Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-261/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i članice vijeća Kristine Vukelić Aničić, u pravnoj stvari tužitelja ZD, [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz OD Vuljak & Vuljak d.o.o. odvjetnicima iz Karlovca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta br. 69., OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Branimiru Ivekoviću odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu, poslovni broj P-264/2023 od 14. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj 2. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu, poslovni broj P 264/2023 od 14. studenog 2025.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.260,22 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Rješenjem istog suda, točkom I. izreke dopuštena je objektivna preinaka tužbe učinjena podneskom od 20. kolovoza 2025., točkom II. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.959,29 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2.Prvostupanjsku presudu, pobija tuženik iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/92, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u nastavku teksta ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika nije osnovana.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a.

6.Nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluku sadržanu u izreci presude.

7.Naime, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi u bitnome:

-da su tužitelj kao korisnik kredita, te tuženik kao kreditor 14. prosinca 2006. sklopili Ugovor o kreditu [broj kredita], kojim je tužitelju odobren kredit u u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.800,00 CHF prema tečaju tuženika na dan korištenja kredita,

-da iz iskaza tužitelja u bitnome proizlazi da se 2007. obratio ... radi kupnje osobnog vozila za osobne potrebe, da j tamo dobio ugovor o kupoprodaji vozila s uputom da isti ovjeri kod javnog bilježnika, da mu u autokući nije bio ponuđen ugovor u nekoj drugoj valuti, da mu javni bilježnik nije ništa objasnio vezano za valutnu klauzulu,

-da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da ukupna razlika u iznosu anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 2.260,22 eur.

8.1.Sukladno ovakvim utvrđenjima, sud prvog stupnja cijeni čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 96/2003, dalje: ZZP-a/03), pravna stajališta izražena u odluci Suda Europske unije u predmetu C 110/2014, EU:C:2015:357, te u svezi sa time čl.2. t. b. i c. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ), koje sadrže definiciju pojma „potrošač“.

Nastavno tome, uz uvažavanja iskaza tužitelja sud prvog stupnja ponajprije utvrđuje da je tužitelj ovaj Ugovor sklopio kao potrošač, zbog čega da se na njega primjenjuju utvrđenja iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava.

8.2.Nadalje, imajući u vidu iskaz tužitelja, te ga sagledavajući u svezi sa sadržajem spornog Ugovora, sud drži da isti predstavlja tipski ugovor, a da tužitelj nije u dovoljnoj mjeri bio informiran o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik, prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za valutnu klauzulu.

U svezi toga, sud uvažava i shvaćanje zauzeto u odluci suda Europske unije u predmetu C-186/16, od 20. rujna 2017., u kojoj je navedeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, a koja odgovara čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003., dalje: ZZP/03), treba tumačiti na način da nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena, već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogao donijeti razborite i formirane odluke, te s tim potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze, a što ovdje evidentno nije slučaj te se stoga odredba o valutnoj klauzuli ne može tretirati kao poštena ugovorna odredba.

8.3.Vezano za pitanje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula, prvostupanjski sud cijeni utvrđenja i stajališta iznesena u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnih broj P 1401/2012 od 4. srpnja 2013. (dalje: P 1401/12), Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 6632/2017 od 14. lipnja 2018. (dalje: Pž 6632/17), Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. (dalje: Rev 2221/18), između ostalog i u dijelu u kojem je pravomoćno utvrđeno da su banke, uključujući i ovdje tuženika, sklapajući ugovore u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prethodno tuženik nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i za vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega da su takve ugovorne odredbe ništetne, sve sukladno čl. 81. st. 1., 2. i 4., 84., 87. st.1. i 2. ZZP-a/03.

8.4.Na prednje navedena utvrđenja, sud prvog stupnja pozvao se primjenom čl. 502.a. st.1. i 502.c. ZPP-a, čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 19/2022, dalje: ZZP-a/22).

