REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2984/2026-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J EŠ E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ani Štimac, u pravnoj stvari tužiteljice KV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Marko Markić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene 27. kolovoz 2026., u prisutnosti tužiteljice osobno i punomoćnika tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 2. rujna 2026.,

r i j e š i o  j e

Određuje se vrijednost predmeta spora u iznosu 1.075,57 eura.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 5. Ugovora o kreditu broj: 016-2589/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine solemniziranog 06.12.2005. pred javnim bilježnikom Ilinkom Lisonek iz Zagreba pod posl.br. OU- 2853/2005 i sklopljenog dana 03.12.2005. godine između tužiteljice i tuženika u dijelu odredbe troškovima koja glasi:

„Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.“

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, isplatiti tužiteljici KV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 1.075,57 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 22. prosinca 2005. do isplate po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, naknaditi tužiteljici KV, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 677,87 eura sa zateznim kamatama koje teku od 2. rujna 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela da je sa tuženikom 3. prosinca 2005. zaključila Ugovor o kreditu broj 016-2589/2005. Dalje je navela da se odredbom čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu 1,25% iznosa kredita. Tužiteljica je dana 22.12.2005. tuženiku platila ukupni iznos 8.741,74 HRK, odnosno tadašnjih 1.182,11 eura. Od navedenog iznosa 1.095,86 eura odnosi se na troškove obrade kredita. Tvrdi da joj tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o tome na što se odnose „troškovi“ (čl. 5. Ugovora); što je u njima sadržano, zašto se naplaćuju, niti su o navedenoj naknadi stranke posebno pregovarale. U konkretnom slučaju sklopljen je tzv. tipski ugovor, čiji sadržaj je tuženik već unaprijed pripremio i otisnuo, te predočio tužiteljici na potpis, bez ikakve mogućnosti pregovaranja i izmjene sadržaja ponuđenih ugovornih odredbi. U pogledu odredbe ugovora za „jednokratnih troškova od 1,25%“ (što god to značilo, obzirom da je „cijena“ kredita tuženiku već plaćena putem kamata - čl. 3. Ugovora), stranke također nisu pojedinačno pregovarale čime je uzrokovana znatna neravnoteža u pravima ugovornih strana na štetu potrošača, te je navedena odredba nepoštena, a posljedično tomu i ništetna. Stoga tužiteljica predlaže donijeti presudu kojom će sud utvrditi ništetnom odredbu čl. 5. Ugovora o kreditu, naložiti tuženiku isplatiti joj iznos 1.075,57 eura s pripadajućim zateznim kamatama, uz naknadu parničnih troškova s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvenstveno prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Istaknuo je prigovor zastare. Naveo je da visina i datum naplaćene naknade nisu sporni. Smatra da su tužiteljica i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama te da ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već da odražava volju tužiteljice. Istaknuo je da je sporna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva te da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita. Istaknuo je da banka ima pravo naplatiti naknade za svoje usluge, a koja je prethodno naznačena u Tarifi naknada banke koja je odobrena od regulatora – HNB. Smatra da je tužiteljica imala dovoljno informacija te da je o spornoj naknadi bila informirana. Istaknuo je da naplaćena sporna naknada ne uzrokuje neravnotežu među ugovornim stranama, jer je isti neznatan u odnosu na ukupni isplaćeni iznos. Prigovorio je da bi tužiteljica imala status potrošača. Smatra da se ništetnost više ne može isticati, jer je ugovor u cijelosti ispunjen. Osporio je tijek zateznih kamata. Zaključno je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan, uz naknadu parničnih troškova tuženiku.

3. Tuženik je već u odgovoru na tužbu prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Tužiteljica je u tužbi kao vrijednost predmeta spora naznačila iznos 2.402,58 eura, a tužbom je tražila utvrđenje ništetnosti te isplatu iznosa 1.075,57 eura.

3.1. Prema shvaćanju ovoga suda, zahtjev za utvrđenje treba promatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu za isplatu te se taj nenovčani zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu.

3.2. Kako u konkretnom slučaju, tužiteljica traži isplatu iznosa 1.075,57 eura, to sud određuje vrijednost predmeta spora u tom iznosu (tako VSRH u Rev-349/20 od 7. prosinca 2021., Rev 374/13 od 6. prosinca 2017. i dr., Županijski sud u Zagrebu u Gž 4623/23, Gž 4243/25, Županijski sud u Vukovaru Gž 644/25 i dr.)

3.3. Stoga je odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

4. Tijekom postupka izvršen je uvid u tečajnu listu (list 6 spisa), Ugovor o kreditu broj 016-2589/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 3. prosinca 2005. (listovi 7-13 spisa), popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.09.2015. (listovi 15-18 spisa), ispis naknada za usluge Banke u kreditiranju građana – Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (list 35 spisa) te je saslušana tužiteljica (list 96 spisa).

4.1. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim u cijelosti.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu o plaćanju troškova za obradu kredita te s tim u vezi zahtjev za isplatu plaćenog iznosa po toj osnovi.

5.1. Nije sporno da su stranke i to tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 016-2589/2005 od 3. prosinca 2005. na iznos 136.200,00 CHF (dalje: Ugovor o kreditu).

5.2. Također nije sporno da je naknada iz čl. 5. Ugovora naplaćena u iznosu 1.075,57 eura dana 22. prosinca 2005. (list 23 spisa).

6. Sporno je da je li ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade kredita sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu, ništetna te s tim u vezi pripada li u tom slučaju tužiteljici iznos koji je temeljem te odredbe isplatila tuženiku.

6.1. Prema odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu 1,25% iznosa kredita.

7. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužiteljice i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužiteljicu.

8. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je kupovala svoju prvu nekretninu, koja joj je trebala za stanovanje. I dalje u njoj živi te je nikada nije davala u najam ili zakup. Nikada nije imala obrt niti trgovačko društvo. Prije potpisivanja bio joj je predočen gotov Ugovor te nije mogla pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Ugovor je pročitala te je vidjela da mora platiti spornu naknadu. Prezentirano joj je da se ta naknada mora platiti te da se o tome ne može raspravljati. Nitko joj nije objasnio zbog čega se ta naknada plaća, odnosno koji se troškovi njome pokrivaju (list 96 spisa).

8.1. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit, jer je ona iskazivala iskreno i uvjerljivo.

9. Temeljem iskaza tužiteljice i sadržaja ugovora sud utvrđuje da je ugovor sklopila tužiteljica kao fizička osoba te da se radilo o kreditu za kupnju prve nekretnine koja joj je trebala za osobne potrebe te da nije bila vlasnica obrta trgovačkog društva. Iz sadržaja spisa nema nikakve naznake da bi tužiteljica kredit zatražila i ostvarila u svrhu namijenjenu poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

9.1. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03, dalje ZZP) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

9.2. Stoga sud utvrđuje da je tužiteljica potrošač sukladno odredbama ZZP.

10. Nadalje, na temelju iskaza tužiteljice u kojem je navela da joj je bio predočen gotov Ugovor te da joj je prezentirano da se ta naknada mora platiti te da se o tome ne može raspravljati, sud je utvrdio da se u vezi sporne odredbe nije moglo posebno pregovarati. Također, iz sadržaja iskaza tužiteljice u kojem je navela da joj nitko nije objasnio zbog čega se plaća sporna naknada, odnosno koji se troškovi njome pokrivaju, sud je utvrdio da tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

11. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11.1. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11.2. Kao posljedica nepoštenosti pojedine ugovorne odredbom čl. 87. ZZP propisana je ništetnost.

11.3. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

12. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezala prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,25% od iznosa kredita.

13. Plaćanje troškova obrade kredita, bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi te činjenica da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko ne/prihvaćanja plaćanja sporne naknade, prema mišljenju ovoga suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13.1. Treba dodati da niti odredbe članaka 1065. -1068. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

13.2. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika te da tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj niti je mogla ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u odlukama broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž-4683/22-3 od 17. siječnja 2023. i dr.).

14. Za dodati je i da budući da spornom odredbom nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužiteljice), već da je njome povrijeđen javni interes (s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama, a koji sadrže spornu odredbu), ne radi se o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici što je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen (otplatom kredita), nema mjesta primjeni odredbe čl. 107. st. 2. ZOO, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništetnosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen.

15. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u točki I izreke ove presude.

16. U smislu odredbe čl. 104. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužiteljica ima pravo na isplatu iznosa naplaćenog na ime naknade za obradu kredita, odnosno tuženik je dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

16.1. Tuženik je već u odgovoru na tužbu učinio nespornim da je predmetna naknada naplaćena 22. prosinca 2005. u iznosu 1.075,57 eura (list 23 spisa).

16.2. Stoga je tužiteljici dosuđen iznos 1.075,57 eura čiju isplatu je zatražila.

16.3. Prema odredbi čl. 210. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 214. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

16.4. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužiteljici. Ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita zbog propusta tuženika, njegovo je postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužiteljici je priznata kako je i zatraženo, od dana tuženikovog stjecanja utuženog iznosa odnosno od dana izvršene uplate.

16.5. Odluka o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22), a od 1. siječnja 2024. do isplate na odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

17. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Potraživanje tužiteljice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 371. ZOO. Kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe čl. 104. st. 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude (2. rujna 2026.), jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita, to zastarni rok propisan čl. 371. ZOO-a od pet godina nije protekao.

18. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II izreke ove presude.

19. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa).

19.1. Tako je tužiteljici, prema vrijednosti predmeta spora 1.075,57 eura, priznat trošak sastava tužbe u visini 75 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, sastava podneska od 9. lipnja 2026. u visini 75 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife i zastupanja na ročištu 27. kolovoza 2026. u visini 75 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife.

19.2. Vrijednost jednog boda prema Tbr. 52/3 i 54 Tarife iznosi 2,00 eura te tužiteljici pripada iznos 450,00 eura, odnosno uvećano za 25% PDV-a ukupno 562,50 eura.

19.3. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 35,37 eura i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu 80,00 eura.

19.4. Slijedom navedenog, tužiteljici pripada parnični trošak u iznosu 677,87 eura.

19.5. Na tako određeni trošak tužiteljici su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

20. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 2. rujna 2026.

Sutkinja

Ana Štimac

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. punomoćnici tužiteljice

2. punomoćnici tuženika