REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

Poslovni broj: Pr-1347/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Eneji Stejskal Kanazir, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra Split, [adresa], OIB: 51401063283, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja prilikom zaključenja glavne rasprave, prilikom objave, a nakon objave, dana 2. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I/ Odbija se u cijelosti glavni tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, a koji glasi:

"Dužan je tuženik, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza za razdoblje od 01.08.2018.g. do 30.09.2024.g. u ukupnom iznosu od 526,64 EUR neto s kamatama na pojedinačne mjesečne iznose od:

-25,32 EUR koja teče od 15. listopad 2018.

-0,16 EUR koja teče od 15. studeni 2018.

-12,74 EUR koja teče od 15. siječanj 2019.

-12,74 EUR koja teče od 15. listopad 2019.

-6,45 EUR koja teče od 15. studeni 2019.

-12,74 EUR koja teče od 15. ožujak 2020.

-18,06 EUR koja teče od 15. lipanj 2020.

-50,49 EUR koja teče od 15. srpanj 2020.

-12,74 EUR koja teče od 15. listopad 2020.

-0,16 EUR koja teče od 15. studeni 2020.

-0,16 EUR koja teče od 15. prosinac 2020.

-19,03 EUR koja teče od 15. travanj 2021.

-12,74 EUR koja teče od 15. srpanj 2021.

-75,65 EUR koja teče od 15. studeni 2021.

-0,16 EUR koja teče od 15. prosinac 2021.

-31,72 EUR koja teče od 15. travanj 2022.

-32,55 EUR koja teče od 15. rujan 2022.

-25,44 EUR koja teče od 15. listopad 2022.

-24,76 EUR koja teče od 15. travanj 2023.

-19,52 EUR koja teče od 15. srpanj 2023.

-22,60 EUR koja teče od 15. listopad 2023.

-11,82 EUR koja teče od 15. veljača 2024.

-43,53 EUR koja teče od 15. lipanj 2024.

-5,36 EUR koja teče od 15. srpanj 2024.

-50,00 EUR koja teče od 15. listopad 2024. do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022.g. obračunava po stopi u skladu sa odredbom čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023.g. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena."

II/ Prihvaća se u cijelosti podredni tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan, a koji glasi:

Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza za razdoblje od 01.08.2018.g. do 30.09.2024.g. u ukupnom iznosu od 212,33 EUR neto s kamatama na pojedinačne mjesečne iznose od:

-9,53 EUR koja teče od 15. lipanj 2022.

-13,00 EUR koja teče od 15. srpanj 2022.

-6,79 EUR koja teče od 15. rujan 2022.

-15,43 EUR koja teče od 15. listopad 2022.

-1,51 EUR koja teče od 15. studeni 2022.

-12,45 EUR koja teče od 15. prosinac 2022.

-14,02 EUR koja teče od 15. siječanj 2023.

-7,63 EUR koja teče od 15. veljača 2023.

-7,94 EUR koja teče od 15. ožujak 2023.

-3,97 EUR koja teče od 15. travanj 2023.

-8,50 EUR koja teče od 15. svibanj 2023.

-5,55 EUR koja teče od 15. lipanj 2023.

-5,54 EUR koja teče od 15. srpanj 2023.

-1,48 EUR koja teče od 15. kolovoz 2023.

-11,45 EUR koja teče od 15. rujan 2023.

-7,96 EUR koja teče od 15. listopad 2023.

-17,06 EUR koja teče od 15. studeni 2023.

-11,08 EUR koja teče od 15. prosinac 2023.

-4,98 EUR koja teče od 15. siječanj 2024.

-8,61 EUR koja teče od 15. veljača 2024.

-3,08 EUR koja teče od 15. ožujak 2024.

-12,07 EUR koja teče od 15. travanj 2024.

-13,63 EUR koja teče od 15. svibanj 2024.

-3,41 EUR koja teče od 15. lipanj 2024.

-5,66 EUR koja teče od 15. srpanj 2024. do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022.g. obračunava po stopi u skladu sa odredbom čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023.g. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.

III/ Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.337,50 EUR na račun punomoćnika tužitelja odvjetnice Martine Radić Šunjić koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN:

[broj bankovnog računa], sa kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate koja se na navedeni iznos obračunava po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2.ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.

