Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž Ovr-1213/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Gordani Bošković Majerović kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja HEP-PLIN d.o.o., Osijek, Ulica cara Hadrijana 7, OIB: 41317489366, zastupan po punomoćniku Juraju Mariniću, odvjetniku u Osijeku, protiv ovršenika PA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi ovrhe, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Ovr-2296/2026-2 od 23. srpnja 2026., dana 3. rujna 2026.
r i j e š i o j e
I. Odbija se žalba ovrhovoditelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Ovr-2296/2026-2 od 23. srpnja 2026.
II. Odbija se zahtjev ovrhovoditelja za naknadu troška sastava žalbe kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je kao neosnovan zahtjev ovrhovoditelja za naknadu troškova postupka izravne naplate pred Financijskom agencijom (dalje: FINA) u iznosu od 109,38 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 22. srpnja 2026. do isplate.
2. Protiv navedenog rješenja žali se ovrhovoditelj zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. t. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP), u svezi čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22. i 6/24., dalje: OZ). Predlaže pobijano rješenje preinačiti u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 75,00 eura, a podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
3. Žalba ovrhovoditelja je neosnovana.
4. Suprotno žalbenim navodima ovrhovoditelja, pobijano rješenje može se ispitati, izreka rješenja je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima rješenja, a razlozi o svim odlučnim činjenicama jasni su i neproturječni, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi ovrhovoditelja u kojima on ističe da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijanog rješenja počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t.. 11. ZPP-a, u svezi čl. 381. ZPP-a.
5. Iz predmetnog spisa proizlazi da je ovrhovoditelj 22. srpnja 2026. podnio sudu zahtjev za naknadu troškova nastalih u postupku izravne naplate pred FINA-om. U zahtjevu navodi da je FINA-i podnio na izravnu naplatu rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Ovrv-62116/2025-2 od 14. svibnja 2025., kojim je ovršeniku naloženo da ovrhovoditelju naknadi trošak ovršnog postupka u iznosu od 46,88 eura.
6. Prvostupanjski sud je zaključio da, ako bi se u ovom postupku prihvatio zahtjev ovrhovoditelja i donijelo još jedno posebno rješenje o troškovima, koje bi ovrhovoditelj opet mogao uputiti FINA-i, a potom i podnijeti novi zahtjev za naknadu troškova, time bi se troškovi postupka neprestano generirali, a troškovi ovršnog postupka ne mogu postati sami sebi svrha i postati predmet uzastopnog ostvarivanja bez stvarne veze sa naplatom glavne tražbine. Također, prvostupanjski sud je zaključio da nametanje troškova koji nisu nužni za ostvarenje glavne tražbine dovodi ovršenika u nerazmjerno nepovoljan položaj, a što nije u skladu sa zaštitom dostojanstva ovršenika.
7. Zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.
8. Naime, ovrhovoditelj u ovom postupku potražuje naknadu troškova izravne naplate novčane tražbine na temelju rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Ovrv-62116/2025-2 od 14. svibnja 2025., i to trošak pribave potvrde pravomoćnosti i ovršnosti navedenog rješenja u iznosu od 62,50 eura, trošak dostave rješenja FINA-i radi provedbe izravne naplate u iznosu od 31,25 eura te trošak sastava zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 15,63 eura, odnosno ukupno 109,38 eura.
9.1. Međutim, iz predmetnog spisa proizlazi da je ovrhovoditelj prethodno već podnio FINA-i zahtjev za izravnu naplatu radi prisilne provedbe novčane tražbine na temelju javnobilježničkog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Sande Pandža iz Zagreba, poslovni broj: Ovrv-104226/2024 od 30. prosinca 2024.
9.2. Nakon provedene izravne naplate ovrhovoditelj je zatražio naknadu troškova nastalih u tom postupku, o kojima je prvostupanjski sud odlučio rješenjem poslovni broj Ovrv-62116/2025-2 od 14. svibnja 2025., kojim su ovrhovoditelju priznati nastali troškovi.
