Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-1237/2026-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Kristine Vukelić Aničić predsjednice vijeća, Filke Pejković sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Jeleni Košutić, odvjetnici u Sesvetama, protiv tuženih 1. EZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]. ZZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Ružici Grbavac, odvjetnici iz Sesveta, radi isplate, rješavajući žalbu tužiteljice izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Dugom Selu, pod poslovnim brojem P- 280/2024, od 23. lipnja 2026. u sjednici vijeća 2. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Dugom Selu pod poslovnim brojem P-280/2024 od 23. lipnja 2026. u točkama I i II izreke.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. U točki I/I izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da joj prvotužena isplati iznos od 11.490.00 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od dospjelosti mjesečnih iznosa pa do isplate dok je u točki I/II izreke odbijen tužbenih zahtjev da se naloži drugotuženoj da isplati tužiteljici iznos od 2.100,00 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od dospjelosti mjesečnih iznosa do isplate te nadalje u točki I/III izreke odbijen je zahtjev tužiteljice da se naloži tuženima da tužiteljici nadoknade i troškove parničnog postupka u roku od 15 dana sa pripadajućom zateznom kamatom od dana donošenja presude.

2. Nadalje u točki II izreke naloženo je tužiteljici da tuženima nadoknadi tuženima troškove parničnog postupka u iznosu 2.887,50 eura u roku od 15 dana. Rješenjem suda prvog stupnja utvrđeno je da je tužba tužiteljice u odnosu na drugotuženu povučena u dijelu u kojem traži da se naloži drugotuženoj da isplati tužiteljici iznos od 15.900,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama počev od dospjelosti mjesečnih iznosa pa do isplate.

3. Protiv citirane presude žalbu podnosi tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 – dalje ZPP) predlažući da se pobijana presuda preinači na način da se usvoji tužbenih zahtjev tužiteljice i da joj se nadoknade troškovi parničnog postupka podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje te traži i naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Smatra tužiteljica da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a te da se presuda ne može ispitati jer je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i da su ti razlozi nejasni i u protutječnosti sa sadržajem provedenih dokaza.

5. Smatra da je pravno shvaćanje koje je izneseno u odluci da suvlasnik koji je od drugog suvlasnika tražio isplatu naknade za korištenje njegovog suvlasničkog dijela prema članku 164. i 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17; dalje ZV) mora prethodno ili istodobno tražiti predaju stvari u suposjed, odnosno na drugi način izraziti volju za suposjedovanjem pri tome pozivajući se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice od 1. ožujka 2021., ne odgovara stvarnom stanju u ovom predmetu. Navodi da je bitno da je tužiteljica na odgovarajući način izrazila volju za suposjedovanjem stvari jer da je tužiteljica do sredine studenog 2023. neprekidno i neometano bila u suposjedu obje nekrenine, da je nakon toga i zadržala ključeve nekretnina u koje je povremeno dolazila, a da razlog zbog čega tužiteljica nije živjela u predmetnoj kući je taj što njezina majka drugotužena nije dozvoljavala suprugu tužiteljice da uđe u kuću.

6. Tvrdi nadalje da činjenica da je predložila razrješenje suvlasničkih odnosa na način da jedna od nekretnina u cijelosti pripadne njoj a druga tuženima je konkretan izraz volje tužiteljice za ostvarivanje suvlasničkih ovlasti, uključujući i pravo na suposjed pa da je stoga zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljica takvu volju nikada nije izrazila nije pravilan.

7. Nadalje navodi da je drugotužena izričito zabaranila ulazak u kuću suprugu tužiteljice što predstavlja i zabranu ulaska tužiteljici sa suprugom i djecom da živi u predmetnim nekretninama. Stoga smatra da takvim tumačenjem sud dovodi u povoljniji položaj onog suvlasnika koji svojim neprijateljskim ponašanjem prema drugom suvlasniku i njegovoj obitelji je doveo do prestanaka suposjeda jer bi mu bilo dovoljno prigovoriti da drugi suvlasnik i nije formalno tražio predaju u posjed bez obzira što je upravo njegovo postupanje suposjed učinilo neodrživim.

8. Tvrdi tužiteljica da zaključak suda prvog stupnja da tužene tužiteljici ne brane korištenje i posjedovanje predmetnih nekretnina nije osnovan jer da je drugotužena i u svom iskazu potvrdila da je suprugu tužiteljice nije zabranila dolazak u kuću ali mu je rekla da može doći do ograde ali ne i dalje i da upravo iz tog iskaza drugotužene proizlazi da je ograničila pristup suprugu tužiteljice a samim time i tužiteljici i zajedničkoj djeci.

9. Smatra tužiteljica da sud prvog stupnja nije dovoljno obrazložio zbog čega okolnost da kuća u [adresa] trenutno nije podobna za stanovanje jer je nedovršena adaptacija ide na teret tužiteljice jer da je upravo zbog zaoštravanja odnosa sa tuženima došlo do napuštanja kuće od strane tužiteljice i dovelo do prekida radova. Stoga smatra tužiteljica da sud na pogrešno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo.

10. Predložila je da se pobijana presuda preinači na način da se usvoji tužbeni zahtjev tužiteljice i da joj tužene nadoknade troškove parničnog postupka kao i troškove žalbenog postupka.

11. Odgovor na žalbu nije podnesen.

11.a Žalba nije osnovana.

11.b Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu koristi koje su tužene imale uporabom njezinog suvlasničkog dijela predmetnih nekretnina i to stana u [adresa] površine 83,14 m[2] koji je u suvlasništvu u 1/3 dijela tužiteljice, 1/3 dijela prvotužene i 1/3 dijela drugotužene te suvlasničkog dijela u ½ dijela kuće u [adresa] gdje je tužiteljica suvlasnica u ½ dijela, a prvotužena u ½ dijela dok je drugotužena nositelj prava osobne služnosti stanovanja na ½ dijela prvotužene.

12. Saslušanjem svjedoka i stranaka utvrđuje da je tužiteljica nakon razvoda sa bivšim suprugom živjela u kući u [adresa] sve do sredine studenog 2023., da je prije dolazila u tu kuću kao i stan u [adresa], kada god je htjela, da je tužiteljica imala ključeve od predmetnih nekretnina i da joj tužene ne brane da dolazi i boravi u predmetnim nekretninama, ocijenjujući da su iskazi stranaka i saslušanih svjedoka identični.

13. Sud prvog stupnja smatra da treba primijeniti odredbu članka 164. i 165. ZV- a jer da tužiteljica tužbom traži naknadu koristi koje su tužene imale uporabom njezinom suvlasničkog dijela na predmetnim nekretninama, da predmetne nekretnine nisu promijenile svoj identitet, pa da se kod zahtjeva tužiteljice kao suvlasnice predmetnih nekretnina za plaćanje naknade stečene koristi primijenjuju pravila stvarnog prava ovisno o tome je li posjed pošten ili nepošten.

14. Smatra da je to u skladu sa shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je na sjednici Građanskog odjela 26. listopada 2009. donio zaključak glede pitanja primjene tumačenja odredbe članka 1120. Zakona o obveznim odnosima (uporaba tuđe stvari u svoju korist) te pitanja primjene i tumačenja odredbe članka 164. stavak 1. i 165. ZV-a koji glasi: "Ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika treba primijeniti odredbu članka 164. i 165. stavak 1. ZV-a, prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće niti gospodarsk i nije opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji treba primijeniti odredbu članka 1120. ZOO-a prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje."

15. Nadalje navodi i zaključak sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. ožujka 2021. koje glasi: „U odnosima između suvlasnika (vlasnika i posjednika), kada jedan suvlasnik onemogući drugog u korištenju (su)vlasništva stvari primjenjuju se odredbe članka 164. i 165. ZV -a. U parnici u kojoj je predmet spora zahtjev su(vlasnika) protiv posjednika koji koristi i posjeduje tuđu stvar (ili tuđi suvlasnički dio stvari), za isplatu naknade za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi, odnosno naknade za sve koristi koje je tuženik imao za vrijeme svojega posjedovanja, na temelju članka 164. i 165. ZV-a, za odluku o tuženom zahtjevu odlučno je utvrditi pravni položaj posjednika, pritom nije nužno da se tužbenim (vlasničkim) zahtjevom istodobno traži i predaja te stvari u (su)posjed, ako je (su)vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari. Pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu za predaju u posjed ili suposjed, ali se njegovo nepoštenje može dokazivati i u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe ako ga je tužitelj na odgovarajući način pozvao na predaju stvari.“