Obrazloženje

1.U tužbi zaprimljenoj pred ovim sudom dana 14. rujna 2023. tužitelj navodi da je zaposlen kod tuženika na radnom mjestu više medicinske sestre/tehničara u jedinici intenzivne skrbi pri Zavodu za kardiokirurgiju, te da ima prebivalište na adresi [adresa], a koje da je od mjesta rada [adresa], udaljeno 21,97 km prema planeru putovanja HAK-a. Ističe se da tužitelj ima pravo na naknadu troškova prijevoza prema prijeđenom kilometru. Odredbom čl.66.st.9.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020), te čl.65.st.11.TKU-a (NN br.56/2022, 127/2022, 58/23) da je propisano da redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja do dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja do završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta. Odredbom iz čl.66.st.12.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020) koji se primjenjivao od 01.12.2017.g. do 30.04.2022.g., da je propisano ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, naknada troškova prijevoza isplatit će se u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru, uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine - ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje. Odredbom iz čl.65.st.14.TKU-a (NN br.56/2022, 127/2022, 58/23) koji se primjenjuje od 01.05.2022.g. prethodno navedena naknada je povećana na iznos od 1,35 kuna po prijeđenom kilometru. Obzirom na radno vrijeme tužitelja i raspored vožnje autobusne linije u konkretnom slučaju organizirani međumjesni prijevoz da ne omogućava tužitelju svakodnevni redovit dolazak na posao i povratak s posla, slijedom čega tužitelj ima pravo na isplatu putnih troškova po prijeđenom kilometru. Ovo posebice iz razloga što tužitelj kada radi noću, vikendom ili praznikom uopće nema organiziran međumjesni prijevoz koji bi omogućavao dolazak ili odlazak s posla unutar vremena čekanja od 45 minuta. Osim toga, tužitelj napominje da je notorna činjenica kako u razdoblju od 21.03.2020.g. do 11.05.2020.g. uopće nije postojala redovita linija međumjesnog javnog prijevoza prijevoza zbog pandemije COVID -19. Radi navedenog, tužitelj da je prisiljen koristiti osobni automobil, te sukladno prethodno citiranim odredbama TKU-a, ima pravo na isplatu troškova prijevoza (za dolazak i povratak s posla) prema prijeđenom kilometru. Odredbom čl.66.st.16.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019, 66/2020), te čl.65.st.21.TKU-a (NN br.56/2022, 127/2022, 58/23) koji se primjenjuju od 01.12.2017.g. da je propisano da se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dana kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao. Sukladno prethodno citiranim odredbama TKU-a troškovi naknade troškova prijevoza po prijeđenom kilometru se mogu manjiti samo za određene dane i to kada tužitelj nije uzastopce u obvezi dolaziti na posao više od dva dana. Međutim, tuženik da je protivno svim prethodno citiranim odredbama TKU-a, pogrešno obračunavao i isplaćivao umanjenu naknadu troškova prijevoza. Radi navedenog, tužitelj ovom tužbom potražuje razliku između onoga što mu je plaćeno i onoga što mu je trebalo biti plaćeno sukladno prethodno citiranim odredbama TKU-a, smatrajući da ima pravo na isplatu naknade troškova prijevoza po prijeđenom kilometru. Tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev podneskom od 9. lipnja 2026. (list 121-124 spisa) na način da je isti postavio glavni i podredni tužbeni zahtjev s time da glavnim tužbenim zahtjevom na ime razlike manje isplaćene naknade troškova prijevoza za razdoblje od 01.08.2018. do 30.09.2024. potražuje ukupan iznos od 526,64 EUR, prema cijeni mjesečne pokazne karte, a ukoliko sud ne prihvati navedeni glavni tužbeni zahtjev isti postavlja eventualni podredni tužbeni zahtjev kojim na ime razlike manje isplaćene naknade troškova prijevoza potražuje naknadu po prijeđenom kilometru u iznosu od 212,33 EUR, sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe se kako je teret dokaza u ovoj pravnoj stvari na tužitelju. Naime, stavak 1. čl. 135. Zakona o radu da jasno normira da je u slučaju spora iz radnog odnosa teret dokaza je na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno, koja pokreće spor, ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno. U ostalim stavcima čl. 135. Zakona o radu, u ostalim člancima Zakona o radu, niti u nekom drugom zakonu da nije određeno da je u sporu zbog naknade troškova prijevoza teret dokaza na poslodavcu. Tužitelj da treba dokazati da mu pripada pravo na isplatu troškova prijevoza na posao prema prijeđenoj kilometraži kao i sve one činjenice o kojima ovisi postojanje tog prava. Nadalje, tuženik da je kao poslodavac temeljem odredbi K.U. donio nekoliko pisanih Odluka o troškovima prijevoza tužitelja koje su dostavljene tužitelju i prema kojima je tuženik tužitelju u utuženom razdoblju isplaćivao troškove prijevoza. Tužitelj da smatra kako mu je tuženik trebao plaćati troškove prijevoza prema prijeđenim kilometrima za sve mjesece utuženog perioda. Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama (NN br.56/2022, nastavno: TKU/22) da propisuje u čl.65. naknadu za troškove prijevoza, a pri čemu tuženik posebno ukazuje na stavke 19. i 20. koji glase: «19. O načinu korištenja prava na naknadu troškova prijevoza, zaposlenik se svom poslodavcu treba pisano izjasniti na početku kalendarske godine, odnosno tijekom kalendarske godine, ako dođe do promjene načina korištenja toga prava, ili ako dođe do promjene prebivališta odnosno boravišta zaposlenika, a ako nije došlo do promjena u načinu korištenja prava na naknadu troškova prijevoza ili do promjene prebivališta odnosno boravišta zaposlenika, zaposlenik se o načinu korištenja prava na naknadu troškova prijevoza ne mora svom poslodavcu pisano izjašnjavati na početku svake kalendarske godine. Zaposlenik da voznim redom i rasporedom svog radnog vremena dokazuje da ima ili nema organizirani javni prijevoz, odnosno da mu javni prijevoz omogućuje ili ne omogućuje redoviti dolazak na posao i povratak s posla u skladu s odredbama iz stavka 11. ovoga članka.» Prema tome ističe da je Temeljnim kolektivnim ugovorom kao izvorom prava u konkretnom slučaju je izričito propisana obveza radniku pisanog izjašnjavanja poslodavcu te dostava voznog reda i rasporeda radnog vremena kao dokaza jer prije toga radnici nemaju pravo na naknadu troškova prijevoza prema kilometrima sukladno čl.65.st.14. TKU-a. Tužitelj da se nije tuženiku kao poslodavcu pisano izjasnio da je potrebna promjena korištenja prava prijevoza niti mu kao dokaze priložio dokaz o prebivalištu/boravištu, vozni red i raspored svog radnog vremena. Prema tome, kako u konkretnoj pravnoj stvari tužitelj nije tuženiku uopće podnio pisani zahtjev/izjavu te priložio vozni red i raspored radnog vremena, to u ovome sudskom postupku ne može od tuženik potraživati razliku troškova prijevoza počev od 2018. godine do danas. Ovo posebno jer sukladno čl.19.st.6. TKU/17 i čl.19.st.7. TKU/22 tumačenja Povjerenstva “imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora” to je stoga tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan. Konačno, tuženik je kao poslodavac temeljem odredbi K.U. donio nekoliko pisanih Odluka o troškovima prijevoza tužitelja (prileže spisu) koje su dostavljene tužitelju i na koje je tužitelj KBC SPLIT, Vjekoslava Spinčića 1, 21 000 Split 4 mogao podnijeti zahtjev za zaštitu prava. Tužitelj da nikada nije podnio zahtjev za zaštitu prava protiv odluka tuženika kojima mu se određivala naknada za troškove prijevoza te da sada, nakon što nije u roku pisanim putem osporavao odluke tuženika te nakon što se cijelo utuženo višegodišnje razdoblje nije pisanim putem obratio tuženiku za izmjenu naknade troškova prijevoza, niti je cijelo utuženo višegodišnje razdoblje tuženiku dostavio vozni red, niti je cijelo utuženo višegodišnje razdoblje tuženiku dostavio raspored radnog vremena, traži retroaktivno isplatu troškova prijevoza po prijeđenim kilometrima. Slijedom navedenog, predlaže se naslovljenome sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaze pregledom potvrde HAK-a (list 4 spisa); obračunske isprave za isplatu plaće-naknade za razdoblje siječanj 2020. za tužitelja (list 6 spisa); tarifnih zona i cjenika usluga prijevoza putnika u javnom gradskom i prigradskom prometu na području zonskog tarifnog sustava te cjenika pokaznih sportskih i studentskih karata te karata za umirovljenike i nezaposlene Grada Kaštela i Grada Trogira poduzeća Promet d.o.o. Split (list 7-10 spisa); platnih lista i evidencija radnog vremena dostavljenih uz podnesak tuženika od 17.11.2025. (list 56-64 spisa); nalaza i mišljenja Centra za vještačenja Split te priloga uz vještvo (list 69-81 spisa); izveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 47-48 spisa). Pregledana je i sudska praksa dostavljena u spis.

