Poslovni broj: Usž-2771/2026-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Mire Kovačić, predsjednice vijeća, Radmile Bolanča Vuković i Snježane Horvat-Paliska, članica vijeća te više sudske savjetnice Andree Pejković Rabi, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja HDNV, državljanina Arapske Republike Egipat, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Mate Beus, odvjetnik iz Zagreba, Trg Vladka Mačeka 4, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave osječko-baranjske, Policijske postaje Našice, OIB: 36162371878, radi kontrole zakonitosti ograničenja kretanja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-734/2026-2 od 6. svibnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 2. rujna 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-734/2026-2 od 6. svibnja 2026.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom potvrđeno je rješenje tuženika, KLASA: NK-UP/I-216- 04/26-01/2397, URBROJ: 511-07-29-26-8 od 4. svibnja 2026. kojim je tužitelju određen smještaj u Tranzitno prihvatnom centru za strance Tovarnik u trajanju do 3 mjeseca.
2. Tužitelj pobija zakonitost prvostupanjske presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da nije zaprimio rješenje kojim mu je određen rok za dobrovoljno napuštanje Republike Hrvatske te da je protiv rješenja o protjerivanju pokrenuo upravni spor. Nadalje ističe da je u tijeku postupak izdavanja njegove dozvole za boravak i rad pokrenut na zahtjev poslodavca MANSARD d.o.o., što tuženik nije uzeo u obzir prilikom donošenja osporenog rješenja. Smatra da u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene pretpostavke za određivanje mjere smještaja u Tranzitni prihvatni centar za strance, budući da se svrha osiguranja prisilnog udaljenja mogla postići primjenom blažih mjera iz članka 213. Zakona o strancima. U prilog tome dostavlja izjavu budućeg poslodavca da će mu osigurati smještaj, položiti potrebna novčana sredstva te snositi troškove udaljenja. Dodaje da se njegova putna isprava već nalazi kod nadležnih tijela.
2.1. Tužitelj predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i odrediti primjenu blažih mjera.
3. Tuženik se u odgovoru na žalbu protivi osnovanosti iste iz razloga navedenih u obrazloženju pobijane presude. Ističe da je pobijano rješenje doneseno u skladu sa Zakonom o strancima, nakon što je utvrđeno da tužitelj nije postupio po ranije donesenom i uredno mu dostavljenom rješenju o povratku što proizlazi iz dostavnice i zapisnika o saslušanju u kojem je tužitelj potvrdio primitak navedenog rješenja. Policijska postaja Split donijela je 29. listopada 2025. rješenje o povratku tužitelja zbog nezakonitog boravka i odredila mu rok za dobrovoljni odlazak iz Europskog gospodarskog prostora. Budući da tužitelj po tom rješenju nije postupio, nastavio je nezakonito boraviti u Republici Hrvatskoj, Policijska postaja Našice donijela je rješenje o protjerivanju. Tuženik navodi da su bili ispunjeni zakonski uvjeti za određivanje smještaja u prihvatni centar tužitelja, a da uvjeti za primjenu blažih mjera nisu postojali. Smatra neosnovanim žalbene navode o mogućnosti odobrenja boravka i rada za vrijeme nezakonitog boravka te ističe da izjava poslodavca nije od utjecaja na zakonitost osporenog rješenja.
3.1. Tuženik predlaže odbijanje žalbe kao neosnovane i potvrđivanje prvostupanjske presude.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući osporavanu presudu i postupak koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno članku 134. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 36/24. i 39/26. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: ZUS), Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.
6. Presuda je donesena u postupku sudske kontrole zakonitosti ograničenja kretanja stranaca, u smislu članku 216. stavka 4. Zakona o strancima („Narodne novine“, 133/20., 114/22.,151/22. i 40/25.; dalje: Zakon) kojim je propisana dužnost tuženika, kao donositelja rješenja, dostaviti spise upravnom sudu odmah po donošenju rješenja o smještaju stranca u centar, a sud će u roku od pet dana od dana dostave spisa predmeta donijeti odluku kojom se rješenje o smještaju ukida ili potvrđuje.
