Poslovni broj: Usž-4741/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Željke Zrilić Ježek, članova vijeća, uz sudsku savjetnicu Martu Sraka, zapisničarku, u upravnom sporu tužiteljice MD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa opunomoćenik Petar Car, odvjetnik u Zagrebu, Ilica 158, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, OIB: 18683136487, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43, radi poreza na dohodak, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3243/2021-13 od 29. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 2. rujna 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužiteljice MD iz [adresa] i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3243/2021-13 od 29. travnja 2025.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3243/2021-13 od 29. travnja 2025. odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/21-01/319, urbroj: 513-04-21-3 od 1. rujna 2021. (točka I. izreke presude) te je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke presude).
2. Protiv navedene presude tužiteljica je izjavila žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi da prvostupanjski sud nije izvršio svoju dužnost ispitivanja zakonitosti rješenja, već je prihvatio obrazloženje da je "porezno tijelo provelo dokazni postupak i obrazložilo razloge svoje odluke". Takav pristup formalizira upravni spor i svodi sudsku kontrolu na puku formalnost, što je suprotno članku 2. Zakona o upravnim sporovima i ustaljeno j praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prema kojoj sud mora samostalno ocijeniti jesu li činjenice pravilno utvrđene i je li postupak proveden u skladu sa zakonom. Prvostupanjski sud nije proveo niti jedan od predloženih dokaza, iako su oni bili odlučni za utvrđivanje zakonitosti osporenog rješenja pa je odbijanjem tih dokaza tužiteljici uskratio mogućnost da dokaže zakonitost i istinitost svojih navoda, čime je povrijeđeno načelo kontradiktornosti postupka i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske i člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Smatra da se prvostupanjski sud nije očitovao na bitne žalbene navode koji su upućivali na propuste poreznih tijela te da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ili su oni nejasni i proturječni, što prema članku 98. stavku 5. Zakona o upravnim sporovima ima značaj bitne povrede postupka. Prvostupanjski sud je mehanički preuzeo citate iz osporenog rješenja bez samostalne analize pravne ocjene, a takvo "usvajanje obrazloženje upravnog tijela kao vlastitog" nije dopušteno jer onemogućuje učinkovitu sudsku kontrolu zakonitosti uprave. Ističe da je u konkretnom slučaju došlo do više bitnih povreda pravila poreznog postupka, koje su imale neposredan utjecaj na zakonitost i pravilnost donesenog rješenja, a prije svega, porezno tijelo nije primijenilo temeljna načela koja ga obvezuju na zakonito postupanje i utvrđivanje materijalne istine, nego je pogrešno interpretiralo njihovu svrhu i opseg. Porezno tijelo je potpuno proizvoljno odbacilo njezine konzistentne i logične izjave, izjave njezine šogorice i bake njezine šogorice, iako su te izjave bile međusobno podudarne, životno uvjerljive i potkrijepljene materijalnim dokazima. Porezno tijelo je utvrdilo poreznu obvezu temeljem tzv. "nerazmjera između imovine i dohotka", a da prethodno nije provelo propisani postupak utvrđivanja imovine niti je dokazalo postojanje bilo kakvog stvarnog povećanja imovine koje bi moglo predstavljati oporezivi dohodak. Pogrešna je i pravna kvalifikacija njezinih primitaka jer je porezno tijelo primljene iznose tretiralo kao "neprijavljeni dohodak", iako je riječ o obiteljskim novčanim transakcijama, dijelom u naravi pozajmice, a dijelom kao darovima od bliskih srodnika, koji su u skladu sa Zakonom o porezu na dohodak i Zakonom o porezu na nasljedstva i darove izuzeti od oporezivanja. Predlaže da ovaj Sud poništi osporeno rješenje u cijelosti te predmet vrati nadležnom poreznom tijelu na ponovni postupak uz obvezu da u ponovljenom postupku poštuje načela zakonitosti, materijalne istine i jednakosti stranaka te da činjenično stanje utvrdi potpuno, točno i objektivno, u skladu s dokazima koje je već dostavila.
3. Žalba tužiteljice dostavljena je tuženiku na odgovor, no međutim tuženik u ostavljenom roku nije dostavio Sudu odgovor na žalbu tužitelj ice, iako je istu uredno primio.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. i 39/26.) u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.
6. Iz podataka u spisu predmeta proizlazi da je kod tužiteljice obavljen porezni nadzor poreza na dohodak od samostalne djelatnosti, doprinosa i porez na dohodak po osnovi razlike vrijednosti imovine i visine sredstava kojima je stečena za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 31. prosinca 2018. o čemu je sastavljen zapisnik tijela prvog stupnja od 13. travnja 2021. i dopunski zapisnik od 10. svibnja 2021. te je tužiteljici rješenjem tijela prvog stupnja utvrđena obveza poreza i prireza na dohodak po osnovi razlike vrijednosti imovine i visine sredstava kojima je stečena u navedenom razdoblju, a u iznosu od 511.485,21 kn. U provedenom postupku poreznog nadzora prikupljeni su podaci o primicima i izdacima tužiteljice za nadzirano razdoblje te je na temelju tih podataka utvrđeno da tužiteljica nije vjerodostojno dokazala stjecanje imovine u smislu odredbe članka 76. Zakona o porezu na dohodak za 2017. i 2018. godinu pa da razlika između vrijednosti stečene imovine i dokazane visine sredstava predstavlja drugi dohodak.
7. Naime, u provedenom postupku je utvrđeno da tužiteljica u postupku poreznog nadzora nije dostavila vjerodostojnu dokumentaciju kojom dokazuje koja sredstva je posudila od svoje šogorice te je tužiteljica posuđena sredstva sukcesivno uplaćivala na svoje račune u svezi kojih uplata je porezno tijelo u pisanoj formi tražilo obrazloženje porijekla sredstava, a čije porijeklo na traženje poreznog tijela tužiteljica nije dokazala.
8. Prvostupanjski sud je održao raspravu i na taj način strankama sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima omogućio da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora. Osim toga, izvršio je uvid u spis tuženika i sudski spis. Na temelju navedenog utvrdio je da izvori imovine tužiteljice nisu dokazani i da kao takvi predstavljaju prihod na koji je ista dužna platiti porez i prirez porezu na drugi dohodak. Obrazlažući svoj stav prvostupanjski sud navodi da porezni obveznici moraju vjerodostojnim ispravama dokazati porijeklo svoje imovine, a što proizlazi iz odredbe članka 89. stavka 9. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj: 115/16. – 114/22.). Tužiteljica je u tom smislu pozvana da obrazloži porijeklo gotovinskih uplata na svoje bankovne račune i potkrijepi odgovarajućim vjerodostojnim ispravama, pri čemu je prvostupanjski sud ocijenio da dokazi koje je tužiteljica dostavila ne predstavljaju vjerodostojne dokaze o porijeklu njezine imovine.
9. Prema odredbi članka 88. stavka 1. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", broj: 115/16.) radi pravilnog utvrđivanja obveze poreza na dohodak i drugih poreza, Porezna uprava dužna je tijekom poreznog razdoblja uspoređivati podatke o fizičkim osobama kojima raspolaže te na temelju uspoređenih podataka prikupiti ostale podatke bitne za oporezivanje. Stavkom 3. istog članka Zakona propisano je da će Porezna uprava ako u tijeku prikupljanja podataka i njihove usporedbe iz stavka 1. i 2. toga članka utvrdi da izvori za imovinu fizičkih osoba nisu dokazani, utvrdit po toj osnovi drugi dohodak u skladu s člankom 76. tog Zakona.
10. Odredbom članka 76. stavka 1. Zakona o porezu na dohodak propisano je da se drugim dohotkom smatra primitak utvrđen kao razlika između vrijednosti stečene imovine i značajnih izdataka učinjenih osobito za luksuz, zabavu i razonodu s jedne strane (dalje u tekstu: stečena imovina) i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje i stjecanje tih izdataka s druge strane, a stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da se drugi dohodak iz stavka 1. toga članka utvrđuje na način propisan člancima 88. i 89. toga Zakona.
11. Prema ocjeni ovoga Suda pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužiteljica svoje navode o podrijetlu svoje imovine morala prvenstveno dokazati odgovarajućim vjerodostojnim ispravama, a što nije učinila budući da isprave koje je dostavila same po sebi, ne predstavljaju vjerodostojan dokaz o porijeklu imovine. Tužiteljica nije dokazala vjerodostojnom dokumentacijom da su sredstva na njezinom računu odnosno imovina kojom raspolaže, a koja višestruko premašuje njezine primitke, stečena na valjan odnosno zakonit način i zbog toga je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je porezno tijelo bilo dužno utvrditi tužiteljici drugi dohodak, kao razliku između vrijednosti imovine i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje.
12. Na drugačije rješenje predmetne upravne stvari ne utječu niti navodi tužiteljice izneseni u žalbi jer se radi o istim prigovorima i navodima koje je tužiteljica isticala i tijekom postupka, a o kojima se očitovao tuženik kao i prvostupanjski sud, a koje zaključke istih u cijelosti prihvaća i ovaj Sud.
13. Nadalje, time što je prvostupanjski sud odbio dokazne prijedloge tužiteljice nije povrijedio odredbu članka 49. Zakona o upravnim sporovima jer prema stavku 4. navedene odredbe proizlazi da stranke mogu predlagati činjenice koje treba utvrditi te dokaze kojima se one mogu utvrditi, ali Sud nije vezan tim prijedlozima. Vodeći računa o tome da je osnovno načelo poreznog postupka, načelo dokumentarnosti, dakle, da se odlučne činjenice utvrđuju vjerodostojnom dokumentacijom i koju je tužiteljica bila u obvezi dostaviti tijekom poreznog nadzora, a što je propustila pa je i po ocjeni ovoga Suda provođenje predloženih dokaza od strane tužiteljice suvišno budući da se njihovim izvođenjem ne bi mogle otkloniti manjkavosti koje se tiču nedostatka pouzdanih dokaza o porijeklu novčanih sredstava.
14. Imajuću na umu navedeno, prvostupanjski sud je ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja tuženika na temelju dokaza utvrđenih u upravnom postupku i uvida u dokumentacija u sudskom spisu pravilno utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
15. Slijedom navedenog, prema ocjeni ovoga Suda osporena se presuda temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, a nisu utvrđene povrede pravila sudskog postupka jer je presuda valjano i razložno obrazložena pa stoga ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.
16. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 135. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu 2. rujna 2026.
Predsjednica vijeća:
Blanša Turić
