REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] B 5

Poslovni broj: Us I-1562/2026-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužitelja BM iz [adresa], smještenom u Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite u Dugom Dolu, kojeg zastupa opunomoćenik Zoran Bauer, odvjetnik u Zagrebu, Kozarčaninova 2, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Sarajevska 41, OIB: 36162371878, radi međunarodne zaštite, 3. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništavanja rješenja tuženika KLASA: UP/I-216-03/26-06/4669, URBROJ: 511-01-213-26-2 od 14. kolovoza 2026. u točkama 1. i 2. izreke rješenja, dok se tužbeni zahtjev usvaja i rješenje tuženika se djelomično poništava u točki 3. izreke istog te se u tom dijelu sudi na način da nova točka 3. izreke rješenja glasi:

„3. Obveza boravka iz točaka 1. i 2. izreke rješenja određuje se u trajanju od 12 tjedana od dana registracije namjere za podnošenje zahtjeva“.

II. Odobrava se tužitelju besplatna pravna pomoć.

III. Nalaže se tuženiku da pružatelju pravne pomoći, odvjetniku Zoranu Baueru iz Zagreba, naknadi trošak pružanja pravne pomoći od 1.328,02 eura (tisuću tristo dvadeset osam eura i dva centa), u roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima i računa za pruženu pravnu pomoć, dok se u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/I-216-03/26-06/4669, URBROJ: 511-01- 213-26-2 od 14. kolovoza 2026. tužitelju, državljaninu Narodne Republike Bangladeš i tražitelju međunarodne zaštite, je izrečena obveza boravka u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite Dugi Dol (dalje: Prihvatilište) u trajanju od 12 tjedana od dana uručenja rješenja, odnosno do ranijeg završetka postupka na granici. Istim rješenjem određeno je da je tužitelj dužan biti dostupan nadležnim tijelima radi provođenja svih radnji u postupku međunarodne zaštite. Tuženik je osporavano rješenje donio na temelju na odredbe članka 42. stavka 2. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine br. 70/15., 127/17., 33/23., 17/25., 59/26.; dalje: ZMPZ) u vezi s odredbama članaka 45. i 54. Uredbe (EU) 2024/1348 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. svibnja 2024. o utvrđivanju zajedničkog postupka za međunarodnu zaštitu u Uniji i stavljanju izvan snage Direktive 2013/32/EU (dalje: Uredba (EU) 2024/1348).

2. Tužitelj osporava zakonitost rješenja tuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnost stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tvrdi da je tuženik koristio zastarjele i nevjerodostojne Eurostat podatke. Trajanje obveze boravka da nije u skladu s Uredbom i ZMPZ-om. Također, tuženik da nije dostatno obrazložio postojanje materijalnih pretpostavki za određivanje predmetne obveze. Slijedom, predlaže sudu poništiti rješenje tuženika.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Obrazlaže da je tužitelj državljanin države za koju prema posljednjim dostupnim godišnjim podacima Eurostata za Europsku uniju stopa odobravanja međunarodne zaštite iznosi 20 % ili manje, slijedom čega se njegov zahtjev za međunarodnu zaštitu razmatrao se u graničnom postupku sukladno članku 45. u vezi s člankom 42. stavkom 1. točkom j) Uredbe (EU) 2024/1348. Navodi da je odluka donesena nakon provedenog postupka i procjene posljednjih javno dostupnih podataka Eurostata za 2025. godinu te da se ne može raditi o zastarjelim podacima. Ističe kako se tužitelju ne produljuje maksimalni rok od 12 tjedana te da se trajanje mjere treba tumačiti u skladu s člankom 42. stavkom 8. ZMPZ. Navodi kako su u obrazloženju osporavanog rješenja navedene sve činjenice i okolnosti na temelju kojih je osporavano rješenje doneseno, kao i pravni elementi, da su uzete u obzir sve činjenice na temelju dostupne dokumentacije dostavljene nakon izražene namjere. Tijelo da je bilo dužno primijeniti zakonom propisani postupak jer su za to bile ispunjene sve zakonske pretpostavke. Navedene okolnosti, kao i sama činjenica da je tužitelj izjavio da mu je namjeravana zemlja dolaska bila Francuska Republika, da u Republici Hrvatskoj nema prijavljeno mjesto boravka niti druge okolnosti koje bi upućivale na njegovu namjeru ostanka te da je tek u trenutku podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu dao točne osobne podatke, predstavljaju individualno utvrđene činjenice koje opravdavaju zaključak da je navedena mjera donesena ispravno. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s člankom 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., 39/26.; dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

