REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-659/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠCV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Željko Vrdoljak, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Hanza Media d.o.o. Zagreb, Koranska 2, OIB:79517545745, kojeg zastupa punomoćnica Anita Jozičić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Hanžeković & Partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-223/2025-2 od 26. rujna 2025. kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Splitu broj Pr-6820/2021 od 15. srpnja 2025., u sjednici održanoj 2. rujna 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tuženika, ukida se rješenje Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-223/2025-2 od 26. rujna 2025. pa se predmet vraća sudu drugog stupnja na ponovan postupak.

II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Rješenjem prvostupanjskog suda odlučeno je da svaka stranka snosi svoj trošak postupka u ovoj pravnoj stvari.

2. Rješenjem drugostupanjskog suda je odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje te je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-5641/2025-2 od 14. siječnja 2026. tuženiku je dopušteno podnošenje revizije protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-223/2025-2 od 26. rujna 2025. zbog povrede prava na pravično suđenje.

4. Tuženik je protiv rješenja suda drugog stupnja podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. Zakona o parničnom postupku zbog povrede temeljnog prava u odnosu na koje mu je dopušteno podnošenje revizije. Predlaže reviziju prihvatiti i ukinuti pobijano drugostupanjsko rješenje, a tužiteljici naložiti da mu naknadi troškove revizijskog postupka.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je osnovana.

7. Prema odredbi čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) u vezi s čl. 400. st. 2. ZPP u povodu revizije Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijano rješenje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a ZPP zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora u revizijskom stadiju postupka je tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

9. Iz spisa proizlazi da je u ovom predmetu tužiteljica 30. kolovoza 2021. podnijela tužbu radi isplate razlike plaće koje joj tuženik nije isplaćivao zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Tužbu je podnijela nakon što je presudom Županijskog sud u Splitu broj Gž R-258/2020-2 od 11. svibnja 2021. preinačena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-904/2018 od 25. rujna 2019., na način da je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da otkaz ugovora o radu tužiteljice s ponudom izmijenjenog ugovora broj ... od 13. siječnja 2014. nije dopušten, da radni odnos tužiteljici nije prestao i da je tuženik dužan tužiteljicu vratiti na poslove sukladno ugovoru o radu od 30. studenoga 2006. Nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Rev 1159/2021 -2 od 28. ožujka 2023. ukinuo odluku Županijskog suda u Splitu broj Gž R-258/2020 od 11. svibnja 2021. i vratio spis tom sudu na ponovo suđenje, sud je donio presudu broj Gž R-459/2023-3 od 30. listopada 2023. kojom je potvrdio prvostupanjsku presudu broj Pr-904/2018 od 25. rujna 2019. kojom je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan te je naložio tužiteljici naknaditi tuženiku trošak sastava revizije.

9.1. Slijedom toga prvostupanjski sud je u ovom predmetu donio presudu broj Pr- 6820/2021-18 od 24. travanja 2024. kojom je odbio tužbeni zahtjev za isplatu 285.000,00 s osnova razlike plaće s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke) jer je otpala pravna osnova na temelju koje je tužiteljica zahtijevala isplatu razlike plaće. Tužiteljici je naloženo naknaditi tuženiku 3.750,00 EUR s osnova troškova parničnog postupka na temelju odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP (točka II. izreke). Presudom Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-208/2024-3 od 2. travnja 2025. potvrđena je prvostupanjska odluka u točki I. izreke te je rješenjem broj Gž R - 208/2024-3 od 2. travnja 2025. prihvaćena žalba tužiteljice i ukinuta je odluka o troškovima postupka u točki II. izreke prvostupanjske odluke.

10. Općinski sud u Splitu je rješenjem broj Pr-6820/2021 od 15. srpnja 2025. odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka s obrazloženjem da je tužba tužiteljice bila razumna i nije bila lišena izgleda za uspjeh te se može smatrati da je očekivan je tužiteljice da će ostvariti pravo na naknadu štete bilo opravdano jer je u vrijeme podnošenja tužbe tužiteljica imala pravomoćnu odluku kojom je otkaz ugovora o radu proglašen nedopuštenim. Osim toga prvostupanjski sud je zaključio da tužbeni zahtjev tužiteljice nije bio nerazumno visoko postavljen, ali da bi plaćanje parničnih troškova u iznosu od 3.750,00 EUR bilo posebno opterećujuće za financijsku situaciju tužiteljice te da je odlukom da svaka stranka snosi svoj parnični trošak postignuta pravilna ravnoteža između općeg interesa odnosno legitimnog cilja kojem teži pravilo o naknadi parničnih troškova i prava tužiteljice sukladno Konvenciji i čl.1. Protokola br.1. uz Konvenciju. Pritom se pozvao na pravno shvaćanje Europskog suda za ljudska prava (zauzeto u predmetima Čolić protiv Hrvatske, zahtjev broj 49083/18, presuda od 18. studenoga 2021., Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, zahtjev broj 72152/13, presuda od 6. rujna 2016. i Klauz protiv Hrvatske zahtjev broj 28963/10, presuda od 18. srpnja 2013.) prema kojem nametanje znatnog opterećenja odnosno plaćanja visokih troškova postupka nakon završetka postupka može predstavljati ograničenje prava na sud zajamčenog čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/12, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 – dalje: Konvencija).

