površini državnih cesta na kojima se nalazi EKI HT sukladno podacima o duljini, vrsti i prostornom položaju EKI navedenim u Elaboratu i uz primjenu visine naknade i načina obračuna naknade navedenih u točkama 2. i 3. Odluke o visini naknade za osnivanje prava služnosti i prava građenja na javnoj cesti („Narodne novine“ 87/2014.) te uz izuzimanje EKI koje je ugovorena ugovorima o služnosti sklopljenim u razdoblju od 2014. do 2024. temeljem kojih HT već plaća godišnju naknadu za služnost. Točkom IV. se utvrđuje da Hrvatske ceste d.o.o. imaju pravo na godišnju naknadu za pravo puta iz ovog djelomičnog rješenja od 6. studenoga 2025. Točkom V. obvezuje se HT u roku od 15 dana od primitka rješenja u Tablici 1. Dodatak 2. Prav ilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ 152/11., 151/14. i 95/17.) napraviti obračun godišnje naknade za pravo puta temeljem parametara iz ovog djelomičnog rješenja te Tablicu 1. dostaviti HAKOM-u i Hrvatskim cestama d.o.o. Sve podatke o EKI iz ugovora o osnivanju prava služnosti sklopljenih u razdoblju od 2014. do 2024. potrebno je izdvojiti iz obračuna i iskazati u zasebnom listu Tablice 1. Točkom VI. obvezuje se HT plaćati Hrvatskim cestama d.o.o. naknadu za pravo puta za prvu godinu platiti u roku 17 dana od primitka ovog djelomičnog rješenja, a svaka sljedeća godišnja naknada za pravo puta se plaća u roku od 8 dana po isteku razdoblja za koje je naknada plaćena/trebala biti plaćena. Pod točkom VII. obvezuje se Hrvatske ceste d.o.o. omogućiti HT-u ostvarivanje prava puta na državnim cestama iz ovog djelomičnog rješenja.

