REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-1346/2024-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jelene Čuveljak, predsjednice vijeća, Mirne Maržić, sutkinje izvjestiteljice i Nikoline Mišković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB: 84397956623, Antuna Mihanovića 3, Zagreb, protiv 1. tuženika HŽ INFRASTRUKTURA d.o.o., OIB: 39901919995, Mihanovićeva 12, Zagreb, 2. tuženika HŽ PUTNIČKI PRIJEVOZ d.o.o., OIB: 80572192786, Strojarska cesta 11, Zagreb, i 3. tuženika HŽ CARGO d.o.o., OIB: 08720210702, Heinzelova 51, Zagreb, radi naknade štete u iznosu od 11.025,51 EUR, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P -368/2022-29 od 15. siječnja 2024., 2. rujna 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-368/2022-29 od 15. siječnja 2024.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom prvostupanjski sud je u točki I. izreke odbio tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zahtijevao da mu tuženici solidarno isplate iznos od 11.025,51 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.
2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud tako odlučio na temelju čl. 219. i čl. 221.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP), utvrdivši da tužitelj u parničnom postupku nije dokazao postojanje neposredne uzročno-posljedične veze između štetnog događaja iz 1983. godine i umirovljenja osiguranika u invalidsku mirovinu u prosincu 1999. godine. Sud je nadalje utvrdio da parnični sud nije vezan utvrđenjem podijeljene odgovornosti u omjeru od 50% iz obrazloženja ranije presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1048/87 od 20. listopada 1989., s obzirom na to da pravomoćnost stječe isključivo izreka, a ne i obrazloženje sudske odluke. Odluku o troškovima postupka sud temelji na čl. 154. i čl. 155. ZPP-a.
3. Protiv prvostupanjske presude žalbu je izjavio tužitelj zbog svih zakonom propisanih razloga. U bitnome, tužitelj u žalbi posebno ističe da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno te da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da ne postoji uzročna veza. Žalitelj navodi da iz priloženog nalaza i mišljenja Invalidske komisije u Splitu broj 604-I/84 od 7. studenog 1984. i pratećeg obrasca IN-4 od 11. srpnja 1984. jasno proizlazi da je kod osiguranika utvrđeno smanjenje radne sposobnosti zbog jedine povrede izvan rada – one od 15. veljače 1983. kada mu je uslijed naleta vlaka amputirana desna noga. Navodi kako je na temelju tako utvrđene invalidnosti osiguraniku rješenjem HZMO-a br. 5073 od 30. prosinca 1999. priznato pravo na invalidsku mirovinu, iz čega nedvojbeno proizlazi uzročno-posljedična veza sa štetnim događajem za koji je pravnom predniku tuženika utvrđena suodgovornost od 50%. Ističe da su tuženici uzročnost osporavali samo paušalno i da nisu predložili nikakav dokaz koji bi ukazivao da povreda iz 1983. godine nije uzrokovala invalidnost. Predlaže drugostupanjskome sudu da prihvati žalbene razloge tužitelja kao osnovane i preinači pobijano odluku na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev, podredno, da ukine pobijanu presudu i vrati predmet natrag prvostupanjskome sudu na ponovno suđenje.
4. Odgovor na žalbu nije izjavljen.
5. Žalba tužitelja nije osnovana.
6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP -a u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je zaključio da je prvostupanjska presuda pravilna i zakonita.
7. U donošenju pobijane presude nije počinjena nijedna od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a prvostupanjska presuda sadrži valjane, jasne i razumljive razloge o svim odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izvedenim ispravama u spisu.
8. Među strankama je sporno postojanje uzročno-posljedične veze između ozljeda koje je osiguranik tužitelja ĆE zadobio u nezgodi 15. veljače 1983. s njegovim kasnijim umirovljenjem 1999. godine i pravom na invalidsku mirovinu, kao i ovlaštenje parničnog suda da to pitanje samostalno utvrđuje, te vezanost suda u pogledu postojanja suodgovornosti pravnog prednika tuženika u omjeru od 50% na temelju obrazloženja ranije presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P -1048/87 od 20. listopada 1989.
9. Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja u kojima ističe da je uzročno - posljedična veza nedvojbeno dokazana ispravama iz upravnog postupka, to jest Nalazom i mišljenjem Invalidske komisije iz 1984. godine te rješenjem o priznavanju prava na invalidsku mirovinu iz 1999. u vezi s medicinskim obrascem IN-4, te da parnični sud ta utvrđenja ne može preispitivati.
10. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da o pravima iz mirovinskog osiguranja nadležno odlučuje tužitelj u upravnom postupku, ali u parničnom postupku za naknadu štete koju tužitelj potražuje od odgovornih osoba na ime isplaćenih davanja, sud nije vezan utvrđenjima vještaka i komisija iz upravnog postupka o uzrocima i omjeru uzroka nastanka invalidnosti osiguranika. Parnični sud je ovlašten i dužan, primjenom načela slobodne ocjene dokaza i neposrednosti, samostalno utvrditi postojanje uzročno-posljedične veze između štetne radnje i invalidnosti kao pretpostavke odgovornosti za štetu propisane u čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 i 69/26; dalje: ZOO). Ovo pravno shvaćanje izraženo je i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske konkretno u rješenju poslovni broj Rev-632/2022-2 od 10. srpnja 2024. godine, gdje je izrijekom potvrđeno da parnični sud u građanskoj parnici nije vezan rješenjem HZMO-a donesenim u upravnom postupku u odnosu na postojanje uzročno-posljedične veze između štetnog događaja i štete (invalidnosti), kao i u odluci Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-81/2021 od 9. svibnja 2023., prema kojoj se uzročnost mora samostalno raspraviti i dokazati u parnici, pri čemu se tuženiku ne može uskratiti pravo na provođenje medicinskog vještačenja radi osporavanja te veze.
11. Tuženici su konkretno osporavali uzročno-posljedičnu vezu ističući da iz samog rješenja o mirovini od 30. prosinca 1999. i Nalaza i mišljenja Invalidske komisije iz 1984. godine ne proizlazi da je umirovljenje nastupilo isključivo i neposredno zbog povrede iz 1983. godine, a ne zbog općeg zdravstvenog stanja i drugih bolesti, ta je činjenica bila sporna i odlučna za ishod spora. Teret dokazivanja postojanja uzročne veze, kao opće pretpostavke odgovornosti za štetu, sukladno čl . 1045. ZOO-a i procesnim pravilima o teretu dokaza iz čl. 219. i čl. 221.a ZPP-a leži na tužitelju. Tužitelj je stoga bio dužan predložiti provođenje dokaza medicinskim vještačenjem po neovisnom sudskom vještaku kako bi dokazao da je upravo povreda na radu iz 1983. godine dovela do gubitka radne sposobnosti 1999. godine. Nadalje, tužitelj nije uspio osigurati sudu i pristup spisu svojeg predmeta na temelju kojeg je određena invalidska mirovina njegovom osiguraniku. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je pravilno primijenio procesno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev zbog nedokazanosti uzročno-posljedične veze.
12. Neosnovani su i žalbeni navodi tužitelja kojima tvrdi da je prvostupanjski sud bio vezan utvrđenjem podijeljene odgovornosti od 50% na strani pravnog prednika tuženika, s obzirom na to da je isto utvrđeno u obrazloženju presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1048/87 od 17. travnja 1989. Naime, sukladno čl. 333. st. 1. ZPP-a materijalna pravomoćnost sudske odluke odnosi se isključivo na njezinu izreku, kojom se rješava o osnovanosti zahtjeva za pružanje pravne zaštite (glavna stvar i sporedna traženja), a ne i na njezino obrazloženje. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude poslovni broj Revr-1101/2010-2 od 26. listopada 2010., samo ono o čemu je odlučeno u izreci presude stječe svojstvo pravomoćnosti, dok razlozi izneseni u obrazloženju ne postaju samostalno pravomoćni niti u novoj parnici među istim strankama obvezuju sud kao pravomoćno presuđena stvar. S obzirom na to da omjer podijeljene odgovornosti u presudi iz 1989. godine nije bio unesen u izreku, već se spominjao isključivo u razlozima obrazloženja, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je zaključio da nije vezan tim utvrđenjem, te da je tužitelj bio dužan ponovno u ovoj parnici u cijelosti dokazati postojanje i omjer odgovornosti tuženika za štetni događaj.
13. Slijedom svega navedenog, budući da u prvostupanjskom postupku nije počinjena nijedna od bitnih povreda odredaba parničnog postupka, činjenično stanje je pravilno utvrđeno, a materijalno pravo je pravilno primijenjeno, pravilno je prvostupanjski sud odlučio kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.
14. Stoga, odlučeno je kao u izreci ove presude na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.
Zagreb, 2. rujna 2026.
Predsjednica vijeća
dr. sc. Jelena Čuveljak