4. Ovaj sud je prihvatio podredni tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao osnovan, a prema drugoj varijanti vještačenja u vidu isplate po prijeđenom kilometru iz nalaza i mišljenja Centra za vještačenja Split, te je tužitelju dosudio na ime razlike neplaćene naknade troškova prijevoza iznos od 212,33 EUR, te je odlučio kao u točki II/ izreke ove presude, dok je odbio u cijelosti glavni tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, a u iznosu od 526,64 Eur-a iz nalaza i mišljenja Centra za vještačenja, a koji iznos predstavlja prvu varijantu izračuna naknade troškova prijevoza temeljem mjesečne karte javnog prijevoznika ''Promet d.o.o. Split''.

5. Predmet ovog spora je naknada razlike troškova prijevoza tužitelju (dolaska na posao i odlaska sa posla) polazeći od mjesta prebivališta tužitelja [adresa], do mjesta rada, a za utuženo razdoblje od 01.08.2018. do 30.09.2024.

6. Među strankama nije sporna činjenica da je tužitelj u utuženom razdoblju imao stalno prebivalište na adresi [adresa], a koja činjenica proizlazi i iz iskaza saslušanog tužitelja, kao i da je mjesto prebivališta tužitelja udaljeno od mjesta rada [adresa], 21,97 km, a koja činjenica nesporno proizlazi iz pregledane potvrde HAK-a (list 4 spisa).

7. Nije sporna ni činjenica da je tužitelj zaposlen kod tuženika na radnom mjestu višeg medicinskog tehničara u jedinici intenzivne skrbi pri Zavodu za kardiokirurgiju. Iz pregledanih evidencija radnog vremena, a koje prileže uz nalaz i mišljenje Centra za vještačenja (list 82-112 spisa) proizlazi da je tužiteljevo radno vrijeme u utuženom razdoblju bilo od 7:00-19:00 i od 19:00-24:00.

8. Ono što je sporno je da li tužitelj u utuženom razdoblju od 1. kolovoza 2018. do 30. rujna 2024. ima pravo na naknadu troškova prijevoza i u kojem iznosu, odnosno da li je tuženik tužitelju u navedenom razdoblju na pravilan način obračunavao i plaćao navedene troškove prijevoza, te ukoliko tužitelj ima pravo na troškove prijevoza da li tužitelj ima pravo na troškove prijevoza po prijeđenom kilometru ili po mjesečnoj karti Tarifnog prijevoznika Promet d.o.o. Split. Tuženik je uz podnesak od 17.11.2025. (list 64 spisa) dostavio obračune plaća i evidencije radnog vremena za utuženo razdoblje, te je Centar za vještačenja (vještakinja Ines Lozić) temeljem tih podataka izradila nalaz i mišljenje kojeg je dana 20.05.2026.godine dostavila ovom sudu (list 69-81 spisa), a kojim se precizno utvrdio dug tuženika prema tužitelju s osnova naknade troškova prijevoza u dvije varijante od kojih je prva prema cijeni mjesečne karte prijevoznika Promet d.o.o. Split, a druga prijeđenom kilometru. Tužitelj je podneskom od 09.06.2026.godine specificirao tužbeni zahtjev odmah nakon provedenog vještačenja budući je tek nakon navedenog vještačenja bilo moguće objektivno procijeniti visinu tuženikovog dugovanja po navedenom osnovu. Naime, tužitelj je u tužbi već iznio činjenice na kojima temelji svoj tužbeni zahtjev te uređenim tužbenim zahtjevom od 09.06.2026., samo iz istog činjeničnog osnova potražuje drugi iznos, te je u tom smislu citiranim podneskom od 09.06..2026.godine samo konačno uredio tužbeni zahtjev, a što se ne može smatrati preinakom tužbe. Tuženik sudu tijekom postupka nije dostavio odluke o troškovima prijevoza , a koje bi se odnosile na tužitelja niti takav dokaz prileže predmetnom spisu. U odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja istaknut od strane tuženika u podnesku tuženika od 25.06.2026.godine navedeni prigovor je u cijelosti neosnovan u odnosu na potraživanja iz konačno postavljenog tužbenog zahtjeva kako glavnog tako i podrednog budući nije proteklo 5 godina od dospjelosti svakog pojedinačnog mjesečnog potraživanja, a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 14.09.2023. (članak 139. ZR-a). U odnosno na sporno pitanje punomoći za zastupanje u predmetnoj pravnoj stvari tužitelj je u svom iskazu na ročištu glavne rasprave od 12.svibnja 2025.godine potvrdio činjenicu da je opunomoćio Martinu Radić Šunjić, odvjetnicu u Splitu da ga zastupa u predmetnoj pravnoj stvari, a čime su u cijelosti razjašnjena sva sporna pitanja vezana za predmetnu punomoć.

9. Iz iskaza saslušanog tužitelja na ročištu od 12. svibnja 2025. (list 47-48 spisa) proizlazi da je on za cijelo utuženo razdoblje od 1. kolovoza 2018. do 30. rujna 2024. odlazio osobnim automobilom na radno mjesto i vraćao se s osobnim automobilom. Isti ističe da obzirom da on radi noćne smjene, vikende , subote i nedjelje da mu je jako teško organizirati se na način da odlazi na radno mjesto autobusom budući da se vrijeme autobusnih linija ne poklapa sa njegovim radom u smjenama. Navodi da bi on ukoliko bi išao autobusnim prijevozom morao jako radno krenuti iz kuće da bi u jutarnjoj smjeni došao u redovnom radu na posao, tako da bi se morao ustati u 05:30 ujutro da bi uhvatio autobusnu liniju za odlazak na posao, a da je to još gore kad radi u noćnoj smjeni jer da bi se tada morao čak u 05:00 sati ujutro ustati nedjeljom da bi mogao stići na autobusnu liniju za dolazak na radno mjesto. Navodi da upravo iz tih razloga za cijelo ovo vrijeme dolazi na radno mjesto osobnim automobilom i vraća se osobnim automobilom. Nadalje navodi da bi kad radi u redovnoj smjeni kad bi koristio autobusnu liniju došao kući iza 21:00 sat. Također tužitelj navodi da za cijelo vrijeme covid pandemije nije bilo autobusnog prijevoza, da su rijetko postojale samo dvije linije, ali da se ni one nisu poklapale s njegovim smjenama pa da ih nije mogao koristiti. Ističe da mu je cijelo vrijeme prebivalište na adresi [adresa]. U odnosu na činjenicu na koji mu je način tuženik plaćao prijevoz, tužitelj navodi da mu je tuženik plaćao prijevoz u vidu mjesečne pokazne karte na relaciji Split-Omiš-Split i da je cijenu te mjesečne karte umanjivao proporcionalno broju dana kad isti nije bio na radnom mjestu zbog godišnjeg odmora ili bolovanja. Tužitelj je u iskazu također potvrdio da je opunomoćio odvjetnicu Martinu Radić Šunjić da ga zastupa u ovom postupku te da je to učinio prije pokretanja ovog postupka te da ju je također opunomoćio da može za njega primati sve novčane iznose vezano za ovaj postupak pa i iznos na ime parničnog troška.