3. Tužitelj u tužbi osim što traži donošenje privremene mjere i odgodu izvršenja djelomičnog rješenja koje obrazlaže, a koje se posebno navodi zbog meritornog odlučivanja u ovom predmetu, ističe da tuženik za potrebe ovog djelomičnog rješenja polazi od toga da u trenutku donošenja tog rješenja između tužitelja i zainteresirane strane ne postoje ugovorni odnosi, jer tuženik nalazi i zaključuje da je izjava o raskidu ugovora koja nesporno postoji u trenutku donošenja djelomičnog rješenja dovoljan dokaz o nepostojanju prava kao i da ocjena valjanosti raskida ugovora nema značenje prethodnog pitanja u smislu odredbe članka 55. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ 47/09. i 110/21. – dalje: ZUP) bez kojeg rješenja ne bi bilo moguće riješiti upravnu stvar određivanja naknade za pravo puta. Tužitelj ne razumije niti je objektivno mogao provjeriti zašto tuženik prihvaća izjavu o raskidu tuženika kao mjerodavno za zaključak da nakon takve izjave o raskidu ugovori više ne postoje i da više nisu na snazi. S jedne strane smatra da je zainteresirana osoba Hrvatske ceste d.o.o. (dalje: HC) dala paušalnu i neargumentiranu izjavu o raskidu ugovora iz 2007. godine pozivajući se na navodno neispunjenje sporne ugovorne obveze, obveze dostave geodetskog elaborata, bez da je priložila i jedan materijalni i vjerodostojni dokaz kojim bi takav navod potkrijepila. S druge strane tužitelj je u postupku iznio iscrpne argumentirane i objektivno provjerljive tvrdnje iz kojih jasno proizlazi da je sve ugovorne obveze uredno i savjesno ispunjavao do trenutka kada je dana sporna i neosnovana izjava o raskidu od 6. studenoga 2025. Smatra da je u svim podnescima dokazao da je u pogledu dostavljanja Elaborata ispunio svoje obveze, odnosno da zainteresirana osoba sve do izjave o raskidu ugovora iz 2007., koja je priopćena tužitelju 6. studenoga 2025. nije niti u jednom trenutku na bilo koji način prigovara la tužitelju da u proteklih 17 godina u kojima su se ugovori iz 2007. uredno ispunjavali nije uredno ispunjavao ugovorom preuzete obveze pa i to ukazuje da je izjava o raskidu od 6. studenoga 2025. samo konstrukcija i zloupotreba procesnih prava i ovlaštenja, kako se za potrebe ove upravne stvari stvorio privid da između tužitelja i zainteresirane osobe nema ugovornog odnosa. Navedeno proizlazi i iz činjenice da u trenutku pokretanja upravnog postupka od 23. siječnja 2025. kada se zainteresirana osoba obratila sa svojim zahtjevom tuženiku nije bilo sporno da su ugovori na snazi. Dakle, prema mišljenju tužitelja nesporno su bili na snazi za većeg dijela trajanja ovog postupka. Kraj takvog činjeničnog stanja postavlja se pitanje iz kojeg razloga tuženik nije odbacio kao nedopušten zahtjev zainteresirane osobe podnesen 23. siječnja 2025. u situaciji u kojoj je tužitelj već u svom očitovanju od 11. veljače 2025. detaljno argumentirao te istaknu činjenice i pravne navode iz kojih je nesporno vidljivo da za pokretanje i vođenje predmetnog upravnog postupka nema procesnih pretpostavki iz članka 63. stavka 2. Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ 76/22. i 14/24. – dalje: ZEK). Smatra da tuženiku kraj postojanja ugovornog odnosa nije bilo dopušteno provoditi upravni postupak u svrhu utvrđivanja naknade za pravo puta. Poziva se na praksu Visokog upravnog suda te navodi obrazloženje iz presude ovoga Suda poslovni broj: Us II-130/2017 od 6. rujna 2017. Osim toga ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim revizijskim odlukama, na koje se poziva, izrazio jasan stav da infrastrukturni operator nije u obvezi plaćati naknadu za pravo puta preko ugovorenog odnosa. Nadalje tužitelj je dodatno pojasnio da je u međuvremenu došlo do jasne promjene pravnih stajališta Visokog upravnog suda i tuženika. Smatra da je ključno uočiti da su raniji pristupi tuženika i Visokog upravnog suda koji ju jednostrane izjave o otkazu i raskidu smatrali dovoljnim dokazom nepostojanja ugovornog odnosa o služnosti su potpuno izmijenjene pravomoćnim odlukama nadležnih parničnih sudova. Smatra da su shvaćanja Visokog upravnog suda zastarjela i da su ona u međuvremenu izmijenjena pravomoćnim odlukama za koje su tuženik i Visoki upravni sud vezani. Ističe da su nova stajališta potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda, a potom i Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Tužitelj ističe da jednostrana izjava o raskidu ugovora ne dovodi sama po sebi do prestanka ugovora te da je postojanje ugovornog odnosa zapreka