Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-982/2025-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Škugora, predsjednika vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Adele Turkalj, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Ratko Vlašić, odvjetnik u Splitu, Gundulićeva 26A, protiv tuženog ŠŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Toni Vukičević, odvjetnik u Splitu, Gorička 6, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-479/2022-24 od 29. kolovoza 2025., na sjednici vijeća održanoj 2. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe tužitelja EŽ i tuženog ŠŽ kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn -479/2022- 24 od 29. kolovoza 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja EŽ za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 428,28 EUR (četiri stotine dvadeset osam eura dvadeset osam centi).

III. Odbija se zahtjev tuženog ŠŽ za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 296,24 EUR (dvije stotine devedeset šest eura dvadeset četiri centa).

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati neimovinsku štetu u iznosu od 4.900,00 EUR sa zateznom kamatom od 31. prosinca 2022. do isplate, odbijen je tužbeni zahtjev po toj osnovi za iznos od 5.600,00 EUR, kao i zahtjev za plaćanjem zateznih kamata na dosuđeni iznos od 4.900,00 EUR tekućih od 6. travnja 2017. do 30. prosinca 2022. (točka I. izreke), tuženiku je naloženo da tužitelju isplati imovinsku štetu u iznosu od 523,64 EUR sa zateznom kamatom od 6. travnja 2017. do isplate, a odbijen je tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 1.332,48 EUR po toj osnovi (točka II. izreke) te je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 1.423,30 EUR sa zateznom kamatom od 29. kolovoza 2025. do isplate (točka III. izreke).

2. Protiv odbijajućeg dijela navedene presude tužitelj je izjavio žalbu, ne navodeći određeno žalbene razloge, ali se iz sadržaja žalbe zaključuje da se žali zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Zahtijeva naknadu troškova sastavljanja žalbe i pristojbe za žalbu u ukupnom iznosu od 428,28 EUR.

3. Protiv dosuđujućeg dijela navedene presude tuženik je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Zahtijeva naknadu za sastavljanje tog podneska u iznosu od 197,74 EUR.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu osporava navode tuženika i zahtijeva naknadu troškova sastavljanja tog podneska u iznosu od 98,50 EUR.

5. Žalbe su neosnovane.

6. Presuda sadrži neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu proturječni stanju spisa i izvedenim dokazima i može se ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), koju u žalbi ističe tuženik. Izvedene dokaze sud je pravilno ocijenio i za svoje uvjerenje naveo potrebne razloge pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u vezi s čl. 8. ZPP, koju u žalbi također ističe tuženik.

6.1. Donošenjem pobijane presude nisu ostvarene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 365. st. 2. ZPP.

6.2. Neosnovano tuženik ističe da mu je povrijeđeno pravo na pošteno suđenje. Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (''Narodne novine'' – Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02 i 1/06 – dalje: Konvencija) na koju se tužitelj-protutuženik poziva, u smislu čl. 6., kao i čl. 29. Ustava Republike Hrvatske (''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 48/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/2014 – dalje: Ustav). Naime, navedenim odredbama jamči se svakome pravo pristupa sudu i pravo na pošteno suđenje. Dakle radi se o načelu koje sudovi moraju poštivati da bi se sudski postupak mogao ocijeniti pravičnim. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud je naveo dostatne i relevantne razloge, koji isključuju sumnju da bi presuda bila izraz sudske samovolje ili arbitrarnosti te je prvostupanjski sud uzeo u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su u konkretnom slučaju mjerodavni i ispitao sve navode i prigovore tuženika iznesene tijekom postupka, zbog čega ovaj sud ne nalazi da je tuženiku povrijeđeno ustavno pravo na pristup sudu, kao aspektu prava na pravično suđenje zajamčeno Konvencijom i Ustavom.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom štete, koja mu je nastala 5. travnja 2017., kada ga je tuženik fizički i verbalno napao, u iznosu od 10.500,00 EUR po osnovi naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti te u iznosu od 1.856,12 EUR po osnovi naknade imovinske štete.

8. Prvostupanjski je sud u bitnome utvrdio:

- da je tuženik pravomoćnom presudom toga suda poslovni broj K -396/2018 od 2. ožujka 2022. proglašen krivim što je 5. travnja 2017., oko 10:10 sati u Splitu, u Ulici Table bb, na platou između osnovne škole ''Skalice'', revoltiran time što je ĐŽ održavao ljubavnu vezu s njegovom suprugom ŽŽ, svjestan da isti uslijed udarca pištoljem u predjelu glave može pasti i teško se ozlijediti, a olako držeći da se to neće dogoditi, prišao mu s leđa te ga drškom pištolja udario u predjelu glave iznad lijevog uha, zbog čega je ĐŽ pao na tlo i pri tom zadobio prijelom prve kosti doručja desne šake i baze palca desne šake, a koja ozljeda je teške naravi, nakon čega je ĐŽ, u nakani da ga ustraši, uz repetiranje pištolja rekao ''ubit ću te, ubit ću vas sve, majku ti jebem, ubit ću vas sve'', dakle iz nehaja drugoga teško tjelesno ozlijedio te drugome ozbiljno prijetio da će ga usmrtiti, čime da je u stjecaju počinio kazneno djelo protiv života i tijela – tešku tjelesnu ozljedu iz nehaja – opisano u članku 121. st. 1., u svezi s člankom 118. st. 1. Kaznenog zakona (''Narodne novine'', broj: 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje: KZ/11), a kažnjivo po članku 121. st. 1. istog Zakona te kazneno djelo protiv osobne slobode – prijetnju – opisano i kažnjivo po članku 139. st. 2. KZ/11, sve u vezi s člankom 51. istog Zakona,

- da je tužitelj u tom štetnom događaju zadobio ozljede u vidu udarno gnječne rane u području čeono sljepoočnog dijela mekog oglavka lijevo, veličine 2 do 3 cm i potres mozga, a da je naknadno, u Poliklinici Korak 8. svibnja 2017. i nakon toga u traumatološkoj ambulanti 12. svibnja 2017. konstatirana i ozljeda palca desne šake, da su nakon provedenog liječenja trajno umanjene njegove opće životne aktivnosti u omjeru od 4%, isključivo zbog ozljede palca desne šake i to zbog umanjene pokretljivosti bazalnog zgloba palca za 50% opsega pokreta, čime je tužitelj zadobio trajni funkcionalni deficit, budući da se radi o desnoj šaci, koji se manifestira kroz određena ograničenja u vidu stiskanja predmeta, nošenja predmeta i određenih pokreta koji su vezani za fine poslove gdje je palac glavni prst dominantne desne šake, da je trpio bolove jakog intenziteta u trajanju od jednog dana, srednjeg intenziteta dva tjedna, a potom blagog intenziteta još četiri tjedna, s time da su povremeni bolovi blagog intenziteta koji su se javili periodički tijekom dana ili prilikom pokušaja izvođenja određenih pokreta, kao i tijekom fizikalne terapije uklopljeni u postotak od 4%, da ozljeda glave i mekog oglavka, uz potres mozga, nije ostavila značajnijih posljedica te su one uklopljene isključivo u procjenu bolova,

- da je tužitelj u nekoliko navrata ambulantno psihijatrijski pregledan te da mu je zbog nastalih simptoma postavljena dijagnoza akutne reakcije na stres i anksiozno depresivnog poremećaja posttraumatske geneze te mu je preporučeno uzimanje lijekova iz klase antidepresiva i anksiolitika, da se njegovo stanje stabiliziralo 20. lipnja 2017., da je u trenutku događaja doživio primarni strah u trajanju tri do četiri minute, zatim sekundarni strah jakog intenziteta sljedećih 48 sati, a nakon toga sekundarni strah umjerenog intenziteta u trajanju do četiri tjedna te sekundarni strah blažeg intenziteta u trajanju do tri mjeseca,

9. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da je parnični sud vezan izrekom pravomoćne kaznene presude, koja se odnosi na činjenični i pravni opis i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim odnosno da parnični sud ne može utvrđivati da je kazneno djelo počinjeno na drukčiji način od onoga koji je opisan u činjeničnom opisu izreke kaznene presude niti da je riječ o nekom drugom kaznenom djelu koje nije pravno opisano i pravno označeno (kvalificirano) u izreci pravomoćne kaznene presude. Budući da iz činjeničnog opisa kaznenog djela za koje je tuženik proglašen krivim proizlazi da je kao biće kaznenog djela – teške tjelesne ozljede iz nehaja, navedeno da je tužitelj pri padu zadobio ''prijelom prve kosti doručja desne šake i baze palca desne šake'', sud nadalje zaključuje da iz toga proizlazi da je predmetna ozljeda nastala u štetnom događaju pa je ocijenio izlišnima tvrdnje tuženika da tužitelju navedena ozljeda nije nastala u predmetnom štetnom događaju, kao i njegove primjedbe na nalaz i mišljenje medicinskog vještaka. Kako u biće kaznenog djela za koje je tuženik pravomoćno oglašen krivim, ulazi i činjenični opis da je tuženik prišao tužitelju s leđa te ga drškom pištolja udario u predjelu glave iznad lijevog uha, zbog čega je tužitelj pao na tlo, nije prihvatio ni iskaze svjedoka BŽ, ŽŽ i tuženika u dijelu u kojem su kontradiktorni činjeničnom opisu bića kaznenog djela tj. u dijelu u kojem su naveli da je tužitelj prvi udario tuženika, da mu tuženik nije prišao s leđa i udario ga i da tužitelj nakon udarca nije pao na pod. Što se tiče tuženikovih tvrdnji, kao i tvrdnji njegove supruge, svjedoka ŽŽ, o dugotrajnom uznemiravanju od strane tužitelja, sud ih nije prihvatio, uz obrazloženje da tuženik u postupku radi utvrđenja tih činjenica nije predložio izvođenje dokaza. Zbog toga je ocijenio da ne postoji doprinos tužitelja nastanku predmetne štete. Pobijanu odluku prvostupanjski je sud donio pozivom na odredbe čl. 12. st. 3., čl. 7. i čl. 219. ZPP, čl. 19., čl. 1100., čl. 1086., čl. 1092., čl. 1095. st. 1. i čl. 1103. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO). Što se tiče kvalifikatorne okolnosti pretrpljenog straha, ocijenio je da zastara nije nastupila jer je tužba podnesena u roku propisanom odredbom čl. 231. st. 2. ZOO.