7. Rješenje tuženika je obrazloženo time da na strani tužitelja postoje okolnosti koje ukazuju na postajanje rizika od izbjegavanja prisilnog udaljenja i povratka iz članka 214. stavka 2. podstavka 2., 6. i 9. Zakona, a prisilno udaljenje tužitelja ne može se osigurati primjenom blažih mjera propisanih u članku 213. stavku 1. Zakona, polog putnih isprava, putnih dokumenata i putnih karata, polog određenih financijskih sredstava, zabrana napuštanja određene adrese smještaja i li javljanje u policijsku postaju u određeno vrijeme.
8. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, uzimajući u obzir činjenice utvrđene u upravnom postupku, prvostupanjski sud je utvrdio da je rješenje tuženika pravilno i zakonito, doneseno na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, uz pravilnu primjenu materijalnog prava, Zakona, koje je citirao u obrazloženju. U obrazloženju presude sud je izložio sve bitne činjenice koje proizlaze iz izvedenih dokaza te je, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i relevantne propise, potvrdio rješenje tuženika. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji otklanjaju sumnju da bi ta presuda bila rezulatat arbitrarnog postupanja.
9. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su u vrijeme donošenja rješenja bile ispunjene zakonske pretpostavke za određivanje mjere ograničenja slobode kretanja radi osiguranja prisilnog udaljenja. Okolnost da je žalitelj naknadno pokrenuo upravni spor protiv rješenja o protjerivanju ne dovodi sama po sebi u pitanje zakonitost osporenog rješenja o smještaju. Dokazi priloženi uz žalbu (izjava poslodavca o osiguranju smještaja i jamčevine) predstavljaju nove okolnosti koje nisu postojale odnosno nisu bile poznate u vrijeme donošenja osporenog rješenja te ne utječu na ocjenu njegove zakonitosti.
10. Pravilno je u sudskom postupku kontrole zakonitosti ograničenja kretanja stranca prvostupanjski sud utvrdio da kod tužitelja postoji rizik od izbjegavanja prisilnog udaljenja, da se prisilno udaljenje ne može osigurati blažim mjerama te da je određeni rok prisilnog smještaja primjeren najkraćem vremenu potrebnom za aktivnosti prisilnog udaljenja. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je sud ocijenio zakonitost pojedinačnih razloga na kojima se temelji osporeno rješenje te dao dostatne i uvjerljive razloge zbog kojih smatra da su u konkretnom slučaju bile ispunjene zakonske pretpostavke za određivanje mjere ograničenja slobode kretanja smještajem u centar.
11. Tijekom spora je utvrđeno da je tužitelj nakon prestanka zaposlenja ostao nezakonito boraviti u Republici Hrvatskoj, da nije izvršio ranije rješenje o povratku, da u Republici Hrvatskoj nije imao prijavljen boravak, da je odbio dati podatke o osobama kod kojih je boravio i načinu financiranja boravka . Sud je pravilno procijenio postojanje rizika od izbjegavanja prisilnog udaljenja jer su ispunjene okolnosti iz članka 214. stavka 2. Zakona jer tužitelj nema prijavljen boravak, zakoniti boravak mu je prestao 29. listopada 2025., nije postupio po rješenju o povratku . Dakle, tužiteljevo ranije ponašanje pokazuje da bi mogao ponovno izbjegavati izvršenje obveze napuštanja Republike Hrvatske. Pri tom, blaže mjere pravilno nisu cijenjene kao takve da bi se njima postigla svrha postupka.
12. Budući da ovaj Sud nije utvrdio postojanje žalbenih razloga kao ni razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 135. stavka 1. ZUS -a, odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda.
U Zagrebu 2. rujna 2026.
Predsjednica vijeća
Mira Kovačić
