Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Pr-478/2019-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, u pravnoj stvari tužitelja GI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Brunu Kokotu Živalju, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra Rijeka, Rijeka, Krešimirova 42, OIB: 40237608715, zastupanog po dr.sv. Ani Holjar, odvjetnici u Rijeci, izvan ročišta, 3. rujna 2026.

r i j e š i o  j e

I Odbacuje se tužiteljeva tužba s tužbenim zahtjevom slijedećeg sadržaja:

« 1. Utvrđuje se da su Pritužbom na rad tužitelja od 12.11.2019. godine, Dopisom članova tima od 12.11.2019. te Molbom za poduzimanje odgovarajućih hitnih mjera od 13.11.2019. godine, kao oblicima neželjenog ponašanja suradnika koja su izložila tužitelja neprijateljskom, ponižavajućem i uvredljivom okruženju na radnom mjestu, tužitelju povrijeđeni dostojanstvo i pravo na jednako postupanje.

2. Utvrđuje se da je tuženik povrijedio pravo tužitelja na jednako postupanje time što povodom Pritužbe na rad tužitelja od 12.11.2019. godine, Dopisa članova tima od 12.11.2019. i Molbe za poduzimanje odgovarajućih hitnih mjera od 13.11.2019. godine nije poduzeo nikakve mjere radi zaštite prava tužitelja od uznemiravanja suradnika, odnosno što nije poduzeo radnje koje bi omogućile tužitelju da izvršava obveze iz radnog odnosa u punom opsegu njegove kvalifikacije, kao specijalista opće kirurgije i subspecijalista kardijalne kirurgije.

3. Nalaže se tuženiku da poduzme radnje kojima će omogućiti tužitelju da izvršava obveze iz radnog odnosa u punom opsegu njegove kvalifikacije, kao specijalista opće kirurgije i subspecijalista kardijalne kirurgije, time što će tužitelju osigurati funkcionalan tim suradnika koji će zajedno s tužiteljem sudjelovati u operativnom zbrinjavanju kardiokiruških bolesnika u roku od 15 dana.

4. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni trošak ovog parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate u visini stope koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana. «

II Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 625,00 eura, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu (iznad odmjerenih 625,00 eura, a do zatraženih 1.625,00 eura) tuženikov zahtjev za naknadu troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovom sudu 12. prosinca 2019. podnio tužbu u kojoj, u bitnom, navodi da je u radnom odnosu kod tuženika temeljem Ugovora o radu od 27. listopada 2007., da je još od 2011. izložen nezakonitom djelovanju neposredno nadređenih mu osoba, a koje da imaju za posljedicu njegovo uznemiravanje, da je naslovni sud 2. svibnja 2016. donio Presudu, posl. br.: P-2616/13-38, kojom da je utvrđeno da je diskriminiran na svom radnom mjestu kod tuženika onemogućavanjem izvođenja operativnih zahvata u svojstvu glavnog operatera, razmjerno broju kardijalnih kirurga na zavodu, postavljanjem niže kvalificiranog liječnika za njemu nadređenu osobu, sprječavanjem izvođenja konzilijarnih pregleda i prijema pacijenata na odjel te onemogućavanjem da za potrebe stručnog usavršavanja koristi plaćeni dopust, da je tuženiku zabranjena daljnja diskriminacija na način da mu se omogući izvođenje operativnih zahvata u svojstvu glavnog operatera, razmjerno broju kardijalnih kirurga na zavodu, zatim da mu se ne postavljaju niže kvalificirani liječnici za njemu nadređene osobe, da mu se omogući izvođenje konzilijarnih pregleda i prijema pacijenata na odjel te da mu se omogući da za potrebe stručnog usavršavanja koristi plaćeni dopust, te da su Presudom Županijskog suda u Zagrebu od 9. svibnja 2017. potvrđeni prethodno opisani dijelovi tužbenog zahtjeva. Nadalje, budući da tuženik nije izvršio činidbu koja mu je naložena citiranom pravomoćnom presudom, da je Općinski sud u Crikvenici je 3. srpnja 2018. godine donio Rješenje o ovrsi posl. br. Ovr-3768/2018 kojim da je određena ovrha te da je određeno da ukoliko ovdje tuženik ne postupi po rješenju, da će se na prijedlog ovdje tužitelja tuženom izreći novčana kazna od 50.000,00 kn pravnoj osobi i 10.000,00 kn odgovornoj osobi u pravnoj osobi, te da će im se istovremeno zaprijetiti novim novčanim kaznama, da je to rješenje potvrđeno odlukom Županijskog suda u Varaždinu, posl. br. Gž Ovr1092/2018 - 3, od 18. veljače 2019. Uz to, iz razloga što tuženik i dalje nije izvršavao pravomoćnu presudu Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-2616/13 od 2.svibnja 2016. te zbog daljnjeg konstantnog uznemiravanja na radnom mjestu, da je 17. 1ipnja 2019. podnio kaznenu prijavu Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci protiv prof. dr. sc. ĐI zbog kaznenog djela zlostavljanja na radu opisanog u öl. 133. Kaznenog zakona, a koji da je postupak u fazi izvida. Tužitelj tvrdi da je došao do saznanja da je u Uredu ravnatelja tuženika zaprimljena pritužba na rad tuženika s nadnevkom 12. studenog 2019. godine, a u kojoj da 19 djelatnika tuženika, potpisnika pritužbe, navode da ne žele više sudjelovati u operacijskim zahvatima u kojima je on glavni operater, da se pismenom od 27. studenog 2019. obratio tuženiku sa zahtjevom da se zaštite njegova prava, a napose pravo na dostojanstvo od uznemiravanja te da se poduzmu odgovarajuće radnje prema inicijatorima sastavljanja iste pritužbe, a što da je tuženik propustio učiniti očiglednim ignoriranjem iste. Poziva se i citira Pravilnik o radu tuženika (članke 17., 18., 19., i čl. 22.), zatim Pravilnik o postupku i mjerama za zaštitu dostojanstva radnika (članak 8.) te Zakon o radu (članak 7.). Tužitelj smatra očiglednim da činjenicom što je tuženik ignorirao njegovo od 27.studenog u kojom je ukazao na očiglednu povredu njegova dostojanstva zbog sadržaja pritužbe od 12. studenog 2019., a kojom da mu je neosnovano okaljana čast i ugled među kolegama, te ne poduzimanja radnji protiv osobe koja je sastavila tu istu pritužbu, te ne poduzimanja propisanih radnji u svezi same pritužbe, da mu je povrijeđeno dostojanstvo. Postavlja tužbeni zahtjev sa sadržajem, citirano: « 1. Utvrđuje se da je tužitelju GI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] postupanjem tuženika Kliničkog bolničkog centra Rijeka, Rijeka, Krešimirova 42, OIB: 40237608715 povrijeđeno dostojanstvo za vrijeme obavljanja posla, pa se tuženiku zabranjuje daljnje postupanje kojim se vrijeda dostojanstvo tužitelja. 2. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od kn, u roku od 8 dana.»

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 15. siječnja 2020. (str. od 29 do 32 spisa), u bitnom, u potpunosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Navodi da je tužbeni zahtjev u potpunosti neosnovan, da je nejasno je na čemu se isti temelji odnosno u čemu bi se sastojala eventualna povreda dostojanstva tužitelja, da je netočan navod da mu se pismenom od 27. studenoga 209. godine obratio da se zaštiti njegovo dostojanstvo obzirom da navedenim pismenom, Zahtjevu za zaštitu prava podnesenom ravnatelju tuženika, zaštita dostojanstva nigdje nije navedena niti iz sadržaja pismena proizlazi da se radi povredi dostojanstva. Dakle, da ne slijedi da se to pismeno odnosi na zaštitu dostojanstva već isključivo na „zahtjev za dostavom predmetne pritužbe i poduzimanje odgovarajuće radnje protiv sastavljača iste", da je tužitelju uputio dopis 21. studenog 2019. da ne postoji službeno pokrenuti postupak i da stoga nije u mogućnosti udovoljiti zahtjevu za dostavom pritužbe. Dalje, da je tužiteljev zaključak da se navedenim dopisom tuženika od 21. studenoga 2019.g. radi o „potvrđivanju postojanja i ignoriranju" navedene pritužbe besmislen i iznesen uslijed nedostatka argumenata od strane tužitelja, da činjenica da dostavljen zahtjev za zaštitu prava ne upućuje na povredu dostojanstva suk ladno Zakonu o radu, Zakona o suzbijanju diskriminacije, Pravilniku o radu KBC-a Rijeka i Pravilniku o postupku i mjerama za zaštitu dostojanstva radnika KBC-a Rijeka, ne znači da isti nije proslijeđen nadležnim službama na postupanje. Tuženik se poziva i citira odredbe članka 133. Zakona o radu (s tim u vezi navodi da je evidentno da u konkretnom slučaju ne postoji odluka kojom je povrijeđeno pravo tužitelja iz radnog odnosa) i čl. 134. ZR-a, kao i čl. 3. te čl. 4. Pravilnik o postupku i mjerama za zaštitu dostojanstva radnika KBC Rijeka. Ističe da nijedna od navedenih osnova nije ostvarena u ovoj konkretnoj pravnoj stvari. Dalje, tuženik pojašnjava da Zakonom o radu nije definiran pojam uznemiravanja, to bi na konkretan slučaj trebalo primijenit definiciju iz Zakona o suzbijanju diskriminacije (ZSD), i to čl. 3. prema kojem je uznemiravanje svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz čl. 1. st. 1. ZSD koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a posebice ako stvara zastrašujuće, neprijateljsko, ponižavajuće, omalovažavajuće ili uvredljivo okruženje, da su st.1. čl. 1. ZSD-a taksativno navedene osnove uznemiravanja / diskriminacije (numerus clausus), da se radi o uznemiravanju na osnovu rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije. Tuženikov je stav da se taksativno navedene osnove za uznemiravanje/diskriminaciju moraju ostvariti, što ovdje da nije slučaj te da se iste moraju ostvarivati sustavno, što opet da nije slučaj u ovoj konkretnoj stvari. U preostalom dijelu, da se tužbeni zahtjev odnosi na pravomoćnu presudu P-2616/13 i ovršni postupak koji je u tijeku Pu Ovr- 4656/2019 (ranije Ovr-3768/2018) koji se vodi kod Općinskog suda u Crikvenici. Predlaže da su odbije tužbeni zahtjev. Potražuje parnični trošak.

3. Podneskom od 28. studenog 2022. (stranica 121 spisa) tužitelj je sukladno rješenju suda donesenom na ročištu 20. rujna 2022. (str. 112 spisa) precizirao tužbeni zahtjev sadržajem kako slijedi, citirano: «1. Utvrđuje se da su Pritužbom na rad tužitelja od 12. 11. 2019. godine, Dopisom članova tima od 12. 11. 2019. te Molbom za poduzimanje odgovarajućih hitnih mjera od 13. 11. 2019. godine, kao oblicima neželjenog ponašanja suradnika koja su izložila tužitelja neprijateljskom, ponižavajućem i uvredljivom okruženju na radnom mjestu, tužitelju povrijeđeni dostojanstvo i pravo na jednako postupanje. 2. Utvrđuje se da je tuženik povrijedio pravo tužitelja na jednako postupanje time što povodom Pritužbe na rad tužitelja od 12. 11. 2019. godine, Dopisa članova tima od 12. 11. 2019. i Molbe za poduzimanje odgovarajućih hitnih mjera od 13. 11. 2019. godine nije poduzeo nikakve mjere radi zaštite prava tužitelja od uznemiravanja suradnika, odnosno što nije poduzeo radnje koje bi omogućile tužitelju da izvršava obveze iz radnog odnosa u punom opsegu njegove kvalifikacije, kao specijalista opće kirurgije i subspecijalista kardijalne kirurgije.

3. Nalaže se tuženiku da poduzme radnje kojima će omogućiti tužitelju da izvršava obveze iz radnog odnosa u punom opsegu njegove kvalifikacije, kao specijalista opće kirurgije i subspecijalista kardijalne kirurgije, time što će tužitelju osigurati funkcionalan tim suradnika koji će zajedno s tužiteljem sudjelovati u operativnom zbrinjavanju kardiokiruških bolesnika u roku od 15 dana. 4. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni trošak ovog parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate u visini stope koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.« Dakle, obzirom je tužitelj postupio prema sadržaju rješenja suda, tuženikovo opetovano protivljenje istome je irelevantno.

4. Tuženik se dalje u postupku (podnesak od 17.1.2023.) protivi i sadržaju tužiteljeva podneska od 28. studenog 2022. te u njemu postavljenom tužbenom zahtjevu. Uz to, ističe da je konkretno riječ o tužbenom zahtjevu o kojem je već ranije presuđeno – res iudicata, te prigovara nedostatku procesnim pretpostavki za podnošenje ove tužbe.

