REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-2504/2025-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Mariji Krajnović, u pravoj stvari tužitelja GRAD ZLATAR, Zlatar, Park hrvatske mladeži 2, OIB: 36370939278, kojeg zastupa punomoćnik Dejan Španović, odvjetnik u Zagrebu, Trnjanska cesta 59, protiv tuženika HRVATSKI TELEKOM d.d. Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560, kojeg zastupa punomoćnica Jelena Sušilović Barić, odvjetnica u OD Bogdanović, Dolički & Partneri iz Zagreba, Miramarska cesta 24, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 20. srpnja 2026, u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, dana 3. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku HRVATSKI TELEKOM d.d., Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560 da tužitelju GRAD ZLATAR, Zlatar, Park hrvatske mladeži 2, OIB: 36370939278, isplati iznos od 18.093,78 EUR-a, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. siječnja 2016. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatom zateznih kamata na iznos od 18.093,78 EUR-a , preko stope zatezne kamate dosuđeno u točki I izreke.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku HRVATSKI TELEKOM d.d., Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560 da tužitelju GRAD ZLATAR, Zlatar, Park hrvatske mladeži 2, OIB: 36370939278, isplati iznos od 92.496,35 EUR-a, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- na iznos od 18.499,27 EUR-a od 01. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 18.499,27 EUR-a od 01. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 18.499,27 EUR-a od 01. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 18.499,27 EUR-a od 01. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 18.499,27 EUR-a od 01. siječnja 2015. do isplate,

tekućim do 31. srpnja 2015. budu isplaćene po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05. i 41/08.) određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi iz članka 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 78/15., 114/22. i 155/23.) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za osam postotnih poena, te od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.''

IV. Nalaže se tužitelji nadoknaditi tuženiku parnični trošak ovog postupka u iznosu od 8.402,09 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, tekućom od dana 3. rujna 2026. godine do isplate, u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 4.092,91 EUR-a, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj dana 31. prosinca 2020. navodi da je tuženik na nekretninama u vlasništvu tužitelja izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i povezanu opremu i tom se infrastrukturom kao njezin infrastrukturni operater koristi za pružanje elektroničkih komunikacijskih usluga.

2. Tuženik elektroničku komunikacijsku infrastrukturu koju je izgradio na nekretninama u vlasništvu tužitelja, prema svojoj izjavi broj 362/17 od 20. ožujka 2017., koristi bez sudskog spora s time da u razdoblju više od 3 godine od početka njezina korištenja pa je na tim nekretninama stekao pravo puta po samom zakonu (ex lege), odnosno temeljem čl. 28. st. 1. podst. 2. Zakona o elektroničkim komunikacijama (NN 73/08 – 71/14; dalje ZEK) i to pravo na njima ima u utuženom razdoblju.

3. Tuženiku je stjecanje prava puta na nekretninama u vlasništvu tužitelja po samom zakonu nastala obveza da za to pravo njemu plaća naknadu za pravo puta (čl. 28. st. 4. i čl. 29. st. 1. ZEK-a), a tuženik nije ispunjavao ovu svoju zakonsku obvezu prema tužitelju i nije mu plaćao naknadu za pravo puta pa tužitelj ovom tužbom zahtijeva da tuženik ispuni svoju zakonsku obvezu i plati mu naknadu za pravo puta koju mu nije platio u utuženom razdoblju prema cijenama propisanim za te naknade u tom razdoblju.

4. Ističe kako se tuženik neosnovano obogatio neispunjenjem svoje zakonske obveze tako da tužbeni zahtjev tužitelja u svom sadržaju je zahtjev za isplatom novčane dobiti (vrijednosti) za koju imovina tuženika nije umanjena u utuženom razdoblju. Ističe kako je pravo puta zakonom u interesu Republike Hrvatske ograničenje prava vlasništva onih vlasnika na čijim je nekretninama infrastrukturni operator izgradio elektroničku komunikacijsku strukturu, a koja u njegovu korist nastaje ispunjenjem određenih zakonskih pretpostavki pozivajući se pritom na ZEK, Ustav RH, kao i Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a sve vezano za ostvarenje jednakosti i koncepta socijalne države te vladavine prava.

5. Tako je tuženik kao infrastrukturni operator elektroničke komunikacijske infrastrukture koju je izgradio na nekretninama u vlasništvu tužitelja i imatelj prava puta na tim nekretninama u obvezi platiti tužitelju naknadu za to ograničenje (naknadu za pravo puta).

6. Tuženik je u smislu čl. 3. st. 1. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta (NN 152/11 – 95/17) ranije Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta (NN 31/09 i 89/10; dalje Pravilnik) bio u obvezi Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta, a obzirom da tuženik takav zahtjev nije podnio, nije utvrđena njegova obveza da tužitelju plaća naknadu za pravo puta pa je tuženik štetnik čije postupanje ima obilježje štetne radnje kojom je spriječeno povećanje imovine tužitelja te se tužitelj pritom poziva na odredbe čl. 1045. i 1046. u svezi čl. 1089. st. 1. i 3. i čl. 1085. st. 3. Zakona o obveznim odnosima.

7. Ističe nadalje da je u povodu zahtjeva tužitelja od 24. prosinca 2015. regulatorna agencija u upravnom postupku utvrđenja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta donijela 26. veljače 2020. rješenje Klasa: UP/I-34403/15-11/607, Ur.broj : 376-05-3-20-18, kojim je utvrđeno pravo tužitelja na naknadu za pravo puta, čime je utvrđena i obveza tuženika te tužitelju plaća naknadu za pravo puta i to u godišnjem iznosu od 139.382,74 kn, a koji iznos naknade tuženik plaća tužitelju od 24. prosinca 2015. pa nadalje. Smatra da se zahtjev tužitelja agenciji ima smatrati drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja tražbene (čl. 241. ZOO-a) pa da je zastara tim zahtjevom prekinuta, stoga tužitelj ovom tužbom zahtijeva isplatu naknade za razdoblje od 2010. – 2014. godine i za 357 dana 2015. godine odnosno do 24. prosinca 2015. u iznosu od 833.241,29 kn.

8. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare jer tuženik traži isplatu za razdoblje od 2010. – 2015. godine pozivajući se na prekid zastare sukladno čl. 241. ZOO-a, smatra da navedeni članak nije primjenjiv u ovom predmetu budući nikakva tražbina tužitelja nije postojala u vrijeme tužiteljevog podnošenja zahtjeva HAKOM-u, nego upravo suprotno, sve dok HAKOM kao nadležno tijelo i u zakonom propisanom postupku nije donio rješenje temeljem odredaba čl. 12., 17. i 28. st. 6. ZEK-a i čl. 96. ZUP-a te na strani tuženika iz zakonske služnosti propisane ZEK-om i Pravilnikom nije nastala obveza.

9. Smatra da rješenje HAKOM-a predstavlja u konstitutivnom smislu nastanak obveze za tuženika i to za razdoblje od podnošenja zahtjeva pro futuro, a ne za vrijeme prije toga.

10. Navodi da je pravo korištenja nekretnine kojom upravljaju jedinice lokalne samouprave u korist tuženika u biti zakonsko ograničenje koje tereti predmetne nekretnine temeljem zakonskih ograničenja mjerodavnih odredaba ZEK-a u smislu čl. 30. i 185. Zakona o vlasništvu, a u svezi čl. 28. ZEK-a, a ograničenje prava vlasništva kao općeg i javnog dobra je posljedica odredbe čl. 50. st. 2. Ustava RH u skladu s kojim je zakonodavno tijelo ovlašteno donositi zakone kojima se ograničava vlasništvo i omogućuje korištenje javnog dobra u javnom interesu pa se u pravilu zakonska ograničenja koja terete vlasništvo ne nadoknađuju. Prije postupka pretvorbe i privatizacije prednika Hrvatskog Telekoma, kao i nakon pretvorbe i privatizacije, tuženik je kao univerzalni pravni sljednik pretvorenog društvenog poduzeća temeljem Zakona o privatizaciji HT-a stekao vlasništvu predmetne EKI/DTK, pri čemu nije imao nikakvu obvezu plaćanja na ime korištenja nekretnine na kojima je ista izgrađena.

11. Donošenjem ZEK-a iz 2008. godine kojim je zakonodavac propisao obvezu plaćanja infrastrukturnim operatorima naknade za korištenje zemljišta na kojim je izgrađena infrastruktura, propisao je i dalje pravo korištenja predmetnih nekretnina neovisno o tome je li nadležno upravno tijelo donijelo akt kojim se određuje naknada i obvezuje infrastrukturni operator da je dužan i u obvezi plaćanja te naknade pa sve dok HAKOM kao zakonom propisano nadležno tijelo ne donese rješenje za pojedinog infrastrukturnog operatora te temeljem samog zakonskog ograničenja (zakonske služnosti – prava puta) nije nastala obveza tuženika niti je nastao građansko – pravni odnos po kojem bi pojedini vlasnik odnosno upravitelj nekretnine imao subjektivno pravo potraživati od infrastrukturnog operatora naknadu.

12. Između tužitelja i tuženika temeljem ZEK-a i zakonske služnosti koju propisuje ne proizlaze subjektivna prava i obveze za određene subjekte na aktivnoj i pasivnoj strani i to sve dok HAKOM kao nadležno tijelo koje odlučuje o naknadi koju je dužna plaćati konkretna osoba na ime naknade za pravo puta ne donese rješenje obveza ne nastaje po samom zakonu, odnosno nastat će tek kada nadležno tijelo u svom konačnom rješenju utvrdi i obveže infrastrukturnog operatora na plaćanje naknade i to za period kada podnosi telj zahtjeva pokrene postupak sukladno čl. 4. Pravilnika (NN 151/14 od 27. prosinca 2014.).

13. Dakle, rješenje HAKOM-a predstavlja u konstitutivnom smislu nastanak obveze za tuženika i to za razdoblje nakon donošenja tog rješenja.

14. Ističe nadalje da je sve do donošenja Zakona o cestama iz 2011. godine nekretnine koje su predmet ovog spora su bile opće dobro u smislu čl. 2. Zakona o cestama iz 1996. godine, na kojima nije bilo dopušteno stjecanje bilo kakvog stvarnog prava. Navodi kako se u ovom i sličnim predmetima vode paralelni postupci od kojih su neki okončani.

15. U podnesku od 10. ožujka 2021. tužitelj navodi da tužbenim zahtjevom traži da mu tuženik plati naknadu za pravo puta odnosno naknadu za zakonsko ograničenje prava vlasništva odnosno ono što je tuženik stekao bez osnove neplaćanjem u utuženom razdoblju odnosno da mu plati štetu. Uglavnom citira propise odnosno Zakon o elektroničkim komunikacijama, mjerodavne odredbe Ustava RH, Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96 – 152/14; dalje ZV), propise pravne stečevine Europske unije, Pravilnik o potv rdi i naknadi za pravo puta (NN 31/09) i Pravilnik o izmjeni i dopunama Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta (NN 151/14).

16. Navodi da je u povodu zahtjeva tužitelja od 24. prosinca 2015. agencija u upravnom postupku donijela 26. veljače 2020. rješenje kojim je utvrđena tražbina naknade za pravo puta u iznosu od 139.382,74 kn godišnje i ovu tražbinu tuženik ispunjava od 24. prosinca 2015. godine.

17. U pogledu prigovora zastare poziva se na odredbu čl. 215. ZOO-a koja počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a naknada za pravo puta dospijeva godišnje te je zastara zahtjeva zbog stjecanja imovinske koristi neplaćanja ove naknade počela teći za svaku godinu prvog dana poslije dana kada se imovina tuženika povećala odnosno danom kada je vjerovnik imao pravo tražiti ispunjenje obveze odnosno 1. siječnja. Poziva se na odredbu čl. 225. ZOO-a kojim je propisano da tražbine zastarijevaju ako zakonom nije određen drugi rok zastare (opći zastarni rok), a za tražbinu stečenu bez osnove nije određen rok pa se prim jenjuje petogodišnji zastarni rok. Ponovno se poziva na odredbu čl. 241. ZOO-a kojim je propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja osiguranja ili ostvarivanja tražbine, a zahtjev tužitelja agenciji od 24. prosinca 2015. predstavlja drugu radnju poduzetu od strane vjerovnika prema dužniku, čime je prekinuta zastara tražbine iz 2010. godine, a i tražbine iz svih drugih godina utuženog razdoblja, stoga smatra neosnovan prigovor zastare.

18. Osporava sve tvrdnje tuženika vezane za ograničavanje prava vlasnika, a vezano za pravna shvaćanja tužitelja o mjerodavnom pravu, poziva se na presudu ovog suda P-15/18 od 14. veljače 2020. kojom je u cijelosti prihvaćen zahtjev tužitelja, a radi se o objektivno identičnom sporu te je prihvaćen prijedlog tužitelja odnosno tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-4726/18, a radi se o pravnim pitanjima koja su važna za odluku u ovom sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

19. U podnesku od 6. svibnja 2021. tuženik ostaje u cijelosti kod navoda iznesenih tijekom postupka navodeći da je Visoki trgovački sud RH u sličnim predmetima donio 15 presuda kojima se odbijaju u cijelosti žalbeni navodi tužitelja protiv prvostupanjskih odbijajućih presuda te uz ovaj podnesak tuženik dostavlja iste. Ostaje kod tvrdnje da se nepodnošenje zahtjeva od jedinica lokalne samouprave ima tumačiti izjavom volje da ne želi i nije željela plaćati naknade prije nego što je podnesen takav zahtjev, a koji zahtjev je tužitelj nesporno podnio u prosincu 2015., iako je tužitelj takav zahtjev objektivno mogao podnijeti i 2011. godine.

20. Tužitelj u podnesku od 1. rujna 2021. uglavnom ponavlja sve iznesene navode u tužbi i prethodnim podnescima.

21. U daljnjem tijeku postupka, tužitelj je ustrajao kod tvrdnji iznesenih u tužbi, dok je tuženik ustrajao kod navoda i prigovora iznesenih u odgovoru na tužbu, te dodatno osporio stopu zakonskih zateznih kamata na utuženi iznos, kao i početak tijeka istih na utužene iznose.

22. Presudom ovog suda poslovni broj: P-2346/2020 od 19. kolovoza 2022. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka (točka I. izreke) te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku prouzročene parnične troškove (točka II. izreke), koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 4735/2022 od 21. studenog 2023. Protiv prethodno citirane presude tužitelj je pozivom na čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i155/23.) podnio reviziju pobijajući je u cijelosti zbog pravnih pitanja zbog kojeg mu je dopušteno podnošenje revizije rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revd-2756/2024 od 13. studenog 2024 a radi pravnih pitanja ., a koja glase:

„1. Ima li infrastrukturni operator obvezu da vlasniku nekretnine plaća naknadu za pravo puta prije nego što mu, na njegov zahtjev, Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta?;

2. Je li infrastrukturni operator, u smislu odredbe članka 3. stavka 1. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ 152/11. do 95/17.) [ranije:

Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ 31/09. i 89/10.)], prema kojoj „u svrhu izdavanja potvrde o pravu puta, u slučajevima propisanim ovim Pravilnikom, infrastrukturni operator dostavlja HAKOM-u [Agenciji] zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta“, u obvezi Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta i ako tu obvezu ima, kada mu ona nastaje i dospijeva, odnosno nastaje li i dospijeva li mu ta obveza u trenutku kada je stekao pravo puta?;

3. Zlouporabljuje li infrastrukturni operator pravo na prigovor zastare, a i postupa li protivno načelu savjesnosti i poštenja, prigovorom zastare vlasnikove tražbine naknade za pravo puta kojim on hoće zadržati imovinsku korist stečenu na teret vlasnika i ograničava li se nerazmjerno vlasniku pravo na pristup sudu i „rješavanje spora“, a i pravo vlasništva, prihvaćanjem takvog prigovora zastare?“.

23. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj: Rev-526/2025-2 od 2. listopada 2025. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-4735/2022 od 21. studenog 2023. i presudu ovog suda poslovni broj: P-2346/2020 od 10. kolovoza 2022., te je predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje.

24. U ponovljenom postupku ovaj sud je postupio u skladu s obrazloženjem presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj: Rev-526/2025. od 2. listopada 2025. godine.

25. U nastavljenom postupku tužitelj je konačno specificirao tužbeni zahtjev u valuti EUR, ostao je u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva, dok je tuženik ostao kod svojih prigovora iznesenih tijekom postupka, te je u pogledu izračuna visine naknade naveo da obračun cijene sukladno rješenju HAKOM-a vrijedi nakon 2019. godine, dok su u ranijim razdobljima bile propisane niže cijene propisane pravilnikom o potvrdi i nakanadi za pravo puta.

26. Tijekom postupka sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja prileži spisu, kako slijedi: geodetski elaborat na katastarskim podlogama za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu (list 5 - 10 spisa), povijesne zk izvatke (list 11 - 186 spisa), potvrdu (list 187 – 209, 210 - 211 spisa), izjavu tuženika (list 212 spisa), rješenje Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti od 26. veljače 2020. (list 213 – 218 spisa), zahtjev tužitelja od 22. prosinca 2015. (list 220 spisa), sudsku praksu (list 234 – 270, 312 – 325, 327 – 329, 355 – 362, 370 - 442 spisa, 605-717 spisa), prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim komunikacijama (list 330 – 354 spisa), zahtjev za pristup informacijama (list 363 – 365 spisa).

27. Posebno se napominje da se podnesak na listu 449 – 463 spisa ne odnosi na ovaj spor, a dokaze koji su predloženi nakon zaključenja prethodnog postupka sud nije posebno cijenio.

28. Izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne Novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, i 146/25, dalje - ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan a djelomično neosnovan.

29. Predmet spora po tužbenom zahtjevu jest naplata naknade koristi stečene korištenjem nekretnina u vlasništvu ili pod upravom tužitelja, izvršavanjem ovlasti prava puta, bez pravne osnove, prema cijenama za određivanje naknade za pravo puta, a podredno isplata tog istog iznosa po osnovi naknade štete koju je tuženik navodno prouzrokovao tužitelju protupravnim nepodnošenjem zahtjeva za izdavanje potvrde o pravu puta čime je spriječio da se njegova imovina poveća za iznos naknade za pravo puta koju bi inače bio dužan plaćati, sve za razdoblje od 2010. do 2014. godine i za 357 dana u 2015. godini, odnosno do 24. prosinca 2015. godine.

30. Među strankama je sporna osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, obzirom na gore iznesene prigovore tuženika te je li za potraživanje tužitelja nastupila zastara potraživanja.

31. Vezano za prigovor zastare valja istaknuti da je u odnosu na potraživanje za razdoblje 2010. do 2014. godine nastupila je zastara. Tražbina po osnovi stjecanja bez osnove zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08 – dalje u tekstu: ZOO-a), a tražbina po osnovi naknade štete zastarijeva u roku od tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kad je šteta nastala sukladno odredbi članka 230. stavka 1. i 2. ZOO-a.

32. Kako je tražbina po osnovi korištenja nekretnine za razdoblje od 2010. do 2014. godine dospjela istekom tih godina odnosno 1. siječnja 2011., 1. siječnja 2012., 1. siječnja 2013., 1. siječnja 2014. i 1. siječnja 2015., a tada je nastupila i šteta, dok je tužba podnesena 31. prosinca 2020., to je u tom dijelu nastupila zastara jer je tužba podnesena protekom zastarnog roka od 5 godina .

33. Pogrešno tužitelj smatra da je zastara prekinuta podnošenjem zahtjeva HAKOM-u za utvrđenje infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta 24. prosinca 2015. godine. Prema odredbi članka 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Povodom zahtjeva tužitelja HAKOM je donio rješenje Klasa: UP/I344-03/15-11/607 od 26. veljače 2020. kojim je utvrđena godišnja naknada za pravo puta koju je tuženik dužan plaćati tužitelju. Pod točkom VI izreke tog rješenja odlučeno je da tužitelj ima pravo na godišnju naknadu za pravo puta za nekretnine iz tog rješenja od 24. prosinca 2015. godine. Dakle, postupak koji je tužitelj pokrenuo pred HAKOM- om odnosi se na godišnju naknadu za pravo puta počevši od dana podnošenja tog zahtjeva od 24. prosinca 2015. godine. Tužiteljevo potraživanje u ovom postupku odnosi se na zahtjev za naknadu koristi zbog korištenja nek retnine bez pravne osnove te zahtjev za naknadu štete, sve za razdoblje do 24. prosinca 2015. godine, stoga se postupak koji se vodio pred HAKOM ne odnosi na ostvarenje, utvrđivanje ili osiguranje one tražbine koja je predmet ovog postupka, već na godišnju naknadu za pravo puta za razdoblje nakon utuženog pa podnošenjem tog zahtjeva nije prekinuta zastara u smislu odredbe članka 241. ZOO-a, a što potvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev-526/2025. od 2. listopada 2025. godine; stoga je odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

34. Predmet spora jest tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 110.590,13 EUR, koji iznos je specificiran podneskom od 10.. lipnja 2026. godine po osnovi korištenja tužiteljevih nekretnina bez plaćanja naknade za pravo puta u razdoblju od 2010. do 2014. godine i 357 dana u 2015. godini.

