REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-2607/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Jadranke Anić- Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice (dalje: tužiteljice) IŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Mojmir Osterman i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ostermann i Partneri u Zagrebu, protiv tuženice-protutužiteljice (dalje: tuženice) Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, koju zastupa punomoćnica Silvija Gnjidić, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o prijedlogu tužiteljice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-133/2024-3 od 27. veljače 2025. kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-1319/2023-33 od 3. listopada 2023., u sjednici održanoj 2. rujna 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije odbija se u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

II. Prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povrede temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-133/2024-3 od 27. veljače 2025. kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-1319/2023-33 od 3. listopada 2023. pozivajući se na odredbe čl. 385.a st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku.

1.1. U prijedlogu za dopuštenje revizije tužiteljica je navela da taj prijedlog podnosi zbog pravnih pitanja:

"1. Ima li radnik pravo na učinkovitu obranu u postupku pred poslodavcem, što uključuje pravo angažirati odvjetnika te u svrhu sastavljanja obrane odvjetniku dati na uvid povjerljivu poslovnu dokumentaciju uzimajući u obzir dužnost odvjetnika čuvati kao odvjetničku tajnu sve što je saznao u zastupanju stranke?

2. Može li se izvanredni otkaz ugovora o radu temeljiti na informacijama koje je poslodavac saznao praćenjem privatne komunikacije radnika ako pritom nije osigurana pravična ravnoteža suprotstavljenih interesa radnika i poslodavca prema kriterijima koje je u svojoj praksi postavio Europski sud za ljudska prava?

3. Je li žalbeni sud ovlašten bez provođenja rasprave neposredno izvedene dokaze ocijeniti drugačije nego što ih je ocijenio prvostupanjski sud?“.

1.2. Prijedlog za dopuštenje revizije tužiteljica je podnijela i zbog povrede temeljnih ljudskih prava i to: prava na rad, prava na pravnu pomoć odvjetnika, prava na pošteno suđenje, prava na djelotvoran pravni lijek te prava na privatnost u komunikaciji, osobito na privatnost u komunikaciji s odvjetnikom.

2. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tuženica je osporila iznesene navode tužiteljice i predložila prijedlog za dopuštenje revizije odbaciti ili odbiti.

3. Polazeći od odredbe članka 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) i čl. 385.a st. 1. ZPP vijeće je ocijenilo da pravna pitanja naznačena u tužiteljičinom prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava kroz sudsku praksu.

3.1. Prvo pravno pitanje koje je tužiteljica postavila u prijedlogu za dopuštenje revizije prema ocjeni vijeća nije važno pravno pitanje, u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP, jer polazi od pogrešnog zaključka podnositeljice da su nižestupanjski sudovi u pobijanoj odluci zauzeli pravno shvaćanje prema kojem tužiteljica nema pravo na angažiranje odvjetnika u svrhu učinkovite obrane u radnom sporu s poslodavcem.

3.1.1. Naime, u ovom stadiju postupka, kao i tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima, sporno je pravno pitanje smije li radnik, u okviru ostvarenja učinkovite obrane u radnom sporu s poslodavcem, svom punomoćniku odvjetniku dostaviti povjerljivu poslovnu dokumentaciju koja prema propisima banke, kao poslodavca, predstavlja poslovnu-bankarsku tajnu jer sadrži osobne i povjerljive podatke o klijentima banke. O tom pravnom pitanju drugostupanjski sud je zauzeo pravno shvaćanje sukladno kojem tužiteljica, kao djelatnica poslodavca koji je banka, nije smjela svom punomoćniku odvjetniku dostavljati dokumentaciju banke (koja sadrži nazive klijenata prednika tuženika i strogo povjerljive informacije vezane uz klijente, uključujući njihovu izloženost, dospjeli dug, dane kašnjenja i rizičnu skupinu, podatke o poslovnim rezultatima prednika tuženika i kvalitete kreditnog portfelja) te predstavlja (poslovnu) bankarsku tajnu, jer se tužiteljica mogla opisno očitovati na takvu dokumentaciju, a takvo ponašanje tužiteljice u ostvarenju zaštite prava iz radnog odnosa nema prevagu u odnosu na interese tuženika u zaštiti podataka koji predstavljaju bankarsku tajnu.

3.2. Drugo pravno pitanje koje je tužiteljica postavila u prijedlogu za dopuštenje revizije nije važno pravno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP jer ne polazi od utvrđenog činjeničnog stanja iz kojeg proizlazi da su svi djelatnici tuženika, uključujući tužiteljicu, već ranije bili upoznati sa činjenicom da banka vrši dnevni nadzor nad svom korespondencijom, odnosno nadzor e-mailova svih djelatnika banke koja se odvija van unutarnje bankovne mreže upravo radi sprječavanja dijeljenja dokumentacije koja predstavlja bankarsku tajnu.

3.3. Nadalje, u odnosu na treće pravno pitanje postavljeno u prijedlogu za dopuštenje revizije treba navesti da je odredbom čl. 373. st. 1. ZPP normirano procesno ovlaštenje žalbenog suda za preinačenje prvostupanjske presude u slučaju kada drugostupanjski sud smatra, kao u konkretnom predmetu, da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

3.4. Osim toga, u prijedlogu za dopuštenje revizije tužiteljica nije navela razloge važnosti postavljenih pravnih pitanja u smislu odredbe čl. 385.a ZPP, a to je bila dužna učiniti sukladno odredbi čl. 387. st. 2. ZPP.

4. Budući da u odnosu na postavljena pravna pitanja u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenje revizije propisane odredbom čl. 385.a stavak 1. ZPP, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 389.b stavak 1. i 2. ZPP odlučio kao u točki I. izreke ovog rješenja.

5. Predlagateljica je u prijedlogu za dopuštenje revizije navela da su joj u postupku pred drugostupanjskim sudom zbog pogrešne primjene materijalnog prava i osobito teških povreda odredaba parničnog postupka povrijeđena temeljna ljudska prava i to: pravo na rad, pravo na pošteno suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek, pravo na poštivanje privatnog života i dopisivanja te pravo na pravnu pomoć odvjetnika.

5.1. U odnosu na tužiteljičinu tvrdnju da joj je donošenjem pobijane presude povrijeđeno temeljno ljudsko pravo iz čl. 54. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 – dalje: Ustav) – pravo na rad, treba navesti kako ocjena djelotvorne zaštite prava na rad i slobodu rada podrazumijeva, između ostalog, ispitivanje je li u okolnostima konkretnog slučaja odluka drugostupanjskog suda arbitrarna ili na drugi način očito nerazumna. Odluke sudova ne smatraju se arbitrarnima ako su sudovi u provedenim postupcima uspjeli utvrditi i u odlukama predočiti relevantne, dostatne i uvjerljive razloge za svoju ocjenu o osnovanosti ili neosnovanosti tužbenog zahtjeva, odnosno zakonitosti ili nezakonitosti otkaza (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III- 1893/2016 od 29. siječnja 2019., www.usud.hr). Pravo na rad i slobodu rada podrazumijeva i pravo pojedinca da mu radni odnos ne prestane na način suprotan od onog utvrđenog mjerodavnim zakonom (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III4495/2007 od 8. svibnja 2008., www.usud.hr). Međutim, zakonodavac je ustavno pravo na rad i slobodu rada razradio, između ostalog, i odredbom čl. člankom 116. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14, 127/17 i 98/19 - dalje: ZR), kojim su propisane pretpostavke na temelju kojih poslodavac može otkazati ugovor o radu, odnosno donijeti odluku o izvanrednom otkazu ugovora.

5.2. Nadalje, u odnosu na navode tužiteljice kojima obrazlaže povrede temeljnih ljudskih prava treba navesti da u primjeni čl. 385.a st. 2. ZPP nije svaka nezakonitost ili nepravilnost u radu suda ujedno i povreda temeljnog ljudskog prava niti je ta zakonska odredba osnova za pretjerano širenje privatne funkciju revizije po dopuštenju jer i ta revizija ima javnu funkciju (kao što je imala i izvanredna revizija) koja je funkcija primarno vezana uz donošenje presuda s precedentnim učinkom, a ne uz kontrolu zakonitosti. Primjenjivo na okolnosti konkretnog slučaja, revizijski sud u prijedlogu za dopuštenje revizije ne nalazi elemente koji bi upućivali na vjerojatnost povreda temeljnih ljudskih prava na koje se ukazuje u prijedlogu za dopuštenje revizije, koje se tiču pogrešne primjene materijalnog prava.

