Poslovni broj: Usž-2697/2026-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Mire Kovačić, predsjednice vijeća, Radmile Bolanča Vuković i Snježane Horvat - Paliska, članica vijeća te više sudske savjetnice Andree Pejković Rabi kao zapisničara, u upravnom sporu tužitelja MLDŠ, državljanina Arapske Republike Egipat, kojeg zastupa Milan Banić, odvjetnik u Zagrebu, Tratinska ulica 62, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica 335, OIB 36162371878, radi međunarodne zaštite, odlučujući o žalbi tužitelja protiv točke I. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-355/2026-6 od 5. svibnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 2. rujna 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje točka I. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-355/2026-6 od 5. svibnja 2026.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom odbijen je zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/I-216-03/25-06/6696, URBROJ: 511-01-212-25-8 od 29. prosinca 2025. (točka I. izreke); tužitelju je odobrena besplatna pravna pomoć (točka II.) te je naloženo tuženiku odvjetniku Milanu Baniću, pružatelju pravne pomoći, isplatiti 1.250,00 eura u roku 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć (točka III.).
2. Rješenjem tuženika od 29. prosinca 2025. odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj te mu je naloženo da u roku 8 dana od dana izvršnosti tog rješenja napusti Europski gospodarski prostor (dalje: EGP) pod prijetnjom prisilnog udaljenja.
3. Tužitelj pobija zakonitost točke I. izreke prvostupanjske presude zbog svih žalbenih razloga. Smatra da je pouka o pravnom lijeku nezakonita jer nije navedeno da žalba ima suspenzivni učinak. Zbog navedenog propusta postoji mogućnost da bude deportiran u Egipat prije pravomoćnosti pobijane presude radi čega predlaže izdati privremenu mjeru kojom se tuženiku zabranjuje prisilno udaljenje tužitelja s područja Republike Hrvatske i EGP-a do donošenja pravomoćne odluke u ovom sporu. U protivnom bi nastala teška i nepopravljiva šteta. Poziva se na Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te potrebu primjene načela opreza i načela non refulement.
3.1. Tužitelj ističe da je prvostupanjski sud nekritički prihvatio zaključke tuženika da su tužiteljevi razlozi napuštanja zemlje podrijetla isključivo ekonomske prirode. Prvostupanjski sud nije proveo individualnu procjenu ranjivosti tužitelja već se poziva na statističke podatke CAMPAS-a o stopi nezaposlenosti koje ne odražavaju stvarnu situaciju u Egiptu koji je „obilježen korupcijom i klijentelizmom“. Navodi da je sud propustio uzeti u obzir sve relevantne informacije o zemlji podrijetla uključujući i službene izvore Europske unije i međunarodnih organizacija te da iz obrazloženja sporne presude nije vidljivo koje je konkretne izvore sud analizirao. Odbijanjem izvođenja dokaza saslušanjem tužitelja, s obrazloženjem da je dao iskaz u upravnom postupku, počinjena je bitna povreda pravila postupka, a činjenično stanje je netočno utvrđeno. Tužitelj nije saslušan na okolnost straha za svoj život i rizika od socijalne degradacije i beskućništva obzirom na nemogućnost vraćanja dugova i gubitka obiteljskog doma. Predlaže ovom Sudu poništiti prvostupanjsku presudu, riješiti o tužbenom zahtjevu te potražuje trošak sastava žalbe.
4. Tuženik u odgovoru na žalbu osporava njenu osnovanost iz razloga navedenih u obrazloženju pobijane presude.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, u skladu s člankom 134. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 36/24. i 39/26. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: ZUS), Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija.
7. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, uzimajući u obzir činjenice utvrđene u upravnom postupku i sporu, prvostupanjski sud je utvrdio da je osporeno rješenje doneseno u pravilno provedenom upravnom postupku, na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine“, 70/15., 127/17., 32/23., 17/2025; dalje: Zakon), čije je mjerodavne odredbe citirao u obrazloženju.
8. Uvidom u spis suda i tuženika utvrđeno da je tužitelj u Republici Hrvatskoj izrazio namjeru za međunarodnu zaštitu kako bi odgodio deportaciju nakon odsluženja kazne zatvora za počinjeni prekršaj. U upravnom postupku tužitelj je saslušan u dva navrata, prilikom predaje zahtjeva za međunarodnu zaštitu 4. rujna 2025. te tijekom postupka 24. studenog 2025. Oba puta uz sudjelovanje službenog prevoditelja za arapski jezik, o čemu su bili sastavljeni zapisnici. Iz tužiteljevih izjava izrijekom proizlazi da je zemlju podrijetla napustio legalno, temeljem važeće putne isprave i radne dozvole, zbog ekonomskih razloga, radi zaposlenja. Također je izričito izjavio da u zemlji podrijetla nije bio izložen proganjanju, nasilju, pritvaranju niti prijetnjama te da osim obaveze povrata duga ne postoje drugi problemi radi koji se ne bi mogao vratiti u zemlju podrijetla.