5. Radi razjašnjenja činjenica važnih za donošenje odluke (članak 49. stavak 2. ZUS-a) sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovog spora. Druge dokazne prijedloge stranaka sud nije izvodio jer je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri razjašnjeno za donošenje odluke, a izvođenje takvih dokaza ne bi ni dovelo do drugačije odluke suda iz razloga iznesenih u nastavku obrazloženja presude.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s odredbom članka 114. stavka 3. ZUS-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

7. Uvidom u spis predmeta upravnog postupka sud je utvrdio da je tužitelj 13. kolovoza 2026. izrazio namjeru za međunarodnu zaštitu te je nad tužiteljem, koji je nezakonito ušao u Republiku Hrvatsku, provedena dubinska provjera u skladu s Uredbom (EU) 2024/1356 Europskog parlamenta i vijeća od 14. svibnja 2024. o uvođenju dubinske provjere državljana trećih zemalja na vanjskim granicama i izmjeni uredaba (EZ) br. 767/2008, (EU) 2017/2226, (EU) 2018/1240 i (EU) 2019/817 (SL L 2024/1356, 22.5.2024., dalje: Uredba (EU) 2024/1356), pri čemu je utvrđeno da tužitelj ne posjeduje osobne isprave i da se osobno izjasnio kao državljanin Narodne Republike Bangladeš. Nadalje, iz podataka sadržanih u spisu proizlazi da je podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu 17. kolovoza 2026. u okolnostima relevantnim za primjenu članka 43. stavka 1. Uredbe (EU) 2024/1348, odnosno nakon što je zatečen u vezi s neovlaštenim prelaskom vanjske granice.

1. Prema odredbi članka 42. stavka 1. ZMPZ-a postupak odobrenja međunarodne zaštite povodom izražene namjere ili naknadnog zahtjeva provodi se nakon izvršene dubinske provjere u graničnim postupcima kada je ispunjen bilo koji od uvjeta iz članaka 43., 44. i 45. Uredbe (EU) 2024/1348.

2. Prema članku 45. stavku 1. Uredbe (EU) 2024/1348, država članica razmatra zahtjev u okviru postupka na granici u slučajevima iz članka 43. stavka 1. te Uredbe ako se primjenjuje bilo koja od okolnosti iz članka 42. stavka 1. točaka (c), (f) ili (j).

3. Prema članku 42. stavku 1. točki (j) Uredbe (EU) 2024/1348 jedna od okolnosti relevantnih za primjenu postupka na granici jest okolnost da je tražitelj državljanin treće zemlje za koju, prema najnovijim dostupnim godišnjim prosječnim podacima Eurostata na razini Unije, udio odluka kojima se odobrava međunarodna zaštita 20 % ili manje, uz iznimke propisane tom odredbom.

4. Prema podacima Eurostata objavljenima u svibnju 2026., stopa odobravanja međunarodne zaštite za državljane Narodne Republike Bangladeš za 2025. godinu iznosi 3%.

5. Sud je pritom imao u vidu i da iz podataka spisa ne proizlazi da je u relevantnom razdoblju došlo do značajne promjene okolnosti u Narodnoj Republici Bangladeš koja bi utjecala na reprezentativnost navedenog statističkog podatka, niti je tužitelj tijekom upravnog postupka ili u ovom sporu iznio konkretne okolnosti iz kojih bi proizlazilo da pripada kategoriji osoba za koju navedena stopa nije reprezentativna za potrebe međunarodne zaštite.

6. Slijedom navedenog, sud nalazi da je u konkretnom slučaju, uz prethodno provedenu dubinsku provjeru i postojanje okolnosti iz članka 43. stavka 1. Uredbe (EU) 2024/1348, bila ispunjena pretpostavka iz članka 42. stavka 1. točke (j) iste Uredbe, pa je tužiteljev zahtjev pravilno obuhvaćen obveznim postupkom na granici.

7. Nadalje, prema odredbi članka 42. stavka 2. ZMPZ-a tražitelji na koje se primjenjuje postupak na granici obvezni su boraviti na lokacijama predviđenim za provedbu postupka na granici te se ne smatraju osobama koje se nalaze na teritoriju Republike Hrvatske u smislu članka 43. stavka 2. Uredbe (EU) 2024/1348.

8. Prema članku 54. stavku 1. Uredbe (EU) 2024/1348 tijekom razmatranja zahtjeva u okviru postupka na granici država članica zahtijeva od tražitelja da borave na ili u blizini vanjske granice ili u tranzitnim područjima ili na drugim određenim lokacijama unutar državnog područja, uzimajući u potpunosti u obzir posebne geografske okolnosti države članice.

9. Iz navedenih odredaba proizlazi da je boravak na određenoj lokaciji sastavni dio režima postupka na granici te da se pitanje boravka tražitelja u tom postupku ne može izjednačiti s mjerom zadržavanja tražitelja niti s ograničenjem slobode kretanja koje se određuje iz razloga propisanih člankom 54. ZMPZ-a izvan posebnog režima postupka na granici.

10. Stoga je, prema shvaćanju ovog suda, za zakonitost njegova boravka na lokaciji određenoj za provedbu postupka na granici potrebno prvenstveno utvrditi da su ispunjene pretpostavke za primjenu postupka na granici te da je određena lokacija na kojoj se taj postupak provodi. Nije, međutim, potrebno za svakog pojedinog tražitelja zasebno utvrđivati postojanje posebnih pretpostavki predviđenih člankom 54. ZMPZ- a. Takva se individualna procjena nužnosti i primjene manje prisilnih mjera zahtijeva u slučaju zadržavanja tražitelja, odnosno u slučaju primjene instituta koji služe kao alternative zadržavanju, dok je obvezni boravak na određenoj lokaciji poseban element režima prihvata i provođenja postupka na granici.

11. Također se ovdje upućuje i na službene materijale Europske unije gdje je, primjerice, u točki 9.1. Priručnika Europske komisije o azilu i postupku na granici (Guidance on the Asylum and Return Borders Procedure; https://home- affairs.ec.europa.eu/document/4b886cc9-d5ed-4e82-9941-ed0037452fba_en) navedeno: „Ograničenja slobode kretanja na temelju članka 9. trebala bi se sustavno primjenjivati na sve podnositelje zahtjeva koji podliježu postupku na granici (države članice obvezne su pribjeći tim ograničenjima), što znači da države članice nisu dužne opravdavati zašto je to ograničenje nužno za tu konkretnu osobu, niti ocjenjivati je li taj režim najprikladniji kada je riječ o ograničenju slobode kretanja.“ Iako predmetni Priručnik Europske komisije nema pravno obvezujući karakter, sud ga uzima kao vjerodostojan interpretativni pokazatelj načina tumačenja mjerodavnih instituta prava Europske unije u kontekstu graničnih postupaka.

12. U konkretnom slučaju tuženik je osporenim rješenjem tužitelju odredio boravak u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite Dugi Dol, kao lokaciji predviđenoj za provedbu postupka na granici, o kojoj lokaciji je Republika Hrvatska obavijestila i Europsku komisiju sukladno članku 54. stavku 3. Uredbe (EU) 2024/1348 .

13. U odnosu na prigovor tužitelja o zdravstvenim tegobama, sud nalazi da je tužitelj prilikom saslušanja naveo da ima alergije za koje trenutno ne prima terapiju. Međutim, navedena okolnost sama po sebi ne upućuje na postojanje posebnih zdravstvenih potreba koje bi onemogućavale boravak tužitelja u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite Dugi Dol, niti je tužitelj naveo konkretne okolnosti iz kojih bi proizlazila takva potreba. Stoga sama okolnost postojanja navedenih zdravstvenih tegoba nije dostatna za zaključak da bi određeni smještaj za tužitelja neprimjeren.

14. Nije osnovan niti prigovor tužitelja da je upućivanjem u Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu nakon registracije zahtjeva faktično ušao na državno područje Republike Hrvatske zbog čega se na njega više ne bi mogao primjenjivati postupak na granici. Naime, sama činjenica da je tužitelj nakon registracije upućen u Prihvatilište u Zagrebu ne znači da mu je odobren ulazak na državno područje u smislu članka 43. stavka 2. Uredbe (EU) 2024/1348. Prema toj odredbi, osobe koje podliježu postupku na granici ne smatraju se ovlaštenima za ulazak na državno područje države članice, a člankom 54. stavkom 1. iste Uredbe predviđeno je da se od tražitelja u postupku na granici zahtijeva boravak na vanjskoj granici ili u njezinoj blizini, u tranzitnim područjima ili na drugim određenim lokacijama unutar državnog područja. Stoga fizičko premještanje tražitelja na određenu lokaciju unutar državnog područja radi osiguranja provedbe postupka na granici, samo po sebi ne predstavlja dopuštenje ulaska na državno područje niti dovodi do prestanka primjene postupka na granici.

15. U tom smislu okolnost da u potvrdi o registraciji od 13. kolovoza 2026. nije izrijekom navedeno da je tužitelj imao pratnju prilikom upućivanja u Prihvatilište u Zagrebu nije odlučna za ocjenu njegova procesnog položaja. Za pitanje primjenjuje li se na tužitelja postupak na granici odlučne su zakonom propisane pretpostavke za primjenu tog postupka, a ne način na koji je tužitelj fizički prevezen odnosno upućen na mjesto smještaja. Iz sadržaja spisa proizlazi da je tužitelj nakon provedene dubinske provjere upućen u postupak na granici te mu nije odobren ulazak u Republiku Hrvatsku u smislu članka 43. stavka 2. Uredbe (EU) 2024/1348.

16. Neosnovani su i navodi tužitelja da se tuženik u osporenom rješenju neodređeno poziva na dostupne podatke Eurostata, bez navođenja godine, izvora i konkretne stope za državljane Narodne Republike Bangladeš, kao i navod da je riječ o zastarjelim podacima, obzirom da su navedeni podaci, kao i sama lista, javno objavljeni na internetskoj stranici https://ec.europa.eu/eurostat/web/migration-asylum te isti jasno pokazuju da je riječ o podacima iz 2025. godine.

17. Slijedom navedenog, sud nalazi da je tužiteljev zahtjev pravilno obuhvaćen postupkom na granici i da je tužitelju zakonito određen boravak na lokaciji predviđenoj za provedbu tog postupka.

18. Međutim, osnovano tužitelj ističe da sadržaj točke 3. izreke osporavanog rješenja djelomično nije pravno utemeljen. Naime, člankom 51. stavkom 2. Uredbe (EU) 2024/1348, kao i člankom 42. stavkom 8. ZMPZ-a, propisano je da maksimalni 12-tjedni rok trajanja postupka na granici započinje od registracije namjere za podnošenje zahtjeva. Riječ je o jasnim i nedvosmislenim odredbama. Sud ne nalazi da bilo koja od općeprihvaćenih tehnika pravne interpretacije upućuje na zaključak da, na štetu stranke, početak tijeka spomenutog roka može biti vezan uz uručenje (dostavu) rješenja o obvezi boravka u Prihvatilištu.

19. Slijedom svega navedenog, sud je na temelju članka 117. stavka 1. ZUS -a poništio točku 3. osporavanog rješenja tuženika te je u tom pogledu sam riješio stvar presudivši da se obveza boravka tužitelja u Prihvatilištu određuje u trajanju od 12 tjedana od dana registracije namjere za podnošenje zahtjeva. U preostalom dijelu sud je osporavanu odluku tuženika ocijenio zakonitom te je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na točke 1. i 2. osporavanog rješenja, a na osnovi članka 116. stavka 1. ZUS-a. Stoga je odlučeno kao pod t. I. izreke presude.

