Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1109/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinje Filke Pejković kao predsjednice vijeća, Kristine Vukelić Aničić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Svjetlane Pražić kao članice vijeća u pravnoj stvari pravnoj stvari tužitelja DA, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Korani Ferdelji, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupano po generalnim punomoćnicima – odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri u Zagrebu, na temelju generalne punomoći D -485/16, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. P-5807/2023-23 od 16. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj 2. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. P-5807/2023-23 od 16. veljače 2026.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

r i j e š i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje prvostupanjsko rješenje u točki II. izreke za iznos od 1.879,63 eur sa zateznom kamatom te u točki III. izreke.

II. Uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se odluka o trošku sadržana u točki II. izreke prvostupanjskog rješenja preko iznosa od 1.879,63 eur do iznosa od 1,906,18 eur te se kao neosnovan odbija zahtjev tužitelja za naknadu troška u iznosu od 26,54 eur sa zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.155,97 eur sa zakonskom zateznom kamatom. U točki II. izreke utvrđeo je da je Ugovor o kreditu broj: [broj kredita] od 14. srpnja 2006. ništetan u dijelu kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita te naknada za osiguranje kredita u visini od 1,92 % od iznosa kredita. U točki III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 455,36 eur sa zakonskom zateznom kamatom.

2. Rješenjem prvostupanjskog suda u točki I. izreke dopuštena je preinaka kao u podnesku tužitelja od 6. lipnja 2025. U točki II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.906,18 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate dok je u točki III. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

3. Navedenu presudu te prvostupanjsko rješenje u točkama II. i III. izreke pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje ZPP).

4. Tuženik predlaže uvaženje žalbe.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

7. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.155,97 eur posljedično ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli vezano uz valutu CHF sadržanoj u Ugovoru o kreditu od 14. srpnja 2006. te zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti u predmetno Ugovoru sadržanih odredi u dijelu kojim je ugovorena naplata naknade za obratu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita te naknada za osiguranje u iznosu od u visini od 1,92 % od iznosa kredita te posljedično ništetnosti predmetnih odredbi restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu ukupnog iznosa od 455,36 eur sa zakonskom zateznom kamatom.

8. Prvostupanjski sud po provedenom postupku utvrđuje:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 14. srpnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredit s ugovorenom valutnom klauzulom vezano uz valutu CHF za kupnju vozila,

- da je vezano uz ugovorenu valutna klauzula vezana uz valutu CHF tijekom otplate kredita došlo do promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu, što je dovelo do povećanja anuiteta,

- da je među strankama sklopljeni Ugovor tipski ugovor sastavljen po tuženiku,

- da je u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača presudom Visokog

- da je u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je, između ostalih i u odnosu na tuženika potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P - 1401/12. utvrđeno da je tuženik u razdoblju od. 1. studenog 2004. do. 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorene odredbe ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak a sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 1.6. 2004. do 6. 8. 2007., a od 7. 8.2007. do 31. 12.2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP,

- da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno uređenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502a. stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi,

- da je stoga vezan utvrđenjem iz navedene presude da je tuženik u vrijeme sklapanja ugovora s tužiteljem koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da mu prilikom sklapanja ugovora o kreditu po tuženiku ništa nije rečeno o riziku sklapanja ugovora u valuti CHF niti su mu pojašnjene strukture naknada a niti je imao mogućnost utjecaja na pojedine odredbe ugovora,

-da je ugovor o kreditu sklopio u namjeni kupnje vozila za njegove osobne potrebe

- da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je prilikom sklapanja ugovora tužitelja informirao o rizičnosti ugovaranja valutne klauzule vezano uz valutu CHF niti je dokazao da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu i osiguranje kredita,

- da razlika pretplate između iznosa koje je tužitelj po osnovu valutne klauzule stvarno plaćao i iznosa koji bi plaćao da je tečaj CHF ostao nepromijenjen kao na dan isplate kredita predstavlja iznos od 2.155,97 eur a što utvrđuje provedenim financijskim vještačenjem,

- da je tužitelj tuženiku 31. srpnja 2006. na ime naknade za obradu kredita platio iznos od 137,82 eur te iznos od 317,54 eur na ime naknade za osiguranje kredita, ukupno iznos od 455,36 eur.

9. Polazeći od naprijed iznijetih utvrđenja te sadržaja odredbe čl. 502.c ZPP -a u smislu koje je vezan za utvrđenja iz kolektivnog spora u kojem je pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio prava i interese potrošača korisnika kredita u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovarao valutnu klauzulu u CHF, bez da bi informirao korisnike o posebnoj rizičnosti valute CHF uz koju je vezan predmetni kredit zaključuje prvostupanjski sud da je u među strankama sklopljenom Ugovoru odredba kojom je glavnica i otplata kredita vezana uz valutu CHF ništetna.

10. Kao posljedicu ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli prvostupanjski sud pozivom na odredbu čl. 323.st.1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23, dalje ZOO) prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu više plaćenog iznosa zbog povećanja tečaja u ukupnom iznosu od 2.155,97 eur visinu kojeg utvrđuje provedenim financijskim vještačenjem pri čemu tuženika obvezuje na isplatu zakonske zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO -a tekućom od primitka svakog pojedinog mjesečnog iznosa po tuženiku cijeneći neosnovanim po tuženiku istaknuti prigovor zastare zaključujući da je u konkretnom slučaju u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a zastarni rok prekinut pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te da zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka i to od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je parnični postupak koji je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012, za valutu pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., rok za zastaru potraživanja od pet godina počinje teći od označenog dana, što da znači da u odnosu na zahtjev tužitelja sadržan u predmetnoj tužbi podnesenoj 9. lipnja 2023. nije nastupila zastara.

11. U odnosu ugovorenu jednokratnu naknadu za obradu kredita i naknadu za osiguranje polazeći od utvrđenja da se od predmetnim ugovornim odredbama nije pregovaralo , da tužitelju nije pojašnjena struktura ugovorenih naknada zaključuje da se u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03 radi o nepoštenim ugovornim odredbama te ugovornim odredbama koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Utvrđuje prvostupanjski sud da Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga, koji se plaćanjem spornih naknada naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, te zaključuje da s ti troškovi i usluge, koje se pružaju u zamjenu za sporne naknade, nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i osiguranje kredita. Smatra prvostupanjski sud bi bilo razumno da se troškove banke uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim da nije razumno ugovarati da se takvi troškovi namiruju naknadama koje ovise o visini odobrenog kredita i uvjetima kreditora kad je jasno da je riječ o troškovima, koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite, neovisno o iznosu u kojem su odobreni pa slijedom obrazloženog polazeći od činjenice da se radi o Ugovoru kojeg je pripremio tuženik, da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo zaključuje da se radi o odredbama Ugovora koje su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužitelja pa predmetne ugovorne odredbe kao nepoštene primjenom čl. 81. st. 1. u svezi s č l. 87.st.1. ZZP/03 utvrđuje ništetnim te odlučuje kao u točki II. izreke pobijane presude.

12. Posljedično ništetnosti istih primjenom odredbe čl. 323.st.1. ZOO-a obvezuje tuženika na vraćanje tužitelju naplaćenih iznosa naknada u ukupnom iznosu od 455,36 eur sve s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. kolovoza 2005. o tijeku koje odlučuje temeljem odredbe čl. 1115. ZOO -a cijeneći neosnovanim po tuženiku istaknuti prigovor zastare zaključujući da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju iz zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je ništetnosti odredbi o naknadi za obradu kredita i naknadi za osiguranje kredita utvrđena tek presudom u ovom postupku zaključuje da potraživanje tužitelja povrata naplaćenih naknada temeljem ništetnih odredbi Ugovora nije zastarjelo.

13. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8.,9.,13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365 st. ZPP).

14. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.2.t.11. ZPP-a. Suprotno žalbenim navodima tuženika pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama koje imaju podlogu u izvedenim dokazima. Presuda nije nerazumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama te se može ispitati.

15. Isto tako protivno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud utvrdio odlučne činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi i isplatu novčanog iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi pa nisu ostvareni niti žalbeni razlozi iz odredbe čl. 353.st.2. i 3. ZPP-a.

16. Ovaj sud u cijelosti prihvaća pravilnim utvrđenje i zaključak prvostupanjsko g suda o ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu sklopljenom između stranka u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF , koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora uz utvrđenje da nije postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da su mu prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne odredbe za određivanje njegove obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora .

17. Pravilno je prvostupanjski sud cijenio direktni i obvezujući učinak odluke donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 138.a ZZP/07 i članka 118. ZZP/14 te članka 502.c ZPP-a budući tuženik u ovom postupku nije dokazao da su okolnosti glede sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu bile drugačije od onih utvrđenih u kolektivnom sporu niti je na te okolnosti u ovom postupku predlagao provođenje adekvatnih dokaza.