10. Temeljem odredbe članka 66.stavak 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenika (''NN'' 128/17, 47/2018, 123/2019 i 66/2020- u daljnjem tekstu TKU-a), a koji je bio na snazi od 01.12.2017.godine do 30.04.2022.godine je propisano da zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla (u daljnjem tekstu: naknada troškova prijevoza), pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva kilometra. Nadalje je propisano odredbom članka 66.stavka 8. navedenog TKU-a da pod organiziranim javnim prijevozom u smislu ovoga članka smatra se mjesni i međumjesni prijevoz koji se međusobno ne isključuju, a koji zaposleniku omogućuju redoviti dolazak na posao i povratak s posla. Također je temeljem odredbe članka 66.stavka 9. navedenog TKU-a propisano da redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta, a u slučaju potrebe za presjedanjem, vrijeme čekanja između dvije linije javnog prijevoza ne smije biti duže od 30 minuta. Temeljem odredbe članka 66.stavka 10. navedenog TKU-a je propisano da u slučaju postojanja organiziranog javnog prijevoza kojeg zaposlenik ne koristi, zaposlenik će ostvariti pravo na naknadu troškova prijevoza, koja će se za svaki pojedini mjesec isplaćivati u visini 1/12 cijene godišnje karte ako postoji mogućnost kupnje godišnje karte, odnosno u visini mjesečne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje karte, ili pojedinačne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje ili mjesečne karte. Također je odredbom članka 66.stavka 11. navedenog TKU-a propisano da navedeno da ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, naknada troškova prijevoza isplatit će se u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru, uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine – ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje. Temeljem odredbe članka 66. stavka 16. navedenog TKU-a je propisano da se zaposleniku naknada troškova prijevoza isplaćuje najkasnije do 15-og u mjesecu za prethodni mjesec, s time da se neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog i roditeljskog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dane kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao, dok temeljem odredbe članka 66.stavka 17. TKU-a je propisano da ako zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte, zbog korištenja godišnjeg odmora zaposleniku se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora. Odredbama članka 65.stavka 1, 8., 9., 10., 11, TKU-a za državne službenike i namještenike (''NN'' 56/2022, 127/2022), a koji se primjenjuje počevši od 01.05.2022.godine je podjednako propisano kao i odredbama članka 66.stavka 8., 9.10. i 11 TKU-a za državne službenike i namještenike (''NN'' 128/17, 47/2018, 123/2019 i 66/2020). Temeljem odredbe članka 65.stavka 14. TKU-a za državne službenike i namještenike (''NN'' 56/22, 127/22), a koji se primjenjuje od 01.05.2022.godine je propisano da ako je od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, naknada troškova prijevoza isplatit će se u visini od 1,35 kn po prijeđenom kilometru.

11. Iz svih provedenih dokaza u ovom postupku, a posebice iz iskaza tužitelja nedvojbeno proizlazi kao utvrđena činjenica da je tužitelj kod tuženika zaposlen u utuženom periodu kao viši medicinski tehničar u Splitu, te da mu je radno vrijeme kod tuženika od 7,30-19,00, te od 19:24, sata, te da isti radi noću, na neradne dane, blagdanima, prekovremeno, a koje radno vrijeme proizlazi iz evidencija o radnom vremenu tuženika koji prileže kao prilog dostavljen uz nalaz i mišljenje Centra za vještačenja (list 82-112 spisa). Ujedno iz iskaza tužitelja proizlazi da on radi i noćne smjene, vikende, subote i nedjelje. Također iz iskaza tužitelja, a što nije sporno proizlazi da isti stalno ima prebivalište na adresi [adresa], te da na posao cijelo vrijeme ide osobnim automobilom. Sporna je činjenica da li tužitelj ima organizirani adekvatni mjesni i međumjesni javni prijevoz od mjesta prebivališta na adresi [adresa] do mjesta rada kod tuženika na adresi [adresa], a koji mu omogućuju redoviti dolazak na posao i odlazak sa posla. U tom pravcu je potrebno istaći da iz iskaza saslušanog tužitelja na ročištu od 12.svibnja .2025.godine nedvojbeno proizlazi kao utvrđena činjenica u ovom postupku da premda na relaciji od njegovog mjesta prebivališta do mjesta rada postoji autobusni prijevoz, da navedeni autobusni prijevoz nije adekvatan njegovom radnom vremenu budući da bi za vrijeme dolaska na posao redovno u jutarnjoj smjeni morao ustati u 5:30 ujutro da bi uhvatio autobusnu liniju za odlazak na posao, a u noćnoj smjeni kad radi nedjeljom bi morao ustati u 5:00 ujutro da bi mogao stići na autobusnu liniju za dolazak na radno mjesto. Također isti nema ni adekvatan povratak kući s radnog mjesta autobusnom linijom jer je istakao da kad bi u redovnoj smjeni koristio autobusnu liniju da bi došao kući u 21,00 sat, dok iz iskaza istog proizlazi da u razdoblju covid pandemije nije uopće bilo autobusnog prijevoza, jer da su postojale samo dvije linije, ali se ni one nisu poklapale sa radnim smjenama tužitelja pa ih nije mogao koristiti. Ovaj dio iskaza tužitelja ovaj sud cijeni kao logičan i vjerodostojan budući ukoliko bi u redovnoj jutarnjoj smjeni, a koja mu prema evidenicijama o radnom vremenu počinje u 7:00 ujutro tužitelj koristio autobusni prijevoz iz [adresa], isti bi se morao ustati u 5:30 te bi čekao na početak radnog vremena duže od 45 minuta, a jednako tako kad radi u redovnoj smjeni koja mu završava u 19:00 sati isti bi bio kući tek u 21:00 sat pa bi morao čekati duže od 45 minuta za povratak kući, a nedjeljom bio morao ustati u 5,00 sati da bi uspio stići na autobusnu liniju koja ga vodi do mjesta rada, a iz čega je razvidno da autobusne linije od mjesta prebivališta tužitelja do mjesta rada nisu adekvatne tužiteljevom radnom vremenu budući mu ne omogućavaju redovan dolazak na posao na vrijeme i odlazak s posla i to unutar vremena čekanja od 45 minuta i to posebno kad radi noću i neradnim danom, pa se autobusni prijevoz u tom smislu ne može smatrati adekvatnim prijevozom, a zbog čega se tužitelj radi dolaska na posao i odlaska s posla prisiljen koristiti cijelo vrijeme utuženog razdoblja osobnim automobilom. Također iz iskaza tužitelja proizlazi da nisu postojale odgovarajuće autobusne linije ni u razdoblju pandemije corona virusa, a kojima bi tužitelj mogao stići na radno mjesto na vrijeme.

12. Prvenstveno je potrebno istaći u odnosu na navedeno da citirane odredbe Temeljnog kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (članak 66. stavak 1., te članak 66.stavak 8.) propisuju pravo zaposlenika na troškove prijevoza dolaska na posao i odlaska na posao pod uvjetom da udaljenost zaposlenikovog prebivališta ili boravišta do mjesta njegovog rada nije manja od 2 km, te je propisano da se organiziranim javnim prijevozom smatraju i mjesni i međumjesni prijevoz koji se međusobno ne isključuju, a radniku omogućuju redovni dolazak na posao i odlazak na posao. U kontekstu navedenih materijalnih odredbi zaposlenik ima pravo na cjelokupne troškove i mjesnog i međumjesnog prijevoza ako mu je relacija od mjesta prebivališta do mjesta rada najmanje 2 km, te u navedenom smislu iz provedenih dokaza u ovom postupku a posebice iskaza tužitelja proizlazi budući je mjesto tužiteljevog prebivališta udaljeno od mjesta rada više od 2 km (prema potvrdi HAK-a 21,97 km) tužitelj ima pravo na cjelokupne troškove i mjesnog i međumjesnog prijevoza od mjesta prebivališta do mjesta rada.

13. Slijedom svega navedenog, ovaj sud je mišljenja da iz svih pregledanih dokaza u ovom spisu te iskaza tužitelja nedvojbeno proizlazi da tužitelj nije imao odgovarajući organizirani javni prijevoz od mjesta prebivališta [adresa] do mjesta rada [adresa] budući navedeni prijevoz nije bio adekvatan redovnom radnom vremenu tužiteljeva kao i radnom vremenu noću i u neradne dane te mu ne omogućava redovan dolazak na radno mjesto na vrijeme, budući bi tužitelj ukoliko koristi takav javni prijevoz dolazio na posao i odlazio sa posla na način da bi čekao duže od 45 minuta. U navedenom smislu tužitelj je prema mišljenju ovog suda dokazao osnovanost glavnog tužbenog zahtjeva, odnosno da istog pripadaju sukladno odredbi članka 66. stavka 12. TKU-a (''NN'' br. 128/2017, 47/2018, 123/2019, 66/2020), a koji je u primjeni od 01.12.2017.godine do 30.04.2022.godine, te sukladno odredbi članka 65. stavka 14. TKU-a (''NN'' 56/2022) koji je u primjeni od 01.05.2022. troškovi prijevoza prema prijeđenom kilometru, U navedenom smislu ovaj sud je mišljenja da tužitelja u utuženom razdoblju pripada naknada troškova prijevoza po prijeđenom kilometru sukladno odredbi članka 66.stavka 12. i 16. spomenutog TKU-a za državne službenike i namještenike (''NN'' 128/17, 47/18,123/19, 66/20, 56/22), a koje odredbe su u primjeni od 01.12.2017., te temeljem odredbe članka 65. stavka 14. i 21. TKU-a za državne službenike i namještenike u javnim službama (''NN'' 56/22, 127/22, 58/23, 128/23), a koji je u primjeni od 01.svibnja 2022.godine, a imajući u vidu cjelokupno utuženo razdoblje. Također je potrebno istaći da tuženik sukladno onome što je propisano ne može umanjivati troškove prijevoza za sve dane kad tužitelj ne dolazi na posao. Budući iz provedenih dokaza u ovom postupku nedvojbeno proizlazi da tužitelja na relaciji od mjesta njegovog prebivališta do mjesta rada pripadaju troškovi prijevoza po prijeđenom kilometru odredbom članka 67.stavka 14. TKU-a (''NN'' 141/2012, 14/2012, 150/13) i članka 66.stavka 14. TKU-a (''NN'' br. 24/2017), te 66.st. 16. TKU- a (''NN'' br. 128/17, 47/18, 123/19, 66/20) te čl. 65.st. 21. TKU-a (''NN'' br. 56/22) je propisano da se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dane kad zaposlenik više od dva dana uzastopno nije u obvezi dolaska na posao. Upravo je iz navedene odredbe razvidno da tuženik ne može umanjiti troškove prijevoza za sve dane kad tužitelj ne dolazi na posao već samo za pojedine dane. Tuženik ničim nije pobio navode tužitelja koji proizlaze iz njegova iskaza kao ni činjenice koje proizlaze iz pregledanih isprava u ovom postupku budući nije priložio ni predložio nikakve dokaze koji bi išli u prilog njegovim tvrdnjama. Naime, tuženik se poziva na odluke o prijevozu koje je donosio u odnosu na tužitelja, ali takve odluke nije dostavio u dokazne svrhe u predmetni spis pa se njegove tvrdnje u postupku u tom smislu ne mogu smatrati dokazanim.

14. U svrhu utvrđenja visine predmetnog potraživanja izveden je dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po Centru za vještačenja Split.

15. Iz pregledanog nalaza i mišljenja Centra za vještačenja Split (list 69-81) proizlazi da na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje, bez ulaženja u pravna pitanja da potraživanje tužitelja po osnovi naknade troškova prijevoza za razdoblje od 01.08.2018. do 30.09.2024. godine, pod pretpostavkom da tužitelj za razdoblje od 01.08.2018.g. do 20.03.2020.g. i od 12.05.2020.g. do 30.09.2024.g. ostvaruje pravo na naknadu temeljem iznosa mjesečne karte za četvrtu tarifnu zonu javnog prijevoznika Promet d.o.o. Split te pod pretpostavkom da u razdoblju od 21.03.2020.g. do 11.05.2020.g. ostvaruje pravo na naknadu po prijeđenom kilometru, iznosi 526,64 EUR (Tabela 1. stupac '15'). Potraživanje tužitelja po osnovi naknade troškova prijevoza u razdoblju od 01.08.2018. do 30.09.2024. godine, a pod pretpostavkom da ostvaruje pravo na naknadu u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru za razdoblje do 30.04.2022. godine te za razdoblje od 01.05.2022. godine u visini 1,35 kn/0,18 EUR po prijeđenom kilometru, odnosno u visini naknade troškova prijevoza usklađene s promjenama cijene goriva da iznosi 212,33 EUR (Tabela 3. stupac „14“).

16. Navedeni nalaz i mišljenje Centra za vještačenja Split ovaj sud smatra vjerodostojnim i logičnim budući se isti zasniva na relevantnoj dokumentaciji dostavljenoj u predmetni spis i nalogu ovog suda.

17. Tužitelj nije imao primjedbi na navedeni nalaz i mišljenje Centra za vještačenja, te je isti sukladno navedenom nalazu i mišljenju uredio tužbeni zahtjev podneskom od 09.06..2026.godine uredio tužbeni zahtjev na način da isti glavnim tužbenim zahtjevom potražuje za utuženo razdoblje od 01.08.2018.g do 30.09.2024.godine ukupan iznos od 526,64 Eur-a na ime razlike manje isplaćenih troškova prijevoza prema mjesečnoj karti, a eventualno podrednim zahtjevom iznos od 212,33 Eur-a za isto razdoblje i to po prijeđenom kilometru. Tuženik je podneskom od 25.06.2026.godine paušalno prigovorio nalazu i mišljenju vještaka smatrajući da je vještak u nalazu i mišljenju trebao uzeti u obzir u obzir i izračunati i negativnu razliku, te da je trebao za utuženo razdoblje uzeti u obzir postoji li u određenom razdoblju za pojedine mjesece i veća isplata i te pretplate oduzeti od manje isplaćenog i utvrditi razliku, te je tuženik istakao procesni prigovor prijeboja na način da je istakao da traži da se sa tužiteljevim potraživanjem iz tužbe prebiju iznosi koje je tuženik tužitelju pretplatio na ime troškova prijevoza pa da će tuženik nakon dopune vještačenja specificirati iznos za prebijanje, a ne navodeći iznos kojeg stavlja u prijeboj. Također u prigovoru na nalaz i mišljenje vještaka tuženik navodi da je vještak izračunao visinu potraživanja isključivo po parametrima koje je predložio tužitelj.

187. Navedeni prigovori tuženika na nalaz i mišljenje Centra za vještačenja u cijelosti su neosnovani kao i prijedlog tuženika za dopunu vještačenja u smislu utvrđivanja negativnih razlika. Naime, predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu neisplaćene razlike troškova prijevoza. U navedenom smislu je zadaća vještaka bila utvrditi postoji li dugovanje s osnove visinu potraživanja koje tužitelj u ovom postupku zahtijeva, a ne utvrđivati eventualna samostalna potraživanja tuženika prema tužitelju. Čak i ukoliko je u pojedinom mjesecu tužitelju isplaćen veći iznos troškova prijevoza od onoga koji mu je prema mjerodavnim kriterijima pripadao navedeno ne predstavlja „negativnu razliku“ koja bi se automatski uračunavala u tužiteljevo potraživanje. Takav eventualno preplaćeni iznos predstavlja zasebno pitanje, odnosno eventualno potraživanje tuženika prema tužitelju, koje se ne može samo zbog činjenice da je nastalo u istom obračunskom razdoblju pretvoriti u sastavni dio izračuna tužiteljeva potraživanja. U tom smislu činjenica da bi tuženik eventualno imao potraživanje prema tužitelju ne znači da se time umanjuje činjenična i pravna osnova tužiteljeva potraživanja. Ako tuženik tvrdi da prema tužitelju ima dospjelo novčano potraživanje koje želi prebiti s potraživanjem tužitelja, tada je riječ o prigovoru prijeboja, a ne o pitanju pravilnosti obračuna tužiteljeva potraživanja. U konkretnom slučaju tuženik je tek podneskom od 25.06.2026. godine istaknuo procesni prigovor prijeboja, navodeći da traži da se s eventualnim potraživanjem tužitelja prebije iznos za koji tvrdi da je tužitelju pretplaćen na ime troškova prijevoza, dok je istodobno naveo da će tek nakon dopune vještačenja specificirati iznos koji potražuje radi prijeboja. Dakle, tuženik u trenutku isticanja prigovora nije konkretizirao visinu svog protupotraživanja, niti je njegovo postojanje i visinu moguće utvrđivati tako da se ono prethodno „ugradi“ u obračun tužiteljeva potraživanja. Stoga nije osnovan zahtjev da vještak, mimo predmeta tužbenog zahtjeva, za svaki pojedini mjesec utvrđuje eventualne preplate i potom ih automatski oduzima od eventualnih manje isplaćenih iznosa. Takav način obračuna doveo bi do toga da se eventualno potraživanje tuženika prema tužitelju utvrđuje po službenoj dužnosti i bez jasno određenog zahtjeva tuženika, što nije predmet ovog postupka. U navedenom smislu vještak je stoga osnovano trebao utvrditi samo razliku između pripadajućih i stvarno isplaćenih troškova prijevoza u dijelu u kojem ta razlika predstavlja potraživanje tužitelja, dok eventualne preplate mogu biti predmet razmatranja samo u okviru pravodobno i određeno istaknutog prigovora prijeboja, uz postojanje i dokazivanje svih pretpostavki tog protupotraživanja. Posebno valja imati u vidu da tuženik nije tijekom postupka podnio protutužbu kojom bi prema tužitelju ostvarivao eventualno potraživanje po osnovi preplaćenih troškova prijevoza, već je takvo potraživanje pokušao ostvariti tek isticanjem prigovora prijeboja pred zaključenje raspravljanja. Stoga se pitanje eventualnog protupotraživanja tuženika ne može poistovjetiti s pitanjem visine tužiteljeva potraživanja niti se vještačenjem može, umjesto tuženika, konstruirati i specificirati takvo potraživanje. Slijedom navedenog, prijedlog tuženika da se nalaz i mišljenje dopune izračunom navodnih „negativnih razlika“, odnosno da se eventualne mjesečne preplate automatski prebije s mjesečnim manjkovima, valjalo je odbiti kao nerelevantan za utvrđenje visine tužbenog zahtjev u ovom postupku. Također tuženik neosnovano prigovara da je vještačenje provedeno isključivo po parametrima koje je naveo tužitelj. Naime, punomoćnik tuženika pripremnom ročištu od 03.veljače 2025.godine nije postavljao nikakve prijedloge ni primjedbe vezano za način provođenja vještačenja u ovom predmetu već je isključivo osporavao osnov i visinu tužbenog zahtjeva i referirao se na valjanost punomoći. U tom smislu sud je odredio vještačenje na jedini mogući način, a prema podacima iz predmetnog spisa. U navedenom smislu neosnovani su svi prigovori tuženika na nalaz i mišljenje Centra za vještačenja Split, kao i prijedlog tuženika za dopunom vještva u smislu utvrđivanja negativne razlike.