za nadležnost i postupanje tuženika te da infrastrukturni operator tužitelj nije dužan plaćati naknadu za pravo puta, ako je taj odnos već uređen važećem ugovorima. Nadalje elaborira iz kojih razloga je zahtjev zainteresirane osobe trebalo odbaciti kao nedopušten. Smatra da u postupku nije utvrđeno pravo stanje stvari i predlaže donošenje privremene mjere i odgodnog učinka tužbe te da sud usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti te poništi djelomično rješenje. Predlaže da se održi usmena rasprava na kojem će tužitelju biti omogućeno da se izjasni o navodima tuženika na kojima temelji osporeno rješenje te traži troškove sastava tužbe sa PDV-om u iznosu od 1.250,00 eura.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu se protivi prijedlogom za donošenje privremene mjere i odgodnog učinka tužbe. Što se tiče odgovora na tužbene navode poziva se na praksu ovoga Suda iz presuda Us II-232/2018, Us II-159/2019, Us II-511/2018, Us II- 242/2018, Us II-104/2020 i Us II-188/2019 u kojima je Sud zauzeo shvaćanje u sličnim predmetima. Ističe da tuženik rješava sporove o ostvarivanju prava puta i naknade za pravo puta između infrastrukturnog operatora i vlasnika nekretnina na kojima se nalazi EKI u skladu s člankom 16. stavkom 1. točkom 19., člankom 63. stavcima 6. i 10. i člankom 64. ZEK-a te člankom 5., 6. i 8. stavkom 1. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ 152/11., 151/14., 95/17. – dalje: Pravilnik). Navedene odredbe ovlašćuju tuženika utvrditi pravo puta infrastrukturnog operatora na nekretninama drugih vlasnika na kojima se nalazi njegova EKI i iznos naknade za pravo puta. Tuženik smatra da, činjenica su u trenutku pokretanja postupka bili na snazi ugovori, odnosno da izjava o raskidu ugovora izjavljena naknadno tijekom trajanja postupka ne dovodi u pitanje nadležnost tuženika. Među strankama su bili sporni potpuni podaci o količini i vrsti EKI kao i površini koju zauzima EKI i katastarskim česticama na kojima se nalazi EKI tužitelja, a kako zainteresirana strana nema mogućnosti na drugi način dobiti točne podatke o EKI HT-a koja je izgrađena na državnim cestama na kojima HT ima pravo puta te posljedično nema mogućnost na drugi način doći do točnog iznosa naknada za pravo puta na koju temeljem ZEK -a i Pravilnika ima pravo, zainteresirana osoba je podnijela zahtjev tuženiku za rješavanje spora o pravu puta temeljem članka 63. stavka 10. ZEK-a. Tuženik je obrazložio u osporavanom rješenju da podaci o izgrađenoj EKI na određenom području pa tako i na državnim cestama u vlasništvu Republike Hrvatske i pod upravljanjem Hrvatskih cesta s detaljnim podacima o vrsti, količini i površini ko ju zauzima EKI na svakoj pojedinoj katastarskoj čestici jedino mogu biti dostavljeni od strane infrastrukturnog operatora, jer ne postoji cjelokupna javna evidencija o EKI niti je ista na drugi način dostupna vlasniku nekretnina. Stoga je bila obveza HT-a sukladno odredbama članka 63. stavak 1. ZEK-a i članka 5. stavka 3. Pravilnika dostaviti sve podatke o EKI jer su jedino infrastrukturnom operatoru poznate činjenice o površinama nekretnina koje koristi za svoju EKI odnosno o vrsti i količini EKI izgrađeno j na tim nekretninama. Nadalje ističe da je u osporavanom rješenju nesporno utvrđeno da je HT po samom zakonu, ispunjenjem zakonskih pretpostavki iz članka 63. stavak 1. ZEK -a stekao pravo puta na državnim cestama na kojima se nalazi njegova EKI. Obzirom da je pravo puta temeljem članka 5. stavak 1. točka 58. ZEK-a zakonski teret nekretnine, trenutkom ispunjenja zakonskih pretpostavki iz članka 63. stavak 1. ZEK-a vlasnikova prava na toj nekretnini zakonski su ograničenja osnivanjem prava puta u korist infrastrukturnog operatora te ima pravo na naknadu za pravo puta temeljem članka 63. stavka 6. ZEK-a. Prema mišljenju tuženika neovisno o postojanju ugovornih odnosa vlasnik ima zakonsko pravo podnijeti zahtjev za utvrđivanje prava puta infrastrukturnog operatora na njegovim nekretninama. Stoga je promašeno pozivanje tužitelja na ugovorne odnose koji bi isključili ovlast tuženika propisanu navedenim odredbama ZEK-a i Pravilnika. U postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja tužitelj i zainteresirana strana nisu bili suglasni oko točne količine i vrste EKI HT na državnim cestama što proizlazi iz dva ugovora o korištenju cestovnog zemljišta koje su stranke sklopile u kojima nisu navedene točne količine i vrste EKI te površine koje zauzimaju EKI na državnim cestama, već su ugovorene samo okvirne duljine trasa kako je u osporavanom rješenju i obrazloženo. U ugovoru od 14. rujna 2007. označene su duljine trasa po svakoj pojedinoj državnoj cesti te ukupno po županijama, a u prilogu broj 2. obračun naknade označene su površine cestovnog zemljišta duljina, širina, koeficijent i jedinična cijena kroz metar kvadratni te ukupni iznos koji se plaća jednokratno. Nisu navedeni vrsta i količina EKI-a koji je ugovorena, kao ni prostor ni položaj EKI-a na svakoj pojedino kč., dakle podaci o EKI HT-a na državnim cestama su samo okvirno navedeni. U ugovoru od 30. studenog 2007. ponovno je ugovorena ukupna površina državnih cesta prema preglednim kartama definiranim u prilogu 1. koji nije dostavljen HAKOM-u uz obvezu da se na osnovi preglednih karata izvrši katastarska izmjena i identifikacija zemljišnoknjižnih čestica kojima prolazi infrastruktura HT-a te se razlike dobivene mjerenjem kompenziraju strani ugovora koja je u šteti. Navedeno proizlazi iz elektroničkih poruka koje su stranke razmijenile 9. veljače 2024. iz kojih je vidljivo da su Hrvatske ceste nakon 17 godina od sklapanja ugovora tražile podatke o EKI HT-a izgrađenoj na državnim cestama pod upravljanjem HC-a. Dakle, i sam tužitelj na usmenoj raspravi od 11. rujna 2025. je naveo da HT ne osporava pravni interes podnositelju zahtjeva da traži da se utvrdi točna trasa na koju se odnosi pravo puta i status HT-a kao infrastrukturnog operatora jer je HAKOM za to nadležan. Dakle, nesporno je prema mišljenju tuženika da postoji spor o količini i vrsti EKI izgrađenoj na državnim cestama, a o navedenom je tuženik bio ovlašten odlučivati u predmetnom postupku, a samo je obveza plaćanja naknade za pravo puta isključena u slučaju postojanja kakvog stvarnog prava ili drugog pravnog odnosa na predmetnim nekretninama (članak 63. stavak 8. ZEK-a). Kako je tijekom postupka zainteresirana strana dostavila izjavu o raskidu ugovora koje je dovoljni dokaz nepostojanja ugovornog odnosa tuženik smatra da je mogao odrediti tužitelju i obvezu plaćanja naknade za pravo puta zainteresiranoj osobi. Ponovno navodi presude ovoga Suda u kojima je izneseno takvo pravno shvaćanje. Navodi, da tužitelj u tužbi ističe kako je tuženik u odnosu na izjavu o raskidu ugovora izveo nepravilan zaključak jer da se ugovori nisu mogli raskinuti te da je tuženik trebao utvrditi valjanost raskida ugovora , da tuženik nema ovlasti odlučivati o valjanosti raskida ugovora iz razloga što je spor o stvarnom pravu ili drugom pravnom odnosu nadležan rješavati sud. Dakle, pogrešno tužitelj smatra da je tuženik propustio utvrditi da predmetne izjave o raskidu nisu proizvele učinke prestanka ugovora iz 2007. jer navedeno nije u nadležnosti tuženika, a izjava o raskidu ugovora kao dokaz o nepostojanju drugog prava na nekretnini u smislu zapreke za utvrđivanje naknade o pravu puta je prihvaćena pozivom na i dosadašnju praksu Visokog upravnog suda. Ističe da je nejasno pozivanje tužitelja i na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske obzirom da se u tim predmetima radi o sporu oko plaćanja naknade za pravo puta u razdoblju prije nego što je HAKOM donio rješenje o čemu se u ovom predmetu ne radi. Nadalje ističe da je nesporno da tužitelj posjeduje podatke o stvarnom položaju svoje EKI, količini i vrsti te površine koju zauzima njegova EKI na općem dobru i na svakoj pojedinoj nekretnini pa tako i na državnim cestama. Upravo je zbog navedenog tuženik u ovom postupku zaključkom pozvao tužitelja da izradi i dostavi dokumentaciju stvarnog stanja EKI na državnim cestama pod upravljanjem zainteresirane osobe. Navodi da cjelovito i potpuno stanje za potrebe ovog postupka tužitelj nije dostavio. Smatra da tužitelj tek u upravnom sporu dostavlja nove dokaze, čime pokušava stvoriti dojam da je tuženik propustio potpuno utvrditi činjenično stanje, međutim upravo je zbog nedostavljanja potpunih podataka od strane tužitelja zakonito i opravdano donošenje osporavanog rješenja u odnosu na dio podataka o EKI, djelomično rješenje, dok će se u nastavku postupka utvrditi preostala količina, vrsta i prostorni položaj EKI HT-a na državnim cestama i preostali iznos naknade za pravo puta, kako je navedeno u osporavanom rješenju. U odnosu na prigovor tužitelja da državne ceste nisu upisane u katastru ili da nije evidentirano njihovo stvarno stanje, poziva se Sud da uzme u obzir svoju presudu Us II-232/18. Predlaže da se odbije tužbeni zahtjev kao i zahtjev za privremenu mjeru i odgodni učinak tužbe.

