REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-3900/2019-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja CZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Gordana Vidmar, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB 22694857747, kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-3278/2017-2 od 28. ožujka 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-163/17-67 od 28. travnja 2017., u sjednici održanoj 2. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

II. Tužitelju se ne dosuđuje trošak sastava odgovora na reviziju.

r i j e š i o  j e:

Odbacuje se revizija tuženika u dijelu koji se odnosi na odluku o troškovima postupka kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 226.873,72 kune sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose kako je pobliže opisano u izreci pod toč I. Nadalje, pod toč. II. naloženo je tuženiku od ožujka 2017. pa nadalje plaćati tužitelju rentu na ime izgubljene zarade u mjesečnom iznosu od 2.311,52 kune (dvije tisuće tristo jedanaest kuna i pedeset dvije lipe) do svakog 10. - og u mjesecu za protekli mjesec, zajedno sa zateznim kamatama kako je to pobliže opisano u izreci dok je pod toč. III. izreke u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 127.501,75 kuna sa zatraženim zateznim kamatama kao i zahtjev za isplatom mjesečne novčane rente u iznosu od 577,88 kuna, odbijen kao neosnovan. Ujedno je toč. IV. odlučeno o parničnom trošku na način da je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 26.548,50 kuna sa zateznim kamatama kako je pobliže opisano u izreci.

2. Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda.

3. Tuženik je izjavio reviziju protiv drugostupanjske presude pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) navodeći da istu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, preinačiti drugostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troška tuženiku, podredno ukinuti obje nižestupanjske odluke i predmet vratiti na ponovno suđenje.

4. U odgovoru na reviziju tužitelj je predložio istu odbiti kao neosnovanu potražujući ujedno i trošak i sastava na reviziju.

5. U smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

6. Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koju tuženik ukazuje revizijom, jer su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ti razlozi nisu nejasni niti proturječni. O odlučnim činjenicama ne postoji proturječje između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava i zapisnika. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

7.1. Prema tome, nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojeg je revident podnio reviziju.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koja je tužitelju nastala uslijed prometne nezgode koja se dogodila 5. lipnja 2004. kada je na tužitelja kao vozača motocikla naišlo vozilo kojim je upravljala osiguranica tuženika.

9. Sud prvog stupnja na temelju utvrđenja:

- da je osiguranica tuženika prouzročila prometnu nezgodu jer se sa sporedne ceste uključivala na glavnu ne poštujući prometni znak „raskrižje s cestom s prednošću prolaska“ te je oduzela prednost prolaska tužitelju,

- da se tužitelj svojim motociklom kretao cestom sa prednošću prolaska u naseljenom mjestu brzine od 91,1 km/h,

- da je presudom Općinskog suda u Velikoj Gorici broj K-209/05 od 31. siječnja 2006. koja je postala pravomoćna 8. lipnja 2006. okrivljena TZ proglašena krivom za izazivanje predmetne prometne nezgode u kojoj je druga osoba teško tjelesno ozlijeđena, opisano po čl. 272. st. 1. i 2. Kaznenog zakona, a kažnjivo po čl. 272. st. 2. Kaznenog zakona te joj je izrečena kazna,

- da je tužitelj uslijed prometne nezgode zadobio tešku tjelesnu ozljedu u vidu višestrukog prijeloma kostiju zdjelice te transkondilarnog prijeloma goljenične kosti lijeve potkoljenice s razdorom ligamenata i meniska te razdora ligamenta mišića ispravljača palca desnog stopala,

- da je provedenim vještačenjem utvrđeno kako ukupno umanjenje životne i radne aktivnosti tužitelja s kirurškog i s neurološkog stajališta iznosi 55%,

- da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 10. veljače 2009. tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad nastale zbog ozljede koju je tužitelj pretrpio u predmetnoj nezgodi, odnosno zbog profesionalne nesposobnosti za rad nastale ozljedom izvan rada,