16. Slijedom obrazloženog zaključak je suda prvog stupnja da je u postupku trebalo utvrditi jesu li tužene nepoštene posjednice predmetnih nekretnina, da li su onemogućile tužiteljici da predmetne nekretnine koristi kao suvlasnik i je li tužiteljica tražila i predaju nekretnine u suposjed, odnosno je li izrazila volju za suposjedovanjem istih.

17. Nadalje utvrđuje, da tužiteljica u ovom postupku a niti prije pokretanja ovog postupka od tuženih ne traži predaju u suposjed predmetnih nekretnina, već isključivo od tuženih traži isplatu za korištenje njezinog suvlasničkog dijela predmetnih nekretnina.

18. Utvrđuje nadalje sud prvog stupnja da tužene ne brane tužiteljici da posjeduje predmetne nekretnine, da ih je koristila i posjedovala sukladno svojim suvlasničkim dijelovima do sredine studenog 2023., da je nakon toga i zbog narušenih obiteljskih odnosa tužiteljica samovoljno napustila nekretninu u [adresa], te da nije tražila predaju u suposjed u tijeku ovog postupka ni prije ovog postupka već da traži isplatu za korištenje njezinih suvlasničkih dijelova.

19. Nadalje sud prvog stupnja utvrđuje da je tužiteljica predlagala način i rješavanja međusobne suvlasničke situacije na način da tužene njoj prepuste jednu od predmetnih nekretnina a da one žive u drugoj nekretnini, ali da time tužiteljica ne predlaže suposjed predmetnih nekretnina u skladu sa njezinim suvlasničkim dijelovima, već traži da joj se isključivo u posjed preda jedna od predmetnih nekretnina.

20. Stoga zaključuje da ne postoji želja i volja tužiteljice za suposjedovanje predmetnih nekretnina zajedno sa tuženima pa da tužiteljici ne pripada pravo na isplatu radi nemogućnosti korištenja suvlasničkih dijelova, pri tome sud prvog stupnja uzima u obzir da drugotužena ne dozvoljava suprugu tužiteljice da dolazi u kuću u [adresa] ali da tužiteljica niti ne traži predaju u suposjed kuće zajedno sa djecom i sadašnjim suprugom.

21. Stoga je zaključak suda prvog stupnja da je suposjed tužiteljice prestao isključivo njezinom voljom, doduše radi narušenih obiteljskih odnosa, da je ona otišla iz kuće u [adresa] a nakon čega od niti jedne tužene nije tražila predaju u suposjed predmetnih nekretnina niti je izrazila za suposjedom.

22. Sud prvog stupnja se poziva na odredbu članka 38. stavak 1. ZV-a navodeći da tužene su ovlaštene izvršavati glede cijele stvari sve ovlasti koje imaju kao nositelji dijela prava vlasništva, pa da su tako ovlaštene posjedovati predmetne nekretnine odnosno suposjedovati ih zajedno sa tužiteljicom budući da stranke nisu podijelile posjed stana i kuće.

23. Zaključuje sud prvog stupnja da i tužiteljica ima pravo na suposjed ali da za vrijeme trajanja ovog postupka ni prije pokretanja nije izrazila želju da joj se predmetne nekretnine predaju u suposjed već želi isplatu na ime svojih suvlasničkih dijelova te da tužiteljica nije dokazala da su joj tužene onemogućile ulazak u predmetne nekretnine. Pri tome vodi računa da tužiteljica ima ključeve od nekretnina te da su prvo i drugotužena poštene posjednice dok da tužiteljica nije dokazala da bi one bile nepoštene posjednice odnosno da su tužiteljicu spriječile da posjeduje predmetne nekretnine zajedno s njima.

24. Slijedom navedenih zaključak je suda prvog stupnja da su tužene posjednice predmetnih nekretnina, da nekretnine nisu promijenile identitet pa da s obzirom na sadržaj odredbi članka 164. stavak 1. i 165. stavak 1. ZV-a samo nepošten posjednik je dužan nadoknaditi korist zbog uporabe tuđe stvari (ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku). Stoga odbija tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan. Odluku o troškovima parničnog postupka temelji na odredbi članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

25. Ispitujući po službenoj dužnosti da li je sud prvog stupnja počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a utvrđeno je da nije počinjena niti jedna bitna povreda koja bi utjecala na zakonitost donesene odluke.

26. Isto tako sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupaka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer se presuda suda prvog stupnja može ispitati, izreka nije nerazumljiva, odluka nije proturječna sama sebi i razlozima presude, te ima razloge o odlučnim činjenicama, a ti razlozi su potpuno jasni i nisu u proturječnosti između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju iskaza danih u postupku i samih tih iskaza.

27. Nisu osnovani žalbeni navodi tužiteljice da je sud prvog stupnja na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio odredbu članka 164. i 165. ZV-a. Naime sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da tužiteljica kao suvlasnik ima pravo na naknadu od korištenja svog suvlasničkog dijela od strane drugo suvlasnika samo ako joj je bilo onemogućeno da koristi suvlasnički dio nekretnina i ako je prethodno ili istodobno s tužbom za isplatu zahtijevala predaju nekretnina u suposjed, da tužiteljica nije zahtijevala predaju u suposjed niti je na odgovarajući način izrazila volju za suposjedovanjem tih nekretnina pa joj stoga ne pripada niti pravo zahtijevati isplatu naknade zbog korištenja nekretnina od strane drugih suposjednika tj. tuženih (identično pravno shvaćanje navedeno je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-184/2023 od 8. listopada 2025.).

28. Nisu osnovani žalbeni navodi tužiteljice da je svojim ponašanjem izrazila volju za posjedovanjem nekretnina jer da je do sredine studenog 2023. neprekidno i neometano suposjedovala obje nekretnine, da je i nakon toga zadržala ključeve nekretnina i da je povremeno dolazila i imala namjeru živjeti u kući u [adresa] sa sadašnjim suprugom ali da razlog zbog to čega to nije učinjeno taj što je drugotužena nije dozvoljavala suprugu tužiteljice da uđe u kuću . Ovo iz razloga jer ti navodi na dovode u sumnju pravilnost primijenjenog materijalnog prava i utvrđenog činjeničnog stanja od strane suda prvog stupnja da tužiteljica nije izrazila volju za posjedovanjem predmetnih nekretnina niti je tražila predaju u suposjed. Stoga je pravilno primijenjena odredba članka 164. stavak 1. i 165. ZV-a te je pravilno utvrđeno da tužene nisu nepošteni posjednici.

29. Također se navodi da je suprug tužiteljice treća osoba u odnosu na druge suvlasnike, da kad se radi o redovitoj uporabi suvlasničke stvari da bi bila za to potrebna suglasnost većine suvlasnika koji se računa po suvlasničkih dijelovima a suglasnost većine suvlasnika za stan koji je u suvlsništvu svih stranaka svake u 1/3 dijela nije postignuta kao ni za kuću za koju postoji suvlasništvo tužiteljice i prvotužene te drugotužene kao nositeljice pravo stanovanja na suvlasničkom dijelu prvotužene. Stoga zabrana ulaska supruga tužiteljice u kuću u [adresa] nema značaj onemogućavanja suposjeda tužiteljici.

30. Slijedom obrazloženog žalba tužiteljice kao neosnovanu treba odbiti i presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu i točkama I i II izreke potvrditi pa je stoga primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

31. Tužiteljici nisu dosuđeni ni troškovi žalbenog postupka jer nije uspjela u žalbenom postupku pa je stoga primjenom odredbe članka 166. stavak 1. ZPP -a odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

32. Rješenje suda prvog stupnja kao nepobijano ostaje neizmijenjeno.

U Rijeci 2. rujna 2026

Predsjednica vijeća

Kristina Vukelić Aničić