5. Sukladno članku 6. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 36/24. i 39/26. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske) odgovor na tužbu je dostavljen tužitelju. Tužitelj je podneskom od 22. travnja 2026. odgovorio na navode odgovora na tužbu u kojima je ponovio sve što je iscrpno obrazlagao u tužbi.

6. Zainteresirana osoba Hrvatske ceste d.o.o. u svom odgovoru na tužbu ističu da donošenje privremene mjere odnosno odgodnog učinka tužbe nije u javnom interesu. U odnosu na tužbu ističe da je iz prakse Visokog upravnog suda razvidno da sama izjava o otkazu ugovora predstavlja dokaz o nepostojanju drugog prava na nekretnini u smislu zapreke za utvrđivanje naknade za pravo puta u ovom postupku. Iz navedenog razloga presude drugih sudova u vezi otkaza ugovora ne dovode do drugačijeg rješenja ove upravne stvari. Sve navedeno Visoki upravni sud Republike Hrvatske potvrdio je u presudi od 7. listopada 2020. poslovni broj: Us II-68/20 kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja HT d.d. u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatera i visine naknade za pravo puta vođenim na temelju zahtjeva Grada Vrbovskog, a gdje je utvrđeno "Međutim, prema ocjeni ovoga Suda utvrđenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske ne predstavlja razlog u smislu odredbe članka 123. stavak 2. i 3. Zakona o općem upravnom postupku, odnosno ovaj Sud nalazi da se ne radi o rješenju koje se temelji na prethodnom pitanju, radi čega bi trebalo dozvoliti obnovu upravnog postupka u konkretnom slučaju. Naime, presude drugih sudova pa i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, na kojoj tužitelj temelji svoj prijedlog za obnovu upravnog postupka, a u vezi s otkazom ugovora o služnosti, prema ocjeni ovoga Suda, ne dovodi do drugačijeg rješenja kako to pogrešno smatra tužitelj…..Međutim, u konkretnom slučaju odnosno u postupku čiju obnovu tužitelj traži, radilo se o postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta u smislu odredbe ZEK-a pa se ne radi o postupku propisanom navedenim odredbama Pravilnika prema kojoj je postojanje ugovora kojim bi bilo regulirano plaćanje naknade za pravo puta bio uvjet za prestanak obveze plaćanja naknade. Osim toga, u dosljednoj sudskoj praksi već je iskazano stajalište da je izjava o otkazu ugovora, koja je nesporno postojala u trenutku donošenja rješenja kojim se odlučivalo u tom postupku, dovoljan dokaz o nepostojanju drugog prava na nekretnini…..". Predlaže da se tužbeni zahtjev kao i zahtjev za privremenu mjeru i odgodni učinak tužbe odbiju. Traži troškove za sastav odgovora na tužbu 1.000,00 eura, za sastav očitovanja na prijedlog za donošenje privremene mjere 1.000,00 eura, za sastav očitovanja na prijedlog za odgodni učinak tužbe 1.000,00 eura, sveukupno s PDV -om 750,00 eura.

7. Sukladno odredbi članka 6. ZUS-a odgovor zainteresirane osobe dostavljen je tužitelju.

8. Sud je uzeo u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporavane odluke kao i očitovanja stranaka tijekom upravnosudskog postupka te je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Iz spisa predmeta proizlazi da je zainteresirana osoba (HC) podnijela dana 23. siječnja 2025. tuženiku zahtjev za donošenje rješenja kojim se utvrđuje da je Hrvatski Telekom d.d. Zagreb (HT) infrastrukturni operator i ima prvo puta na Elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu (dalje: EKI) koja je izgrađena na državnim cestama u vlasništvu Republike Hrvatske i pod upravljanjem HC-a prema popisu državnih cesta iz Odluke o razvrstavanju javnih cesta ("Narodne novine", 86/24.) te kojima se utvrđuje količina i vrsta EKI i naknada za pravo puta.

10. Zaključkom od 27. siječnja 2025. zatraženo je očitovanje od HT-a te mu je naloženo dostaviti dokumentaciju stvarnog stanja EKI na državnim cestama pod upravljanjem HC-a. Također mu je određeno dostaviti popunjenu Tablicu 1 iz Dodatka 2 Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta (dalje: Pravilnik). HT, tužitelj u ovom upravnom sporu, je 11. veljače 2025. dostavio očitovanje kojim je prigovorio pravnom interesu HC-a za pokretanje i vođenje ovog postupka jer su HT i HC svoje međusobne odnose uredili sklapanjem 335 ugovora te se navedeni ugovori izvršavaju bez ikakvog spora. Stoga je tužitelj u ovom upravnom sporu smatrao da uopće ne postoji spor u vezi utvrđivanja prava puta i naknade za pravo puta iz članka 63. stavka 10. ZEK -a.

11. Iz očitovanja HC-a od 19. veljače 2025. proizlazi da ugovori na koje se HT poziva imaju samo okvirno označene duljine trase, pa se HT ne može pozivati da su stranke ugovorima uredile svoje odnose u pogledu korištenja cestovnog zemljišta za potrebe EKI-a. Nadalje, iz očitovanja proizlazi da nije potrebno dokazivati kako je suglasna volja ugovornih strana nije bila upravljena na zasnivanje služnosti na čitavoj površini svih cesta navedenih u ugovorima, nego samo na njihovim dijelovima što znači da bi i izvršavanje služnosti bilo ograničeno na određene prostorne granice odnosno dio ili dijelove katastarskih čestica, a u takvom slučaju te se granice moraju točno utvrditi.

12. Dakle, u konkretnom slučaju među strankama je sporno radi li se o situaciji kada je obaveza plaćanja naknade za pravo puta isključena u slučaju postojanja kakvog stvarnog prava ili drugog pravnog odnosa na predmetnim nekretninama (članak 63. stavak 8. ZEK-a) odnosno je li tuženik uopće nadležan u ovom predmetu. S obzirom na navedene sporne činjenice valja istaknuti da tužitelj rješava sporove o ostvarivanju prava puta i naknade za pravo puta između infrastrukturnog operatora i vlasnika nekretnine na kojima se nalazi elektronička komunikacija u skladu s člankom 16. stavkom 1. točkom 19., člankom 63. stavcima 6. i 10. i člankom 64. ZEK-a te člankom 5., 6. i 8. stavkom 1. Pravilnika. Sve te odredbe stavljaju u nadležnost tuženiku utvrđenje prava puta infrastrukturnog operatora na nekretninama drugih vlasnika na kojima se nalazi njegova EKI i iznos naknade za pravo puta. Temeljem članka 16. stavka 1. točke 19. ZEK-a nadležnost je tuženika utvrđivanje infrastrukturnog operatora na općem dobru i nekretninama drugih osoba, a temeljem članka 63. stavka 9. u slučaju spora između upravitelja općeg dobra ili vlasnika nekretnine i infrastrukturnog operatora u vezi s ostvarivanjem prava puta i naknade za pravo puta navedenog članka i članka 62. svaka strana uključena u spor može pokrenuti postupak rješavanja spora pred tuženikom. Temeljem članka 5. stavka 1. Pravilnika upravitelj opće dobra ili vlasnik nekretnina može tuženiku podnijeti zahtjev za pokretanje postupka utvrđivanja infrastrukturnog operatora te utvrđivanja količine i vrste infrastrukture i visine naknade za pravo puta na EKI koja je izgrađena na njegovim nekretninama. Temeljem stavka 4. istog članka tuženik će za razdoblje od zaprimanja zahtjeva, rješenjem utvrditi infrastrukturnog operatora, količinu i vrstu EKI koja je izgrađena na nekretninama iz stavka 1. te visinu godišnje naknade za pravo puta.

13. Stoga, i prema ocjeni ovoga Suda, činjenica da su u trenutku pokretanja postupka bili na snazi ugovori odnosno da je izjava o raskidu ugovora izjavljena naknadno tijekom trajanja postupka, ne dovodi u pitanje nadležnost tuženika za rješavanje spora o pravu puta infrastrukturnog operatora, količini i vrsti EKI koja je izgrađena na nekretninama za koje je podnesen zahtjev te visinu godišnje naknade za pravo puta.

14. Iz spisa predmeta je razvidno da, neovisno o postojanju ugovornih odnosa, tužitelj i zainteresirana strana nisu bili suglasi oko točne količine i vrste EKI HT na državnim cestama. Sam tužitelj na usmenoj raspravi od 11. rujna 2025. godine ne osporava interes podnositelja zahtjeva da traži da se utvrdi točna trasa na koju se odnosi pravo puta i status HT-a kao infrastrukturnog operatera. Dakle, o pravu puta postoji spor. U stvari, postoji spor o količini i vrsti EKI izgrađenoj na državnim cestama, a o navedenom je tuženik ovlašten odlučivati.

15. Kako je tijekom postupka zainteresirana stranka dostavila izjavu o raskidu ugovora, koja je dovoljan dokaz nepostojanja ugovornog odnosa, prema ocjeni ovog Suda tuženik je mogao odrediti tužitelju i obvezu plaćanja naknade za pravo puta zainteresiranoj osobi. Navedeno je sukladno nepromijenjenoj i dosljednoj praksi Visokog upravnog suda, a presude na koje se tužitelj poziva nisu od utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari. Pozivanje tužitelja na praksu Vrhovnog suda također nije od utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari, s obzirom da se u presudama Rev-458/23 i Rev-569/23 radi o sporu oko plaćanja naknade za pravo puta u razdoblju prije nego što je tuženik donio rješenje.

16. S obzirom na sve navedeno, prema ocjeni ovoga Suda, tuženik je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio ranije navedene odredbe materijalnog prava.

17. Što se tiče prijedloga tužitelja za održavanje rasprave, ovaj Sud je ocijenio da iz sadržaja tužbe, odgovora na tužbu te očitovanja stranaka i podataka u spisu predmeta proizlazi da je strankama u predmetnom postupku omogućeno očitovanje o podnescima zaprimljenim tijekom postupka, stoga je predmetni spor riješio bez održavanja rasprave, ocijenivši da su u predmetnom slučaju raspravljena sva pitanja koja su odlučna za donošenje zakonite odluke te da razlozi zbog kojih se vodi predmetni spor ne zahtijevaju daljnja činjenična utvrđenja. S obzirom na navedeno trebalo je temeljem odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a riješiti kao u izreci pod točkom I. Odluka o troškovima pod točkom II. temelji se na odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a.

18. Zainteresiranoj osobi je priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 eura sa PDV-om, ukupno 1.250,00 eura, a u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova je odbijen, a sve sukladno Tarifnom broju 27. stavak 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", 138/23.) (točka III. izreke presude).

19. O prijedlogu za donošenjem privremene mjere i odgodi izvršenja rješenja nije odlučivano budući da je o tužbenom zahtjevu meritorno odlučeno.

U Zagrebu 3. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Ljiljana Karlovčan-Đurović