Polazeći od toga da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 14. prosinca 2006., dakle, unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 1. siječnja 2004. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

8.5.O visini tužbenog zahtjeva tužitelja sud je odlučio temeljem povedenog financijskog vještačenja na koji stranke nisu imale primjedbe, pa ga je i sud prihvatio kao objektivnog i stručnog.

Slijedom toga, sud pozivajući se na čl. 323. i 1111. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a), zaključuje da je tužitelju plaćanjem anuiteta prema prodajnom tečaju tuženika, nastala šteta, dok da je s druge strane tuženik time stekao nepripadnu korist na temelju ništetne odredbe. Pored toga, sud ne prihvaća ni tuženikov prigovor zastare potraživanja tužitelja, pozivajući se u svezi s time na čl. 225. ZOO-a, kao i na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022., te 27. svibnja 2024.

U odnosu na tuženikov prigovor radi prebijanja, prvostupanjski sud smatra da u postupovno pravnom smislu takav prigovor ne postoji ako ga tuženik ne istakne na nesumnjiv način i ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, pri čemu takva tražbina mora biti kvantitativno određena, a što da tuženik u konkretnom slučaju nije učinio.

Stoga, rukovodeći se svim ranijim utvrđenjima, pa i nalazom vještaka financijske struke, utvrđuje sud prvog stupnja da je tužitelj više platio tuženiku iznos od 2.260,22 eur, pa obvezuje tuženika na isplatu tog iznosa, sa pripadajućim zateznim kamatama primjenom čl. 1115. u svezi čl. 29. ZOO-a.

Odluku o trošku temelji na čl. 154. st.1. i 155. ZPP-a.

9.1.U kontekstu dosada navedenog, ponajprije valja reći da nisu ovome sudu prihvatljive žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem osporava pravo prvostupanjskog suda da se u konkretnoj pravnoj situaciji poziva na utvrđenja iz ranije spomenutih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava, jer da tužitelj nije dokazao da je konkretan Ugovor o kreditu kojeg su zaključile parnične stranke bio predmet postupka koji se vodio pod poslovnim brojem Pž 6632/17.

9.2.Naime, protivno tumačenju tuženika, time što je iz stanja u spisu nedvojbeno da je tužitelj potrošač u smislu čl. 3. ZZP-a/03, da je sporni Ugovor sklopljen u pravno relevantnom razdoblju, dakle između 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. (što je ovdje slučaj), što je glavnica kredita vezana uz valutu CHF u protuvrijednosti u kunama prema tečaju tuženika, što je tuženik uz ostale Banke, također obuhvaćen postupkom koji je bio vođen radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, neupitno ukazuje na zaključak da se i na ovaj konkretan spor, kao što je ispravno zaključio sud prvog stupnja, trebaju sukladno čl. 502.c. u svezi čl. 502.a. ZPP-a, ali isto tako i čl. 118. u svezi čl. 108. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 41/2014, dalje: ZZP- a/14), trebaju primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora.

9.3.U prilog tome govori i pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 3142/2018, prema kojem u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom nije potrebno utvrđivati da li su sporne odredbe ništetne, s obzirom da temeljem čl. 502.c. ZPP-a, te čl. 118. ZZP-a/14 postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st.1. ZZP-a/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

Ujedno prema tom shvaćanju, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštetnih pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnosti nepoštenost takvih odredbi u odnosu na istovrsni ugovor, a tek ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

10.1.Vezano za prednje, treba reći i to da nije u pravu tuženik kada smatra da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir dokaze koje je tuženik predložio na okolnost svoje tvrdnje da sporna ugovorna odredba kojom je ugovorena valutna klauzula nije ništetna, posebno da nije na tu okolnost proveo dokaz saslušanjem javnog bilježnika. Osim razloga koji su prethodno izneseni, a slijedom čega ni prema uvjerenju ovog suda, u konkretnom slučaju nije bilo potrebe provoditi posebne dokaze na okolnost ništetnosti sporne ugovorne odredbe, za naglasiti je da ni prema uvjerenju ovog suda, nije bilo potrebe povesti dokaz saslušanjem javnog bilježnika.

10.2.Ovo iz razloga jer je čl. 59. st.2. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ broj 78/1993 i dr., dalje: ZJB-a), propisano da javni bilježnik privatnu ispravu ispituje u skladu sa čl. 34., 57. i 58. tog Zakona i ako za to ne nađe zapreke, da će ju potvrditi (solemnizirati). Prema čl. 57. istog Zakona, pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće ispitati da li su stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti smisao i posljedice posla, uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Javni bilježnik će izjave sudionika potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Prilozi će se uvijek pročitati, osim ako se stranke ne odreknu tog prava i izjave da su upoznate sa njihovim sadržajem, što mora biti utvrđeno u javnobilježničkom aktu.

Prema čl. 58. ZJB-a ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unesu nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave, koje bi mogle dati povoda sporovima ili koje ne bi bile pravno valjane ili bi se mogle pobijati ili ne bi imale namjeravani učinak ili bi se opravdano moglo smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuće pouke. Ako oni ipak ostanu kod tih izjava, unijet će ih u javnobilježnički akt, ali će u tom aktu napomenuti da je stranke upozorio na posljedice takvih izjava.

10.3.Kako iz citiranih odredaba ZJB-a, u bitnome proizlazi da ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, da ga javni bilježnik neće solemnizirati, a iz stanja u spisu nedvojbeno proizlazi da je u konkretnom slučaju sporni Ugovor o kreditu solemniziran, to prema ocjeni ovog suda, znači da za isti vrijedi presumpcija istinitosti dok se ne dokaže suprotno.

Osim toga, skreće se pažnja tuženiku, da kako je i prema prosudbi ovog suda sporna ugovorna odredba ništetna iz ranije iznesenih razloga i to od početka, dakle od samog zaključenja predmetnog Ugovora, da je u potpunosti pravno irelevantno postupanje javnog bilježnika prilikom solemnizacije tog istog Ugovora o kreditu.

11.Obzirom na prednje izloženo ne može se prihvatiti kao pravno utemeljena tvrdnja tuženika da je činjenično stanje glede same ništetnosti valutne klauzule (što je u ovom slučaju samo prethodno pitanje) nepotpuno odnosno pogrešno utvrđeno, odnosno da je sud prvog stupnja zanemario dokaze preložene po tuženiku, te da nije uzeo u obzir opće akte tuženika.

Naime, iz odgovora na tužbu razvidno je pored ostalog da je tuženik predložio dokaz saslušanjem svog djelatnika, no da do zaključenja prethodnog postupka nije sudu dostavio točno ime i prezime, kao ni adresu tog djelatnika.

Isto tako iz stanja u spisu nije razvidno da je tuženik do zaključenja prethodnog postupka dostavio bilo kakve svoje opće akte, jer jedino što je isti dostavio je određena sudska praksa. U svezi toga, valja dodati da prema uvjerenju ovog suda, da nedvojbeno sud u smislu odredaba ZPP-a, nije taj koji je dužan po službenoj dužnosti proučavati opće akte neovisno o kojoj se stranci radi, ukoliko isti nisu dostavljeni u spis, već je protivno tome tuženik u smislu čl. 7. i 219. ZPP-a, ukoliko je sadržaj istih smatrao odlučnim, bio u obvezi dostaviti u sudski spis, što međutim nije učinio.

12.Pogrešnim, također drži ovaj sud i žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem u žalbenoj fazi ističe određene primjedbe na pismeni nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, napose u odnosu na samu zadaću.

No, iz stanja u spisu nije razvidno da je tuženik iznio bilo kakve primjedbe na nalaz i mišljenje kada ga je zaprimio, što ima za posljedicu da istog ne može osporavati u ovoj fazi postupka.

13.Pogrešno je također tuženik protumačio obrazloženje pobijane presude kada je zaključio da sud nije obrazložio da li je tužitelj u odnosu na predmetni Ugovor imao status potrošača, budući su razlozi za zaključak da tužitelj glede ovog Ugovora ima svojstvo potrošača, sadržanu u točki 12. -12.3. obrazloženja, a koje razloge kao pravilne prihvaća ovaj sud u cijelosti.

14.1.Pogrešnim nadalje smatra ovaj sud žalbene navode tuženika u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare glede zahtjeva tužitelja za isplatu.

Ovo stoga jer je prema prosudbi ovog suda vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

14.2.U prilog pravilnosti prethodno iznesenih stajališta, govori i Pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, donesen na sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

Isto tako, skreće se pažnja tuženiku i na objedinjeno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., koje glasi:

„Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

14.3.U kontekstu prethodno izloženog, ocjena je i ovog suda da je zastarni rok u odnosu na zahtjeva za isplatu temeljem ništetnosti ugovorene odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula, počeo teći ispočetka pravomoćnim okončanjem postupka pred Visokim trgovačkim sudom RH-a, donošenjem ranije spomenute presude poslovni broj Pž 6632/17, zastara počela ponovno teći, sa time da se vrijeme prekida zastare, ne uračunava u tijek zastare.

Kako je u konkretnom slučaju, tužba tužitelja predana kod suda 4. svibnja 2023., a za institut stjecanje bez osnove, vrijedi opći zastarni rok od 5 godina, to obzirom na datum donošenja prethodno spomenute odluke Vts RH-a, pravilan zaključak da sukladno čl. 241. i 245. ZOO-a, istaknuti prigovor tuženika nije osnovan.

14.4.Što se tiče zastarnog roka za zatezne kamate na dosuđenu glavnicu, protivno stajalištu tuženika, u situaciji kada za glavnicu vrijedi opći zastarni rok od 5 godina, tada i glede zateznih kamata kao sporedne tražbine, koja slijedi sudbinu glavne tražbine, vrijedi isti zastarni rok, a koji je u konkretnom slučaju također pet godina.

15.Nadalje, nije u pravu tuženik ni kada pobija pravilnost odluke suda prvog stupnja u odnosu na tijek zateznih kamata na dosuđenu glavnicu, ističući da je u trenutku potpisivanja spornog Ugovora s tužiteljem bio u dobroj vjeri i postupao prema uputama HNB-a zbog čega da nema mjesta kažnjavanju.

No, suprotno tumačenju tuženika, kako iz cjelokupnog obrazloženja pobijane odluke suda prvog stupnja, ali isto tako i iz obrazloženja odluka, na koje se isti osnovano pozvao, nesumnjivo proizlazi da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, to u kontekstu nedvojbene činjenice da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, nameće se logičnim zaključak da je isti nepošten stjecatelj, te da je sukladno čl.1115. ZOO-a u obvezi platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužiteljici nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

16.Kako je shodno svemu do sada iznesenom, prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za ishod spornog odnosa među strankama, to ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključke suda prvog stupnja o postojanju pravno relevantnih činjenica, koje tuženik iznošenjem vlastitih pravnih shvaćanja nije uspio dovesti u dvojbu.

Slijedom svega izloženog, ističe se da se pravna stajališta navedena u pobijanoj presudi, zasnivaju na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane suda prvostupanjskog suda uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija koja upućuje na to da prvostupanjska odluka nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava.

17.Obzirom na prednje, pravilnom drži ovaj sud i odluku o parničnom trošku.

18.Zbog svih do sada iznesenih razloga, valjalo je odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika, te potvrditi prvostupanjsku presudu primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.

19.Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

20.Rješenje istog suda kao nepobijano ostaje neizmijenjeno.

U Rijeci, 2. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković