REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-2220/2026-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Štimac, u pravnoj stvari tužiteljice SĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Nicole Kwiatkowski, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnica Anamarija Udiljak, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene 28. kolovoza 2026., u prisutnosti tužiteljice osobno i punomoćnika stranaka, 2. rujna 2026.,
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 11.3. Ugovora o kreditu broj 9012101615 od 17. 11. 2006., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu koji glasi:
"Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00 % (slovima: dva posto) sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila."
II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, isplatiti tužiteljici SĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 329,43 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 21. studenog 2006. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
III Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, naknaditi tužiteljici SĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 244,05 eura sa zateznim kamatama koje teku od 2. rujna 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sa tuženikom 17. studenog 2006. zaključila Ugovor o kreditu broj 9012101615, kojim Ugovorom joj je tuženik stavio na raspolaganje iznos 18.009,89 CHF. Dalje navodi da se odredbom čl. 11.3. Ugovora obvezala na plaćanje naknade za obradu kredita u visini 1,00% od iznosa kredita i naknade za osiguranje kredita u visini 2,00% od iznosa kredita. Temeljem navedene odredbe tuženik je od tužiteljice naplatio iznos 109,81 eura na ime tzv. ulazne naknade te 219,62 eura na ime naknade za osiguranje kredita. Tužiteljica smatra spomenute ugovorne odredbe ništetnima jer je predmetnu odredbu tuženik nametnuo u sadržaj ugovora, a tužiteljica o toj odredbi nije mogla pregovarati niti ju je mogla promijeniti. Radilo se o odredbi „uzmi ili ostavi“ te je tužiteljica bila prisiljena na nju pristati kako bi mogla realizirati kredit. Stoga predlaže donijeti presudu kojom će sud utvrditi ništetnom odredbu čl. 11.3. Ugovora o kreditu te kojom će sud naložiti tuženiku isplatiti joj iznos 329,43 eura sa zateznim kamatama koje teku od 21. studenog 2006. do isplate, kao i naložiti tuženiku naknaditi joj troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvenstveno prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Istaknuo je prigovor zastare u odnosu na kondemnatorni zahtjev te s tim u vezi tvrdi da ne postoji pravni interes za utvrđenje ništetnosti. Prigovorio je statusu tužiteljice kao potrošača. Tvrdio je da osiguranje kredita tužiteljici nije nametnuto, već da je ona željela ugovoriti osiguranje kredita. Ukazao je da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu zakonskim odredbama bilo izrijekom dopušteno ugovoriti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva kao i naknadu za osiguranje kredita. Tvrdio je da je tužiteljici jasno iskomunicirana predmetna odredba tijekom pregovora oko ugovaranja predmetnog ugovora o kreditu, kao i prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Istaknuo je da je predmetna odredba jasna, uočljiva i razumljiva pa da nije dopušteno ocjenjivati je li takva odredba poštena. Smatra da sporna odredba ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te da činjenica da se o pojedinoj odredbi eventualno nije pojedinačno pregovaralo ne dovodi samim time do znatne neravnoteže u pravima i obvezama. Zaključno je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan uz naknadu parničnog troška s pripadajućim zateznim kamatama.
3. Tuženik je već u odgovoru na tužbu prigovorio da je tužiteljica vrijednost predmeta spora očito suviše visoko označila. Tužiteljica je u tužbi kao vrijednost predmeta spora naznačila iznos 1.328,00 eura, a tužbom je tražila utvrđenje ništetnosti te isplatu iznosa 329,43 eura.
3.1. Prema shvaćanju ovoga suda, zahtjev za utvrđenje treba promatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu za isplatu te se taj nenovčani zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti glavnog zahtjeva za isplatu, koji u konkretnom slučaju iznosi 329,34 eura (tako VSRH u Rev-349/20 od 7. prosinca 2021., Rev 374/13 od 6. prosinca 2017. i dr., Županijski sud u Zagrebu u Gž 4623/23 i dr.).
4. Tijekom postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 9012101615 od 17. studenog 2006. (listovi 5-10 spisa), dopis (list 11 spisa), promotivne letke (listovi 23-30, 36-50 spisa) te je saslušana tužiteljica (list 143 spisa).
4.1. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim u cijelosti.
5. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnima odredaba ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu kredita, te s tim u vezi zahtjev za isplatu iznosa plaćenog po toj osnovi.
5.1. Također predmet spora je i zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnom odredbe o naknadi za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva te s tim u vezi zahtjev za isplatu iznosa plaćenog po toj osnovi.
6. Nije sporno da su stranke i to tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 9012101615 od 17. studenog 2006. na iznos 18.009,89 CHF (dalje: Ugovor o kreditu).
6.1. Sporno je da li su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00% iznosa kredita te naknade za osiguranje kredita u visini 2,00% sve sukladno Odluci banke o kreditiranju građana sadržane u čl. 11.3. Ugovora o kreditu, ništetne te s tim u vezi pripadaju li u tom slučaju tužiteljici iznosi koje je temeljem te odredbe isplatila tuženiku.
7. Prema odredbi čl. 11.3. Ugovora o kreditu korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00% sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.