5.3. Što se tiče navoda predlagateljice iznesenih u prijedlogu za dopuštenje revizije koji se odnose na navodnu povredu prava na djelotvorno pravno sredstvo, zajamčenog čl. 13. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06,2/10 i 13/17 – dalje: Konvencija), ovaj sud primjećuje da je tužiteljica na raspolaganju imala žalbu kojom se i koristila tijekom postupka. Pritom činjenica da tužiteljica nije uspjela u sporu ne čini to pravno sredstvo nedjelotvornim.

5.4. Nadalje, u odnosu na navode tužiteljice valja istaknuti da odredba čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 29. st. 1. Ustava sadrže samo određena procesna jamstva pa do povrede prava na pravično suđenje ne može doći zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, osim ako je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, o čemu nije riječ u konkretnom slučaju jer su presude nižestupanjskih sudova detaljno obrazložene i ne mogu se smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima.

5.5. Naime, u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužiteljici je bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tuženice, da iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim presudama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučujuće tužiteljičine navode. Presude nižestupanjskih sudova su detaljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da predlagateljica nije imala pravično suđenje.

5.6. U odnosu na navode predlagateljice koji se odnose na navodnu povredu privatnog odnosno obiteljskog života zajamčenog čl. 35. Ustava i čl. 8. Konvencije, ovaj sud smatra da su odluke nižestupanjskih sudova, koje predstavljaju zadiranje u navedeno pravo tužiteljice, donesene uz odgovarajuću primjenu odredbe čl. 156. Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine", broj 159/13, 19/15, 102/15, 15/18, 70/19, 47/20 i 146/20 – dalje: Zakon) i odredbi internih akata poslodavca, odnosno banke (Pravilnik o klasifikaciji informacija, Pravilnik o radu, Pravilnik o informacijskoj sigurnosti na radnom mjestu, Pravilnik testiranja informacijske sigurnosti) zbog čega su zakonite. Navedenom odredbom Zakona i odredbama tuženičinih internih akata, banka, koja je ujedno tužiteljičin poslodavac, teži postizanju legitimnog cilja, zaštite osobnih podataka klijenata banke, odnosno bankarske tajne, a pritom ništa ne ukazuje da su u danim okolnostima nižestupanjski sudovi primijenili te propise na način koji bi bio nerazmjeran navedenom legitimnom cilju. To tim više, što iz činjeničnih utvrđenja sudova proizlazi da su tužiteljica, kao i svi zaposlenici banke bili unaprijed obaviješteni o činjenici da tuženica kao poslodavac obavlja mjere nadzora komunikacije svih djelatnika izvan unutarnje mreže radi zaštite poslovne, bankarske tajne te da to vrši upravo kroz nadzor e-mail komunikacije koja se odvija van unutarnje bankovne mreže, a inkriminirano ponašanje tužiteljice u zaštiti prava iz radnog odnosa nema prevagu u odnosu na interese tuženika u zaštiti podataka kao bankarske tajne.

5.7. Osim toga, u ovoj pravnoj stvari ne radi se o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kakva je bila u predmetu Barbulescu protiv Rumunjske (br. Zahtjeva 61496/08 koji je vođen pred Europskim sudom za ljudska prava i u kojem je donesena presuda 5. rujna 2017., na koji predmet se tužiteljica pozvala u podnesenom prijedlogu za dopuštenje revizije.

6. Zbog navedenoga vijeće je ocijenilo da tužiteljica navodima iznesenima u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinila vjerojatnim da su joj u postupku pred nižestupanjskim sudovima bila povrijeđena temeljna ljudska prava zbog kojih je prijedlog bio podnesen pa je na temelju čl. 389.a st. 1. i 4. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 2. rujna 2026.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražen Jakovina