REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3508/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Danijela Uzelac Ljubić, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB: 84397956623, Zagreb, Mihanovića 3, protiv 1. tuženika HŽ INFRASTRUKTURA d.o.o., OIB: 39901919995, Zagreb, Mihanovićeva 12, 2. tuženika HŽ PUTNIČKI PRIJEVOZ d.o.o., OIB: 80572192786, Zagreb, Strojarska cesta 11 i 3. tuženika HŽ CARGO d.o.o., OIB: 08720210702, Zagreb, Heinzelova 51, kojeg zastupa punomoćnik Davor Plišo, odvjetnik u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-423/2025-49 od 13. kolovoza 2026., 2. rujna 2026.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-423/2025-49 od 13. kolovoza 2026.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem odbijen je kao neosnovan tužiteljev prigovor izjavljen 28. travnja 2026. i potvrđeno je rješenje o plaćanju sudske pristojbe poslovni broj P-423/2025-47 od 27. travnja 2026.

2. Prvostupanjski sud je na temelju odredaba Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18 i 51/23; dalje: ZSP), ocijenio da je tužitelj dužan platiti sudsku pristojbu za odgovor na tužbu u ukupnom iznosu od 59,73 EUR. Zaključeno je da je tužitelj obveznik plaćanja sudskih pristojbi, jer on u ovoj pravnoj stvari ne obavlja poslove proizašle iz obavljanja javnih ovlasti i zato što je presudom pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev. Zbog toga je prvostupanjski sud tužiteljev prigovor protiv rješenja kojim je pozvan na plaćanje sudske pristojbe odbio kao neosnovan.

3. Protiv navedenog rješenja tužitelj je podnio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj u žalbi u bitnome navodi kako je oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi jer je javna ustanova koja je nadležna za ostvarivanje prava na temelju generacijske solidarnosti odnosno isplatu mirovine iz I. stupa mirovinskog osiguranja. Ističe da tužitelj kao javna ustanova odlučuje o pravima i obvezama iz mirovinskog osiguranja, ima pravo potraživanja štete s osnove isplaćene mirovine i radi se o djelatnosti koja je proizašla iz javnih ovlasti. Zbog toga smatra da je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi te predlaže ukinuti pobijano rješenje.

4. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

5. Nakon što je ispitao pobijano rješenje na temelju odredaba čl. 365. st. 2. i 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), u vezi s čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19), u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP -a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ono pravilno i zakonito.

6. Suprotno tužiteljevim žalbenim navodima, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno odbio kao neosnovan njegov prigovor protiv rješenja kojim ga je prvostupanjski sud pozvao na plaćanje sudske pristojbe za odgovor na tužbu nakon što je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan. Obrazloženje pobijanog rješenja sadrži valjane razloge o tome zbog čega tužiteljev prigovor protiv rješenja prvostupanjskog suda poslovni broj P-423/2025-47 od 27. travnja 2026. nije osnovan te ga prihvaća i ovaj sud.

7. Iako je tužitelj doista tijelo koje obavlja javne ovlasti, ta činjenica u ovom slučaju ipak nije dovoljna za tužiteljevo oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi u smislu odredbe čl. 11. st. 1. t. 2. ZSP-a. Naime, da bi se tužitelj oslobodio od plaćanja sudske pristojbe treba biti ispunjena i druga pretpostavka iz odredbe čl. 11. st. 1. t. 2. ZSP-a, odnosno treba se raditi o postupku proizašlom iz javne ovlasti.

8. Povjeravanje javnih ovlasti je jedan od načina organizacije javne vlasti u kojem država prenosi dio nadležnosti državnih tijela za obavljanje poslova od javnog interesa na subjekt izvan sustava državnih tijela (ustanovu, trgovačko društvo ili drugu pravnu osobu).

9. Odredbom čl. 145. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19 i 84/21; dalje: ZMO) propisano je da Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (ovdje, tužitelj) ima javne ovlasti u rješavanju o pravima i obvezama iz mirovinskog osiguranja, a pri tome obavlja sljedeće poslove: 1.) poslove u vezi s ostvarivanjem prava osiguranih osoba iz mirovinskog osiguranja na temelju generacijske solidarnosti, 2.) osigurava provedbu uredbi Europske unije o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti i međunarodnih ugovora o socijalnom osiguranju, 3.) osigurava zakonitost ostvarivanja prava osiguranih osoba te im pruža stručnu pomoć pri ostvarivanju prava, 4.) provodi politiku razvitka i unapređivanja mirovinskog osiguranja na temelju generacijske solidarnosti i 5.) obavlja i druge poslove u vezi s provedbom i ostvarivanjem prava iz mirovinskog osiguranja na temelju generacijske solidarnosti.

9.1. Dakle, tužitelj ima javnu ovlast u rješavanju o pravima i obvezama iz mirovinskog osiguranja. Na to upućuje odredba čl. 145. ZMO-a.

10. Međutim, u konkretnom slučaju iz spisa proizlazi da je u ovoj pravnoj stvari tužitelj na temelju odredaba čl. 161. u vezi s čl. 164. ZMO-a zahtijevao naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja. Kod takvog stanja stvari, i ovaj sud, jednako kao i prvostupanjski sud smatra da se ne radi o postupku proizašlom iz obavljanja javnih ovlasti na što je ovaj sud ukazao u rješenju poslovni broj Pž-1731/2025 od 23. travnja 2025. kada je u ovoj pravnoj stvari odlučivao o tužiteljevoj žalbi koja se odnosila na sudsku pristojbu za presudu i žalbu protiv te presude.

10.1. Kada tužitelj tuži osobu za isplatu naknade štete (izvanugovorni odnos) na temelju odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju, on ne postupa u obavljanju javnih ovlasti. Traženje i ostvarenje naknade za štetu po ocjeni ovog suda ne predstavlja tužiteljevu javnu ovlast, kao niti bilo kojeg drugog javnog tijela s javnim ovlastima, neovisno o tome hoće li iznos eventualno stvarne naknade za štetu tužitelj ostvariti i dobiti na svoj račun. On će eventualno ta sredstva opet koristiti u izvršavanju svojih javnih ovlasti, ali pribavljanje sredstava na taj način nije javna ovlast, već zakonsko i ustavno pravo na traženje sudske zaštite. Kada bi se radilo o predmetu koji je proizašao iz tužiteljevog obavljanja javnih ovlasti, tužitelj bi imao pravo samostalno, svojom odlukom, naložiti tuženiku određenu obvezu, što ovdje nije slučaj. Ovakav stav ovaj sud je iznio u nizu svojih odluka (primjerice u poslovnim brojevima: Pž-4765/2022, Pž-3381/2022, Pž-4403/2022, Pž-88/2024).

11. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci rješenja (čl. 380. t. 2. ZPP-a).

Zagreb, 2. rujna 2026.

Sutkinja

Danijela Uzelac Ljubić