Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž R-92/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, po sutkinji toga suda Kristini Pavelić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Anti Pecirepu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tužene Republike Hrvatske - Ministarstva obrane, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV br. 1, OIB: 66486182714, zastupano po nadležnom ODO-u u Karlovcu, Građansko-upravni odjel, radi isplate razlike plaće, odlučujući o žalbi tužene izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, posl.br. Pr-416/2017-60 od 11. lipnja 2024., 1. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužene kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu, posl.br. Pr-416/2017-60 od 11. lipnja 2024.

II Odbija se zahtjev tužene za naknadom troška žalbenog postupka .

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

„ I. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj - za Ministarstvo obrane da tužitelju JŠ na ime neisplaćenih dodataka na plaću isplati bruto iznos od 179,99 EUR (slovima: stotinu sedamdeset devet eura devedeset devet centi) sa zajedno sa zateznim kamatama, osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu, po kamatnoj stopi sukladno članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) propisanoj za ostale odnose koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom:

- na iznos od 27,66 EUR od 16.06.2012. godine

- na iznos od 29,26 EUR od 16.08.2012. godine

- na iznos od 30,02 EUR od 16.05.2013. godine

- na iznos od 30,63 EUR od 16.06.2013. godine

- na iznos od 47,34 EUR od 16.07.2013. godine

- na iznos od 15,08 EUR od 16.06.2014. godine

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.090,36 eur sa zateznom kamatom po stopi iz čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, počev od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku 15 dana.“

2. Protiv navedene presude žalbu je izjavila tužena u kojoj je navela da presudu pobija u cijelosti i to zbog bitne povrede odredba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o trošku. Tužena je navela i da je sud počinio povredu postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a te povrede iz čl. 355. i 356. ZPP-a. U bitnom, tužena je navela u žalbi da tužitelj nije dokazao da je radio od 8,00 do 18,00, odnosno do 20,00 sati, da nije dokazao da su podaci u evidencijama radnog vremena samo djelomično zabilježeni, te da iskaz tužitelja i svjedoka nije dostatan dokaz. Tužena je navela da je vidljivo da je prekovremeni rad tužitelja na terenu honoriran korištenjem slobodnih dana , a iz dnevnih i mjesečnih evidencija koje je tuženik dostavio u spis. Navela je i da je nepravilna odluka suda o troškovima parničnog postupka. Tužena predlaže da sud prihvati žalbu i presudu ukine, podredno da pobijanu presudu preinači. Tužena potražuje trošak sastava žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj je izjavio da je žalba tužene neosnovana.

4. Žalba tužene nije osnovana.

5. Prije svega ističe se kako se presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ovog Zakona i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a na temelju odredbe čl. 467. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008.

– ispravak, 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske ), u svezi s čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ( NN 70/2019 ).

6. U prvostupanjskom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavku 2. ZPP-a, a materijalno pravo je pravilno primijenjeno.

7. Sud prvog stupnja utvrđuje:

- da vještak u svojem nalazu i mišljenju, uz umanjenje prekovremenih sati za iskorištene slobodne dane, nalazi da bi tužitelju trebalo isplatiti za prekovremeni rad, rad noću, subotom i nedjeljom u utuženom razdoblju iz tužbe dodatke na plaću u ukupnom iznosu od 1.356,14 kune / 179,99 eur,

- da takvo radno vrijeme u najvećoj mjeri odražava stvarno vrijeme rada tužitelja na terenu, da je tužitelj ne samo na osnovu djelomično zabilježenih podataka u službenim evidencijama (tuženika o radu tužitelja), nego i po iskazima saslušanog svjedoka i tužitelja osobno ostvario određeni veći broj prekovremenih sati za koje mu tuženik nije isplatio odgovarajuću naknadu, kako već vještak pobliže navodi, a niti mu je omogućio korištenje svih slobodnih sati za rad koji je ostvario,

- da je po iskazima tužitelja i svjedoka svakako razvidno da je tužitelj na terenu radio u vremenu dužem od redovnog radnog vremena, a u službenim evidencijama nije precizno upisivano stvarno vrijeme rada tužitelja na terenu i njegov stvarni rad u svim obavljenim poslovima, pa se opravdanim utvrđuje prihvatiti upravo navedeni izračun predmetne razlike plaće prema varijanti nalaza koja dakle uvažava iskaze tužitelja i svjedoka o radu tužitelja na terenu, pri tom uključuje u izračun sve iskorištene slobodne dane za koje nije dokazano da su korišteni po nekoj drugoj osnovi, izvan one navedene od strane vještaka,

- da je obveza tuženika da prema odredbama Zakona o radu vodi službene evidencije o stvarnom vremenu radu svojih zaposlenika, pa propust takvog postupanja ne može ići na štetu tužitelja, već na štetu tuženika,

- da su tužitelj i saslušani svjedok svakako potvrdili i u pravilu sukladno iskazali o svakodnevnom stvarnom radu tužitelja na terenu, pa se dakle opravdanim nalazi prihvatiti upravo posljednju varijantu izračuna iz nalaza vještaka koja uz podatke iz službenih evidencija uvažava ono radno vrijeme o kojem su kao stvarnom vremenu rada govorili saslušani svjedok i tužitelj osobno, sve to obzirom su evidencije o radu evidentno manjkavo i ponekad kontradiktorno vođene, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja i saslušanog svjedoka,

-da vještak je izradio nalaz temeljem propisa koji su važili u utuženom razdoblju te je tužitelju dosuđeno potraživanje neisplaćenih bruto naknada za sate rada tužitelja u prekovremenom radu u ukupnom iznosu od 179,99 eur-a.

