REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1572/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Matas, predsjednice vijeća, Jagode Crnokrak, sutkinje izvjestiteljice i Mladena Šimundića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KVALITETNA GRADNJA d.o.o., OIB 37975143759, Split, Put Supavla 1, kojeg zastupaju punomoćnici Hrvoje Alajbeg, odvjetnik u Splitu, Bihaćka 2A i Bepo Marušić, odvjetnik u Splitu, Trg Hrvatske bratske zajednice 3/II, protiv tuženika MANSIONS- HOMES d.o.o., OIB 49554317516, Omišalj, Bjanižov 5, kojeg zastupa punomoćnica Dunja Kreso, odvjetnica u Krku, J.J. Strossmayera 3, radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-298/2024-26 od 7. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 2. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-298/2024-26 od 7. veljače 2025. u točkama I. i III. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 2.822,50 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je točkom I. izreke presuđeno:

„I Prihvaća se tužbeni zahtjev koji glasi:

Proglašava se nedopuštenom pljenidba i prijenos novčanih sredstava temeljem Zahtjeva za izravnu naplatu od 04.06.2024. godine ovrhovoditelja MANSIONS- HOMES d.o.o., OIB: 49554317516, Bjanižov 5, Omišalj, ovršenika KVALITETNA GRADNJA d.o.o., OIB: 37975143759, Put Supavla 1, Split, na temelju Bjanko zadužnice izdane od strane dužnika Kvalitetna Gradnja d.o.o., Split, Put Supavla 1, OIB: 37975143759 radi naplate tražbine u iznosu od 150.000,00 Eur -a vjerovniku Mansions-Homes d.o.o., Omišalj, Bjanižov 5, OIB: 49554317516 od dana 02.02.2023. godine, ovjerena od strane javnog bilježnika Gorana Čolaka, Poslovni broj:

OV- 1241/2023 dana 02.02.2023. godine.“

Točkom III. izreke je naloženo tuženiku tužitelju u roku od petnaest dana naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 9.467,50 EUR.

2. Sud je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev utvrdivši da tuženik nije dokazao da prema tužitelju ima tražbinu iz ugovora između parničnih stranaka, a to je Ugovor o građenju 3. veljače 2023., za osiguranje koje je tužitelj tuženiku predao zadužnicu koju je tuženik podnio na naplatu.

3. Sud utvrđuje nespornim da je tužitelj tuženiku predao zadužnicu u smislu odredbe članka 13. međusobnog ugovora kao jamstvo kvalitete i pravovremenosti izvršenja radova te kao jamstvo da tužitelj kao glavni izvođač i OA neće blokirati gradilište. Primjenom odredaba Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 95/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24; u daljnjem tekstu: OZ) kao i odredaba Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO) sud utvrđuje da je o postojanju tražbine trebalo odlučiti na temelju ugovora o građenju jer je tužitelj kao izdavatelj predmetne zadužnice kao vrijednosnog papira mogao isticati i prigovore iz temeljnog posla. Osim što sud utvrđuje da je tuženik osnovano raskinuo ugovor, pa stoga smatra da je i prestala tužiteljeva obveza određena člankom 13. ugovora, dakle, da nije mogla nastati tražbina osigurana predmetnom zadužnicom, sud utvrđuje da tuženik nije niti odredio koju bi eventualnu štetu trpio iz povrede tužiteljeve obveze određene člankom 13. međusobnog ugovora, a utvrđuje i to da tuženik drži posjed predmetnog gradilišta, iako ga tužitelj u posjedovanju uznemirava. Prethodno je utvrđeno da je neosnovan tuženikov prigovor nedopuštenosti tužbe, jer je tužitelj u ovršnom postupku, iako nakon podnošenja tužbe, upućen na parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava nedopuštenim. Odluka o trošku donijeta je uz primjenu odredbe čl. 154. i 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj:

148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP).

4. Tuženik je protiv točaka I. i III. izreke presude podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba ovršnog i parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo pozivajući se na činjenice koje od tuženika nisu iznesene i koje u postupku nisu utvrđene, da je zanemario utvrditi činjenice uvidom u isprave u spisu kao i u predmetu Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-357/2023, a naročito da je nije ocijenio ugovor o građenju između stranaka i članak 13. toga ugovora. Sud nije utvrdio koje je razloge u žalbi protiv rješenja poslovni broj Ovr-1461/2024 naveo tužitelj, tužba je nepravovremena jer ju je tužitelj podnio prije donošenja zaključka u ovršnom postupku poslovni broj Ovr-1461/2024, a sud je propustio utvrditi na temelju kojih odredaba Ovršnog zakona je tužitelj kao ovršenik podnio žalbu i stoga je pogrešno primijenio odredbu članak 52. stavka 5., članaka 53. i 55. Ovršnog zakona. Stoga je po žaliteljevom viđenju neutvrđeno je li tuženik osnovano aktivirao zadužnicu. Sud nije donio zaključke o svim provedenim dokazima, o iskazu zakonskog zastupnika tuženika, a o pojedinim izvedenim dokazima je donio pogrešne zaključke, a donio je pogrešan zaključak da gradilište nije blokirano od strane tužitelja. Ističe da je sud pogrešno primijenio odredbe članaka 209. i 214. Ovršnog zakona, da na strani tužitelja nema razloga za ovaj postupak, jer na tužiteljevom računu nema sredstava i tuženikovo potraživanje niti ne može biti naplaćeno, pogrešno je sud primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima na koje se pozvao, ističe da je sukladno odredbi članka 13. ugovora o građenju tuženik raskinuo ugovor zbog nepravovremenosti, a tužitelj je potom blokirao gradilište koje je blokirano do danas . Tuženik je zahtijevao isplatu ugovorne kazne na temelju ovršne isprave, a pitanje naknade štete će postaviti kada uđe u posjed predmetne nekretnine. Sud je trebao primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima iz članka 350. do 356., o pravu na naknadu štete i izmakle koristi, na odredbu članka 212. stavka 6. da vjerovnik ima pravo zahtijevati od dužnika ono što je dospjelo prije nego što je obveza prestala te smatra da je sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Naime, pogrešan je zaključak suda da s obzirom na to da je ugovor o građenju prestao raskidom prestaje i obveza tužitelja da ne blokira gradilište. Sud je pravilno zaključio da je tuženik bio ovlašten raskinuti ugovor što je i učinio, ali je propustio zaključiti da tužitelj nije izvodio radove u skladu s ugovorom o građenju, terminskim planom i troškovnikom, čime je ispunjen razlog ne samo za raskid ugovora nego i za aktiviranje predmetne zadužnice. Ističe da tužitelj i dalje blokira gradilište, o čemu uz žalbu dostavlja i fotografije. Predlaže preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, a naložiti tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka uključujući i trošak žalbe.

5. Tužitelj je odgovorio na tuženikovu žalbu s prijedlogom žalbu odbiti, a tužitelju dosuditi trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 2.822,50 EUR.

6. Žalba nije osnovana.

7. Pobijana je presuda ispitana na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. ZPP-a u granicama istaknutih žalbenih razloga, pri čemu je ovaj sud po službenoj dužnosti pazio na bitne povrede postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Presuda je pravilna i zakonita.

8. Presuda nije zahvaćena bitnim povredama postupka, koje žalitelj niti određeno ne navodi, a niti onima na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Taj žalbeni razlog žalitelj ističe uglavnom u svezi s pogrešnom primjenom odredaba Ovršnog zakona, ističući između ostalog da je tužba nedopuštena s obzirom na činjenicu da je tužitelj podnio tužbu prije donošenja zaključka u ovršnom predmetu poslovni broj Ovr-1461/2024 kojim je upućen na postupak proglašenja pljenidbe na temelju ovršne isprave, predmetne zadužnice, nedopuštenom.

9. Taj žalbeni razlog nije osnovan, već je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredaba Zakona o parničnom postupku na koje se pozvao ocijenio tužbu dopuštenom s obzirom na činjenicu da je, iako nakon podnošenja tužbe, tužitelj koristio i pravna sredstva predviđena člankom 210. OZ-a, dakle, predložio i odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava odnosno predložio pljenidbu i prijenos zaplijenjenih sredstava proglasiti nedopuštenom, te je u ovršnom postupku zaključkom upućen na pokretanje parnice. O toj parnici je tužitelj i obavijestio i ovršni sud, a prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da prema sadržaju i odredbi članka 282. stavka 1. ZPP-a ne proizlazi da je tužbu u konkretnoj situaciji trebalo odbaciti.

10. Neosnovano žalitelj ukazuje na propust suda primijeniti odredbe Ovršnog zakona koje se odnose na žalbu protiv rješenja o ovrsi i upućivanju žalitelja u parnicu. Naime, sud je uvidom u predmetni ovršni postupak utvrdio sadržaj tužiteljeva prijedloga za proglašenje pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava nedopuštenim , koji se tretira kao žalba protiv rješenja o ovrsi te je pravilno u okviru ovog parničnog postupka ocjenjivao postoje li razlozi za proglašenje nedopuštenosti pljenidbe prijenosa na temelju zahtjeva za izravnu naplatu zadužnice koje je ovdje tužitelj a tamo ovršenik istaknuo i povodom kojih je upućen u parnicu, kako je to i propisano odredbom članka 55. stavka 3. OZ-a. Sud je razloge koje je tužitelj istaknuo u žalbi i koje je ocjenjivao u ovom parničnom postupku okvalificirao kao razloge iz članka 50. stavka 1. točke 7. OZ-a odnosno je li tuženik na temelju predmetne zadužnice bio ovlašten tražiti naplatu protiv tužitelja zbog nepostojanja tražbine.

11. Pri tome je pravilno, suprotno žalbenim navodima, utvrdio odlučne činjenice da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu na temelju Ugovora o građenju od 3. veljače 2023. na temelju kojeg je tužitelj tuženiku predao zadužnicu na iznos od 150.000,00 EUR sukladno članku 13. ugovora kao jamstvo kvalitete i pravovremenosti izvršenja radova i kao jamstvo da tužitelj odnosno OA neće blokirati gradilište. Sud je, nadalje, pravilno utvrdio iz izvedenih dokaza da je tuženik osnovano izjavio raskid ugovora i da tuženik nema tražbine koja je osigurana predmetnom zadužnicom.

12. Naime, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da je tužitelj predmetnu zadužnicu tuženiku predao radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 150.000,00 EUR, a da tuženik nije dokazao postojanje te tražbine niti u smislu odredbe članka 13. ugovora, niti za slučaj raskida ugovora. Pravilno sud utvrđuje iz svih provedenih dokaza da je s obzirom na utvrđen pravilan raskid ugovora od strane tuženika, kada se stranke oslobađaju obveza, osim obveze naknade štete, tuženik trebao dokazati koju štetu trpi, što nije učinio. S druge strane, s obzirom na činjenicu raskida ugovora, pravilno sud ocjenjuje da tuženik nema novčanu tražbinu zbog zakašnjenja u izvođenju radova i to u vidu ugovorne kazne koja je ugovorena za slučaj zakašnjenja u izvršenju obveze sukladno odredbi članka 17. ugovora, a za što je i sukladno odredbi članka 13. ugovora tužitelj tuženiku predao osiguranje u obliku predmetne zadužnice , a to s obzirom na odredbe Zakona o obveznim odnosima o vjerovnikovim pravima za slučaj zakašnjenja odnosno neurednog ispunjenja obveze kada vjerovnik ima pravo zahtijevati i ispunjenje obveze i ugovornu kaznu (čl. 353. st. 4. ZOO-a). Ovdje je nesporno ugovor raskinut, pa žalitelj pogrešno ukazuje na odredbe Zakona o obveznim odnosima o ugovornoj kazni smatrajući da ih je sud pogrešno primijenio. Naprotiv, sud pravilno zaključuje da s obzirom na raskid ugovora izostaje tuženikovo pravo kao vjerovnika zahtijevati ispunjenje ugovora i ugovornu kaznu, pa samim time nema niti osnove za podnošenje zadužnice na naplatu zbog zakašnjenja u ispunjenju obveze .

13. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio i o izostanku razloga za podnošenje zadužnice na naplatu, ugovorenog člankom 13. ugovora kao obveze tužitelja da neće blokirati gradilište. Iako žalitelj iznosi pravilno shvaćanje da, s obzirom na činjenicu raskida ugovora, nije moguće govoriti o prestanku takve tužiteljeve obveze, jer je logično da u slučaju raskida ugovora tužitelj ne zadržava posjed gradilišta kao izvoditelj radova, valja reći da je sud uvidom u predmet toga suda poslovni broj P -357/2023 pravilno iz očitovanja stranaka koja je iscrpno naveo u razlozima obrazloženja, ocijenio nedokazanom tuženikovu tvrdnju da tužitelj blokira predmetno gradilište, s obzirom na utvrđenu činjenicu da je tuženik angažirao treće osobe koje čuvaju gradilište. Stoga je pravilno prvostupanjski sud zaključio da nije ostvaren niti taj razlog za podnošenje zadužnice na naplatu.

14. Valja reći da se žalitelj neosnovano poziva i na ostale odredbe Zakona o obveznim odnosima naročito na odredbu članka 212. stavka 5. ZOO-a koja se odnosi na otkaz trajnog obveznog odnosa, a obvezni odnos između parničnih stranaka nije imao takvu pravnu kvalifikaciju.

15. Kako se žalbeni navodi glede žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja svode na drugačiju ocjenu izvedenih dokaza, ovaj sud ocjenjuje da niti taj žalbeni razlog nije ostvaren, slijedom čega je presudu kao pravilnu i zakonitu trebalo potvrditi na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

16. Tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka ocijenjen je neosnovanim primjenom odredbe članka 155. stavka 1. ZPP -a, slijedom čega je presuđeno kao u točki II. izreke.

Zagreb, 2. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Dubravka Mata