35. Iz činjeničnih navoda stranaka proizlazi da u postupku nije sporno kako je tuženik infrastrukturni operator koji je izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i povezanu opremu na zemljištu kojim upravlja tuženik i koje je u njegovom vlasništvu.

36. Nije sporno da tuženik koristi elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i povezanu opremu na ustrojstvenom području tuženika bez sudskog spora s tužiteljem.

37. Nije sporno da je tužitelj 24. prosinca 2015. podnio zahtjev Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti (dalje u tekstu: HAKOM) za utvrđenjem infrastrukturnog operatora i naknade za pravo puta.

38. Shodno navedenom u ponovljenom postupku ostaje sporno kolika je visina naknade za pravo puta te kad teku zatezne kamate na iznos naknade za pravo puta.

39. Sporno je je li tuženik koristio nekretnine u vlasništvu tužitelja bez pravne osnove, je li tuženik počinio štetnu radnju kojom je prouzročio štetu tužitelju te visina potraživanja.

40. Uvidom u izjavu tuženika broj 362/17 od 20. ožujka 2017. (list 212 spisa) sud je utvrdio da je tuženik pod punom materijalnom i kaznenom odgovornošću izjavio da koristi elektroničnu informacijsku infrastrukturu na području Općine Zlatar prema popisu zk čestica iz elaborata za pravo puta broj PP 4/217 koji je izradilo društvo EHR d.o.o., Zagreb te da istu infrastrukturu koristi više od 3 godine od početka njene uporabe bez sudskog spora s upraviteljem općeg dobra i vlasnicima nekretnina.

41. Uvidom u poruku elektronične pošte od 5. ožujka 2020. (list 219. spisa). spisa) sud je utvrdio da je tuženik izvršio svoju obvezu iz stavka VII. rješenja HAKOM- a klasa: UP/I-344-03/15-11/607 od 26. veljače 2020.. je izračunao da godišnja naknada za pravo puta iznosi 139.382,74 kn odnosno sada 18.499,27 EUR-a.

42. Prema odredbi članka 2. točke 47. Zakona o elektroničkim komunikacijama (Narodne novine, broj: 73/08, 90/11, 133/12, 80/13 i 71/14 – dalje u tekstu: ZEK/11) koji je bio na snazi u utuženom razdoblju pravo puta je pravo pristupa, postavljanja, korištenja, popravljanja i održavanja elektroničke komunikacijske mreže i elektroničke komunikacijske infrastrukture i druge povezane opreme, što obuhvaća i kabelsku kanalizaciju, kao i druga s tim povezana prava koja čine teret na nekretnini na kojoj je izgrađena elektronička komunikacijska infrastruktura i druga povezana oprema.

43. Prema odredbi članka 27. stavka 1. ZEK/11 operatori javnih komunikacijskih mreža imaju prava infrastrukturnog operatora na cijelom području Republike Hrvatske, što obuhvaća gradnju, održavanje, razvoj i korištenje elektroničke komunikacijske mreže i elektroničke komunikacijske infrastrukture na općem dobru, na nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te na nekretninama u vlasništvu drugih pravnih i fizičkih osoba, u skladu s ovim Zakonom i posebnim propisima.

44. Prema odredbi članka 28. stavka 1. ZEK/11 smatra se da infrastrukturni operator ima pravo puta ako je izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu na općem dobru ili na nekretninama iz članka 27. stavka 1. toga Zakona, uz ispunjavanje bilo kojeg od sljedećih uvjeta: da posjeduje uporabnu dozvolu izdanu na svoje ime ili na ime svojih univerzalnih ili pojedinačnih pravnih prednika, da se koristi elektroničkom komunikacijskom infrastrukturom i drugom povezanom opremom bez sudskog spora s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine na kojoj je izgrađena ta infrastruktura, u razdoblju od najmanje tri godine od početka njezina korištenja.

45. Člankom 28. stavkom 4. ZEK/11 je propisano da je infrastrukturni operator obvezan plaćati upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta, a upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine obvezan je infrastrukturnom operatoru omogućiti ostvarivanje prava puta.

46. Dakle obveza plaćanja naknade za pravo puta proizlazi iz jasne i određene odredbe čl. 28. st. 4. ZEK/11.

47. Člankom 29. stavkom 1. ZEK/11 je propisano da za pravo puta na općem dobru i na nekretninama iz članka 27. stavka 1. ovoga Zakona plaća se naknada za pravo puta iz članka 28. ovoga Zakona, a izračun i visina naknade te način plaćanja naknade propisuju se pravilnikom koji donosi Vijeće Agencije, pri čemu visina naknade mora predstavljati pravičan razmjer između prava vlasnika nekretnina i interesa operatora elektroničkih komunikacijskih usluga te javnog interesa za razvoj tržišta elektroničkih komunikacija.

48. Člankom 29. stavkom 2. ZEK/11 je propisano da naknada iz stavka 1. ovoga članka za opće dobro i nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske te jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave plaća se godišnje, po četvornom metru zemljišta koje se upotrebljava za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu iz članka 27. stavka 5. ovoga Zakona, a utvrđuje se jednoznačno za pojedinu vrstu nekretnine ili za opće dobro, na cijelom području Republike Hrvatske.

49. Nadalje odredba čl. 29. st. 1. ZEK-a, kojom je uređeno određivanje naknade u upravnom postupku i parametri za određivanje te naknade, predstavlja tek provedbenu odredbu razrađenu Pravilnikom o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine", broj 152/11 - dalje: Pravilnik/11), koja ne isključuje načelnu obvezu plaćanja naknade za pravo puta propisanu čl. 28. st. 4. ZEK/11 za razdoblje koje prethodi donošenju potvrde o pravu puta. Odredba čl. 6. st. 7. Pravilnika, koja propisuje da obveza plaćanja naknade za pravo puta započinje danom izdavanja potvrde o pravu puta te da se mora isplatiti u roku od petnaest dana od dana zaprimanja potvrde, uređuje dospjelost obveze operatora utvrđene u upravnom postupku, a ne i postojanje same obveze koje proizlazi iz čl. 28. st. 4. ZEK.

50. Shodno navedenom tuženik nakon što je stekao pravo puta ima obvezu plaćanja naknade za pravo puta po samom zakonu.

51. Budući da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj već citiranoj odluci broj Rev-526/2025 od 2. listopada 2025.. dao jasan odgovor na pravno pitanje te je odlučio da infrastrukturni operator odnosno ovdje tuženik ima obvezu plaćanja naknade za pravo puta po samom zakonu i prije nego što mu, na njegov zahtjev, Agencija izda potvrdu o pravu puta ili na zahtjev vlasn ika donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visinu naknade za pravo puta. Stoga ovaj sud u ovoj presudi ne nalazi shodnim se referirati na prigovore tuženika u odnosu na stjecanje prava puta već tuženika upućuje na razloge iznesenih u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-562/2025 od 2. listopada 2025.

52. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva valja istaknuti sljedeće.

53. Budući da je nesporno da je tuženik infrastrukturni operator na nekretninama koje su navedene u točki I. izreke rješenja HAKOM-a Klasa: UP/I-344-03/15- 11/607 od 26. veljače 2020. (list 213-218. spisa), odnosno sadržane elaboratu za pravo puta JPP-4/207, a koje nekretnine su u vlasništvu tužitelja, kao i da je također nesporno da tuženik prethodno citirano rješenje HAKOM-a nije osporio pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske, te da je sam načinio obračun godišnje naknade za pravo puta na predmetnim nekretninama u vlasništvu tužitelja, koje su predmet ovog postupka, u visini od 139.382,74 kn/ 18.499,27 EUR-a (list 219. spisa), to se stoga, po mišljenju ovog suda visina godišnje naknade za pravo puta na tužiteljevim nekretninama može utvrditi upravo u iznosu od 18.499,27 EUR-a godišnje, odnosno za 357 dana u 215. godini u iznosu od 18.093,78 EUR, stoga je slijedom navedenog, sud je odbio dokazne prijedloge tužitelja za provođenjem vještačenja po vještaku geodetske struke, zajedno s vještakom za komunikacije, na okolnost utvrđivanja vrste, količine EKI i povezane opreme, te površine koje zauzima ova infrastruktura te čestica koje zauzima, kao i prijedlog tužitelja za provođenjem financijskog vještačenja, na okolnost visine tužbenog zahtjeva, obzirom da je ovaj sud mogao utvrditi visinu tužbenoga zahtjeva iz dokumentacije priložene u spis, konkretno izračuna samog tuženika, pa bi provođenje prethodno navedenih dokaza, a na okolnost visine tužbenoga zahtjeva, odnosno utvrđivanje parametara kako bi se utvrdila visina tužbenog zahtjeva, bilo nesvrsishodno i protivno načelu ekonomičnosti postupka.