10.1. Drugostupanjski sud je odbio žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsko rješenje obrazlažući da je tužiteljica imala legitimna očekivanja da će ostvariti pravo na naknadu štete i da će njezin zahtjev biti prihvaćen jer je u vrijeme podnošenja tužbe imala pravomoćnu odluku kojom je otkaz ugovora o radu proglašen nedopuštenim te je stoga imala pravo tražiti isplatu razlike plaće koja je nastala zbog nezakonite odluke.

11. Tuženik u reviziji podnesenoj po dopuštenju u bitnome navodi da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene pravnih shvaćanja Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP), povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje odnosno pravo na dostatno obrazloženu sudsku odluku te da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer drugostupanjsko rješenje ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Ističe da pravna shvaćanja ESLJP na koje se pozivaju nižestupanjski sudovi nisu primjenjiva u ovoj pravnoj stvari jer se primjerice u presudi ESLJP u predmetu Čolić protiv Hrvatske zahtjev broj 49083/18, presuda od 18. studenoga 2021. radi o situaciji kad je tužitelj djelomično uspio u ostvarivanju prava na naknadu štete, a naloženo mu je platiti troškove postupka tuženiku u iznosu većem od iznosa koji je njemu dosuđen na ime naknade štete, dok je u ovom predmetu tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti odnosno tuženik je u cijelosti uspio u sporu. Tuženik se poziva na odluke ESLJP u spojenim predmetima Derbuc i dr. protiv Hrvatske i Svečak protiv Hrvatske, broj zahtjeva 53977/14 i 41902/15, odluka od 15. ožujka 2022.

12. Polazeći od odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP i sadržaja temeljnog prava zbog kojeg je dopuštena revizija u ovom predmetu, treba navesti da je pravo na pošteno suđenje jedno od temeljnih ljudskih prava zajamčenih čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10, 5/14 i 69/17 - dalje: Ustav) odnosno odredbom čl. 6. st. 1. Konvencije.

12.1. Pravo na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 29. st. 1. Ustava i odredbom čl. 6. st. 1. Konvencije, skup je institucionalnih i postupovnih jamstava kojima se osigurava pravičnost postupka u cjelini. To pravo, među ostalim aspektima, obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku, kao i postupovno jamstvo zabrane proizvoljnosti (arbitrarnosti) u postupanju i odlučivanju sudova. Zaključku da je određena odluka suda proizvoljna ponajviše doprinosi nedosljednost sudova u odlučivanju i nedostatnost razloga iznesenih u obrazloženju sudske odluke (tako i u odlukama Ustavnog suda broj U-III-4670/2018 od 11. rujna 2019., točka 13.1. i broj U-III- 5871/2021 od 19. listopada 2022. točka 9.1.). Zabrana arbitrarnosti usko je povezana s pravom na obrazloženu sudsku odluku kao zasebnim postupovnim jamstvom prava na pravično suđenje, koje zahtijeva da sudovi za svoje odluke daju dostatne i relevantne razloge. Navedeno ne znači dužnost detaljnog odgovora na svaki navod stranke, već je obveza suda navesti dostatne i jasne razloge o elementima spora koji su od odlučnog značaja za njegov ishod, a koje stranke ističu u svojim podnescima i tvrdnjama tijekom postupka. Mjera u kojoj se ova dužnost suda primjenjuje ovisi o prirodi odluke koju sud donosi te okolnostima svakog predmeta (tako i u presudi ESLJP od 24. lipnja 2022., točka 91., Zayidov protiv Azerbajdžana (br. 2), zahtjev br. 5386/10; presudi ESLJP od 22. rujna 2022., točka 17., Cvetković protiv Hrvatske, zahtjev br. 28539/16).

13. Slijedom navedenog, prema ocjeni vijeća u pobijanoj drugostupanjskoj odluci, nisu izneseni dostatni, jasni i razumljivi razlozi za ocjenu da je pravilan zaključak suda prvog stupnja kako je odlukom o troškovima postupka, na način da svaka stranka snosi svoj trošak, postignuta pravična ravnoteža između prava tužiteljice prema čl. 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju, kojim se jamči pravo vlasništva i općeg interesa, odnosno legitimnog cilja, kojem teži pravilo o naknadi parničnih troškova niti za ocjenu da bi u ovom slučaju parnični troškovi koji bi bili dosuđeni tuženiku bili prekomjeran teret za tužiteljicu te doveli do povrede njenog prava na pristup sudu.

