Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

[adresa], ZH

Poslovni broj: P-187/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A Z B O G O G L U H E

Općinski sud u Čakovcu po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužiteljice EH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćniku Josipu Pintariću, odvjetniku iz Čakovca protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, dana 2.rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 218-50-3862377, sklopljenog dana 03.01.2007. godine, solemniziran po javnom bilježniku Ivanu Marodiju, dana04.01.2007. godine, pod posl.br. OU-11/07-1, u dijelu koji glasi: „NAKNADA 3.30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici EH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 265,08 EUR, zajedno sa zateznim kamatama počev od dana 06.01.2007. godine, pa do isplate, i to po kamatnoj stopi koja je do 31.12.2007.g. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate, po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 360,00 EUR, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je sa tuženikom dana 3.1.2007.godine sklopila Ugovor o kreditu broj:

218-50-3862377 kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 13.265,83 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Radilo se o kreditu za kupnju motornog vozila isključivo za osobne potrebe tužiteljice. Člankom 3. predmetnog Ugovora propisano je da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti naknadu za odobrenje kredita i to 3,30 % jednokratno na iznos odobrenog kredita.

1.1.Odredba čl. 3. predmetnog ugovora koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kredita je ništetna, te ne proizvodi nikakve pravne učinke među strankama, a iz razloga kako slijedi. Tuženik je predmetnom odredbom obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu zahtjeva bez da joj je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, odnosno od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, a niti zašto je baš određena naknada u navedenoj visini. Takva obveza tužiteljice kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu ZOO). Člankom 270. ZOO-a određeno je da kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Prije svega valja napomenuti kako je predmetni Ugovor o kreditu standardni unaprijed formulirani ugovor koji tuženik sklapa s korisnicima kredita (ili je u to vrijeme sklapao), te da se o odredbi čl. 3. pojedinačno nije pregovaralo. Takav je bio slučaj i u ovome konkretnome primjeru te tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na njezin sadržaj. Odredbom čl. 53. st. 1. trenutno važećeg Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Istu odredbu sadržavao je isti Zakon i iz 2003.g., kao i kasniji zakoni sa svim izmjenama i dopunama.

1.2. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Citirana odredba temelji se na Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 93/13). Prema Direktivi 93/13 (članak 3. stavak 2.) smatra se da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz polja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Europskog suda pravde sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji se na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poslovni subjekt kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti i položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio poslovni subjekt bez mogućnosti utjecaja potrošača na njihov sadržaj (osobito u Presudi Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid, C-484/08, EU:C:2010:309, t.27). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredit, odnosno gdje je sud rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima. Dakle, tuženik je svojim postupanjem nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljicom. Tužiteljici je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku - trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. U ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno, nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. ZZP niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano u odredbi članka 4. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

1.3. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, tuženik je tužiteljici kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prozračuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Zaključno se ističe kako je tužiteljica protiv tuženika vodila postupak koji je proizašao iz predmetnog ugovora o kreditu, a koji je pravomoćno okončan, te gdje je utvrđeno da tužiteljica ima status potrošača, da se o pojedinačnim odredbama ugovora nije pregovaralo, kao i ostale relevantne činjenice važne i za ovaj postupak.

1.4. Iz svega gore navedenog, nesporno je kako je odredba čl. 3. citiranog ugovora nepoštena, a time i ništetna, što u ovome postupku predstavlja prethodno pitanje, te tužiteljica ovom tužbom i postavlja zaseban deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti te odredbe, te ujedno ovu tužbu podnosi i radi isplate, budući je citirana ugovorna odredba prouzrokovala stjecanje bez osnove na strani tuženika. Tako iz Potvrde tuženika od dana 11.05.2026. godine jasno proizlazi kako je tuženik tužiteljici dana 05.01.2007.g., naplatio naknadu u iznosu od 1.997,21 kn / 265,08 EUR. Na taj način, tuženik je prouzročio neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi koje bi kreditor imao bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem ugovora o kreditu, pa makar oni bili i točno u postotnom dijelu navedeni, te takva djelatnost svakako predstavlja osnovnu djelatnost gospodarskog subjekta, trgovca, odnosno ovdje kreditora.

1.5. Odredbom čl. 1111. st. 1., 2. i 3. ZOO-a, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom čl. 1115. ZOO-a, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Budući je ugovorna odredba spornog ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka o naplati naknade za obradu kredita ništetna, tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetne odredbe od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a. U odnosu na mjesnu nadležnost, tužiteljica ističe kako je predmetnim Ugovorom, čl. 12. ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika, no i predmetna je odredba nepoštena stoga i ništetna. Naime, u konkretnom se slučaju radi o ugovornoj klauzuli koja nije bila posebno pregovarana, već je sastavni dio tipskog ugovora tuženika, na koji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaja, a koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama, budući da bi radi ostvarenja svojih prava i obveza tužiteljica bila u obvezi putovati u Zagreb, a što bi joj uzrokovalo značajnu financijsku obvezu i izgubljeno vrijeme.

1.6. Slijedom navedenog tužiteljica je predložila da sud donese presudu kojom se utvrđuje da je ništetna ugovorna odredba čl.3. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: Naknada 3,30 % od iznosa kredita jednokratna naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, te da se naloži tuženiku da tužiteljici isplati novčani iznos od 265,00 EUR, te da joj nadoknadi troškove ovog parničnog postupka sve sa zakonskom zateznom kamatom.

2. Tuženiku je dana 24.7.2026. dostavljen poziv za podnošenje odgovora na tužbu, uz priloženu tužbu i priloge, uz napomenu da je dužan u roku od 30 dana podnijeti pisani odgovor na tužbu, te upozorenje da ako ne podnese odgovor na tužbu u određenom roku, a bude udovoljeno uvjetima iz čl.331b. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 79/19-dalje ZPP), donijet će se presuda kojom se prihvaća tužbeni zahtjev ( presuda zbog ogluhe).

3. U postupku je izvršen uvid u prijepis knjigovodstvene kartice ( list 6-10 spisa), otplatni plan ( list 11-19 spisa), potvrdu tuženika o plaćanju naknade za obradu kredita u iznosu od 1.997,21 HRK ( list 20 spisa), predmetni ugovor o kreditu i zapisnik o solemnizaciji istog ( list 22-26 spisa).

4. Imajući na umu da je udovoljeno uvjetima za donošenje presude zbog ogluhe propisanom odredbom čl. 331.b. st.1. točke 1. -4. Zakona o parničnom postupku jer su tuženiku tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeni, a isti nije u danom roku podnio odgovor na tužbu , dok osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi koje nisu u protivnosti s dokazima koje je podnio sam tužitelj, a niti sa činjenicama koje su opće poznate , a isto ne postoje niti opće poznate okolnosti iz kojih bi proizlazilo da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu, a niti je riječ o zahtjevu o kojem strane ne mogu raspravljati, to je sud slijedom navedenog odlučio kao pod točkom I. i II. izreke presude.

5. Odluka o troškovima temelji se na odredi čl.154.st.1. Zakona o parničnom postupku. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura ( Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, dalje Tarife), pripadajući PDV u iznosu od 50,00 eura, što ukupno iznosi 250,00 eura. Tužiteljici su priznati troškovi sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 55,00 EUR i sudske pristojbe za presudu zbog ogluhe u iznosu od 55,00 EUR, a slijedom čega je tuženik dužan tužiteljici nadoknaditi iznos od 360,00 EUR.

6. Stoga je riješeno kao u izreci.

Čakovec, 2.rujna 2026.

Sutkinja:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana po primitku prijepisa iste, putem ovog suda na nadležni županijski sud sukladno čl. 4. st. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine br. 128/14), pismeno u tri istovjetna primjerka.

O tome obavijest:

1. tužiteljica po pun.

2. tuženik