5. Nakon izvršenog uvida u spis predmeta, zaključak je prvostupanjskog suda da je predmetnu tužbu valjalo odbaciti.

6. Odredbom članka 187. stavkom 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; nadalje u tekstu: ZPP) regulirano je da se tužba za utvrđenje može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Člankom 333. stavak 3. ZPP-a je normirano da prvostupanjski sud tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravomoćno presuđena i ako utvrdi da je parnica među istim strankama pokrenuta o zahtjevu o kojemu je već pravomoćno odlučeno, odbacit će tužbu.

7. Ovaj sud smatra da je predmetnu tužbu trebalo odbaciti jer je pravomoćnom ovosudnom presudom pod posl.br. P-2616/13-39 od 2. svibnja 2016. (dalje u tekstu: Presuda) već konačno uređeno isto radno-pravno područje odnosa stranaka, a tužitelju je tom Presudom (str. od 265 do 280 spisa) pružena trajna sudska zaštita (preciznije sve do trenutka prestanka trenutnog radnog odnosa) od postupanja tuženika kojim mu se onemogućuje ostvarivanje prava na operativni rad. Naime, točkom 2. izreke Presude tuženiku je zabranjena daljnja diskriminacija tužitelja, između ostalog, na način da mu se omogući izvođenje operativnih zahvata u svojstvu glavnog operatera razmjerno broju kardijalnih kirurga na Zavodu, čime je tuženiku pro futuro nametnuta konkretna obveza postupanja. Izreka takvog sadržaja u konačnici ima za cilj implementaciju tužiteljevog prava na jednako postupanje. Takva pravomoćna obveza koja se sastoji u zabrani, ali i dužnosti nalaganjem aktivne radnje (omogućavanje izvođenja operativnih zahvata) nije jednokratnog karaktera, nego je usmjerena na buduće tuženikovo ponašanje tijekom cijelog trajanja radnog odnosa na koji se ta zabrana i radnja odnose. Stoga svako kasnije postupanje, odnosno nastanak okolnosti za koje tužitelj smatra da predstavljaju manifestaciju zabranjenog postupanja ili prestanak vršenja kontinuirane radnje omogućavanja operativnih zahvata (s tim što je po mišljenju ovog prvostupanjskog suda očito i notorno da je za operativni zahvat glavnog operatora nužno potreban tim suradnika jer nijedan operator u bolničkom sustavu liječenja kardiokirurških pacijenata nužne operacije ne izvod sam) ne zahtijeva novo konstituiranje prava tužitelja, već može biti predmet prisilnog ostvarenja kroz ovršni postupak već postojeće sudske zaštite. To osobito vrijedi u okolnostima ove pravne stvari, u kojima je tužitelj pozivajući se na povredu dužnikove obveza Presude već pokrenuo ovršni postupak protiv istog tuženika u kojemu je nesporno doneseno rješenje o ovrsi 3. srpnja 2018. (pod posl.br. Ovr-3768/2018) uz zaprječivanje novčanom kaznom ovdje tuženiku i njemu odgovornoj osobi. To rješenje o ovrsi steklo je učinke pravomoćnosti 18. veljače 2020. (sve ovo slijedi iz sadržaja rješenja Županijskog suda u Zagrebu, posl.br. Gž Ovr-934/2021-3 od 26. srpnja 2021.- str. 176 spisa, točka 5. obrazloženja). Time je tužitelju već otvoren pravni put kojim može ostvariti prisilno izvršenje prava iz pravomoćne i ovršne Presude, pa mu za ostvarenje iste pravne koristi (zaštite) nije potrebna nova presuda parničnog suda. Uostalom, neovisno o Pritužbi na rad tužitelja od 12.11. 2019., Dopisu članova tima od 12.11.2019. te Molbi za poduzimanje odgovarajućih hitnih mjera od 13.11.2019. (dalje u tekstu: Pritužba, Dopis i Molba), da je tuženik postupao u studenom 2019. kako mu je pravomoćno naloženo – radnjom omogućavanja tužitelju izvođenje operativnih zahvata (jasno, pod pretpostavkom da tuženik nije tako postupao), ne bi niti došlo do pitanja potrebe osiguranja tužitelju funkcionalnog tima suradnika jer je potonje već bilo obuhvaćeno u Presudi naloženom mu radnjom. Ovdje svakako prvostupanjski sud polazi i od jednog od osnovnih pravila logike da je u većem (izreka Presude P-2616/13-39) obuhvaćeno i manje (predmetni tužbeni zahtjev).