19. Sud je iz svih provedenih dokaza u ovom postupku izveo zaključak da je osnovana varijanta prema kojoj je postavljen podredni tužbeni zahtjev u ovom postupku, a to je varijanta prema prijeđenim kilometrima slijedom čega je i prihvatio tužbeni zahtjev u ovom postupku kao osnovan u odnosu na podredni tužbeni zahtjev, dok je odbijen glavni tužbeni zahtjev kojim tužitelj potražuje isplatu razlike troškova prijevoza temeljem mjesečne karte za IV. prometnu zonu javnog prijevoznika budući iz provedenih dokaza u ovom postupku, a posebice iskaza tužitelja proizlazi da tužitelj na relaciji od mjesta prebivališta do mjesta rada nije imao adekvatan javni prijevoz za dolazak na radno mjesto i odlazak sa radnog mjesta na vrijeme budući taj prijevoz nije odgovarao tužiteljevu radnom vremenu kod tuženika.

20. Na dosuđeni ukupni iznos tužitelju s osnova razlike manje isplaćenih troškova prijevoza, a prema usvojenoj drugoj varijanti izračuna naknade troškova prijevoza po prijeđenom kilometru iz nalaza i mišljenja Centra za vještačenja u Splitu budući je sud u predmetnom postupku iz provedenih dokaza utvrdio da tužitelja isključivo za utuženo razdoblje iz navedenih razloga pripada razlika naknade neisplaćenih troškova prijevoza po prijeđenom kilometru, a u iznosu od 212,33 Eur-a tužitelju su priznate zakonske zatezne kamate primjenom odredbe čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/23., u tekstu ZOO) koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa iz II. varijante nalaza i mišljenja Centra za vještačenja, 15-og dana u idućem mjesecu do isplate (čl. 92. st. 3. ZR). Navedena zakonska zatezna kamata obračunava do 31.12.2022.godine sukladno odredbi članka 29.stavka 2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 125/11, 78/2015), a od 01.01.2023.godine do isplate sukladno izmijenjenoj odredbi članka 29.stavka 2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22). Budući zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a koje su sadržane u dosuđenom bruto iznosu zatražene razlike naknade plaće do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu pa se na te iznose zatezne kamate ne obračunavaju, sve sukladno odredbi čl. 45. Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 43/13, 120/13, 125/13 i 148/13) i čl. 61. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 9/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13 i 160/13) tužitelju su priznate zakonske zatezne kamate na navedeni iznos glavnice potraživanja od 212,33 Eur-a izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a kako je i odlučeno u točki I/ izreke ove presude.

21. Što se tiče troškova ovog parničnog postupka, obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u ovom postupku tuženik mu je sukladno odredbi članka 154.stavka 1.. ZPP-a dužan u cijelosti naknaditi parnične troškove. Naime, podredni tužbeni zahtjev je usvojen u cijelosti, a isti je postavljen upravo za slučaj da sud ne prihvati glavni tužbeni zahtjev sve sukladno odredbi članka 188.stavka 2. ZPP-a pa u tom smislu odbijanje glavnog tužbenog zahtjeva ne predstavlja djelomičan uspjeh tužitelja u ovoj parnici, a zbog čega tužitelja pripadaju parnični troškovi u cijelosti sukladno odredbi članka 154.stavka 1. ZPP-a.U navedenom smislu tužitelja kao opravdani, a sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika pripadaju trošak sastava tužbe u iznosu od 50 bodova; trošak sastava podneska od 30.09.2024.godine u iznosu od 50 bodova; zastupanja na ročištu od 03.02.2025.godine u iznosu od 50 bodova; zastupanja na ročištu od 12.05.2025.godine u iznosu od 50 bodova; zastupanja na ročištu od 10.11.2025.godine u iznosu od 50 bodova; trošak sastava podneska od 09.06.2026.godine u iznosu od 50 bodova; zastupanja na ročištu od 03.07.2026.godine u iznosu od 50 bodova; zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 25 bodova; a što ukupno iznosi 375 bodova, te što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 Eur-a ukupno iznosi 750,00 Eur-a, te što uz dodatak od 25% PDV-a u iznosu od 187,50 Eur-a ukupno iznosi 937,50 Eur-a, te što uz trošak vještačenja u iznosu od 400,00 Eur-a ukupno iznosi 1.337,50 Eur-a, a koji iznos je tuženik dužan isplatiti tužitelju na ime parničnih troškova zajedno sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja pa do isplate, te koja se zakonska zatezna kamata obračunava sukladno izmijenjenoj odredbi članka 29.stavka 2. ZOO-a, te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 114/22), a kako je i odlučeno u točki II/ izreke ove presude.