10. Nakon toga ovrhovoditelj je navedeno rješenje o troškovima također podnio FINA- i radi izravne naplate, a potom je u ovom postupku zatražio naknadu troškova koji su mu nastali upravo zbog te izravne naplate.
11. Dakle, predmetni troškovi nisu nastali radi neposrednog ostvarenja glavne tražbine ovrhovoditelja, već radi naplate prethodno priznatih troškova ovršnog postupka.
12. Upravo je ta okolnost odlučna za ocjenu osnovanosti zahtjeva. Naime, prihvaćanjem takvog zahtjeva i donošenjem novog rješenja o troškovima ovrhovoditelj bi navedeno rješenje ponovno mogao podnijeti FINA-i radi izravne naplate. Tom bi prilikom ponovno mogli nastati troškovi, za čiju bi naknadu ponovno mogao podnijeti novi zahtjev što bi dovelo do neograničenog generiranja troškova ovršnog postupka, bez stvarne potrebe i neposredne veze s ostvarenjem glavne tražbine.
13.1. Troškovi ovršnog postupka po svojoj su naravi akcesorni glavnoj tražbini. Njihova je svrha omogućiti i olakšati ostvarenje prava koje je predmet ovrhe, odnosno omogućiti ovrhovoditelju naknadu opravdanih izdataka koje je morao učiniti radi ostvarenja svoje tražbine.
13.2. Međutim, kada se trošak više ne poduzima radi ostvarenja glavne tražbine, već radi naplate prethodno priznatog troška, a njegovo bi priznavanje omogućilo nastanak novog troška iste naravi, troškovi gube svoju akcesornu funkciju i postaju sami sebi svrha.
14. Prema čl. 14. st. 4. OZ-a, ovršenik je dužan ovrhovoditelju naknaditi troškove koji su bili potrebni za ovrhu. Stoga za priznanje određenog troška nije dovoljno da je on stvarno nastao u vezi s ovršnim postupkom, već je potrebno utvrditi da je bio potreban za ostvarenje tražbine koja je predmet ovrhe.
15. Dakle, pravo ovrhovoditelja da zahtijeva naknadu potrebnih troškova ne može se tumačiti izvan svrhe zbog koje je to pravo propisano. To pravo služi naknadi opravdanih i potrebnih izdataka nastalih radi ostvarivanja tražbine, a ne stvaranju novih troškova koji proizlaze iz naplate prethodno nastalih troškova.
16. Kada bi se dopustilo da se trošak nastao radi naplate prethodnog troška ponovno prizna kao trošak ovrhe, a zatim i taj novi trošak posluži kao osnova za nastanak sljedećeg troška, ne bi postojala jasna granica takvom generiranju troškova. Stoga ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da predmetni troškovi nisu potrebni troškovi ovrhe u smislu čl. 14. st. 4. OZ-a, već predstavljaju troškove nastale zbog naplate prethodno priznatih troškova, čije bi daljnje priznavanje dovelo do njihova sukcesivnog umnažanja.
17. Troškovi ovršnog postupka ne mogu postati sami sebi svrha niti se njihova naknada može ostvarivati neovisno o tome služe li još uvijek ostvarenju glavne tražbine. Drukčije postupanje bilo bi protivno načelu ekonomičnosti postupka, načelu razmjernosti te obvezi vođenja računa o dostojanstvu ovršenika.
18. Slijedom navedenog, žalbeni navodi ovrhovoditelja nisu osnovani te nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja pa je primjenom čl. 380. t. 2. ZPP -a, valjalo odbiti žalbu ovrhovoditelja kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje te je odlučeno kao u točki I. izreke ovog rješenja.
19. Zahtjev ovrhovoditelja za naknadu troška sastava žalbe je odbijen na temelju čl. 166. st. 1. ZPP, u svezi čl. 154. st. 1., slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke
U Zagrebu 3. rujna 2026.
Sutkinja
Gordana Bošković Majerović