54. Slijedom svega navedenog, to tuženik kao infrastrukturni operator, a nakon što je stekao pravo puta temeljem zakona na nekretninama u vlasništvu tužitelja, ima obvezu plaćanja naknade za pravo puta po samom zakonu i prije nego što mu, na njegov zahtjev, agencija (HAKOM) izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta, i to u godišnjem iznosu naknade za pravo puta od 18.499,27 EUR-a godišnje, odnosno u konkretnom slučaju iznos od 18.093,78 EUR za 257 dana u 2015. godini.

55. Slijedom svega navedenog, to je valjalo djelomično usvojiti tužbeni zahtjev i presuditi kao u toč. I. izreke ove presude.

56. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati na dosuđeni iznos temelji se na odredbi čl. 29. st. 1. ZOO-a, jer dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom, te odredbi čl. 183. st. 1. ZOO-a koja propisuje da dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje, a imajući u vidu da obveza plaćanja naknade za pravo puta nastaje po samom zakonu (čl. 28. st. 1. ZEK/11), te da ista sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZEK/11 dospijeva godišnje, dok ovlaštenik prava naplate naknade za pravo puta istu može zahtijevati po njenu dospijeću, dakle po isteku godine na koju se naknada odnosi, i to po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08. 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.), te od 30. prosinca 2023. do isplate, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08. 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23), budući da se ne radi o odnosu neposredno proizišlom iz trgovačkog ugovora, niti iz ugovora između trgovca i osobe javnog prava, već da se radi o zakonskoj obvezi tuženika, pa je stoga glede zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos, presuđeno kao u toč. I.1. izreke ove presude.

57. Odluka o troškovima postupka iz toč. I.1., II.2. i III. izreke presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, te odredbi čl. 155. ZPP-a i čl. 164. st. 1. i 2. ZPP- a, s obzirom na djelomičan uspjeh stranaka u parnici, pri čemu je tužitelj uspio s 16,36 %, a tuženik sa 83,64%. Dakle, sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, tuženik je u većoj mjeri uspio u sporu, ( 83,64 %-16,36 %=67,28%), stoga tuženik ima pravo na naknadu parničnog postupka u iznosu od 37,28 % od ukupnog troška.

58. Tuženiku je tako priznat kao potreban za vođenje postupka zatraženi trošak zastupanja po odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadama za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23.; dalje: OT), a temeljem vrijednosti predmeta spora u iznosu od 110.590,13 EUR i to: sastav odgovora na tužbu u iznosu od u iznosu od 1.665,10 EUR-a sukladno Tbr. 7. t. 1. OT-e, za sastav podnesaka od 6. svibnja 2021. i 13. srpnja 2026. u iznosu od po 1.665,10 EUR-a, svaki (Tbr. 8. t. 1. OT-e), za sastav odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije u iznosu od 1665,10 EUR ( Tbr.10.t.5. OT), za zastupanje na ročištima dana 19. kolovoza 2022. i 20. srpnja 2026. u iznosu od po 1,665,10 EUR , što ukupno iznosi 9.990,60 EUR-a, a što uvećano za PDV po stopi od 25% ukupno iznosi 12,488,25 EUR-a , a obzirom na uspjeh u sporu , tuženik ima pravo na iznos od 8.402,09 EUR ( 67,28%), stoga je odlučeno kao u točki IV i V izreke.

59. Odluka o zatraženoj zakonskoj zateznoj kamati na dosuđeni iznos troška parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 27. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 80/22; dalje: ZID ZPP), u vezi odredbe čl. 107. st. 2. ZID ZPP-a, dok je visina stope određena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08. 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.), a imajući u vidu da se ne radi o odnosu proizišlom iz trgovačkog ugovora, niti iz ugovora između trgovca i osobe javnog prava.

U Zagrebu, 3. rujna 2026.

Sutkinja:

Marija Krajnović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem ovog suda u dva primjerka za sud i u jednom primjerku za svaku protivnu stranku.

DNA:

tužitelju po pun

tuženiku po pun