22. Tuženik je u podnesku 25.06.2026. je prigovarao preinačenju tužbenog zahtjeva smatrajući pogrešno da je tužitelj podneskom od 09.06.2026.godine, time što je postavio glavni i podredni tužbeni zahtjev preinačio tužbu. Međutim, ovako postavljeni tužbeni zahtjev ne predstavlja preinaku tužbe u dijelu u kojem je postavljen glavni tužbeni zahtjev ni podredni tužbeni zahtjev budući je riječ o smanjenju tužbenog zahtjeva, a ne prenaci. Naime, tužitelj je najprije podneskom od 30.09..2024.godine postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim je potraživao iznos od 1.406,00 Eur-a (list 32-38 spisa), a potom je podneskom od 09.06.2026. konačno uredio tužbeni zahtjev na način da glavnim tužbenim zahtjevom kojeg je ovaj sud u ovom postupku smatrao neosnovanim potražuje iznos od 526,64 Eur-a, s time da isti predlaže da ako sud ne prihvati glavni tužbeni zahtjev da tada postavlja podredni tužbeni zahtjev kojim potražuje iznos od 212,33 Eur-a, a koji zahtjev sud smatra osnovanim. . Naime, iz postavljenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva tužitelja postavljenog podneskom od 30.09.2024 je razvidno da tužitelj prilikom podnošenja tužbe nije raspolagao cjelokupnom dokumentacijom , a zbog čega je u tom podnesku i naveo da pridržava pravo precizirati tužbeni zahtjev nakon provedbe financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Isti je postavio kondemnatorni zahtjev citiranim podneskom od 30.09.2024.godine potražujući iznos glavnice od ukupno 1.406,00 Eur-a s time da je u navedenom podnesku istakao da će specificirati tužbeni zahtjev nakon provođenja financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Iz svega navedenog je razvidno da tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe i uređenja tužbenog zahtjeva podneskom od 30.09.2024.godine nije raspolagao svim odlučnim činjenicama potrebnim za uređenje tužbenog zahtjeva (platnim podacima, evidencijama o radu i rasporedu), a kojima je raspolagao tuženik, te u tom smislu nije mogla konačno precizirati tužbeni zahtjev bez provedbe financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Tuženik je tek podneskom od 17.11.2025..godine dostavio obračune plaća i evidencije radnog vremena za utuženo razdoblje, te je Centar za vještačenja temeljem tih podataka izradio nalaz i mišljenje, a kojim se precizno utvrdio dug tuženika prema tužitelju s osnova naknade troškova prijevoza u dvije varijante od kojih je prva prema mjesečnoj karti prijevoznika Promet d.o.o. Split, a druga prema prijeđenog kilometru. Tužitelj je citiranim podneskom od 09.06.2026..godine specificirao tužbeni zahtjev odmah nakon provedenog vještačenja budući je tek nakon navedenog vještačenja bilo moguće objektivno procijeniti visinu tuženikovog dugovanja po navedenom osnovu. Tuženik se u podnesku od 25.06.2026.godine protivi navedenom djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva. Međutim, tužitelj je kako je prethodno navedeno kondemnatornim tužbenim zahtjevom od 30.09.2024.godine najprije potraživao s osnova razlike manje isplaćenih troškova prijevoza iznos od 1.406,00 Eur-a, a zatim je citiranim podneskom od 09.06.2026.godine specificirala tužbeni zahtjev odmah nakon provedenog vještačenja te u konačnici tim podneskom na ime razlike manje isplaćenih troškova prijevoza potražuje glavnim tužbenim zahtjevom 526,64 Eur-a, a podrednim 212,33 Eur-a budući je tek nakon navedenog vještačenja bilo moguće objektivno procijeniti visinu tuženikovog dugovanja po navedenom osnovu. Prema gledištu Vrhovnog suda RH svako smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe prema članku 193. ZPP-a, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari te je za to uvijek potreban pristanak tuženika. Međutim, ovaj sud cijeni da se tuženik neosnovano protivi smanjenju tužbenog zahtjeva (djelomičnom povlačenju tužbe) budući je tužiteljica specificirala tužbeni zahtjev navedenim podneskom odmah nakon provedbe financijsko knjigovodstvenog vještačenja po Centru za vještačenja. Naime, budući je tužiteljica tek u trenutku kad je provedeno navedeno vještačenje mogla procijeniti visinu neplaćenih troškova prijevoza koji je pripadaju, te saznati sve odlučne činjenice vezano za visinu predmetnog potraživanja, nedopuštanje usklađenja tužbenog zahtjeva koje je uslijedilo odmah nakon provedenog vještačenja bi bilo nerazmjerno legitimnom cilju iz odredbe članka 190.stavka 1. ZPP-a. Naime, smanjenje tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja nije promijenilo identitet spora niti su iznesene ikakve nove činjenice u postupku. U navedenom smislu neosnovano je protivljenje tuženika smanjenju tužbenog zahtjeva, a radi čega je trebalo prihvatiti tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti u navedenom, zatraženom smanjenom iznosu iz podrednog tužbenog zahtjeva a koji podredni zahtjev je ovaj sud utvrdio kao osnovan i to u iznosu od 211,33 Eur-a, a kako je odlučeno u točki II/ izreke ove presude. Tuženik se u podnesku od 11.10.2024.godine protivio da se tužitelju dosude parnični troškovi na račun njene punomoćnice. Međutim, tužitelju je dosuđen parnični trošak kako je i potraživao na račun punomoćnice tužitelja budući je člankom 94. stavak 1. ZPP-a propisano da opseg punomoći određuje stranka, a člankom 95. stavak 1. točka 3. ZPP-a je propisano da ako je stranka izdala odvjetniku punomoć za vođenje parnice, a nije pobliže odredila ovlaštenja u punomoći da je odvjetnik na temelju takve punomoći ovlašten od protivne stranke primiti dosuđene troškove primitaka računajući i primitak parničnih troškova i to na račun punomoćnice i za nju osobno. U punomoći koju je tužitelj izdao odvjetnici Martini Radić Šunjić (list 5 spisa) proizlazi da je isti izričito ovlastio istu na primanje novca i novčanih vrijednosti, a čime ju je ovlastio da može primiti i ispunjenje obveze na naknadu troškova postupka u korist tužitelja. Tužitelj je i na ročištu od 12. svibnja 2025.. godine potvrdio činjenicu da je ovlastio odvjetnicu Martinu Radić Šunjić odvjetnicu u Splitu da za njega može primiti troškove parničnog postupka putem svog računa., a čime joj je tužitelj u navedenom smislu izdao specijalnu punomoć za primitak navedenih troškova. Radi navedenog dosuđen je tužitelju parnični trošak na račun njegove punomoćnice, a kako je i odlučeno u točki II/ ove presude.

23. Radi svega navedenog, ocjenom svih dokaza u ovom postupku sukladno odredbi članka 8. ZPP-a te primjenom pravila o teretu dokazivanja usvojen je u cijelosti podredni tužbeni zahtjev, dok je glavni tužbeni zahtjev odbijen i odlučeno kao u točki

I/ i II/ izreke ove presude.

U Splitu, 2. rujna 2026.

SUDAC

Eneja Stejskal Kanazir

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi u tri primjerka pismeno putem ovog suda za Županijski sud. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

Dna:

1/ tužiteljici-po punomoćnici

2/ tuženiku