8. U vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03, dalje ZZP).
8.1. Prema odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
8.2. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
8.3. Kao posljedica nepoštenosti pojedine ugovorne odredbom čl. 87. ZZP propisana je ništetnost.
8.4. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
9. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je kupovala automobil koji joj je trebao za osobne potrebe. Nikada nije imala obrt niti trgovačko društvo. U banci ju je dočekao gotov Ugovor. Pročitala ga je te je znala da mora platiti sporne naknade. Pitala je može li se Ugovor sklopiti bez tih naknada, ali su rekli da ako se naknade ne plate nije moguće dobiti kredit. Rekli su da se tim naknadama pokrivaju troškovi obrade kredita i osiguranja. Nitko joj nije objasnio koji to točno troškovi i koje osiguranje. Ne sjeća se je li prije predmetnog Ugovora sklapala bilo kakav Ugovor o osiguranju. Nitko joj nije dao letak u vezi osiguranja. Policu osiguranja nije koristila.
9.1. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit, jer je ona iskazivala uvjerljivo i iskreno.
10. Prvenstveno u odnosu na svojstvo potrošača treba reći da iz Ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice proizlazi da je ugovor sklopila tužiteljica kao fizička osoba te da je novcem od kredita kupila automobil koji je koristila za osobne potrebe, kao i da nikada nije bila vlasnik trgovačkog društva, niti obrta. Iz sadržaja spisa nema nikakve naznake da je ona kredit zatražila i ostvarila u svrhu namijenjenu poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, odnosno da se tužiteljica uopće bavila takvim djelatnostima. Prema odredbi čl. 3. ZZP potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
10.1. Stoga sud utvrđuje da je tužiteljica potrošač sukladno odredbama ZZP, a tuženik je taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.).
11. Na temelju iskaza tužiteljice u kojem je navela da je pitala može li se ugovor sklopiti bez tih naknada, ali da su rekli da ako se naknade ne plate nije moguće dobiti kredit, sud je utvrdio da se u vezi sporne odredbe nije moglo posebno pregovarati. Također, na temelju iskaza tužiteljice u kojem je navela da joj nitko nije objasnio zbog čega se te naknade plaćaju, sud je utvrdio da tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).
11.1. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kredita u visini 1,00% iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini 2,00% sukladno odluci banke o kreditiranju građana.
11.2. Plaćanje troškova obrade kredita i naknade za osiguranje bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi te činjenica da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i osiguranje kredita, niti oko ne/prihvaćanja plaćanja sporne naknade, prema mišljenju ovoga suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
11.3. Treba dodati da niti odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.
12. S obzirom da se, dakle, o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika te da tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj niti je mogla ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u odlukama broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž-4683/22-3 od 17. siječnja 2023. i dr.).
12.1. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u točki I izreke.
13. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.
13.1. Stoga tužiteljica ima pravo na isplatu naknada za obradu kredita i za osiguranje kredita koje je platila tuženiku na temelju ništetne ugovorne odredbe.
13.2. Punomoćnici stranaka su, na ročištu održanom 28. kolovoza 2026., učinili nespornim da su 20. studenog 2006. naplaćene ulazna naknada u iznosu 109,81 eura te naknada za osiguranje kredita u iznosu 219,62 eura (list 142 spisa).
13.3. Stoga je tužiteljici dosuđen iznos 329,43 eura čiju isplatu je zatražila.
14. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
14.1. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ga tužiteljici. Ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita i naknade za osiguranje kredita zbog propusta tuženika, njegovo je postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužiteljici je priznata kako je i zatraženo, od prvog dana nakon dana tuženikovog stjecanja utuženog iznosa odnosno nakon dana izvršene uplate.
14.2. Odluka o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22), a od 1. siječnja 2024. do isplate na odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).
15. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužiteljice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO.
15.1. Kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe čl. 1111. ZOO- a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude (2. rujna 2026.), jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti sporne odredbe Ugovora o kreditu, to zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.
16. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II izreke ove presude.
17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa).
17.1. Tako je tužiteljici, prema vrijednosti predmeta spora 329,43 eura (obrazloženo u dijelu 3.-3.1. dijela obrazloženja) priznat trošak sastava tužbe u visini 25 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, sastava podneska od 16. lipnja 2026. u visini 25 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife i zastupanja na ročištu 28. kolovoza 2026. u visini 25 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife.
17.2. Vrijednost jednog boda prema Tbr. 52/3 i 54 Tarife iznosi 2,00 eura te tužiteljici pripada iznos 150,00 eura, odnosno uvećano za 25% PDV-a ukupno 187,50 eura.
17.3. Tužiteljici je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 26,55 eura te sudske pristojbe na presudu u iznosu 30,00 eura.
17.4. Slijedom navedenog, tužiteljici je valjalo dosuditi parnični trošak u iznosu 244,05 eura.
17.5. Na tako određeni trošak tužiteljici su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).
18. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 2. rujna 2026.
Sutkinja
Ana Štimac
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno
- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.
Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.
DNA:
1. punomoćnici tužiteljice, pristojba na presudu 30,00 eura
2. punomoćnici tuženika