20. Sud je odbio dokazni prijedlog za saslušanjem tužitelja jer saslušanje stranke nije potrebno radi utvrđivanja činjenica koje su odlučne za primjenu obveznog režima postupka na granici jer su činjenice o provedenoj dubinskoj provjeri, državljanstvu tužitelja, podnošenju zahtjeva te okolnostima u kojima je zahtjev podnesen utvrđene na temelju dokumentacije u spisu. Nadalje, tužitelj u tužbi nije naveo konkretne osobne okolnosti koje bi, kada bi ih osobno iznio pred sudom, mogle dovesti do drukčijeg zaključka o zakonitosti primjene postupka na granici ili primjerenosti određene lokacije. Okolnost da je tužitelju osobno izjašnjavanje bilo omogućeno u upravnom postupku dodatno potvrđuje da njegovo saslušanje pred sudom nije nužno radi utvrđivanja već utvrđenih činjenica.

21. Praksa Upravnog suda u Splitu, na koju se pozvao tužitelj nije primjenjiva u konkretnoj stvari jer je u ovom predmetu riječ o posebnom režimu boravka tražitelja na lokaciji predviđenoj za provedbu postupka na granici koji proizlazi iz članka 42. stavka 2. ZMPZ-a i članka 54. Uredbe (EU) 2024/1348. Stoga pravna shvaćanja koja se odnose na drugačiju pravnu osnovu i svrhu mjere ne dovode u pitanje prethodno izložene zaključke ovog suda.

22. Odluka o besplatnoj pravnoj pomoći (t. II. - III. izreke presude) donesena je na temelju čl. 60. ZMPZ-a, čl. 8. i 9. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine br. 140/15., 155/22.; dalje: Pravilnik) i uz primjenu Tbr. 27/1 i 27/2 te Tbr. 52/3 i Tbr. 54 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23., 107/25.; dalje: Tarifa) prema neprocjenjivoj vrijednosti predmeta spora. Sud utvrđuje da je uz zahtjev postavljen u tužbi priložen i ispunjen obrazac Zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći (čl. 8. Pravilnika) iz kojeg proizlazi da tužitelj nema novčanih sredstava ili stvari veće vrijednosti, a opunomoćenik tužitelja je na listi pružatelja besplatne pravne pomoć i u postupku odobrenja međunarodne zaštite. Slijedom, priznat je trošak sastava tužbe i zastupanja na ročištu od 2. rujna 2026., svaka radnja 250 bodova, odnosno u iznosu od po 500,00 eura svaka, ukupno 1.000,00 eura, što uvećano za PDV od 25% (Tbr 42. Tarife) iznosi 1.250,00 eura. Nadalje, opunomoćeniku tužitelja priznat je i materijalni trošak putovanja osobnim automobilom na relaciji Rijeka-Zagreb (čl. 9. st. 3. Pravilnika u svezi Tbr. 49. i 50. Tarife) prema ukupnoj kilometraži od 161,70 km (prema podacima HAK planera budući toliko iznosi kilometraža od sjedišta suda do sjedišta odvjetničkog ureda, a koja potvrda prileži sudskom spisu), obračunata u visini od 0,42 eura po kilometru (što odgovara 30% cijene benzina prema potvrdi o cijeni goriva priloženoj na str. 39/1 spisa primjenom Tbr. 50. st. 3. Tarife), uvećano za trošak cestarine od 10,10 eura, slijedom čega ukupni priznati putni trošak iznosi 78,02 eura. Zatraženi trošak putovanja od Poreča do Zagreba, odnosno onaj iznad iznosa obračunatog prema HAK planeru, nije priznat jer se odvjetniku priznaje naknada putnih troškova od sjedišta suda do sjedišta odvjetničke pisarnice (Tbr. 49. Tarife), neovisno o mjestu iz kojeg je odvjetnik, iz osobnih razloga, pristupio sudu. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u točki III. izreke presude.

U Rijeci 3. rujna 2026.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 131. st. 1. i 2. ZUS-a).

Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. i čl. 148. st. 6. ZUS -a).