10. Odluka prvostupanjskoga suda je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja i primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj presudi.

11. Tuženik u žalbi navodi da sud nije na odgovarajući način cijenio sve provedene dokaze i na temelju njih na valjan način utvrdio sve relevantne činjenice te u odnosu na njih primijenio važeća materijalno pravna pravila, da se nije izjasnio o značaju onih dokaza koji idu u prilog tvrdnjama tužitelja jer nije s dovoljno pažnje razjasnio razloge zbog kojih oni nisu bitni za ishod spora te da nije naveo životne i logične razloge o stečenom uvjerenju. Stoga smatra da je pobijana presuda arbitrarna u postupovnom i materijalnom smislu i da ne sadrži valjano obrazloženje. Nadalje ističe da, iako je sud vezan sadržajem osuđujuće kaznene presude, da to ne znači da ne može ispitivati održivost pojedinih dokaza koje je izveo tijekom raspravljanja, kao i pitanje suodgovornosti inicijatora ovog postupka u odnosu na utuženi štetni događaj.

11.1. U odnosu na navedeno treba reći da je sud prvoga stupnja o svim spornim činjenicama izveo dokaze koje su stranke predložile i koje je smatrao odlučnima za rješenje spornog odnosa među strankama, sve izvedene dokaze pravilno je ocijenio i svoju ocjenu i uvjerenje opravdao valjanim razlozima. Tako je naveo i potrebne razloge zbog kojih nije prihvatio iskaz svjedoka BŽ i tuženika, pravilno pritom smatrajući da su njihovi iskazi u bitnome suprotni činjeničnom opisu štetnog događaja iz izreke kaznene presude koji se odnosi na postojanje kaznenog djela i krivnje, kojim je sud vezan. Takav zaključak prihvaća i ovaj sud. Naime, činjeničnim navodima koji se odnose na postojanje kaznenog djela smatraju se oni činjenični navodi koji se odnose na bitna obilježja počinjenog kaznenog djela, a to su upravo navodi koji se tiču prilaska tuženika tužitelju s leđa, udarca pištoljem u predjelu glave, pada tužitelja na tlo i ozljede desne šake pa u tom dijelu sud nije bio ovlašten utvrditi drugačije činjenično stanje.

11.2. Budući da je građanskopravna odgovornost šira od kaznene, u skladu s čl. 12. st. 3. ZPP, u pravu je tuženik kada tvrdi da sud može, izvan onoga čime je vezan pravomoćnom presudom, utvrditi nešto drugačije činjenično stanje u parničnom postupku od onoga koje je utvrđeno u kaznenom postupku jer pravomoćna kaznena presuda ne isključuje mogućnost stavljanja prigovora podijeljene odgovornosti u pogledu oštećenika u parničnom postupku.

11.3. Međutim, radi dokazivanja tvrdnji koje se tiču doprinosa tužitelja nastanku predmetne štete u odnosu na sve ostale okolnosti, koje je parnični sud bio ovlašten ispitivati, tuženik je bio dužan iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima te navode temelji (čl. 7. i 219. ZPP), što je u konkretnom slučaju izostalo, kako je to također pravilno zaključio prvostupanjski sud. Tuženik u žalbi ustraje u tvrdnji da je tužitelj duže vrijeme prije štetnog događaja porukama i lažnim javnim objavama maltretirao cijelu njegovu obitelj. Međutim, to ne predstavlja doprinos konkretnoj šteti, u smislu čl. 1092. st. 1. ZOO. Prvostupanjski je sud pritom pravilno cijenio i okolnost da je kaznena prijava tuženika i njegove supruge za kazneno djelo nametljivog ponašanja, podnesena protiv tužitelja, odbačena prije štetnog događaja. Stoga je pravilno sud prvoga stupnja zaključio da na strani tužitelja ne postoje elementi za doprinos vlastitoj šteti.