14. Naime, iz spisa proizlazi da su nižestupanjske odluke donesene pozivom na pravna shvaćanja ESLJP u predmetima Čolić protiv Hrvatske, zahtjev broj 49083/18, presuda od 18. studenoga 2021., Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, zahtjev broj 72152/13, presuda od 6. rujna 2016. i Klauz protiv Hrvatske zahtjev broj 28963/10, presuda od 18. srpnja 2013. i njihovom primjenom u vezi s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP prema kojem "gubitnik plaća". Međutim, u ovom predmetu je riječ o situaciji kad je tužbeni zahtjev u konačnici u cijelosti odbijen i kad je tuženik u cijelosti uspio u sporu odnosno ne radi se o situacijama u kojima je tužbeni zahtjev bio osnovan, ali su iznosi troškova dosuđeni tuženiku bili toliko prekomjerni da su "potrošili" dosuđeni dio tužbenog zahtjeva (kao u predmetima Čolić protiv Hrvatske, gore citirano, § 46; i Klauz protiv Hrvatske, gore citirano, §§ 91-93) niti su se odnosili na pitanje kad je sudska praksa domaćih sudova, u vrijeme podnošenja tužbe, bila nejasna (kao u predmetu Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, gore citirano, §§ 106-107). Stoga pravna shvaćanja ESLJP zauzeta u odlukama na koje se tužiteljica poziva nisu u potpunosti primjenjiva u ovom predmetu.

15. Iz navedenih odluka ESLJP, kako onih na koje se pozivaju nižestupanjski sudovi, tako i odluka na koje se u reviziji poziva tuženik, jasno proizlazi da se niti pravilo iz članka 154. stavka 1. ZPP iako zakonito i legitimno niti pravna shvaćanja ESLJP ne mogu primjenjivati doslovnim tumačenjem i formalistički, bez uzimanja u obzir specifičnih okolnosti svakog slučaja.

16. Tuženik u reviziji s pravom ukazuje na pravno shvaćanje ESLJP u predmetima spojenim predmetima Derbuc i dr. protiv Hrvatske i Svečak protiv Hrvatske, broj zahtjeva 53977/14 i 41902/15, odluka od 15. ožujka 2022. u kojima, kao i u ovom predmetu, tužitelji nisu niti djelomično uspjeli u sporu te su obvezani su na plaćanje troškova protivnoj strani. Pritom treba navesti da se u ovom predmetu kao i u navedenim spojenim predmetima ESLJP, zahtjev za naknadu troškova postupka nije odnosio na naknadu troškova nastalih državi koju je zastupalo Državno odvjetništvo, već privatnim subjektima koje su zastupali odvjetnici (usporedi Klauz protiv Hrvatske, gore citirano, § 95.) te ishod postupka nije ovisio o tumačenju novog pravnog pitanja.

16.1. Osim toga u postupku pred nižestupanjskim sudovima je u cijelosti izostala ocjena legitimnog očekivanja tuženika, kao stranke koja je u cijelosti uspjela u sporu, da sudovi postupe sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, kojom je izrijekom propisano da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinom umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

17. Slijedom navedenog o spornim troškovima treba odlučiti cijeneći sve okolnosti konkretnog slučaja i u okviru legitimnih očekivanja obiju stranaka, odnosno potrebno je ocijeniti legitimna očekivanja tužiteljice sukladno Konvenciji i čl. 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju, ali i legitimna očekivanja tuženika, koji je u konačnici u cijelosti uspio u sporu da mu protivna stranka koja je u cijelosti izgubila parnicu, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP naknadi troškove postupka, sve kako bi se postigla pravična ravnoteža tih očekivanja.

18. Zbog svega iznesenog, postupanje drugostupanjskog suda predstavlja povredu prava tuženika na obrazloženu sudsku odluku, kao važnog aspekta prava na pravično suđenje, jer žalbeni navodi tuženika koji se odnose na pitanja odlučujuća za ishod spora, zahtijevaju određen, jasno obrazložen i razumljiv odgovor, koji je u ovom slučaju izostao. Zbog navedenog je došlo do povrede prava na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava i čl. 6. st. 1. Konvencije.

19. Stoga je, na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP u vezi s čl. 400. st. 2. ZPP, ukinuto pobijano drugostupanjsko rješenje i predmet je vraćen drugostupanjskom sudu na ponovan postupak.

20. U ponovljenom postupku drugostupanjski sud će otkloniti nedostatke na koje mu je ukazano ovim rješenjem, koji se odnose na iznošenje jasnih, dostatnih i relevantnih razloga za odluku žalbi tuženika podnesenoj protiv prvostupanjskog rješenja o troškovima postupka.

21. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP u vezi s čl. 400. st. 2. ZPP.

Zagreb, 2. rujna 2026.

Predsjednik vijeća

mr. sc. Dražen Jakovina