18. Kako je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je odredba Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF o sadržaju koje se nije pojedinačno pregovaralo nepoštena te posljedično tome ništetna budući tužitelju nije obavješten o naravi, rizicima i posljedicama valutne klauzulu vezano uz valutu CHF sve u smislu odredbe čl. 81. u svezi s čl. 87. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem mu je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

19. Stoga tužitelju pripada pravo na povrat razlike između visine plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi tužitelj platio prema tečaju CHF važećeg na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO -a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je visina preplaćenog iznosa pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem.

20. Nisu osnovani niti žalbeni navodi u svezi manje plaćanih anuiteta tj. tzv. negativne razlike i to iz razloga što u konkretnom slučaju tuženik tijekom postupka u odnosu na to potraživanje nije istaknuo procesno pravni prigovor radi prebijanja iz čl.333. ZPP-a, niti materijalno pravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196.ZOO-a, niti je podnio protutužbu, pa nema niti postupovnih pretpostavki za odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim razlikama temeljem predmetnih ništetnih odredbi ( VS RH, Rev- 549/2023od 18.12.2023., Rev 753/2023 od 20.02.2024.).

21. Neosnovano tuženik osporava pravilnost primjene naprijed citiranih odredbi ZZP/03, kod donošenja zaključka prvostupanjskog suda da se o odredbama potrošačkog ugovora (o naknadi za obradu i odobravanje kredita te naknadi za osiguranje kredita) nije pojedinačno pregovaralo te zaključka prvostupanjskog suda da se radi o odredbama koje su protivne načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik nije dokazao koji su to stvarni troškovi obuhvaćeni predmetnim naknadama što, imajući u vidu i sve okolnosti slučaja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

22. Naime, tuženik smatra da u konkretnom slučaju postoji zabrana ocjene poštenosti spornih ugovornih odredbi, propisana čl. 84.ZZP tvrdeći da se radi o odredbama ugovora koje su jasne i lako razumljive te kao takve transparentne.

23. Naime, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je takva odredba poštena, već je u okviru ocjene poštenosti, potrebno u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

24. Prilikom ocjene jesu li sporne ugovorne odredba poštene, uz primjenu članka 83. ZZP/03 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

25. Iako je prema sadržaju ugovora bila riječ o ugovornim odredbama su jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu tih naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takvih odredbi ( budući je u Ugovoru naznačeno da se naplaćuju u točno određenom postotku od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentn im odredbama ne znači ujedno da su predmetne odredbe poštene.

26.U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

27. Prilikom ocjene poštenosti (imajući na umu i odredbu čl. 83. ZZP/03) potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora pri čemu se prema shvaćanju ovoga suda postojanje značaj ne neravnoteže ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita.

28. Naime, značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranka predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Naime, odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO nije propisano plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine", broj 84/02 i 141/06). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba.

29. Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

30. U skladu s čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

31. U konkretnom slučaju nije prijeporno da među strankama zaključeni ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem spornih naknada naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a i prema shvaćanju ovog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za sporne paušalne naknade, čija visina ovisi tek o visini odobrenog kredita, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.

32. Prihvaćajući razloge prvostupanjskog suda, treba reći i da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja, koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, time što tuženik nije dokazao opravdanost spornih naknada u ugovorenom postotku od iznosa kredita niti je tvrdio ili dokazivao da je predmetni kredit osigurao te da je snosio bilo kakve troškove navedenog osiguranja.

33. Utvrđeno je da je riječ o akcesornim ugovornim odredbama o plaćanju naknade troškova za obradu i odobravanje kredita te naknade o osiguranju kredita o kojim se nije pojedinačno pregovaralo, a te odredbe unesene su od strane banke u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, pri čemu je banka mogla biti svjesna da je primjena istih klauzula stvorila, na štetu potrošača, značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana (neovisno o visini iznosa naknade), budući da tužitelju nije razjašnjeno na što se konkretno odnosi iznos ovih naknada odnosno koje mu se zauzvrat pružaju usluge (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa plaćenih naknada).

34. Stoga, kako je provedenim dokaznim postupkom utvrđeno da se o spornim odredbama i ugovora nije pojedinačno pregovaralo, već je ista unaprijed formulirana od strane tuženika, a kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a, kao i načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade i po stavu ovog suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača a isto se odnosi i na naknadu za osiguranje kredita.

35. Valja naglasiti da se naknada za osiguranje kredita odnosi na osiguranje naplativosti kredita od čega zapravo ima korist isključivo tuženik kao kreditor, koji je osiguranje za naplativost svoje tražbine prenio na teret potrošača a da u ugovoru kojeg je sklopio s tužiteljem uopće nije naveo niti je tužitelja kao potrošača informirao identitetu osiguratelja, iznosu premije, osiguranoj svoti, korisniku osiguranja u slučaju nastupa osiguranog slučaja, niti uvjeti isplate osigurnine, čime mu je zapravo nametnuo financijsku obvezu bez potpunih informacija o naravi i opsegu, te svrsi usluge koju kao potrošač, za tu naknadu prima pa je prilikom sklapanja ugovora protivno načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZPP-a posljedično čemu je ugovorena odredba nepoštena te kao takva ništetna.

36. S obzirom na utvrđenu ništetnost predmetnih ugovornih odredbi pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi u iznosu od 137,82 eur i naknadi za osiguranje kredita u iznosu od 317,54 eur, ukupno 455,36 eur to je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, donoseći pobijanu presudu upravo uzeo u obzir sve pravno relevantne okolnosti iz citiranih odredbi ZZP kada je naložio tuženiku vratiti tužitelju primljeno po osnovi te ništetne odredbe (čl. 323. ZOO).

37. Kako je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost predmetne ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost tuženika, slijedom čega tužitelju primjenom čl. 1115. ZOO pripada pravo na zatezne kamate od dana plaćanja tzv. ulazne naknade i naknade za osiguranje u trenutku stavljanja kredita u otplatu, kako je to odlučeno pobijanom presudom.

38. U odnosu na prigovor zastare treba reći da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio te je pravilno zaključio a sve sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao što je to i u konkretnom slučaju u odnosu na pitanja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku.

39. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, tražbina tužitelja nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe u odnosu na valutnu klauzulu koja je svojstvo pravomoćnosti stekla 14. lipnja 2018. pa do podnošenja tužbe u ovome predmetu 9. lipnja 2023., nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužitelja..

40. Isto tako suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud taj prigovor ocijenio neosnovanim i u odnosu na novčanu tražbinu tužitelja s osnove tzv. ulazne naknade i naknade za osiguranje kredita jer zastara tražbine s osnove ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi i naknadi za osiguranje kredita počinje teći tek pravomoćnošću presude donesene u ovom postupku kojom je utvrđena ništetnost te odredbe to nije nastupila zastara novčane tražbine tužitelja jer nije protekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO.

41. Naime, izneseno pravno shvaćanje podudarno je s već izraženim, ustaljenim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka roka zastare zauzetom na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i izraženom u brojnim revizijskim odlukama (Rev 953/2020-2 od 11. siječnja 2023., Rev 1053/2022-2 od 31. siječnja 2023., Rev 210/2023-2 od 20. rujna 2023., Rev- 425/2022-2 od 11. listopada 2023. i dr.), a prema kojem Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako je ništetnosti odredbi Ugovora u dijelu kojim je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita te naknada za osiguranja ustanovljena tek u ovom postupku to restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu istih nije u zastari.

42. Kako je tužitelj uspio u sporu to mu pripada pravo na naknadu troškova postupka sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

43. Međutim, osnovano tuženik žalbom upire na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odnosu na visinu priznatog troška u dijelu sudske pristojbe na tužbu u visini od 53,09 eur. Ovo iz razloga jer prema stanju spisa proizlazi da je ista plaćena u visini od 26,55 eur u odnosu na koju visinu stvarno nastalog troška tužitelju i pripada pravo na naknadu time da neosnovano tuženik razlozima žalbe smatra da tužitelju ne pripada pravo na naknadu priznatog troška sudske pristojbe na presudu budući je donošenjem prvostupanjske presude na strani tužitelja nastala obveza plaćanje sudske pristojbe koja nije zastarjela.

44. Slijedom svega naprijed iznijetog žalbu tuženika u dijelu kojim osporava pravilnost prvostupanjske presude u odnosu na glavnu stvari temeljem odredbe čl. 368.st.1. ZPP-a valjalo je odbiti i prvostupanjsku presudu potvrditi te odlučiti kao u toč. I.izreke.

45. U odnosu na odluku o trošku sadržanu u toč. II. i III. izreke prvostupanjskog rješenja žalbu tuženika djelomično je kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 380.t. 1. ZPP-a valjao odbiti a djelomično temeljem odredbe čl. 380.t.3. ZPP-a preinačiti te odlučiti kao u izreci rješenja.

46. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je temeljem odredbe čl. 166. st. 1 ZPP jer tuženik nije uspio s žalbom u pogledu glavne stvari pa mu ne pripada pravo na naknadu žalbenog troška slijedom čega je odlučeno kao u toč. II. izreke presude.

47. Prvostupanjska rješenje u točki I. izreke kao nepobijano ostaje neizmijenjeno.

U Rijeci, 2. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković