Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž R-19/2026-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Škugora, predsjednika vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Adele Turkalj, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoga po punomoćniku Anti Pecirepu, odvjetniku u Zagrebu, Bužanova 6d, protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, Zagreb, Sarajevska 7, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr -262/2023-49 od 29. prosinca 2025., 2. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Republike Hrvatske kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-262/2023-49 od 29. prosinca 2025. u točki I., II. i III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tužene Republike Hrvatske za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 625,00 EUR (šest stotina dvadeset pet eura).

III. Odbija se zahtjev tužitelja CS za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 625,00 EUR (šest stotina dvadeset pet eura).

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici da tužitelju po osnovi pravične novčane naknade neimovinske štete isplati iznos od 16.486,42 EUR sa zateznom kamatom od 15. rujna 2022. do isplate (točka I. izreke), a po osnovi imovinske štete iznos od 1.300,00 EUR sa zateznom kamatom od 29. prosinca 2025. do isplate (točka II. izreke) te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 9.075,00 EUR sa zateznom kamatom od 29. prosinca 2025. do isplate, a na iznos 243,00 EUR od 13. prosinca 2023. do isplate (točka III. izreke), a odbijen je tužbeni zahtjev za isplatom pravične novčane naknade neimovinske štete u iznosu od 1.393,58 EUR sa zateznom kamatom (točka IV. izreke).

2. Protiv dosuđujućeg dijela navedene presude i odluke o trošku (točka I. II. i III. izreke) tuženica je izjavila žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Zahtijeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 625,00 EUR.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tuženice i zahtijeva naknadu troška za sastavljanje tog podneska u iznosu od 625,00 EUR.

4. Žalba tuženice je neosnovana.

5. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP. Izreka presude nije proturječna razlozima obrazloženja, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati pa nije počinjena ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, koju u žalbi ističe tuženica.

6. Predmet spora u ovom stadiju postupka je naknada neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, koja je tužitelju, kao djelatnoj vojnoj osobi, nastala 24. studenoga 2017., zbog ozljede zadobivene na radu, kada je tijekom redovitih motoričkih provjera na neadekvatnom terenu ozlijedio desno koljeno.

7. U postupku nije bila sporna aktivna i pasivna legitimacija, štetni događaj i odgovornost tužene.

7.1. U postupku je utvrđeno:

- da je 24. studenoga 2017., u prostoru vojarne ''Croatia'' u Zagrebu, tužitelj ozlijedio desno koljeno tijekom redovitih motoričkih provjera na disciplini trčanje s naglom promjenom smjera kretanja,

- da je tužitelj na dan štetnog događaja zapovjedniku predočio liječničku potvrdu o poštedi jer ga je taj dan boljelo koljeno,

- da zapovjednik navedenu potvrdu nije uvažio, već je inzistirao da tužitelj pristupi vježbanju radi provjeri motoričkih sposobnosti,

- da se vježba održavala na terenu neadekvatnom za trening, na betonu posutom šljunkom i lišćem,

- da je prilikom vježbanja tužitelj zadobio ozljedu desnog koljena,

- da su nakon provedenog adekvatnog liječenja kod tužitelja zaostale trajne posljedice u vidu stanja nakon oštećenja prednjeg ukriženog ligamenta i medijalnog meniskusa desnog koljena, koja je operativno liječena nepune 3 godine nakon prvotne ozljede (25/06/20) artroskopskom rekonstrukcijom LCA i medijalnom meniscektomijom i mikrofrakturama područja s oštećenjem hrskavičnog pokrova unutarnjeg dijela koljena, koje je također uzročno posljedično vezano uz štetni događaj, da je u nastavku liječenja, zbog rerupture neoligamenata, učinjen revizijski zahvat rekonstrukcije LCA, da je posljedično došlo do brze progresije degenerativnih promjena u vidu uznapredovale artroze medijalne dijela koljena koja je liječena ugradnjom parcijalna endoproteza medijalnog kompartmenta desnog koljena, da je, osim stanja nakon ugradnje PEP-a desnog koljena, koljeno nestabilno u anteromedijalnom smijeru, što dodatno pogoršava stanje tužitelja,