8. Na temelju prethodnih utvrđenja, sud je dosudio tužitelju ukupan iznos od 179,99 eura, zajedno za zateznim kamatama, osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu, koje teku na iznos od 27,66 EUR od 16.06.2012. godine, na iznos od 29,26 EUR od 16.08.2012. godine, na iznos od 30,02 EUR od 16.05.2013. godine, na iznos od 30,63 EUR od 16.06.2013. godine, na iznos od 47,34 EUR od 16.07.2013. godine, na iznos od 15,08 EUR od 16.06.2014. godine.

9. Svojim žalbenim navodima, tužena nije dovela u pitanje zakonitost pobijane odluke, budući je sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, a sud u prvostupanjskom postupku nije počinio bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službeno dužnosti, niti one koje tužena ističe u svojoj žalbi.

10. U spornom razdoblju na snazi i u primjeni bio Zakon o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (Narodne novine broj 33/02., 58/02., 175/03., 136/04., 76/07., 88/09. i 124/09. – dalje: ZSOS/02), i to do 25. lipnja 2013. godine, a od 26. lipnja 2013. godine pa nadalje na snazi je bio Zakon o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (Narodne novine broj 73/13. – dalje: ZSOS/13).

11. Od 01.listopada 2009. do 01.lipnja 2014. primjenjivala se Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (NN 118/2009), te Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće ( NN 118/2009/ 99/2012), koji su stupili na snagu 01.listopada 2009.

12. Sud je u tijeku postupka utvrdio da je tužitelj radio od 6,00 do 18,00 sati, nekad do 20,00 sati, te je vještak obračunao ovu manju varijantu od 8,00 do 18,00 sati, Sud je utvrdio da tuženik nije isplatio tužitelju odgovarajuću naknadu niti mu je omogućio korištenje svih slobodnih sati za rad koji je ostvario, pri čemu je sud uključio u izračun sve iskorištene slobodne dane za koje nije dokazano da su korišteni po nekoj drugoj osnovi, izvan one navedene od strane vještaka, a tijekom postupka da nije rečeno da bi tužitelj koristio slobodne dane po nekoj drugoj osnovi, izuzev osnove prekovremenog rada, odnosno izuzev onih slobodnih dana korištenih nakon straže i dežurstva.

13. Što se tiče evidencije radnog vremena, ističe se kako nema zapreke da tužitelj sadržaj i istinitost iste osporava u parničnom postupku. Odredbom čl. 131. st. 4. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 – dalje: ZR) propisano je da je u slučaju spora u vezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz čl. 4. st. 1. zakona na propisani način, teret dokazivanja radnog vremena na poslodavcu. U ovom konkretnom slučaju, tužitelj tvrdi da tuženica kao poslodavac nije vodila evidenciju radnog vremena na propisani način i da nije evidentirala sve sate koje je tužitelj odradio, pa je stoga sukladno čl. 131. st. 4. ZR-a teret dokazivanja radnog vremena bio na tuženici, točnije tuženica je bila dužna dokazati da činjenične tvrdnje tužitelja nisu istinite odnosno da je pravilno i točno vodila evidencije o radnom vremenu.

14. Dana 26. lipnja 2013. godine stupile su na snagu odredbe ZSOS/13, a odredbom članaka 135. do 139. istog, je definirana plaća djelatnih vojnih osoba, pa proizlazi da im pripada pravo na osnovnu plaću te dodatke na plaću – dodatak za vojnu službu i dodatak za posebne uvjete vojne službe, a koje dodatke propisuje Ministar obrane Republike Hrvatske posebnim pravilnikom, s tim da je odredbom članka 155. izričito propisano da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, subotom, nedjeljom, blagdanom, neradnim danom, stanju pripravnosti i slično, nego ostvaruju dodatke za vojnu službu u skladu s člankom 139. toga zakona, tj. dodatke koji se utvrđuju Pravilnikom o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba (NN broj 33/14., 41/14., 53/14., 114/14, 72/15. – dalje: Pravilnik/14), a sve to u skladu sa Odlukom o rasporedu radnog vremena (NN broj 66/14.), a koji su stupili na snagu 1. lipnja 2014.

15. Na temelju gore navedenih propisa, a nakon što je sud prvog stupnja utvrdio činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno dosudio tužitelju utužene iznose. Sud je utvrdio da je uvažavanjem dostavljene dokumentacije, ali i iz iskaza tužitelja i ispitanog svjedoka da je takvo radno vrijeme u najvećom mjeri odražavalo vrijeme rada tužitelja na terenu. Sud je utvrdio i da tužena u službenim evidencijama nije precizno upisivala rad tužitelja.

16. Slijedom iznijetog, valjalo je žalbu tužene odbiti kao neosnovanu, te potvrditi presudu suda prvog stupnja, na temelju odredbe čl. 366. ZPP-a, budući je sud prvog stupnja na utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, a žalbenim navodima tužena nije dovela u pitanje pravilnost i zakonitost presude suda prvog stupnja.

17. Pravilno je sud odluku o trošku parničnog postupka temeljio na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

18. Sud je odbio zahtjev tužene za naknadom troška žalbenog postupka, budući je žalba tužene odbijena kao neosnovana, a ovo pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 166. st. 1. ZPP-a.

U Gospiću, 1. rujna 2026.

Sutkinja

Kristina Pavelić