8. U pokrenutom ovršnom postupku (posl.br. Ovr-3768/2018, poslije pod posl. brojem Pu Ovr-4656/2019) nije ostalo izvan razmatranja (ne)postupanje tuženika u kontekstu sastavljanja Pritužbe, Dopisa i Molbe, jer je ovršni sud izvodio dokaze, uključujući saslušanje svjedoka (ĐI i CI – zapisnik od 15.1.2021. posl.br. Pu Ovr-4656/2019 – str. 123 i 124 spisa) i na relevantne okolnosti sastavljanja Pritužbe, Dopisa i Molbe (studeni 2019.), upravo radi ocjene (prethodno donošenju odluke o novčanom kažnjavanju ovršenika / tuženika) je li naknadnim ponašanjem ili propuštanjem tuženik (ovršenik) povrijedio svoju obvezu sadržanu u ovršnoj Presudi. Činjenice da su Pritužba, Dopis i Molba nastale nakon donošenja Presude 2016. sama po sebi ne stvara pravni interes za novu parnicu ako se smisao tužiteljevog isticanja tih isprava argumentacijski zapravo svodi na navod da je tuženik tim naknadnim postupanje, odnosno propuštanjem (nepoduzimanje nikakvih mjera u studenom 2019., odnosno u to vrijeme neosiguravanjem, tj. neomogućavanjem tima suradnika u okviru jednakog prava tužitelja na vršenje, razmjerno broju kardijalni kirurga, operativnih zahvata) povrijedio već postojeće pravomoćno mu određene obveze.

9. Tužbeni zahtjev kojim se u ovoj parnici tuženiku nalaže omogućavanje tužitelju izvršavanja obveza iz radnog odnosa u punom opsegu njegove kvalifikacije, uključujući osiguravanje funkcionalnog tima suradnika za operativno zbrinjavanje bolesnika, po svojem smislu ne predstavlja pravo koje bi tek meritornom odlukom u ovom postupku trebalo nastati, nego način ostvarenja prava čija je zaštita već obuhvaćena pravomoćnom Presudom. Dopuštanje nove parnice u takvim okolnostima bi značilo omogućiti tužitelju da za svako tuženikovo pojedinačno postupanje (i propuštanjem) protivno trajnoj zabrani (daljnje diskriminacije) i radnji činjenja (omogućavanja izvođenja operativnih zahvata) ishodi presudu kojom bi se tuženiku nalagala obveza koja već proizlazi iz već donesene pravomoćne / ovršne Presude.

10. Okolnost da se u predmetnoj tužbi sastavljanje Pritužbe, Dopisa i Molbe opisuju kao novi događaji ne mijenja zaključak da se zaštita koju tužitelj njom nastoji postići (kondemnatornim dijelom zahtjeva – točka 3.) u bitnome može ostvariti u ovršnom postupku. Prema tome, tužitelj nije uskraćen za sudsku zaštitu, nego je može ostvariti pravnim putem koji je upravo predviđen za prisilno ostvarenje prava koja su mu već pravomoćnim naslovom priznata. Takav zaključak se podudara sa svrhom instituta pravomoćnosti, jer se o pravu tužitelja na zaštitu od onemogućavanja operativnog rada (što je zapravo sukus problema stranaka) i o zabrani takvog postupanja više ne može ponovno odlučivati kao o pitanju koje tek treba biti riješeno. Iako događaji iz studenog 2019. (sastavljanje Pritužbe, Dopisa i Molbe) kao vremenski kasnije nastale okolnosti ne mogu smatrati apsolutno istim činjeničnim osnovom u smislu pravomoćno presuđene stvari, njihova različitost u vremenskom okviru ne daje tužitelju pravni interes za novu parnicu kada se njime zapravo traži utvrđenje povreda iste tuženikove trajne obveze za čije je izvršenje predviđen ovršni postupak. Nove okolnosti (sastavljanje Pritužbe, Dopisa i Molbe i događaji nakon toga o (ne)mogućnosti tužitelju operativnog rada) mogu biti relevantne za pitanje je li došlo do povrede obveza iz pravomoćne Presude, ali ne mogu biti razlog za ponovno konstituiranje sadržaja prava koje je tom odlukom već utvrđeno i zaštićeno. Kada je tužitelju koji raspolaže ovršnim naslovom dostupan ovršni postupak (kojeg je uostalom i pokrenuo, te koji je na temelju uvida ovog suda u e.spis aplikaciju i dalje u tijeku, sada pod novim brojem Ovr- 375/2022, po žalbi pred drugostupanjskim Županijskim sudom u Zagrebu, pod posl.br. Gž Ovr-1507/2024), u kojem je tužitelj upravo zbog trajnog učinka pravomoćne i ovršne Presude više puta predlagao da se tuženiku izreknu novčane kazne, pa tako ponovno i podneskom od 5. lipnja 2020. u kontekstu događaja s kraja 2019. godine – v. točku 7. obrazloženja rješenja Županijskog suda u Zagrebu, posl.br. Gž Ovr-934/2021-3 od 26. srpnja 2021.- str. 177 spisa), ne postoji zasebna procesna potreba da se o toj pravnoj zaštiti ponovno odlučuje u ovom parničnom postupku. Prihvaćanje suprotnog stajališta dovelo bi do nedopuštenog preklapanja dvaju različitih sudskih postupaka, mogućnost i donošenja dviju različitih odluka o istoj obvezi i, u konačnici, do nepotrebnog višestrukog sudskog utvrđivanja istih prava.

11. Budući nepostojanje pravnog interesa predstavlja (negativnu) procesnu zapreku za vođenje parnice, stoga nisu ispunjene pretpostavke za raspravljanje o tužbenom zahtjevu.

12. Slijedom svega navedenog, predmetnu tužbu je valjalo odbaciti, bez obzira na to što se pojedine činjenice iz historijata tužbe odnose na razdoblje nakon donošenja pravomoćne Presude od 2. svibnja 2016., jer je za ostvarivanje prava koja tužitelj nastoji u ovoj parnici zaštititi, već pravomoćno i ovršno određen odgovarajući oblik sudske zaštite, koji je on pokrenuo i koji ovršni postupak još uvijek traje upravo i na okolnosti, odnosno vremenski okvir te događaje obuhvaćene predmetnom tužbom (kako u činjeničnom dijelu, tako i postavljenim tužbenim zahtjevom).

13. Odluka o trošku (točka II izreke) temelji se na odredbi iz članka 154. stavka 1., u vezi s člankom 155. ZPP-a, uzimajući u obzir uzimajući u obzir vrstu spora, ostvareni potpuni uspjeh tuženika, tuženikov troškovnik (str. 264 spisa), te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika («Narodne novine» broj 138/2023 i 107/2025, nadalje u tekstu: Tarifa). Prema Tbr. 52. stavku 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Sukladno Tbr. 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura.

14. Tuženiku je priznat temeljem Tbr. 7. toč. 2. Tarife zatraženi iznos jednokratne nagrade u visini 500,00 eura koji obuhvaća četiri radnje (sastav podnesaka od 12.9.2022. i 17.1.2023, zastupanje na raspravama 20.9.2022. i 17.2.2023.), te pripadajući PDV od 25 % na prethodnu stavku (125,00 eura - Tbr. 46. Tarife), ukupno 625,00 eura. U preostalom dijelu zatraženi trošak nije priznat jer isti nije bio bitan za vođenje parnice (čl. 155. ZPP-a), pa tako sastav podneska od 21.12.2021. nije bio bitan jer je punomoć za zastupanje tuženik mogao dostaviti i bez pisanja posebnog podneska, dok u podnescima od 9.8.2023. i 14.7.2026. tuženik ponavlja svoju već prije u postupku iznesenu argumentaciju, kako na ročištu 17.1.2023. tako i podnescima od 12.9.2022. i 17.1.2023., trošak poduzimanja kojih radnji mu je u cijelosti priznat. Glede stavki troškovnika o utrošenim dodatnim satima (zastupanja na raspravi i izradi podnesaka, ukupno 2 + 2 + 6 sati = 10 sati), sud ističe da tuženik, konkretno, ničim nije dokazao trajanje tih aktivnosti onako kako je na tom mjestu istaknuo, dok općenito nije naveo iz sadržaja kojeg Tbr. Tarife bi mu pripadao trošak po tim nedokazanim osnovama.

U Rijeci 3. rujna 2026.

Sudac:

Robert Mihelj

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od prvog idućeg dana od dana dostave istog. Žalba se podnosi ovom sudu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud (čl. 348. ZPP- a).

Dostaviti:

- tužitelju – po pun., e.komunikacijom, uz podneske tuženika od 29.6.2023. i 14.7.2026.

- tuženiku – po pun., e.komunikacijom, uz podnesak tužitelja od 12.4.2023.