- da navedene trajne posljedice umanjuju opću životnu i radnu sposobnost tužitelja u opsegu od 30%,

- da je u štetnom događaju tužitelj doživio primarni strah jakog intenziteta u trenutku ozljede, sekundarni strah, jačeg intenziteta u trajanju od 7 dana (ozljeda i 3 operativna zahvata), srednjeg intenziteta u trajanju od 15 dana i blagog intenziteta u trajanju od daljnjih 60 dana,

- da je trpio jake bolove u trajanju od 10 dana, bolove srednjeg intenziteta u trajanju od 30 dana te bolove lakog intenziteta u trajanju od daljnjih 90 dana, dok su bolovi koje povrh navedenih tužitelj i dalje trpi uključeni u ocjenu trajnih posljedica,

- da je tužitelju tijekom liječenja bila potrebna tuđa pomoć u trajanju od 325 sati za obavljanje težih poslova,

- da je kod tužitelja zaostalo naruženje u srednjem stupnju, u vidu ožiljka na desnom koljenu dužine 12 cm, promijenjene boje kože, vrlo uočljivog trećim osobama,

- da se zdravstveno stanje tužitelja stabiliziralo početkom listopada 2023. godine odnosno 6 mjeseci nakon ugradnje parcijalne endorpoteze.

8. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev u navedenom iznosu, uz obrazloženje da je u ovom slučaju relevantno da je tužitelj donio valjanu potvrdu o poštedi koja nije uvažena te da je provjera motoričkih sposobnosti obavljena na nepropisno postavljenom vojnom terenu za provođenje provjere. Također je ocijenio da tužitelj ni na koji način nije pridonio nastanku štetnog događaja te da je tuženica kao poslodavac, u cijelosti odgovorna za naknadu štete koju trpi radi ozljeđivanja na radnom mjestu. Stoga je tužitelju dosudio novčanu naknadu po osnovi povrede prava osobnosti u ukupnom iznosu od 16.580,00 EUR. Budući da je po osnovi kolektivnog osiguranja tužitelju isplaćen iznos od 1.393,58 EUR, dosudio je tužitelju daljnji iznos od 15.182,42 EUR, sa zateznom kamatom od 15. rujna 2022. do isplate. Po osnovi naknade za tuđu pomoć, tužitelju je dosudio iznos od 1.300,00 EUR, računajući sat tuđe pomoći u iznosu od 4,00 EUR, sa zateznom kamatom od donošenja presude do isplate. Pobijanu odluku sud je donio pozivom na odredbe čl. 19. st. 2. i čl. 1100. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO), čl. 15. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine'', broj 71/14, 118/14, 154/14, 102/15, 94/18 i 96/18 – dalje: ZZR), čl. 1067 st. 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 35/05, 41/08), čl. 126., čl. 193. st. 4., 5. i 6. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (''Narodne novine'', broj 73/13, 75/15, 50/16, 30/18, 125/19, 155/23, 158/23, 14/24, 136/25 – dalje: ZSOS) te Pravilnika o utvrđivanju zdravstvenih, psihičkih, tjelesnih i sigurnosnih uvjeta za prijam u službu u Oružane snage RH (''Narodne novine'' broj 13/14).

9. Prije svega treba reći da je u konkretnom predmetu riječ o šteti koju trpi pripadnik oružanih snaga u vezi s ozljedom zadobivenom u obavljanju vojne službe pa se odredba čl. 15. ZZR ne primjenjuje. Naime, odredbom čl. 4. st. 4. ZZR, propisano je da se pri obavljanju pojedinih specifičnih poslova kod kojih se zbog njihovih posebnosti i neizbježne proturječnosti s ovim Zakonom ne mogu u cijelosti primijeniti opća načela prevencije, kao pri pojedinim poslovima Oružanih snaga Republike Hrvatske, policije, zaštite i spašavanja, zaštite osoba i imovine, vatrogasaca i pirotehničara te drugim specifičnim poslovima, zaštita na radu uređuje posebnim propisima ili priznatim pravilima zaštite na radu.

9.1. Prema odredbi čl. 93. ZSOS, za štetu koju pripadnik Oružanih snaga u službi i u vezi s obavljanjem službe počini trećim osobama odgovara Republika Hrvatska (st. 1), a za ostale štete počinjene u vezi s obavljanjem službe Republika Hrvatska odgovara po općim propisima o naknadi šteta (st. 4).

9.2. S obzirom na te odredbe, tuženica za nastalu štetu odgovara uz pretpostavke propisane Zakonom o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO). Budući da se provjera motoričkih sposobnosti ne može smatrati opasnom djelatnošću, u smislu odredbe čl. 1063. ZOO, odgovornost tuženice za štetu koja je nastala tužitelju u predmetnom događaju treba ocjenjivati sa stajališta subjektivne odgovornosti, odnosno po principu krivnje, primjenom odredbe čl. 1045. st. 1. ZOO, a ne po kauzalnom kriteriju.

9.3. Međutim, unatoč tome, o tužbenom zahtjevu trebalo je jednako odlučiti jer je sud prvoga stupnja, između ostaloga, pravilno utvrdio da je na strani tuženice bilo propusta koji su doveli do štetnog događaja, slijedom čega postoji krivnja tuženice za štetu nastalu tužitelju.

9.4. Naime, u postupku je utvrđeno da se provjera motoričkih sposobnosti obavljala na neadekvatnom terenu, odnosno na asfaltiranoj podlozi koja se nalazila između dva hangara i koja inače služi za promet vozila, koja je bila posutom šljunkom i lišćem, koje činjenice tuženica i ne osporava. To je suprotno pravilima propisanim točkom 1. stavak 1., al. 5. Uputa za provjeru i kriterija za ocjenjivanje tjelesne spremnosti vojnih osoba, sadržanih u Prilogu 16. Pravilnika o utvrđivanju zdravstvenih, psihičkih, tjelesnih i sigurnosnih uvjeta za prijam u službu u Oružane snage RH (''Narodne novine'', broj 13/14, 134/15 i 138/15 – dalje: Pravilnik), koji se na konkretan slučaj primjenjuje u skladu s čl. 39. st. 2. al. 2., čl. 40. st. 2. i čl. 41. Pravilnika. Prema tim pravilima, provjere tjelesne spremnosti provode se na prostoru za trčanje i hodanje (staza s ravnom i tvrdom podlogom, ne smije biti zaleđena ili skliska, bez prometa motornih vozila koji mogu ugroziti živote kandidata). Budući da je prvostupanjski sud također utvrdio da su navedeni propusti doveli do štetnog događaja, tuženica je u skladu s čl. 1045. st. 1. ZOO, dužna tužitelju naknaditi nastalu štetu.

10. U odnosu na žalbene navode kojima tuženica ustraje u tvrdnji da tužitelj na dan provjere motoričkih sposobnosti nije posjedovao niti mu je bila izdana liječnička potvrda o poštedi treba reći da je o toj činjenici sud zaključio na temelju iskaza tužitelja i svjedoka SS i US, koji su naveli da je tužitelj predočio potvrdu o poštedi, odnosno da se tužitelj žalio na bolove, ali da je stožerni narednik inzistirao na provjeri njegovih motoričkih spremnosti. Budući da tuženica nije predložila izvođenje dokaza kojima te navode i dokaze pobija, niti dostavila odgovarajuću ispravu kojom bi tu činjenicu osporila (da toga dana tužitelju potvrda o poštedi nije izdana), navedena činjenica je pravilno utvrđena. Tuženica je u podnesku od 4. srpnja 2024. (list 191 spisa) navela da se načelnica Odjela za primarnu zdravstvenu zaštitu očitovala da 24. studenoga 2024. nije izdana potvrda o poštedi za tužitelja, međutim, takva potvrda ne prileži predmetnom spisu pa neosnovano u žalbi ističe da je u postupku ta činjenica nedvojbeno utvrđena.

10.1. Neosnovano tuženica u žalbi ustraje i u prigovorima na nalaz i mišljenje vještaka, navodeći da vještak zanemaruje raniju ozljedu tužitelja koja je zahtijevala operativni zahvat te da ta činjenica ide u prilog tvrdnji da je tužitelj isključivo kriv za predmetni štetni događaj jer ''da je tužitelj napravio operativni zahvat, do predmetne ozljede ne bi ni došlo''. Naime, na ročištu 20. listopada 2025. vještak se detaljno očitovao na navedeni prigovor tuženice, naveo je da je uzeo u obzir činjenicu da je tužitelj 13 godina prije štetnog događaja imao ozljedu desnog koljena, ali i okolnost da tužitelj nakon toga s tim koljenom više nije imao tegobe te da spisu ne prileži ni medicinska dokumentacija u vezi s tom ozljedom i eventualnim operativnim zahvatom pa sve i da je tužitelj takav zahvat imao, kako se to spominje u nalazu fizijatra, da posljedice tog zahvata evidentno nisu bile takve da bi tužitelja spriječile u obavljanju redovitih dužnosti, koje uključuju i fizičke provjere. Za daljnje otklanjanje nedoumica vještak je naveo da bi bilo potrebno izvršiti uvid u zdravstveni karton tužitelja. Na navedeni nalaz i mišljenje tuženica se očitovala na način da je navela da nema daljnjih primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka te predložila da sud službenim putem zatraži od postrojbe tužitelja očitovanje je li tužitelj za vrijeme pripadnosti u navedenoj postrojbi provodio motoričke provjere i s kakvim rezultatima, u odnosu na koji prijedlog je sud ocijenio da izvođenje tog dokaza ne bi utjecalo na konačnu odluku. Stoga tuženica neosnovano u žalbi ističe kako je u više navrata zatražila da tužitelj dostavi prijašnju medicinsku dokumentaciju, kao i da se o njegovom dokaznom prijedlogu sud nije očitovao pa je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je nalaz i mišljenje navedenog vještaka ocijenio objektivnim i stručnim, a takvu ocjenu prihvaća i ovaj sud.

11. Materijalno pravo propisano odredbom čl. 19. st. 2., u vezi s čl. 1046. te čl. 1100. st. 1. ZOO pravilno je primijenjeno jer je sud prvoga stupnja pravilno zaključio da sve utvrđene kvalifikatorne okolnosti opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade za neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u dosuđenom iznosu od 1.580,00 EUR, odnosno 15.183,00 EUR nakon umanjenja za isplaćeni iznos po osnovi kolektivnog osiguranja od 1.393,58 EUR.

11.1. Također je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 1095. st. 1. ZOO, kada je tužitelju dosudio iznos od 1.300,00 EUR po osnovi naknade za tuđu pomoć, računajući sat tuđe pomoći 4,00 EUR.

12. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP, trebalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu (točka I. izreke).

13. Tuženica nije uspjela sa žalbom pa joj ne pripada trošak postupka u povodu pravnog lijeka (točka II. izreke).

14. Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na žalbu jer tim podneskom ponavlja navode iznesene tijekom postupka pa taj trošak nije bio potreban za odlučivanje o podnesenoj žalbi (čl. 166. st. 1., u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP). Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

15. U nepobijanom dijelu (točka IV. izreke) prvostupanjska presuda nije ispitivana (čl. 365. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 2. rujna 2026.

Predsjednik vijeća

Goran Škugor