9. Prvostupanjski sud i tuženik su prilikom donošenja odluke pravilno utvrdili da, s obzirom na osobne okolnosti tužitelja te sadržaj njegovih izjava danih tijekom upravnog postupka, nije dokazano postojanje rizika sigurnosti odnosno postojanje osnovanog straha od proganjanja u zemlji podrijetla kao ni postojanje opravdanih razloga koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde, a nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika nije u mogućnosti prihvatiti zaštitu te zemlje, čime nisu ostvareni zakonom propisani razlozi za odobrenje međunarodne zaštite propisani odredbama članka 20. i 21. Zakona. Pri tom su uzeta u obzir i izvješća o stanju zaposlenosti (CAMPAS) i stanju sigurnosti (ACLED) kao i opće informacije o zemlji podrijetla, koje ne ukazuju da se radi o zemlji u kojoj postoji rizik sigurnosti, već o sigurnoj zemlji. Navedeno proizlazi i iz novog popisa sigurnih zemalja podrijetla usaglašenog od strane Europskog parlamenta na kojem se Egipat izrijekom navodi kao zemlja sigurnog podrijetla.
10. U odnosu na žalbene navode, istima se, istovjetno navodima iz tužbe, skreće pozornost na tešku gospodarsku situaciju u zemlji podrijetla te egzistencijalnu ugroženost tužitelja, što ukazuje da su pravilno tuženik i prvostupanjski sud utvrdili da nije riječ o slučaju međunarodne zaštite već da je tužitelj ekonomski migrant. Štoviše, tužitelj upravo radi utvrđenja tih okolnosti predlaže svoje saslušanje.
10.1. U odnosu na prigovor tužitelja da sud nije proveo predloženi dokaz njegovim saslušanjem navodi se da sud nije vezan prijedlozima stranaka ni u pogledu činjenica koje je trebalo utvrditi ni dokaza kojima se one mogu utvrditi (članak 49. stavak 3. ZUS- a). Osnovano je prvostupanjski sud ocijenio izvođenje tog dokaza nepotrebnim budući da se relevantna činjenica o kojoj ovisi odluka o zakonitosti rješenja tuženika na nedvojben način može utvrditi na temelju izjava tužitelja pribavljenih u predmetnom upravnom postupku, zbog čega, i po ocjeni ovog Suda, izvođenje predloženog dokaza ne bi dovelo do drugačijeg rješenja ove upravne stvari, posebice imajući u vidu da je tužitelj izričito izjavio kako je zahtjev za međunarodnu zaštitu podnio kako bi odgodio deportaciju u zemlju podrijetla. Dakle, predloženo saslušanje ne bi dovelo do drugačijeg činjeničnog utvrđenja jer se okolnosti na koje se odnosi, odnosno na koje se isto predlaže, već nalaze u spisu i bile su predmet ocjene tuženika i prvostupanjskog suda.
11. Slijedom navedenog, dokazi provedeni u upravnom postupku i sporu ukazuju na pravilnost pobijane presude. Prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja u obzir su uzete i pravilno cijenjene sve okolnosti koje se odnose kako na tužitelja individualno, tako i na stanje u državi podrijetla općenito, a tužitelj, navodima iz žalbe koje je iznosio i tijekom upravnog spora, nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja niti primjenu mjerodavnog materijalnog prava . Žalbeni navodi predstavljaju ponavljanje tužbenih navoda za koje je prvostupanjski sud dao pravilne i potpune razloge koje ovaj Sud u potpunosti prihvaća.
12. Budući da ovaj Sud nije utvrdio postojanje žalbenih razloga kao ni razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 135. stavka 1. ZUS -a odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu (točka I. izreke).
13. S obzirom na način kako je riješena ova žalba, te imajući u vidu da tužitelj uz žalbu nije priložio nikakve dokaze o nastanku teške i nepopravljive štete izvršavanjem osporenog rješenja u smislu članka 42. stavka 3. ZUS-a, o prijedlogu za izdavanje privremene mjere nije posebno odlučivano. Također, s obzirom da je Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, kao posebnim Zakonom koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, u članku 51. stavku 3. propisano da žalba na prvostupanjsku presudu upravnog suda ne odgađa izvršenje rješenja, nema zakonske mogućnosti za određivanje odgodnog učinka žalbe. Stoga, suprotno žalbenim navodima, sadržaj pouke o pravnom lijeku pobijane presude nije protivan Zakonu.
14. Odluka o trošku (točka II. izreke presude) temelji se na članku 147. stavku 1. ZUS-a.
U Zagrebu 2. rujna 2026.
Predsjednica vijeća
Mira Kovačić