- da je predmetno rješenje utemeljeno na nalazu i mišljenju ovlaštenog vještaka od 22. siječnja 2009. u kojem je navedeno da je kod osiguranika zbog ozljede izvan rada 13. siječnja 2009. nastala profesionalna nesposobnost za rad prema čl. 34. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju jer mu je radna sposobnost trajno smanjena za više od polovice prema tjelesno i psihički zdravom osiguraniku iste ili sl. naobrazbe i sposobnosti uz isključenje dugotrajnog stajanja, hodanja i čučanja,

-da tužitelj, školovan i zaposlen kao automehaničar, više ne smije dugotrajno opterećivati lijevu nogu odnosno da tužitelj nije radno sposoban za svoju profesiju ,

zaključio je da je tužbeni zahtjev osnovan, no i da je tužitelj doprinio nastanku štetnog događaja u omjeru od 20%, dok je doprinos tuženika 80%, te je stoga primjenjujući odredbe čl. 178 st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 113/93, 3/94, 7/96, 91/96 i 112/99 - dalje: ZOO) obvezao tuženika naknaditi tužitelju štetu s osnova izgubljene zarade, presuđujući kao u izreci prvostupanjske presude, kao i da tužitelju ubuduće plaća rentu jer je kod tužitelja došlo do nesposobnosti za rad uslijed predmetne prometne nezgode, sve na način kako je to pobliže navedeno u izreci.

10. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare prvostupanjski sud isti je otklonio pozivajući se i na odredbe čl. 272. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97) kojima je za navedeno kazneno djelo propisana novčana kazna ili kazna zatvora do tri godine te na čl. 19. st. 1. kojim je propisano da se kazneni postupak ne može pokrenuti kad protekne tri godine za kazneno djelo s propisanom kaznom težom od jedne godine zatvora kao i na odredbe čl. 20. st. 6. Kaznenog zakona kojim je propisano da zastara pokretanja kaznenog postupka nastupa u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko je prema zakonu određena zastara pokretanja kaznenog postupka. Stoga je zaključak suda prvog stupnja da predmetno kazneno djelo zastarijeva u roku od 6 godina. Nadalje, isti sud zaključuje da je rok zastare podnošenja zahtjeva za naknadu štete u predmetnom slučaju ponovno počeo teći pravomoćnošću osuđujuće kaznene presude broj K-209/05 od 31. siječnja 2006., odnosno 8. lipnja 2006., a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 24. lipnja 2010., ocjena je prvostupanjskog suda da je podnesena prije isteka roka zastare zbog čega je prigovor tuženika odbijen kao neosnovan.

11. Sud drugog stupnja potvrdio je prvostupanjsku presudu.

12. I prema ocjeni ovog suda pravilna je ocjena suda drugog stupnja o osnovanosti tužbenog zahtjeva, ocjeni suodgovornosti tužitelja te da je istaknuti prigovor zastare neosnovan. Posljedično tomu, pravilna je ocjena drugostupanjskog suda o osnovanosti zahtjeva za isplatu.

13. Naime, kraj utvrđenja da je osiguranica tuženika prouzročila prometnu nezgodu jer se sa sporedne ceste uključivala na glavnu ne poštujući prometni znak „raskrižje s cestom s prednošću prolaska“ te je oduzela prednost prolaska tužitelju kao i da je za navedeno oglašena krivom pravomoćnom presudom u kaznenom postupku, no i da se tužitelj kretao brzinom većom od dopuštene, pravilna je ocjena sudova u postupku o doprinosu tužitelja nastanku štetnog događaja u omjeru od 20%.

14. Nadalje, tuženik u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava osporava i odluku o visini naknade na koju tužitelj ima pravo odnosno osporava izračun razlike između plaće koju bi ostvarivao i naknade za bolovanje odnosno kasnije, između plaće i mirovine. Navedeni revizijski navodi sadržajno predstavljaju osporavanje nalaza vještaka koji je u izračunu polazio od usporednog radnika (razlika plaće i naknade za bolovanje) dok je nakon umirovljenja vještak tu razliku utvrdio uzimajući u obzir prosječnu plaću KV radnika, s obzirom da nije postojao usporedni radnik. Navedeno su sudovi u svojim odlukama detaljno obrazložili zašto prihvaćaju nalaz i mišljenje vještaka.

15. Nadalje, u odnosu na revizijske navode kojim tuženik ističe da se tužitelj nije pokušao zaposliti u okvirima preostale radne sposobnosti, za odgovoriti je revidentu da navedeno ne proizlazi iz nižestupanjskih utvrđenja.

16. U odnosu na revizijske navode kojima se osporava pravilnost ocjene sudova u postupku vezano za istaknuti prigovor zastare valja reći da je ovaj sud u odlukama Rev x-1117/2015 od 5. srpnja 2016. i Revr 719/2016 od 14. ožujka 2018. zauzeo pravno shvaćanje prema kojem oštećenik za štetu koju trpi s naslova izgubljene zarade za vrijeme privremene spriječenosti za rad saznaje tek prestankom privremene spriječenosti za rad kada stječe saznanja o opsegu i visini štete. Slijedom navedenog tek tada počinje teći rok zastarijevanja potraživanja naknade štete za taj oblik štete.

17. Stoga, reafirmiranjem pravnih shvaćanja iz prethodno citiranih odluka za odgovoriti je revidentu da početak tijeka zastare za potraživanje naknade štete za vrijeme privremene nesposobnosti za rad počinje prestankom privremene spriječenosti za rad i tek tada počinje teći zastara potraživanja naknade štete za taj oblik štete.

17.1. Također tek utvrđenjem trajne nesposobnosti za rad (donošenjem rješenja o invalidskoj mirovini kojim je utvrđena visina te mirovine), oštećeni ima potrebna saznanja o opsegu i visini nastale štete - razlike između naknade za bolovanje i naknade plaće, odnosno invalidske mirovine.

17.2. Polazeći od činjeničnih okolnosti konkretnog slučaja, imajući u vidu da je tužitelj od rujna 2009. prema rješenju HZMO ostvario pravo na invalidsku mirovinu za ovo razdoblje nije nastupila zastara jer je tek trenutkom donošenja rješenja kojim je tužitelju utvrđena visina invalidske mirovine tužitelj stekao saznanje o opsegu i visinu štete koju trpi na ime izgubljene zarade.

18. Stoga je valjalo potvrditi i ocjenu sudova u postupku u odnosu na istaknuti prigovor zastare.

18.1. Okolnost što su nižestupanjski sudovi o zastari odlučili primjenom odredaba čl. 19., čl. 20. i 272. st. 2. KZ kojim je uređene institut zastare kaznenog progona, dakle uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, ne može revidenta dovesti u povoljniju poziciju - budući je prigovor zastare neosnovan i kada se na utvrđeno činjenično stanje pravilno primjeni materijalno pravo.

19. Zbog iznijetih razloga, suprotno tvrdnji tuženika, tužbeni zahtjev je djelomično prihvaćen pravilnom primjenom materijalnog prava te je na temelju čl. 393. ZPP revizija tuženika odbijena kao neosnovana.

20. Tuženik je sadržajno podnio reviziju i protiv dijela u kojem je sadržana odluka o troškovima postupka, međutim, revizija protiv takve odluke nije dopuštena (čl. 400. st. 1. ZPP).

20.1. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Su-IV-19/15-19 od 16. studenog 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega je dopuštena revizija.

20.2. Prema navedenom shvaćanju, rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP-a protiv kojega je dopuštena revizija. To je zato jer se tim rješenjem ne odlučuje o predmetu spora (o biti stvari) pa glede parničnih troškova spor zapravo niti počinje niti se dovršava, a samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva. Slijedom toga se samo u odnosu na predmet spora postupak pravomoćno dovršava pojedinačnim aktom, bilo presudom ili rješenjem protiv kojih je, za razliku od rješenja o troškovima parničnog postupka, moguće podnijeti reviziju (tako i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1168/2018 od 12. srpnja 2018.).

21. Iz tih je razloga, na temelju čl. 392.b st. 1. u vezi s čl. 400. st. 3. ZPP-a valjalo riješiti kao u izreci rješenja.

22. Tužitelju nisu priznati troškovi sastava odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban u ovom postupku (čl. 155. st. 1. ZPP).

Zagreb, 2. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek