REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-918/2026-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Pajalića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Igora Periše člana vijeća, Jadranke Anić-Matić članice vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Jure Grbavac, odvjetnik u Splitu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-410/2025-2 od 8. listopada 2025., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu broj P-2556/2024-6 od 16. svibnja 2025., u sjednici održanoj 2. rujna 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Ukidaju se presuda Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-410/2025-2 od 8. listopada 2025. u dijelu pod točkama 1. b) i II. izreke, kao i presuda Općinskog suda u Splitu broj P-2556/2024-6 od 16. svibnja 2025. u dijelu pod točkom I. izreke (osim u dijelu kojim je ta presuda preinačena u odnosu na dosuđene zatezne kamate) i točkom II. izreke, te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:
„I. Nalaže se tuženoj da u roku od 8 dana isplati tužitelju, na ime naknade štete za mjesec kolovoz 2020. godine, iznos od 788,53 EUR, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 15. kolovoza 2020. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena.
II. Nalaže se tuženoj da u roku od 8 dana, na ime naknade parničnog troška, isplati tužitelju iznos od 1.787,45 EUR, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 16. svibnja 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena.“.
2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:
„I. Žalba se u većem dijelu odbija kao neosnovana, a u manjem dijelu prihvaća te se presuda Općinskog suda u Splitu, broj: P-2556/2024 od 16. svibnja 2025.:
a) preinačava:
- u dijelu točke I izreke presude kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na iznos od 788,53 EUR zatezne kamate za razdoblje od 15. kolovoza 2020. do 16. kolovoza 2020. tako da se u tom dijelu zahtjev za isplatom zateznih kamata odbija kao neosnovan.
- u dijelu točke I. u odnosu na zatezne kamate za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do dana isplate tako da se za to razdoblje nalaže tuženici platiti zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
b) potvrđuje:
- u preostalom dijelu točke I. izreke i točke II. izreke.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.“ .
3. Rješenjem ovog suda broj Revd-349/2026-2 od 11. veljače 2026., tuženici je dopušteno podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja:
„Je li pravno dopušteno i moguće u parničnom postupku radi naknade imovinske štete-izmakle zarade od tržišne mjesečne najamnine uslijed uvođenja instituta zaštićenog najma i s tim u vezi propisivanja neprimjerene zaštićene najamnine, visinu pretrpljene štete utvrditi na način da se na utvrđeni iznos tržišne mjesečne najamnine izračunavaju porezna davanja koja bi tužitelj kao najmoprimac po redovnom tijeku stvari bio dužan platiti da je u utuženom razdoblju bio u mogućnosti ostvariti tržišnu najamninu umjesto zaštićene najamnine, a potom da se iznos tržišne najamnine umanji za porezna davanja i propisanu zaštićenu najamninu koju je tužitelj imao pravo primati, a sve kako bi se visina štete utvrdila sukladno odredbi čl. 1089. stavka 3. ZOO?“.
4. Tuženica je sukladno navedenom dopuštenju protiv drugostupanjske presude podnijela reviziju na temelju odredbe čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja radi kojeg je dopuštena revizija. Predložila je preinačiti drugostupanjsku presudu sukladno revizijskim navodima, odnosno ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.
5. U odgovoru na reviziju, tužitelj je predložio reviziju tuženice odbiti kao neosnovanu.
6. Revizija je osnovana.
7. Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a ZPP zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 3. ZPP).
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja, vlasnika stana u kojem je tijekom razdoblja obuhvaćenog tužbenim zahtjevom stanovao zaštićeni najmoprimac, radi naknade štete.
9. Nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev pozivajući se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev-2364/2016-3 od 19. prosinca 2018., prema kojemu sustav zaštićenog najma predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva koje vlasnicima nameće nerazmjeran i pretjeran teret, protivno odredbi članka 1. Protokola 1. uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 1/06 i 13/17 - dalje: Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda), što je bilo i predmet razmatranja u presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Hrvatske, zaključivši da u postupanju tuženice u odnosu na reguliranje zaštićenih najmoprimaca na stanovima u privatnom vlasništvu ima protupravnosti, jer takvo postupanje predstavlja povredu Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10, 5/14 i 69/17 - dalje: Ustav) i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, zbog čega je tuženica dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu.
10. Obzirom na navedeno, sudovi su ocijenili da tužitelj, kao vlasnik stana u kojem je stanovao zaštićeni najmoprimac, na temelju odredbe čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) ima pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između slobodno ugovorene (tržišne) najamnine i zaštićene najamnine. Pritom iznos koji je dosuđen tužitelju nije umanjen za iznos poreznih davanja, koja bi tužitelj imao da je na tržišni iznos najamnine plaćao redovite poreze.
11. U odnosu na pravno pitanje naznačeno u reviziji tuženice, revizijski sud je u odluci broj Rev-445/2025-2 od 1. listopada 2025. iznio sljedeće pravno shvaćanje:
„Prema pravnom shvaćanju ovoga vijeća odgovarajuću, odnosno primjerenu naknadu imovinske štete koja pripada tužitelju, kao vlasniku stana u čijem stanu je u spornom razdoblju stanovala zaštićena najmoprimka, predstavlja iznos dobiven umanjenjem visine slobodno ugovorene, odnosno tržišne, najamnine sa iznosima ostvarenim po osnovi zaštićene najamnine i iznosom poreznih davanja koja bi tužitelj bio dužan podmiriti u spornom razdoblju u slučaju da je imao mogućnost ostvarivati slobodno ugovorenu, odnosno tržišnu najamninu.“.
12. Ovom odlukom se reafirmira navedeno pravno shvaćanje te time odgovara na pravno pitanje naznačeno u reviziji tuženice.
13. Zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi nisu utvrdili odlučne činjenice, radi čega je na temelju čl. 391. st. 7. ZPP odlučeno kao u točki I. izreke ovog rješenja.
14. Odluka o troškovima revizije temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP (točka II. izreke rješenja).
Zagreb, 2. rujna 2026.
Predsjednik vijeća:
Željko Pajalić
