REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-1532/2026-11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Štimac, u pravnoj tužitelja HD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]), [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Matko Novinc, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Ulica Domovinskog rata 61, kojeg zastupa punomoćnik Vedran Kopilović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene 28. kolovoza 2026., u prisutnosti punomoćnika stranaka, 2. rujna 2026.,
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu br. 41744/07 od 26.01.2007.g. koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a koja glasi:
„NAKNADA ZA OBRADU KREDITNOG ZAHTJEVA
2,00 % (slovima dvaposto) od iznosa odobrenog kredita minimalno 200 00 kn a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora
Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu neovisno o korištenju odnosno o iskorištenom iznosu kredita“.
II Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, naknaditi tužitelju HD, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 1.136,55 eura sa zateznim kamatama koje teku od 2. rujna 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom 26. siječnja 2007. zaključio Ugovor o kreditu broj 41744/07. Prema čl. 5. Ugovora tužitelj je dužan platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 2,00% od iznosa odobrenog kredita te se plaća jednokratno, prije korištenja kredita. Tužitelj dalje navodi da se radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i pripremljenom od strane prednika tuženika, koji korisnik kredita može potpisati ili ne, ali da u ugovoru nije navedeno od čega se sporna naknada sastoji niti zašto je određena baš u tom iznosu. Tvrdi da se o spornoj odredbi nije moglo pregovarati. Ističe i da ona nije jasna, jer se ne navodi na što se točno ta naknada odnosi. Zbog svega smatra da je sporna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će sud utvrditi ništetnom predmetnu ugovornu odredbu kojom je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, uz naknadu parničnih troškova s pripadajućim zateznim kamatama.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvenstveno istaknuo prigovor nedostatka pravnog interesa za podnošenje tužbe na utvrđenje. Istaknuo je i prigovor zastare. Tvrdio je da sporna odredba propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa da je bespredmetno utvrđivati njezinu nepoštenost, odnosno ništetnost. Naveo je da je tuženik tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje sporne naknade. Smatra da naknada za obradu odgovara stvarno pruženim uslugama i stvarno nastalim troškovima prilikom obrade kredita, jer su službenici banke dužni provesti niz radnji prije zaključenja ugovora o kreditu, zbog čega smatra da nije došlo do neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka te da tuženik nije postupao protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Stoga je predložio sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, uz naknadu troškova parničnog postupka.
3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 41744/07 od 29. siječnja 2007. (listovi 7-9 spisa), izračun EKS-a i otplatni plan za ugovor broj 41744/07 (listovi 10-21 spisa), promete po kreditu (listovi 22-34 spisa) te je saslušan tužitelj (list 54 spisa).
3.1. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u cijelosti.
4. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu o plaćanju troškova za obradu kredita.
4.1. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 41744/07 od 29. siječnja 2007. na iznos 31.000,00 CHF (dalje Ugovor o kreditu).
4.2. Sporno je da li je ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetna.
5. Prema odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu korisnik kredita obvezuje se platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva jednokratno 2,00% od iznosa odobrenog kredita, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.
6. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužitelja.
7. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je trebao kredit za adaptaciju kuće. U toj kući živi i danas s obitelji. Kuća nikada nije davana u najam ili zakup. Ugovor je pročitao. Vidio je da treba platiti spornu naknadu te je pitao je li moguće izbjeći plaćanje te naknade. Rekli su mu da nije da se ona mora platiti te je sve funkcioniralo po principu "tako ili nikako". Nitko mu nije objasnio zbog čega se plaća ta naknada odnosno koji troškovi se njome pokrivaju. Nije mogao pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Nitko mu nije objasnio kako je utvrđena visina sporne naknade.
7.1. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao istinit, jer je on iskazivao iskreno i uvjerljivo.
8. Sud utvrđuje da iz Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovor sklopio tužitelj kao fizička osoba te da se radilo o kreditu za adaptaciju kuće u kojoj tužitelj živi i danas s obitelji. Iz sadržaja spisa nema nikakve naznake da bi tužitelj kredit zatražio i ostvario u svrhu namijenjenu poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.
8.1. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03, dalje ZZP) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
9. Stoga sud utvrđuje da je tužitelj potrošač sukladno odredbama ZZP.
10. Nadalje, sud je prihvatio iskaz tužitelja, jer je on iskazivao uvjerljivo i iskreno. Na temelju iskaza tužitelja u kojem je naveo da se sporna naknada mora platiti i da je sve funkcioniralo po principu "tako ili nikako" sud je utvrdio da se u vezi sporne odredbe nije moglo posebno pregovarati. Također, na temelju iskaza tužitelja u kojem je naveo da mu nitko nije objasnio zbog čega se plaća sporna naknada odnosno koji se troškovi njome pokrivaju, sud je utvrdio da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).
11. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
11.1. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
11.2. Kao posljedica nepoštenosti pojedine ugovorne odredbom čl. 87. ZZP propisana je ništetnost.
11.3. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
12. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 2,00% iznosa kredita.
13. Plaćanje troškova obrade kredita, bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi te činjenica da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko ne/prihvaćanja plaćanja sporne naknade, prema mišljenju ovoga suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
14. Treba dodati da niti odredbe čl. 1021. -1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.
15. S obzirom da se, dakle, o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj niti je mogao ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, a sporna odredba prouzročila je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u odlukama broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž-4683/22-3 od 17. siječnja 2023. i dr.).
16. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.
17. Slijedom navedenoga sud je utvrdio ništetnom predmetnu ugovornu odredbu te je odlučio kao u točki I izreke ove presude.
17.1. U odnosu na prigovor nedostatka pravnog interesa s obzirom da traži utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu, a da u ovom postupku ne potražuje isplatu iznosa naplaćenog temeljem iste odredbe valja reći da isti također nije osnovan. Suprotno navodima tuženika, tužitelj ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi, s obzirom da je odredbom čl. 327. ZOO-a propisano da pravo na isticanje ništavosti ima svaka zainteresirana osoba (tako i VSRH u odluci Rev- 1051/22), na što nije od utjecaja potražuje li tužitelj pri tome isplatu s navedene osnove, kao niti je li navedeni kredit u cijelosti isplaćen.
17.2. Dodatno treba reći i da tužitelju zastara za isplatu iznosa naplaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe počinje teći od pravomoćnosti presude kojom je ta odredba utvrđena ništetnom.
18. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa).
18.1. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe u visini 100 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, sastava podneska od 8. lipnja 2026. u visini 100 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife, zastupanja na ročištu 11. lipnja 2026. u visini 100 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife i zastupanja na ročištu 28. kolovoza 2026. u visini 100 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife.
18.2. Vrijednost jednog boda prema Tbr. 52/3 i 54 Tarife iznosi 2,00 eura te tužitelju pripada iznos 800,00 eura, odnosno uvećano za 25% PDV-a ukupno 1.000,00 eura.
18.3. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 26,55 eura te na presudu u iznosu 110,00 eura.
18.4. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo dosuditi parnični trošak u iznosu 1.136,55 eura.
18.5. Na tako određeni trošak tužitelju su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).
19. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 2. rujna 2026.
Sutkinja
Ana Štimac
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.
Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.
DNA:
1. Punomoćniku tužitelja
2. Punomoćniku tuženika