11.4. Upravo zbog toga što je građanskopravna odgovornost šira od kaznene i što je parnični sud ovlašten, izvan onoga čime je vezan pravomoćnom presudom, utvrditi drugačije činjenično stanje, iako se razbijeni mobitel i uništena odjeća ne spominju u navedenoj kaznenoj presudi, te je činjenice prvostupanjski sud bio ovlašten utvrditi u ovoj parnici jer one ne ulaze u okvir opisa utvrđenog kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca.

11.5. Ostalim žalbenim navodima tuženik iznosi vlastitu ocjenu izvedenih dokaza, koju suprotstavlja ocjeni suda prvoga stupnja i iznosi vlastita pravna shvaćanja, koja nemaju uporišta u stanju spisa, kao ni u mjerodavnim zakonskim odredbama, koje je sud prvoga stupnja pravilno primijenio. Visinu dosuđene naknade štete tuženik žalbenim navodima određeno i ne osporava. Stoga ostali žalbeni navodi tuženika nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

12. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo propisano čl. 19. st. 2. i čl. 1100. st. 1. ZOO, kada je zaključio da sve utvrđene kvalifikatorne okolnosti, opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade za neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u dosuđenom iznosu od 4.900,00 EUR, a odbio u preostalom iznosu od 5.600,00 EUR. Tako dosuđeni iznos ne odstupa od orijentacijskih kriterija, kako to neosnovano u žalbi tvrdi tužitelj.

12.1. Naime, imajući u vidu utvrđeni opseg, vrstu i težinu ozljede koju je tužitelj zadobio u predmetnom štetnom događaju, trajanje i jačinu pretrpljenih fizičkih boli i straha te sve nelagode tijekom liječenja kojima je bila izložen (RTG snimanja, MSCT snimanje, vježbe, mirovanje, kontrole), sve navedene okolnosti, koje je sud prvoga stupnja pravilno ocijenio i prema ocjeni ovoga suda ne opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade u većem iznosu od dosuđenog.

12.2. Također je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 1095. st. 1. ZOO, kada je, primjenom čl. 223. ZPP, za uništenu odjeću, mobitel i naočale, tužitelju dosudio iznos od 300,00 EUR, a za troškove liječenja, prema priloženim računima, iznos od 223,64 EUR ili ukupno 523,64 EUR, a odbio tužbeni zahtjev po toj osnovi u iznosu 1.332,48 EUR (do zatraženog iznosa od 1.856,12 EUR), pravilno smatrajući da tužitelj nije dokazao da mu je šteta nastala u većem iznosu , a takvu ocjenu prihvaća i ovaj sud.

12.3. Naknadu imovinske štete po osnovi tuđe pomoći i njege tužitelj nije tražio pa neosnovano ističe da mu je po toj osnovi trebalo dosuditi iznos od 300,00 EUR .

13. Zatezna kamata na dosuđene iznose neimovinske i imovinske štete dosuđena je u skladu s čl. 29., čl. 1086. i čl. 1103. ZOO.

14. Iz zapisnika s ročišta održanog 16. rujna 2024. proizlazi da se na tom ročištu raspravljalo o procesnim pitanjima pa je pravilno tužitelju za to ročište dosuđena naknada propisana tbr. 9/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 i 107/25 – dalje: Tarifa), dok je na ročištu 1. srpnja 2025. tužitelj izlagao po tužbi, a tuženik po odgovoru na tužbu , izvedeni su dokazi čitanjem isprava u spisu i zaključena glavna rasprava pa je pravilno za zastupanje na tom ročištu tužitelju dosuđena naknada po tbr. 9/1 Tarife. Stoga je materijalno pravo, suprotno žalbenim navodima tuženika, u tom dijelu također pravilno primijenjeno.

15. U ostalom dijelu odluku o parničnom trošku žalitelji ne pobijaju određenim žalbenim navodima, a sud drugoga stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti pa u tom dijelu odluka nije ispitana (čl. 365. st. 2., u vezi s čl. 381. ZPP).

16. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP, trebalo je žalbe odbiti kao neosnovane i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

17. Stranke nisu uspjele sa žalbama pa im ne pripada pravo na naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka. Tuženiku nije dosuđen trošak sastavljanja odgovora na žalbu jer u tom podnesku ponavlja navode iznesene tijekom postupka pa taj trošak nije bio potreban za odlučivanje o podnesenoj žalbi tužitelja. Stoga je, na temelju čl. 166. st. 1., u vezi s čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP, odlučeno kao u točki II. i III. izreke ove presude.

U Velikoj Gorici 2. rujna 2026.

Predsjednik vijeća

Goran Škugor